Različiti osjećaji prema svojoj djeci

On je drugi osnovne u razredu s osam ucenika. Ja sam protiv ip jer mi se ti problemi cine premalima pw se bojim da papirom potkrepljujemo njegov okp. Meni bi se idealnim rjesenjem cinilo da uciteljica u tako veeelikom razredu obrati paznju djetetu pa za vrijeme testa kaze Pisi dalje... i sl. On je tooliko napredovao i toliko se zapravo trudi te sam uvjerena da za dvije godine moze u skoli funkcionirat bez smetnji, osim u interakciji s ostalom djecom. Meni je ta prilika predragocjena jer mu zelim da nauci prevladati teskoce koje ima. Trenutno kuci vrsimo prejak pritisak kad on bude nezadovoljan ocjenom, pa on na sljedecem testu pise preko crte, ali zato pocinje grist usta iznutra ili opet prat ruke. Pedagog se slaze da bi uciteljica do kraja drugog razreda mogla postovati papir o okp i natprosjecnoj inteligenciji bez sluzbenog ip. Uciteljica ne. I sad pocela je skola, on je vec u stresu.

A što kaže učiteljica, kako će ona rješavati takav problem kad on bude imao papir? Onda će mu moći reći da rješava dalje? Stvarno svašta.

Ne vidim doduše niti kako bi mu papir produbio okp.

K'o što rekoh, trebate naći način, alat, koji ćete mu dati da njemu postanje prihvatljivo raditi stvari koje sad ne radi zato što se to u školi tako mora.

No jasno, nema šanse da ćete imati takav alat za svaku moguću situaciju, jer prekratka crta vjerojatno nije jedina prepreka s kojom se sreće.

S papirom ona ce produljiti crtu na ispitu. Ovako bi to bilo neposteno...
Pa, eto, ako ce ona produljivati crte i stavljati naglasak na to da on jedini moze to i to jer ima ip, vohim se da ce on prihvatiti da je takav poseban i da se ne moze mijenjati. Bez truda s njegove strane, mozda se vrate sve stare boljke... To je jedan dio mojih strahova, a drugi se odnosi na cinjenicu da iz osobnog iskustva zamjene na istoj skoli, u visim razredima nitko nece vidjeti ga u cjelini, vec samo ip. On je nadareno, pametno dijete koje uziva u ucenju pa mi tim veca steta da ga nastavnici dozivljavaju kao ip sa crtama. Sve su to moji strahovi, mozda neutemeljeni. Radila sam kratko..i takav dojam stekla.

Citiraj:

---

casa prvotno napisa

On je drugi osnovne u razredu s osam ucenika. Ja sam protiv ip jer mi se ti problemi cine premalima pw se bojim da papirom potkrepljujemo njegov okp. Meni bi se idealnim rjesenjem cinilo da uciteljica u tako veeelikom razredu obrati paznju djetetu pa za vrijeme testa kaze Pisi dalje... i sl. On je tooliko napredovao i toliko se zapravo trudi te sam uvjerena da za dvije godine moze u skoli funkcionirat bez smetnji, osim u interakciji s ostalom djecom. Meni je ta prilika predragocjena jer mu zelim da nauci prevladati teskoce koje ima. Trenutno kuci vrsimo prejak pritisak kad on bude nezadovoljan ocjenom, pa on na sljedecem testu pise preko crte, ali zato pocinje grist usta iznutra ili opet prat ruke. Pedagog se slaze da bi uciteljica do kraja drugog razreda mogla postovati papir o okp i natprosjecnoj inteligenciji bez sluzbenog ip. Uciteljica ne. I sad pocela je skola, on je vec u stresu.

---

Eh, suosjećam - u ovakvim uvjetima (mali razred) sasvim je moguće da se situacija ne bi promijenila ni s papirima... Nisam pametna.... Slažem se da djetetu treba pomoći da nauči prevladavati stres na svakodnevnoj bazi i nositi se sa svojim lošim osjećajima, jer toga će biti tijekom škole i više. Moj E. je prestao gristi usta i zglobove do krvi negdje s 10 ili 11 godina. On je bio frustriran zbog disleksije, a isto je imao nepoticajnu sredinu punu ometača nastave + učiteljicu koja je predavala stražnjem zidu učionice, dok su učenici igrali nogomet s tuđim torbama. Popravilo se kad smo mu našli aktivnost koja ga je veselila i u kojoj je uživao (kako je Mitovski opisala za svoju kćer i plivanje).

Citiraj:

---

casa prvotno napisa

S papirom ona ce produljiti crtu na ispitu. Ovako bi to bilo neposteno...
Pa, eto, ako ce ona produljivati crte i stavljati naglasak na to da on jedini moze to i to jer ima ip, vohim se da ce on prihvatiti da je takav poseban i da se ne moze mijenjati. Bez truda s njegove strane, mozda se vrate sve stare boljke... To je jedan dio mojih strahova, a drugi se odnosi na cinjenicu da iz osobnog iskustva zamjene na istoj skoli, u visim razredima nitko nece vidjeti ga u cjelini, vec samo ip. On je nadareno, pametno dijete koje uziva u ucenju pa mi tim veca steta da ga nastavnici dozivljavaju kao ip sa crtama. Sve su to moji strahovi, mozda neutemeljeni. Radila sam kratko..i takav dojam stekla.

