evo i mojeg iskustva (vec spomenuto na zdravlju djece)
uf, konacno sam se domogla neta...samo da se izjadam...
evo, ide nam mjesec dana od kad je cudo izraslo 5cm na naglo i dotrcalo meni iza ledja te si uspjelo zaliti ruku vrucom vodom za caj u sekudi moje nepaznje. ne moram vam pricati kak je meni. ne pravdam se ali stvarno ga nisam vidjela i kad je zaurlao pocela sam plakati skupa s njim.
anyway, izgledalo je kao opeklina koja ce se uz dermazin oporaviti brzo i za 5 dana je opet bio u vrticu. (bili smo kod doktorice u ambulanti 20min nakon sto se dogodilo i onda svaki drugi dan na pregledu i izgledalo je kao da se oporavlja..ali...)
nakon tjedan dana meni je bilo sumnjivo sto je tkivo odjednom bijelo i otisli smo u klaicevu na hitnu. poslali nas da dodjemo sutra jer ce onda biti doktor za opekline tam i kada smo dosli docekao nas sok. dijagnoza "zapustena opeklina", kao da sam ga ostavila da sjedi na ulici, mora ostati u bolnici na operativnom zahvatu odmah da to skinu i naravno ja ne mogu biti uz njega uz objasnjenje da je odjel opeklina specifican i blablabla, kao izaci ce mi ususret pa cu moci biti kraj njega od 10-18h!
poludim od uzasa (vlastito iskustvo iste bolnice jos uvijek mi uzrokuje napade gotovo panike kad udjemo u bilo koju bolnicu, a oni bi sad moje cudo od 15mj ostavili samo!!! nece s on sjecati! vraga) i kroz suze, trudeci se smiriti koliko god mogu (priznam ne pravise), pitam postoji li bilo kakva mogucnost da ostanem uz njega jer dojim po noci jos uvijek i ne zelim ga ostavljati...doktorica koja nas je primila u hitnu uz komentar "ne mogu ja s njom" zove odjelnog specijalistu koji nam uspijeva pronaci smjestaj u "apartmanu" na odjelu kirurgije,ali samo vikend. a onda mora dijete na odjel..uzas!!
ostali smo u tom sobicku sa jos 2 mame i 2 bebe do utorka ujutro (od petka), kad su nas pustili doma da dolazimo samo na previjanje na odjel jos 4 dana, a onda smo i sluzbeno otpusteni.
boravak tamo je nesto najstrasnije ikad dozivljeno. svaki dan je morao biti previjan u anesteziji i svaki put sam se morala boriti sa sestrama da mi dopuste da ga drzim za ruku kad ga odvode do lifta iako su vikale da ostanem u sobi jer nemam ja sta ici s njim (da ne bi bilo zabune vozile su ga kroz odjelski hodnik i stubiste za posjete a ne kroz cisti hodnik operacijskih sala), morala sam ih moliti da ga ja skidam da ga skidanje obleke ne bi bolilo i naravno to sto sam ista rekla bilo je petljanje u njihov posao. komentari da "je mama malo nervozna" preda mnom nisu bili nis neobicno. platili smo to 250 kn po danu,ali svaka kuna je vrijedila cinjenice da kad god bi zaplakao ili samo htio se smiriti, imati podrsku mogao je mene primiti za ruku. za razliku od djevojcice tek koji mjesec starije u sobi do,koja je od 6-10h i onda od18-23h neprestano plakala "mamadodjimamadodjimamadodji".
meni je definitivno bilo grozno. njemu ne znam, ona budjenja iz anestezije i gotovo nasilna odvodjenja svako jutro sigurno mu nisi ostala kao ugodno iskustvo, ali valjda je pomoglo to sto sam bila tamo.
znam da je biti medicinska sestra tezak posao. ja ne bi mogla to raditi. ali da bas od 9 sestara (u 3 smjene po 3) samo dvije uopce odreagiraju na onu djevojcicu i to samo jedna smirujuce, a druga urlajuci?!? i sve to u DJECJOJ bolnici?
nikome ne zelim da prozive ovakvo iskustvo
morala sam nesto reci naglas jer mislim da sto nas vise progovori o tome, blize cemo biti nekoj promjeni.
Re: evo i mojeg iskustva (vec spomenuto na zdravlju djece)
Citiraj:
saska7 prvotno napisa
uf, konacno sam se domogla neta...samo da se izjadam...
evo, ide nam mjesec dana od kad je cudo izraslo 5cm
da se ispravim...ovo se dogadjalo prije 2 godine, ali ne primjecujem da je situacija drugacija