Što nije rajon u BiH?
Printable View
Što nije rajon u BiH?
Kazuo Ishiguro, koji je napisao Na kraju dana?
To sam čitala prije nekih 15 godina, a još je pamtim, divan roman
evo iduce na popisu je Ishiguro :)
Sjetila sam se da je netko već pisao o njemu... dakle, od "Tvog sina Huckleberry Finna" sam svojedobno odustala na pola knjige, jednostavno mi je autorov način izlaganja previše išao na živce. Onda je prošlo dosta vremena, a ja u knjižnici naletjela na "Dnevnik jednog nomada", čitala sam pohvalne kritike, pa ajde, da probam ponovo. U početku sam pomislila "O ne, opet on o svojim tabletama, jointima i pijankama, neću to čitati, kaj je ovo, piše kao Knausgard, jel to novi trend u Norveškoj" :mrgreen: ali ipak sam nastavila i ugodno se iznenadila. Naime, u "Dnevniku" (ali ne na samom početku, nego nešto kasnije!) više nego u prethodnim knjigama nailazim na autorova razmišljanja o knjigama, književnicima, pisanju, promišljanja o životu u i izvan "domovine" (i što uopće znači biti stranac)... nekako mi je puno bolje sjela nego što sam mislila da će sjesti. Pa onda neke stvari o kojima piše čak postaju i simpatične (npr. kad opisuje kako je pišao s 24. kata nebodera na ulicu i kaže: "Ta mi je idiotarija pala na pamet pod utjecajem Marinkovićeva Kiklopa" - ne možeš se ne nasmijati!). Uglavnom, sad mi je baš užitak čitati ga.
Je li barem izostavio onaniranje? :mrgreen:
Bome je i to napredak :mrgreen:
Pa rekla sam da me ugodno iznenadio :mrgreen:
:lol:. I ja imam tema koje mi se ne da čitati... malo sam guglala Ishigura, nisam sigurna da bi se meni to svidjelo, možda ova distopija ili rani roman o Japanu bi mi možda došao u obzir... ni film 'The remains of the day' mi se nije svidio, pa sumnjam da bi knjiga - recimo Jane Austin isto baš ne kužim (mislim kužim.. ali nije mi zanimljivo) ta promišljanja i stremljenja služinčadi i gospodara pa ko će se za koga udat itd. Znam da mora bit više u tim romanima, ali ja to ne znam pročitat :).
Dok mi je npr. Thomas Mann bio fetiš na faksu, onu neku knjigu koju si preporučila mislim da nisam čitala, to bi moglo bit nešto za mene. Rijetko kad se ovako "prevarim" - da me okupira nešto što mi je na prvu izgledalo neprivlačno. Bekima sam odmah prekrižila... u stilu taj njegov blues bio bi mi too much.
Istina je i da to hoće li nam se neka knjiga svidjeti jako ovisi i o raspoloženju (ne trenutačnom, nego više je riječ o stanju uma u nekom razdoblju) u kojem smo kad je se domognemo... Meni se neke knjige u nekom životnom razdoblju nimalo nisu svidjele, a kasnije bi me oduševile. Ili nešto što me prije oduševilo, kad posegnem ponovno za tim, gledam what the hell was I thinking.
Damir Karakaš, Sjećanje šume.
zbirka priča o odrastanju u Lici, gdje šuma igra glavnu ulogu, mračna, opasna, divlja, a opet neizbježno mjesto za boravak.
ljudi grubi i (više manje pritajeno) agresivni, medvjedi vrebaju.
ma krasna knjižica :heart:
Ivica Prtenjača: Tiho rušenje
Odličan Prtenjača i u ovoj knjižici.
Malo me smetalo što me atmosfera podsjećala na Brdo, koje mi je bilo besprijekorno.
Međutim, volim taj Prtenjačin nježno-poetski izričaj, pa čak i tu neku auru pomirenosti sa sudbinom i beznađa koja se provlači njegovim knjigama.
Meni se svidjelo.
Čitam dvije knjige paralelno: doma, navečer Kjell Westo, Ovuda samo nekada hodali, o Helsinkiju, burnoj povijesti 20.st, tamošnjim događajima i o tome kako se sve odražavalo na obične ljude. Sviđa mi se stil pisanja, nepretenciozan i jednostavan no opet izravan. Malo me bune imena ulica i institucija, naravno, ali šibam dalje. Vidim da ima i Privid 1938., njegova knjiga, možda si i nju stavim na listu, ovisi o konačnom dojmu nakon ove.
Druga knjiga koji čitam je Guillaume Musso: Samo nebo zna, za 'pod marendom', i u autobusu na povratku s posla, malo mi je ljubić, vidjet ćemo za dalje jer sam tek počela :)
I završila sam obje knjige Svijeta bez kraja Kena Folletta napokon, ako volite Folletta preporuke, no definitivno mi je ipak najbolje njegova Pad divova trilogija. Najmoćnija.
Vrijeme swinga, Zadie Smith
Od njenih romana koje sam pročitala, ovaj se najlakše čita i na prvi pogled je najmanje ambiciozan. Prvi je koji je pripovijedan u prvom licu.
