Freja prvotno napisa
Peterlin, ne želim biti pesimist, ali iz vlastitoga iskustva - neka djeca nikad ne nauče živjeti u svojoj koži. Odnosno, treba im stalna podrška i poticanje. Neke od ovih poteškoća se prerastu, ali neke ostaju.
Ja nisam grizla zapešća, ali sam grizla nokte, zanoktice i usnice do krvi. I danas se vide posljedice toga. I premda sam načelno imala veliku podršku roditelja (u akademskom smislu), u mnogočemu sam se osjećala neshvaćeno pa sam se na neki način povukla u svoj svijet. Iako sam uvijek bila uspješna, u svojoj najbližoj okolini nikad nisam doživjela priznanje ili pohvalu. Danas su posljedice toga prilično nisko samopouzdanje, tjeskoba, čak i depresija. Povrh svega, što sam starija, javljaju se i raznorazni strahovi i teško suočavanje sa stvarnošću, pogotovo s nepravdom. Voljela bih da su mene, kad je bilo vrijeme za to, odveli nekome tko mi je mogao pomoći, jer se nisam znala nositi s visokim očekivanjima i okoline i vlastitima. Zato mislim, da kad postoje mogućnosti i potreba za to, da djeci trebamo pomoći, jer vidim koliko su radionice kod TS, na primjer, pomogle i mojem sinu i meni. On mi je vrlio sličan, ali već sad ima puno bolje strategije nošenja sa samim sobom od mene.