Kad bliska osoba treba psihološku pomoć i rad na sebi
Svašta bi ja nešto ugurala pod ovaj naslov, a probat ću biti koncizna i sažeta. Koliko ja to mogu :lol:.
Trenutno, neko vrijeme... nam se u bliskom krugu obitelji događaju neke malo teže stvari, s dugotrajnom i teškom bolesti djeteta, i istovremeno s bolesti dvije stare i bliske osobe. Malo je reći da smo u najužem krugu obitelji mjesecima pod priličnim stresom i rastrgani između bolnica za sve troje i organizacije čuvanje i brige o petoro male djece u uskom obiteljskom krugu.
E sad... jedno od nas to psihički ne može više hendlati. Ne ja, nego netko drugi tko mi je jako blizak i kojeg jako volim, i kome želim pomoći jer ne mogu to gledati. Nisam stručnjak koji bi prepoznao je li to neki manično-depresivan stadij... ali definitvno ima svega. Jake ljutnje, bijesa, svađanja s medicinskim osobljem i vikanja na isto, ne podnošenje svakodnevnog stresa u trgovini ili na parkiralištu... i bijesno istresanje na slučajne prolaznike ili nekog tko ti se taj tren nekom glupošću zamjerio koju ne možeš podnijeti. Ono, svaki i mali stres i nepredviđena situacija (a u ovome svemu ih ima tona) rezultira ili bijesom ili totalnom rezignacijom... ono, ode spavati i ne možemo računati na tu osobu to popodne. A bas trebamo jer nas je ionako premalo da shendlamo sve male i trenutno bolesne ljude u obitelji.
Dakle, s jedne strane... želim pomoći toj osobi da nađe neku snagu i mir da se nosi s tim. I najradije bi ju upisala na sate psihoterapije i tjerala da ide.
S druge strane... želim to iz sebičnih razloga. To mi je blizak član obitelji s kojim sam (pogotovo sada) svakodnevno u interakciji i jednostavno ne mogu računati na tu osobu kako će u kojem trenutku reagirati i sto joj možemo povjeriti da shendla, da ne upadne u provalu ljutnje ili rezignaciju. Znam da ovo sve zvuci užasno sebično, ali ne znam kako ćemo uopće funkcionirati ako se još i ta osoba raspadne.
Pa u svemu tome razmišljam i o sebi i kako ja sama sebi pomažem da se ne raspadnem u nekim situacijama. I kako zapravo kad je neko sr.nje ja prvo “umrem”, ali već u sljedećem trenu krenem “ok, ajmo sad vidjeti što ćemo sad”. Mislim, nije to uvijek bilo tako, imala sam i ja kriza iz kojih se nisam znala izvući... i ne kažem da se to meni sutra ne može dogoditi.
Ali ono sto želim reci je da o svemu razmišljam... ok, ta osoba ima problem i to treba riješiti!
A onda si opet mislim je l ja brijem, nije svatko za ta “psiho-rad na sebi-pomozi si”, literaturu, ljude i seminare... i ako hoće biti bijesan i vikati na doktore tko sam ja da “liječim tu osobu od toga”? Ako hoće vikati na druge, neka viče... ako će ići obaviti nešto u cijeloj ovoj gungluli i pri tome pola dana vikati ili drugu polovicu dana zalupiti vrata, otići i ne javljati se nikome na mobitel... sto da ja radim u vezi toga?
(Ok, nije baš ono da je osoba opasna za okolinu ili da joj ne možeš ostaviti djecu, s djecom je super, s vanjskim svijetom ima problema)
Ja sam sva neka “leptirići i cvijeće, nemojmo imati tenzije, ajmo svi biti smireni i svjesni sebe i ajmo vidjeti sto možemo naučiti iz ove situacije, ajmo nećemo biti negativni” :). Ali je l to jedini način? Ako se netko “ne želi smiriti i raditi na sebi”.
Mislim... kad hodam po cesti mislim si da je to češće ponašanje nego ovo drugo, koliko ljudi je danas jednostavno ljuto cijelo vrijeme. Ali nisam htjela staviti naglasak na stanje u naciji. Nego baš na nas osobno i nama najbliže ljude.
“Radite li vi na sebi”? Želite li da vaši bližnji “rade na sebi”? Jeste nekad uspjeli nekog nagovoriti na to?
Mislim, nije da i mi u obitelji ne razgovaramo gotovo svakodnevno o svemu sto svatko od nas prolazi dok prolazi kroz ovo, ali nekako ti razgovori baš i ne urode plodom za ono što se desi sutra.
Hvala! :kiss:
