“pišite ovaj porod pod “alternativan!“”
iskustvo iz Slovenije:
od trenutka kad sam zatrudnila, obećala sam si da ću slijediti savjete doktora i ne informirati se na internetu. to je obećanje bilo promptno prekršeno već nakon prve posjete ginekologici, koja mi je prepisala 2.5 l Lactecona samo zato što sam se usudila ispitivati ju je li u slučaju zatvora dobro piti Donat.
negdje u 9. tjednu dogodilo se lagano krvarenje, a zbog kojeg sam nepotrebno preležala 24 sata u bolnici i bila zatrašivana od strane tamošnje ginekologice kad sam se odjavila jer mrzim bolnice (kao i svatko, uostalom). slučaj je riješio ugledni ljubljanski ginekolog preko foruma, a preporučio mi je da se ponašam uobičajeno i ne uzimam nikakve progesterone. gle čuda, placenta se sama oporavila! ;)
potkraj trudnoće je počeo rasti tlak, što me nije toliko uzrujavalo koliko je uzrujavalo moju ginekologicu (sa početka priče), a koja me opet uspjela smjestiti u bolnicu preko noći jer njen CTG aparat ne radi dobro pa nije čula otkucaje bebinog srca.
čitavo vrijeme trudnoće sam se osjećala dobro (sa nešto malo mučnine na početku), pa mi je konstantna pretjerana briga doktora išla na živce.
zbog pogrešno izračunatog termina poroda, na koji sam upozoravala od početka, doktorska panika se povećavala. dogurala sam do njihovog 40. tjedna i razvila “white coat hypertension” odnosno strah od bijelih kuta. uzimala sam Metyldopu unatoč tome što mi je kod kuće tlak bio u granici normale. ambulantna su očitanja i dalje bila ista.
nekoliko puta sam išla i na kontrole urina zbog sumnje na preeklampsiju, što sam počela doživljavati kao zamorno i pretjerano.
bio je ponedjeljak, sjećam se. ginekologica mi je u ambulanti bolnice Murska Sobota rekla da moram doći u srijedu da mi “potaknu” porod jer imam visok tlak, iza roka sam i otvorena sam 1 cm. nasmiješila sam se, odvratila da naravno da dolazim i nisam više nogom stupila u tu ambulantu.
u petak navečer su krenuli grčevi, ali bili su blagi. nisam dobro spavala. trudila sam se ubiti oko koliko se je dalo.
tijekom cijele subote su se grčevi pojačavali. šetala sam, pojela nešto voća, htjela otići na bazen ali mi je muž zabranio (“pa će stvarno ispasti porod u vodi!”), opuštala se u kadi dok mi je pasalo....
navečer oko pola dvanaest su se grčevi prebacili u petu brzinu. opuštala sam se tehnikom Ine May Gaskin (konjsko frktanje :) i mogu reći da radi posao. i dalje sam bila u strahu da ću doći prerano, sve dok uz sluzasti čep, koji je ispadao već danima, nije počela kapati i svježa sukrvica.
tu smo odlučili da je bolje igrati na sigurno.
u rodilište smo došli u ponoć,. kao neki vampiri :mrgreen: primila nas je babica Vida Golob, kojoj se ne mogu dovoljno zahvaliti i dovoljno ju nahvaliti. sretna sam da sam dočekala baš nju!
na pregledu sam bila otvorena 8 cm, što je jedan od uvjeta te bolnice za porođaj u vodi, ali odbila sam ga jer nisam htjela amniotomiju, što je nažalost još jedan od uvjeta.
babica je rekla da mi klistir nije potreban i proslijedila nas u porođajnu sobu. muž je išao sa mnom.
nisam pisala plan porođaja jer sam očekivala da nikoga za to nije briga, ali prevarila sam se! draga babica mi je uvalila papir i olovku u ruke da između trudova pišem što želim, a što ne.
uglavnom sam pisala što sve ne želim: epiziotomiju, drip, amniotomiju, iglu u ruku za transfuziju....jedino što sam željela je bilo čuvanje međice (tako to zovu u Sloveniji, ne znam koji je hrvatski naziv).
izabrali smo porođajnu sobu sa francuskim krevetom, tušem i WCom. svjetla su već bila prigušena. krevet je bio crvene boje, a kad mi je pukao vodenjak na njemu, saznala sam i zašto.
do pucanja vodenjaka sam ležala na lijevom boku, a nakon toga sam se ustala i pregurala do kraja pješke, hoću reći stojećki. babičin prijedlog da prijeđem na bolnički krevet sam odbila. stolica za porođaj i lopta mi nisu odgovarali, a umjesto na uže, vješala sam se na muža. babica mi je cijelo vrijeme čuvala međicu oblozima. bilo mi je nesnosno vruće, pa sam skinula sve sa sebe.
bol nakon pucanja vodenjaka više nije bila u rangu boli, nego nečeg teško opisivog. konjsko frktanje i sportsko bodrenje same sebe (“you’re the best, go girl!”) je djelovalo, mada o ničemu drugom i nisam mogla razmišljati. srećom, mogla sam se odmarati između trudova. dok babice nisu pazile, krišom sam pila vodu koju smo donijeli.
babica mi je umjesto mobilnog CTGa povremeno stavljala diode na trbuh na 20ak sekundi, samo da se uvjeri u vitalne funkcije bebe. bodrila me izjavama poput: “odlično vam ide”, a u neko doba je mog muža pitala: “jeste li dobro?” :D našto je on odgovorio da je on filmski kritičar koji se upravo vratio sa horor festivala, tako da mu krv i groza nisu strani. smijala sam se u sebi, između trudova.
nakon deset takvih udarnih divizija, a ne trudova, osjetila sam glavicu na vrhu porodnog kanala.
babica je rekla da legnem jer ću roditi, a nju muče križa i ne može me poroditi na stojećki. poslušala sam ju i legla. zbog toga mi je danas žao, mada nisam imala loših posljedica.
sam izgon mi je bio bezbolan, a mali gosn Tutač je na svijet došao sa šalom od pupčane vrpce. zbog toga je bio pomalo plav, no ubrzo se zacrvenio. babica je prokomentirala da je mogao i još malo ostati u meni :)
prva misao kad sam ga ugledala je bila: “ne znam želim li ovo još koji put ponoviti”, a druga “isti otac!”.
par minuta nakon toga porodila sam i placentu. doktor je došao, vidio i proslijedio nazad u svoju sobu. odjednom su se svi razišli. shvatila sam da nisam pukla. ostala je sam babica Vida da mi namjesti malog Tutača na njegovo prvo sisanje :heart:
babica Vida je kolegici rekla: “pišite ovaj porod pod “alternativan!""
nakon cijele štorije ležala sam sa mužem na francuskom krevetu dok me je mali Tutač sisao. soba se doimala skoro kao hotelska. unatoč mojim mislima, imala sam odličan porod, odlične okolnosti i odlične ljude oko sebe.....mislim da bih to mogla ponoviti!