---

Ako poteskoca i frustracija djeteta postanu prevelike to ce se prvo vidjeti, a ne dijete u cjelini. Sa IP-om ili bez njega. Najvaznije je olaksati djetetu, a ne inzistirati na uguravanju u kutiju jer to sustav ocekuje. Ako na nesto dobijem slom zivaca onda je to inzistiranje na formi , a ne na sadrzaju.

S tim da ovisi o ljudima. Na zamjeni mu je bila uciteljica drugog sina i gle cuda poteskoce su bile manje, dijete zadovoljnije. I zapravo se grizem da ga nismo upisali u skolu godinu ranije kako su nam predlagali u vrticu jer bi u tom slucaju imao uciteljicu drugog sina. S njom bismo sve poteskoce rjesavali mnogo lakse i s vise povjerenja.

Ja bih tražila sastanak sa stručnim timom i učiteljicom.

Citiraj:

---

casa prvotno napisa

S tim da ovisi o ljudima. Na zamjeni mu je bila uciteljica drugog sina i gle cuda poteskoce su bile manje, dijete zadovoljnije. I zapravo se grizem da ga nismo upisali u skolu godinu ranije kako su nam predlagali u vrticu jer bi u tom slucaju imao uciteljicu drugog sina. S njom bismo sve poteskoce rjesavali mnogo lakse i s vise povjerenja.

---

A da li možeš tražiti akceleraciju? Pitaj učiteljicu drugog sina. Pomozi sebi i djetetu.

Jesam.. I nista. I kasnije mi pedagoginja rekla da uciteljica vec dugo radi i da se nije spremna mijenjat. I oni ce svi razgovarati i ja pomaka ne vidim. Uciteljici nije prihvatljivo da ne vrijede za sve ista pravila bez papira o ip ili pp. Dijete koje cita i pise od trece godine u hrvatskom dobije tri iz citanja naglas. Pedagoginja objasnjava pred nama svima da maleni ima problem kad stoji i da je kako ih je malo iz radoznalosti testirala svu djecu iz nizih razreda i da je moj drugi po brzini od sve djece nizih razreda. Uciteljica ponovi da kod njr sva djeca stoje dok citaju otkako radi. I tako ukrug.
Ove sam godine odlucila pustit i vidjet kako ce ici. Ako do Bozica opet budemo u drami... Onda cu ici po ip. Valjda. To su sve zapravo mali i glupi problemi, ali koji njega jako muce.

Akceleraciju nisam trazila, al sad si mi stavila bubu u uho....

Pa sad, stvarno ne znam što reći na ovo, žalosno je da postoje ovakve učiteljice, a još žalosnije da im nitko ništa ne može, pa niti stručna služba.

Ovo je znači primarno problem s učiteljicom, jer uopće nije normalno da učiteljica očekuje da sva djeca jednako funkcioniraju, bez obzira na IP ili poteškoće.

Ovo sa stajanjem, pa to je zločesto i ništa drugo.

Citiraj:

---

casa prvotno napisa

Akceleraciju nisam trazila, al sad si mi stavila bubu u uho....

---

Idi k učiteljici starijeg sina prije nego pokreneš bilo što formalno. Ona je insajder i pomoći će ti savjetom, da se pripremiš unaprijed za moguća pitanja. Za darovito dijete to nije nikakav problem, a pomoći će na više strana. Držim fige da ne naiđeš na gluhe uši...

Casa, ja ću ti napisati nešto što niko drugi normalan - a ja to svakako nisam- ne bi javno napisao. Ali je meni sasvim u skladu sa mojom ličnošću i potpisom mi da to otvoreno i napišem.
Plati joj. Bilo čime, na bilo koji skriveni i diskretni način.
Tarifa sigurno postoji, ovakva ili onakva.
Do ove godine sam čula govorkanja o tome u svojoj sredini, a ove godine i prvi put nekog roditelja koji je to rekao u četiri oka ali nedvosmisleno.
I sasvim mi je sve leglo na mesto na niz mojih neodgovorenih pitanja, šta, kako, zašto, otkud.
Učiteljica koju je moj sin prvak upravo dobio je takva da je u prvoj nedelji podelila ključeve ormarića deci roditelja sa zvučnim prezimenima, funkcijama i novčanicima.
Ostalima nije. Čekamo ih, već nedelju dana.
Kad saberem troškove prebacivanja dece u neku drugu školu, tj. putovanja u drugo mesto, meni se čini jednostavnije da saznam tarifu i platim je u svom mestu. Da moje dete skoči u kategoriju prvog kruga kod učiteljice.
Iz svega pročitanog -i daj bože da grešim - učiteljica tvog sina zvuči vrlo slično ovoj mojoj.
I molim vas nemojte me zasmejavati pominjanjem nekakvih viših instanci.

