Vidim da sam već pisala na onim starim temama o svojem šesterostrukom polaganju vozačkog :oops: pa da se ne ponavljam. Kad sam polagala vožnju, to mi je zaista bio stres, a i vožnja mi je bila stresna dosta dugo vremena. Ali silom prilika sam postala obiteljski taksist za prijevoz djeteta u glazbenu školu, pa sam kasnije počela koristiti auto ponekad i za posao, i malo-pomalo, sad mi je vožnja normalna aktivnost kao i svaka druga.
I dalje više volim ići na posao javnim prijevozom, jer barem malo prohodam (u suprotnom, prehodam 20 m od parkirališta do ulaza u zgradu), ali ima dana kad mi je auto itekako potreban i koristan - ne znam kako bismo se drugačije organizirali.
Parkiranje još uvijek ne volim, ali naučila sam malo opuštenije gledati na to, i na kraju nije ni to tako teško kako se čini.