Pulinka, da se pita mm to bismo vec prosle godine tako rijesili. Al ja, kao, to nije rjesenje. Sto cemo kad dode u peti, pa kakav to primjer zivotom dajemo djeci...i tako, ja to ne mogu.
I moj sin ima problema, i nije sve u uciteljici. Samo, eto, onaj tko bi mogao pomoci, ne pomaze.

Ovo su strašne situacije bespotrebnog tvrdoglavljenja, užas!
Razumijem Casu jer je u maloj sredini gdje će se bilo kakva prijava višoj instanci samo obiti djetetu o glavu.
IP je zapravo učiteljici višak papirologije i svatko razuman pomogao bi djetetu samo da me mora piskarati IOOPe.
Casa, IP ne mora biti osuđujući, ako u uputama budu pisale točne upute učiteljima da se radi o iznadprosječnom ili darvitom djetetu koji treba fucking više prostora za pisanje.
Misliš li da bi on sebi našao nešto drugo, ako bi mu se taj problem riješio?

Da, sigurno. I to nije jedini problem. Mislim da sam i tu pisala o problemu manje ili manji. Al su to zapravo, lijevi problemi. Nije ni lijen, ni nemiran, ni neuredan, ni brbljav... Nego, eto, u nekim situacijama treba pomoc. Ne dobije ju i onda on stvara od buhe slona. Ljuti se da je dobio tri iz citanja, a ne moze citat bolje stojecki, iako vjezba svojom voljom kuci. Ili ovo s crtama, uspije pisat preko crta na ispitu, al onda izgrize obraze iznutra do krvi pa sprejamo onim za afte. A naviknut je da je najbolji, da mu te intelektualne stvari idu, pa jos teze dozivljava neuspjeh. Na sportu moze izgubit sto puta i ne ljuti se, ne drami. Al kad izgubi bodove jer je nacrtao sunce na nebu za dan kao u udzbeniku, a trebalo je samo svijetloplavo nebo, onda se fokusira na to. Znam ja da trebamo radit s njim i radimo...samo s ovakvom podrskom uciteljice problemi samo rastu.

Da si u većoj školi, promijenila bi učiteljicu odmah, a ovako... ne znam. Jedna mama iz moje šire obitelji odlučila je sina nakon 1.r. u malom mjestu gdje žive voziti 10-11 km u najbliži grad u školu jer je ocijenila da joj je to jeftinije nego da dijete razvije još veće probleme zbog slične, izuzetno krute učiteljice.

Bojim se da s takvom učiteljicom nikakav IP ne bi pomogao.

Citiraj:

---

casa prvotno napisa

Pulinka, da se pita mm to bismo vec prosle godine tako rijesili. Al ja, kao, to nije rjesenje. Sto cemo kad dode u peti, pa kakav to primjer zivotom dajemo djeci...i tako, ja to ne mogu.
I moj sin ima problema, i nije sve u uciteljici. Samo, eto, onaj tko bi mogao pomoci, ne pomaze.

---

Eto, ja sam došla na isto kao TM.
Kad dođe u peti, neće biti u milosti i nemilosti jedne jedine učiteljice, nego će sresti čitav niz ljudi od kojih bar deo neće biti kao njegova učiteljica (valjda...).
A kakav primer dajete- primer roditelja koji su se na jedan verovatno vrlo efikasan način zauzeli za svoje dete.
Ja isto mislim da kod takve učiteljice nema koristi od IP-a. Ona je ili sa nekim predumišljajem tako rigidna prema tvom detetu - ili i sama jaaaako debelo pati od ozbiljnog okp-a. Mislim, SVI MORAJU da stoje dok čitaju? Ne može sunce na nebu nego samo plavo nebo? Ma da.

Citiraj:

---

čokolada prvotno napisa

Bojim se da s takvom učiteljicom nikakav IP ne bi pomogao.

---

i ja isto tako mislim

IP jučer , a ne čekati do polugodišta.
Učiteljica je okamenjeni birokrat, i neće se pomaknuti s mjesta bez papira.
IP -om možeš na lijepi ili manje lijepi način primorati učiteljicu da uvažava njegov OKP.

Casa, jel to od cega ti strahujes, da ce zbog papira bit obiljezen, odnosno da ce uciteljica isticat da on moze jer ce imat IP, nesto sto ce njemu smetat? Mozda je to neki tvoj strah, al je, sto se tice njega, nesto sto on uopce ne.bi dozivio.

Citiraj:

---

Jadranka prvotno napisa

Casa, jel to od cega ti strahujes, da ce zbog papira bit obiljezen, odnosno da ce uciteljica isticat da on moze jer ce imat IP, nesto sto ce njemu smetat? Mozda je to neki tvoj strah, al je, sto se tice njega, nesto sto on uopce ne.bi dozivio.

---

Ma meni se čini da ona vjeruje (i to s pravom) da taj papir ne bi ništa značajno promijenio.

Aliiii papir vrijedi ako dijete ima stvarne poteškoće (kao u ovom slučaju) i pratit će ga dalje tijekom školovanja. Ja mislim da je manja trauma uzeti papir sada nego kasnije. Ako preraste potrebu za IP, tim bolje. Ali ako ga uzme, možda će lakše ishoditi akceleraciju jer će moći mahati s papirom da njeno dijete nije prosječno.

Još o papirima - ja sam starijeg sina vodila u Suvag debelo prije škole, nisam pojma imala da IP postoji ni bilo što slično. Kad se upisivao u školu, ti papiri su isplivali iz njegovog zdravstvenog kartona i odmah su nas zvali da on može dobiti IP. Isto mi nije bilo svejedno jer sam mislila da će dijete biti obilježeno, a onda mi je normalna i razumna učiteljica objasnila čemu to služi. Nadovezala se školska liječnica. Dobio je papire relativno brzo, ali njegova je učiteljica od prvog dana znala koji su njegovi problemi i dobivao je adaptirane materijale i prije nego su papiri stigli u školu. Nikad ga papiri nisu ograničavali niti se IP ističe u svjedodžbama. Budući da je bio odlikaš 5.0 a njegova školska liječnica je otišla u mirovinu dok je bio u osmom razredu, htjeli su mu ukinuti IP. Morali smo ponovno na kompletnu dijagnostiku i gle čuda - ostavili su mu IP jer on i dalje ima traljavu motoriku i smetnje vida, ali je to naučio kompenzirati, pa mu nije utjecalo na uspjeh. Dapače, možda ne bi imao 5.0 da nije imao IP.

Mi ćemo isto vidjeti sad kako će s J. ići u 2. razredu, ako će trebait tražiti ćemo IP.
Prvi je prošao manje više bez problema i sve je stizala. Sad je perfekcionizam uzeo maha i ona ne stiže ništa jer ide do savršenstva. Iz ispita predznanja iz hrvatskog je sad dobila 3 ( a prvi razred sve 5) jer kaže nije stigla zadnja 2 zadatka. Piše do savršenstva, pa napiše, pa pobriše i ponovo.
Na upisima smo predali nalaz psihologa, učiteljici sam ga nosila, da bi me nakon 2 mjeseca pitala da li sam ja to ikome dostavila, a njoj u ruke dala, znači ni pročitala nije. Kad pričam s njom gleda me s nevjericom jer anksiozno dijete s okp-om ne postoji.

Citiraj:

---

mitovski prvotno napisa

Mi ćemo isto vidjeti sad kako će s J. ići u 2. razredu, ako će trebait tražiti ćemo IP.
Prvi je prošao manje više bez problema i sve je stizala. Sad je perfekcionizam uzeo maha i ona ne stiže ništa jer ide do savršenstva. Iz ispita predznanja iz hrvatskog je sad dobila 3 ( a prvi razred sve 5) jer kaže nije stigla zadnja 2 zadatka. Piše do savršenstva, pa napiše, pa pobriše i ponovo.
Na upisima smo predali nalaz psihologa, učiteljici sam ga nosila, da bi me nakon 2 mjeseca pitala da li sam ja to ikome dostavila, a njoj u ruke dala, znači ni pročitala nije. Kad pričam s njom gleda me s nevjericom jer anksiozno dijete s okp-om ne postoji.

---

Takve papire šalji e-mailom ili poštom s povratnicom, da imaš dokaz da si im dala papire. Govorim iz iskustva.

Samo da kažem da u 4 ujutro (neka nesanica...) čitam ovu temu već drugi put i odolijevam napisati roman ;). Želim ga zapravo pisati već godinu dana na onoj temi o zahtjevnoj djeci gdje se nisam toliko dugo javila... ali uvijek nekako odustanem... tko će stalno pisati o tome... cviljenju, dramljenju...

Vodila sam sam tu moju malu curku (5 god.) i na testiranje i nekako sam ostala razočarana. Išli smo privatno kod puno hvaljenog stručnjaka, ali nisu mi rekli “ništa posebno”. Nekako se to svelo na “imala elemenata perfekcionizma, budite dosljedni i postavite granice”. (Ako to još jednom čujem upucat ću se :mrgreen:). Ne znam ni sama kakva sam očekivanja od tog testiranja imala, ali očekivala sam čuti nešto za što ću se uhvatiti, a nisam dobila ništa takvo pa i dalje nisam znala za što ću se uhvatiti.

I mene je mučilo to što je ona dijete “koje nam svima ide na živce”. Jednostavno ne možeš nikuda krenuti bez njezine scene i to je i nama roditeljima i starijem djetetu teška tlaka. Kad se obično “idemo na sladoled u točku A” pretvori u polusatno vrištanje jer ne idemo u točku B na sladoled jer nam ovaj put nije usput i skroz je na drugu stranu, ali nema pomoći, bit će vječno nesretna zbog krivog sladoleda, a mi smo svi živčani jer smo pola sata potrošili na vratima stana da ju smirimo i izađemo van.

Već je netko napisao da pokušava takvo dijete gledati kao ono koje treba vise ljubavi, pažnje i nježnosti, i bas mi je i to pomoglo u kovitlanju osjećaja grižnje savjesti sto mi dijete ide na živce. Teška je, ali joj treba puno vise, ona je naš “nježni cvijet”. Jako se bojim za nju zapravo. Nije ranije imala neke jako izražene prisilne radnje, takve stvari su bile prolazne, a sada već neko vrijeme stalno drži stisnute šakice. Htjela sam joj dati ruku, ne želi otvoriti šaku. Pitam ju zašto, “imam kapljice i ne želim da mi se osuše”. Mislila sam ok, neka igra... ali ona danima ne otvara šake, stalno su joj stisnute, dok se igra, tako nosi stvari između stisnutih šaka, trči sa stisnutim šakama... ne znam.

... i onako... trudim se da me ne izluđuje, nekad mi uspije, nekad ne. Žao mi je jer ju moj tata ne može nikako hendlati, on bi ju tukao svake minute koju provede s njom. Jer ona ne želi jesti nešto pa gurne grubo tanjur, jer se ne želi obuti, pa skine obuću i gađa ih ako joj pokušavaju na silu... i takve stvari. Uzimaju je baka i deda iz vrtića oko pol 4. Ja dođem po nju oko pol 6, i deda je već lud... stalno im kažem, ostavite ju do 5 u dežurstvu, kao žao im je da ostane tako dugo, a opet ne mogu izaći na kraj s njom, deda pogotovo nema strpljenja za njezine “pi..arije” i usvajanja taktika “kako da se ona obuje ili pojede nešto”. A ne jede ništa, ima 15kg s 5 godina.

...evo, roman skoro gotov...
Bit će sve ok. Idem još malo spavati ;).

bubilo :heart:, nemam ti nista puno pametnoga za reci, osim :ghug: i misici maloj sa stisnutom rucicom :love2:

ali dodala bih ipak neku sitnicu. prvi korak je uvid, saznanje i "priznanje" samom sebi, da su stvari takve kakve su. izgleda mozda samorazumijevajuce, ali nije. mnogi ljudi ne naprave nikada ni taj prvi korak. dobro bi bilo, kada bi se uspjelo izbaciti iz razmisljanja raznorazne "griznje savjesti", krivnje i slicno. zapravo, to bi bilo jako bitno.
kada covjeku pocne vrtiti po glave slike djeteta i odnosa s njim, (i to ne na razini, nature ili nurture) u tom procesu se dogode neki aha trenutci u kojima se stvari "posloze". naprosto ti odjednom u glavi klikne na jednom intuitivnom levelu. (ne mogu to bolje objasniti) i stvari polako dolaze na neko svoje mjesto.
to nije nesto, cime mozes voljom ili raciom upravljati. i nije nesto, sto se dogada od danas na sutra. traje to...ali vrijedi.

drugo sto mi se cini bitnim, je pokusati na neki nacin izbjeci fokusiranje na to "tesko i zahtjevno". znam, znam, to je puno lakse reci, nego napraviti.... ali mislim da je vazno.
tu se opet ne radi o nekom voljnom momentu - ono ne mozes to sebi zapovjediti, prestati cu gledati dijete tako i tako. ne radi se ni o onom: ponasati cu se da se ne vidi da me dijete nervira, te da ga vidim kao tesko, zahtjevno, naporno...jer ga zapravo i dalje takvim vidis, samo se bolje kontroliras. to je naprosto neki osjecaj - jednog dana se probudis i "vidis" dijete na jedan drukciji siri nacin...
to je opet proces koji traje, nekom duze, nekom krace, te se odvija na onom dubinskom nivou i svijesti i podsvijesti.

uzasno mi je to tesko objasniti...te vjerojatno zvucim ezotericno i nepovezano. uglavnom kada se ta paradigma "kako sto vidim" promijeni, promijeni se i to sto "vidim", odnosno sam prije "vidjela". tesko je to racionalno objasniti, ali kao da dijete i samo pomakne svoj fokus sebe samog, kada ga mi pomaknemo.
velim, nemam ti nikakve tips i triks, jer to nisu procesi kojim amozes upravljati voljom, to su procesi vise intuitivne prirode.

a evo ipak imam jedan tips i tricks: ja ne bih dijete vodila na te procjene, testoranja, nadarano, perfekcionisticno....ovo ono
ako bih mogla nace neku mudru strucnu osobu sa puno uvida tipa juula, onda bih isla s dijettom kod nje ili njega.

i pokusala bih nekada sve okrenuti n asali, na smijeh...
ne znam kakva si ti osoba, koliko intuitivna. cini mi se danas, da je dobra intuicija neka vrsta nadinteligencije :mrgreen:, pa se i noj treba znati prepustiti.

jedna mala crtica iz zivota: (nije naravno ni priblizno tako teska kao ovo sto ti opisujes)
uglavnom treci ili cetvrti tjedan skole. prvi razred. sve odlicno, dijete bas voli skolu, sve super, tete je vole, hvale, razred dobar, prijateljice i stare i nove su tu, sve stima.
uglavnom ja dolazim po dijete, pomazem oblaciti jaknicu, ona dobija fraze jer rub majice viri iz rukava jakne...suze, muka, histerija. ok. seni kakva vec je, :mrgreen: oblaci pazljivo da tu nista ne viri, no onda je histerija jer je rukav uzak, mada objektivno nije....pa sad opet ja kakva vec jesam, krecem u beskonacne analize, sto kazu knjige :mrgreen:, pa pitam uciteljice u skoli, da li je sve u redu, one se cude sto pitam, sve je super...ali storija sa rukavima, vire, ne vire, uski, siroki...ovakvi , onakvi ne prestaje. dijete place, ja nemocna...
onda me to sve skupa pocinje ljutiti - tipa koji joj je sad vrag, pa necemo valjda svaki dan kod dolaska po nju u skolu imati te scene, pa se ljutim na nju, pa podviknem, pa mi zao, ali eto vec to traje dva tjedna...

uglavnom jedan dan (ja takve stvari zaista pamtim, to su mi kao oni svjetionici u roditeljstvu, pozaboravljala sam koliko je imala mjeseci kada je prvi put stala na noge i slicne stvari, ali sve ove kako ih ja zovem aha dogadaje pamtim u njihovoj punoj punini)
dodem po nju sva vec ocajna, ona opet pada u histeriju oko rukava, ne znam sto da radim..
i onda je je jednostavno iz nemoci i ec i ocaja, uzmem u narucje, dignem, idem u lift, izadem iz skole, nosim je, nesto joj sapucem i odjednom osjecam, kako joj se tijelo u mojim rukama opusta (uopce nisam bila svijesna koliko joj je bilo napeto i zgrceno) kako hvata ritam mojih koraka, smiruje se....
idemo na toplu cololadu, smijemo se (ja pregrizem jezik i ne pitam sto je bilo prije, pa da mi to 6godisnje dijete moze objasniti, vec bi mi i objasnila)

i tako sam ja nju tjedan dva, (ne sjecam se vise tocno koliko) naprosto nosila. ludilo s rukavim je prestalo. nikad nisam saznalo sto je to bilo. naravno vjerojatno je bilo nesto sa skolom, no kod jako dobro funkcinirajuceg djeteta, sa visokom prilagodljivoscu i socijalnom inteligencijom, reakcije se stvari koje smetaju su indirektne...(a i svaka medalja ima dvije strane - brzo usvajanje i razumijevanje socijalnih konstrukta, nosi i mogucnost da se prilagodavas na svoju stetu)

okolina vidi samo povrsino - sve super. dijete u toj dobi prosjecno gledano ne moze racinalizirati i reflektirati odredene stvari, a suraduje i svjesno i nesvjesno i sa roditeljima i sa ocekivanjima okoline. (a poslije i sebe same)
a eto i seni, koliko god racionalna i analiticna bila, je naucila vazniu lekciju :mrgreen:

ovo bubilo ne pisem kao neki savjet, e sad bi to trebalo tako, nego kao razmisljanje, da neka vrsta prepustanja svemiru sa punim povjerenjem, nije tako losa opcija.

ispravak:
svjesna

Samo seni, njezina malena drzi sakice skupljene. Eto, ja kao ona koja je pisala da je pranje ruku uobicajeni problem te dobi, bila bih zabrinuta.
Bb, totalno razumijem kako je to kad je cijela obitelj pogodena nezadovoljstvom jednog djeteta jer se ba sladoled ide tu a ne tamo. Moje je iskustvo razlicito utoliko sto je strucnjak vec u ranijoj dobi vidio odstupanje koje nije okp, vec malo ozbiljnije. Osim potvrde da nismo ludi, to nam je pomoglo da razumijemo zasto je tako cudan i tezak. Svakodnevno pomoglo je mijenjanje fokusa... Slicno kao sto seni pise. Samo meni se to nije dogodilo spontano. Ja bih namjerno u stresatorima sebi zadavala temu. Tipa deset minuta prije polaska negdje pocinje prica nekog grckog mita...ili slicno. Obicno bi to bilo nesto sto je i njemu zanimljivo. Nwravno, nisu drame instant nestale, ali ipak je i meni i starijoj dvojici bilo lakse.

I stvarno ima 15 kila?

ajme, koliko pravopisnih gresaka. :oops: izvinjavam se.

casa, jasno mi je. nije mi uopce namjera banalizirati stvari.
sa strucnom pomoci sam mislila, da mi se cini pametnim birati osobe koje imaju puno iskustva i vrstu uvida koju nema svaki prosjecan psiholog.

Ma ni ne mislim da banaliziras stvari. Nego vise ja bih radije da pere ruke i zmirka nego da stisce sake i grize obraze iznutra. Ovo prvo u mojoj glavi moze biti razvojno i beznacajno, a ovo drugo malo teze tako beznacajno. Jbt, i prema okp tikovima imam predrasude.... :uteg:

Citiraj:

---

seni prvotno napisa

bubilo :heart:, nemam ti nista puno pametnoga za reci, osim :ghug: i misici maloj sa stisnutom rucicom :love2:

ali dodala bih ipak neku sitnicu. prvi korak je uvid, saznanje i "priznanje" samom sebi, da su stvari takve kakve su. izgleda mozda samorazumijevajuce, ali nije. mnogi ljudi ne naprave nikada ni taj prvi korak. dobro bi bilo, kada bi se uspjelo izbaciti iz razmisljanja raznorazne "griznje savjesti", krivnje i slicno. zapravo, to bi bilo jako bitno.
kada covjeku pocne vrtiti po glave slike djeteta i odnosa s njim, (i to ne na razini, nature ili nurture) u tom procesu se dogode neki aha trenutci u kojima se stvari "posloze". naprosto ti odjednom u glavi klikne na jednom intuitivnom levelu. (ne mogu to bolje objasniti) i stvari polako dolaze na neko svoje mjesto.
to nije nesto, cime mozes voljom ili raciom upravljati. i nije nesto, sto se dogada od danas na sutra. traje to...ali vrijedi.

drugo sto mi se cini bitnim, je pokusati na neki nacin izbjeci fokusiranje na to "tesko i zahtjevno". znam, znam, to je puno lakse reci, nego napraviti.... ali mislim da je vazno.
tu se opet ne radi o nekom voljnom momentu - ono ne mozes to sebi zapovjediti, prestati cu gledati dijete tako i tako. ne radi se ni o onom: ponasati cu se da se ne vidi da me dijete nervira, te da ga vidim kao tesko, zahtjevno, naporno...jer ga zapravo i dalje takvim vidis, samo se bolje kontroliras. to je naprosto neki osjecaj - jednog dana se probudis i "vidis" dijete na jedan drukciji siri nacin...
to je opet proces koji traje, nekom duze, nekom krace, te se odvija na onom dubinskom nivou i svijesti i podsvijesti.

uzasno mi je to tesko objasniti...te vjerojatno zvucim ezotericno i nepovezano. uglavnom kada se ta paradigma "kako sto vidim" promijeni, promijeni se i to sto "vidim", odnosno sam prije "vidjela". tesko je to racionalno objasniti, ali kao da dijete i samo pomakne svoj fokus sebe samog, kada ga mi pomaknemo.
velim, nemam ti nikakve tips i triks, jer to nisu procesi kojim amozes upravljati voljom, to su procesi vise intuitivne prirode.

---

Bubilo, i ja saljem zagrljaj.

I potpisujem Seni... cini mi se jako vazno vidjeti dijete na drugaciji nacin. Al evo, ja imam jedan tips & tricks koji je meni za pocetak pomogao, nastojim 2-3 puta svaki dan stati i razmisliti o tome sto mi se svidja kod djeteta i sto je sve dobro napravio. A kad sam smirenija onda nastojim meditirati na neku ljubav u obitelji... Alto otkako je zavrsio godisnji bas nisam u stanju. Nastojim i duboko udahnuti kad me pocne nervirati, smiriti sebe, i vidjeti ga kao nekoga kome je tesko... nekad mi upali, nekad ne. Al sve u svemu, ja imam puuuuno bolju sliku o njemu nego prije godinu dvije (kad je imao 4-5), i puno nam je bolji odnos... a i on se nekako smirio... Md mi se cudio u pocetku sto tako pristupam malome, sto nastojim komunicirati s njim na smireni nacin, cak i kad on sizne skroz. A dogadja(lo) se da sizne skroz zbog odlaska u slasticarnu B. Al u zadnje vrijeme i mali i md imaju puno bolji odnos. Rijetko kad se jos deru jedan na drugoga.

Al svejedno, mislim da mi se mora dogoditi jos par klikova u glavi jer zelim maloga na jos drugaciji nacin gledat. Cijeli prosli tjedan sam recimo mislila da je divan i da je bas sve u redu, da se sve razvija kako treba... makar u nekim podrucjima (tim samokontrole) malo sporije... al ok... Ovaj tjedan vec nisam u tom stanju... al htjela bi da to stanje bude permanentnije.

Seni, lijepa mi je tvoja prica :heart:

Citiraj:

---

casa prvotno napisa

Samo seni, njezina malena drzi sakice skupljene. Eto, ja kao ona koja je pisala da je pranje ruku uobicajeni problem te dobi, bila bih zabrinuta.
Bb, totalno razumijem kako je to kad je cijela obitelj pogodena nezadovoljstvom jednog djeteta jer se ba sladoled ide tu a ne tamo. Moje je iskustvo razlicito utoliko sto je strucnjak vec u ranijoj dobi vidio odstupanje koje nije okp, vec malo ozbiljnije. Osim potvrde da nismo ludi, to nam je pomoglo da razumijemo zasto je tako cudan i tezak. Svakodnevno pomoglo je mijenjanje fokusa... Slicno kao sto seni pise. Samo meni se to nije dogodilo spontano. Ja bih namjerno u stresatorima sebi zadavala temu. Tipa deset minuta prije polaska negdje pocinje prica nekog grckog mita...ili slicno. Obicno bi to bilo nesto sto je i njemu zanimljivo. Nwravno, nisu drame instant nestale, ali ipak je i meni i starijoj dvojici bilo lakse.

---

Potpis pod svaku riječ. Naše je iskustvo slično.

Ja ne znam kako bismo mi bez pomoći prevladali frustracije našeg mlađeg sina. Čak i sad se ponekad dogodi da "zapadne u petlju" nezadovoljstva, ali sad već dugo on sam ima mehanizme kako izaći iz toga ili kako pričekati da frustrirajuće aktivnosti dođu kraju. Evo, sad je u trećem razredu srednje škole i izrazito mu se ne sviđa jedan određeni profesor. Ovo je topic o različitim osjećajima prema svojoj djeci, pa da i to spomenem: moj stariji sin je takav karakter da u ničemu ne vidi problem, čak i kad objektivno postoji. Moj mlađi je obrnuta priča - taj često vidi problem čak i kad objektivno ne postoji.

Trenutno ga muči (bzvz-ovo je primjer, nije kritika) nastava multimedije jer profesorov pristup nije u skladu s onim što je očekivao. Ja sam s pol guzice upravo to očekivala i nije me iznenadilo, jer nakon godina provedenih na filmskim i glazbenim radionicama, uz brata koji je spretan tehničar upravo za multimediju, mislim da je njemu krajnje dosadan predmet prilagođen "običnim smrtnicima", pa ga to nervira. Nerviraju ga i ometači nastave i hrpa drugih stvari, a ja znam reći "sam si birao baš ovu školu". Eh...školska godina je tek počela i nadam se da će se naći način da se nosi s tim. Baš sam mu rekla nek ponudi profesoru da napravi prezentaciju novog gradiva, kako bi rasteretio njega i iskoristio svoje znanje + dobio dobru ocjenu iz zalaganja. Ne znam hoće li uspjeti, ali vjerujem da hoće jer smo ga godinama uvježbavali da se zalaže sam za sebe i svoje potrebe. Ali to mora imati protutežu. Kako je Mitovski gore opisala - dijete/osoba s takvim stavom MORA imati neku aktivnost kojoj se raduje i u kojoj uživa, jer to stvarno puno pomaže da se rastereti i podnese frustracije na ostalim područjima. Ima i on takvu aktivnost.

Vjerujem da će i Bubilo Bubich naći svojoj djevojčici neku aktivnost da joj bude razonoda (kao Mitovski plivanje, kao ja glazbenu školu....). Samo da napomenem, puno puuuno nam je pomogla prof. Ana Čović, psiholog psihoterapeut iz Suvaga https://www.savez-spuh.hr/izdvojene-...olescentima-2/

Citiraj:

---

casa prvotno napisa

Ma ni ne mislim da banaliziras stvari. Nego vise ja bih radije da pere ruke i zmirka nego da stisce sake i grize obraze iznutra. Ovo prvo u mojoj glavi moze biti razvojno i beznacajno, a ovo drugo malo teze tako beznacajno. Jbt, i prema okp tikovima imam predrasude.... :uteg:

---

Da i ja bih rađe da ju prebaci na okp čišćenja nego pranja ruku.
Okp u podlozi ima anksioznost i to vrlo visoku i to je ono što je meni bitno. Moja ima razne oblike okp-a koji se izmjenjuju, a pranje ruku je u jednom trenutku bilo doslovce svake 3 minute i trajalo je mjesec dana... ima pranja ruku i pranja ruku. I stiskanje šaka i pranje ruku i ne diranje ničega a da je na visokoj razini i da traje diže vremena je alarm da nešto ne štima.
Ne bih htjela paniku stvarati jer ni ja ne razmišljam crno ali danas pranje ruku ili nešto drugo za nekoliko godina moguće i bulimija, anoreksija.
Ja bih kao što i jesam potražila ipak pomoć stručne osobe ako je to baš jako izraženo ili dugo traje.
Mi nismo više kod Sever od 12mj jer je tamo dobila što je mogla. Dobila sam preporuku jedne psihoterapeutice i danas prvo ja i MM idemo na razgovor. Preko telefona sam već dobila dobrih savjeta i smjernica. Ona kaže da terapiju provodi tako da se druži s djecom a roditelje mentorira. Kad vidimo kako je mogu dati kontakt na pp ako netko želi.