Donosi priču o prijateljstvu dviju djevojčica i o još nekim odnosima među ženama. Muškarci su ovdje manje bitni :mrgreen:
Naravno da mi nakon 4 romana o jednom ženskom prijateljstvu Elene Ferrante, svi drugi slične teme moraju izgledati malo površno.
Radnja romana teče glatko, a Smith spretno upliće u taj sadržaj razne osvrte na suvremeno društvo: o položaju žene, o načinu na koji radimo danas, o nekim političkim pitanjima, o roditeljstvu, rasi, posljedicama kolonijalizma...
Stil je jednostavniji nego npr. u Londonu NW.
Sve u svemu, jako je to dobar roman koji nisam ispuštala iz ruku i sad znam da ću sigurno potražiti i njen sljedeći.
Pisala sam već o Prividu 1938., mislim da sam ga ja i preporučivala. Izvrsna knjiga. Drugačija od "Ovuda smo nekada hodali", iako zahvaća neke slične teme (i slično razdoblje). Kompozicija vrhunska, čita se kao najnapetiji krimić, iako nije krimić.
Ako nekog zanima, napisala sam svojedobno i recenziju te knjige.
O, super! Privid 1938. mi je najbolja knjiga koju sam čitala u možda protekle 2 godine, sve u njoj me oduševilo, a ima toliko slojeva i sigurno ću joj se vratiti - pred kraj sam jurila kroz stranice jer nisam mogla dočekati što će biti i imam dojam da me vukla kao što te u SF-ovima crvotočine vuku prema naprijed, a krajolik šiba sa strane i ne možeš si pomoći - vjerojatno ću pročitati drugi put da malo detaljnije uživam u "krajoliku" tj. drugim stvarima osim što će biti.
Lauren Groff: Sudbe i srdžbe
Najprije Angien prikaz
i MaleRibeCitiraj:
preporučujem. roman o braku, u kojem protoganisti učitavaju jedan u drugoga svoje ideale. obrati su vrlo zanimljivi.
prijevod me u početku malo nervirao, poslije sam se navikla.
Sad ja.Citiraj:
Pročitala Sudbe i srdžbe, roman je zanimljiv iako su mi likovi neuvjerljivi u potpunosti, a i brak mi se doima plastičnim. Možda su takvi umjetnički brakovi... natopljen je dramom, dramskim referencama, čak i nekom vrstom didaskalija u prvom dijelu, svidjelo mi se to jer referira na glavnog lika, Lotta. Mathilde nisam u potpunosti shvatila, čak mogu reći da mi nije tragična njena velika tragedija.
Isprva mi se knjiga jako sviđala. U drugoj polovici me nekoliko stvari, nekoliko puta iznenadilo. Knjiga se pretvorila u nešto drugo od onog što sam očekivala. Ti su obrati učinili da je bila jako zanimljiva, napetija nego u prvom dijelu, ali je zato karakterizacija likova izgubila na uvjerljivosti. Od nečeg stvarnog, svakodnevnog, pretvorila se u gotovo pa fantastiku. Mene je odbio taj spoj - stekla sam dojam da je književnici dosadio ozbiljan rad na romanu pa da se okrenula igri i ironiji i pozivanju na klasike. To mi je zasmrdjelo na postmodernizam pa sam onda i ja postala oprezna prema romanu. I takav rezerviran dojam mi je ostao na kraju.
Iskoristit ću priliku da još zalijepim rečenicu koja jest iz kritike ove knjige, ali mi se svidjela kao opće pravilo i podosta se slažem s njom jer se ne bojim spoilera:
Citiraj:
a novel that can be truly “spoiled” by the summary of its plot is a novel that was already spoiled by that plot
Ne znam je li ovo mjesto na kojem se mogu preporuciti...a zapravo bi to bio nesto ala zivotopisi. Knjiga me se svojedobno bas dojmila..a mogla bi se dojmit jos nekog od nas ako medju nama ima nekog s lingvisitickim znanjima ili zainteresiranoscu za to. Radi se o knjizi 'Don't Sleep, There are Snakes' lingvista i krscanskog misionara Everetta kojeg je pokusaj savladavanja jezika jednog zabacenog amazonskog plemena ne bi li ih pokrstio dovela do toga da postavlja znak pitanja na mnoge lingvisticke teorije o tome sto je karakterteristika ljudskog jezika i opcenito poimanja svijeta. Vrlo je nekako...posteno pisana, na momente prestrucna, na momente duhovita al definitivno daje materijala za razmisljanje i nije samo literatura za lingviste.
I meni zvuči fenomenalno! ina, imaš svoj primjerak?
Nazalost ne, posudila od frendice koja nema veze s lingvistikom (tehnicka struka) al ima jako siroke interese. Za one s Kindleovima pretpostavljam da je na eng. jednostavno dostupno. Zapravo..ovaj covjek (pokusava), s obzirom na iskustvo koje je dozivio, staviti u pitanje teoriju Chomskoga o univerzalnoj gramatici. A zivot s ovim plemenom mu je stavio u pitanje sve sto je znao i u sto je vjerovao, uz veliki oosbni 'trosak' u smislu gubitka odnosa...a svejedno je sretan sto je vidio i dozivio, stvarno jedan otvoren, radoznao i vedar duh.
Ajme ovo zvuči savršeno! I iz struke mi, a i iz ljudske znatiželje, da vidim kako je to prodirati u neke druge svjetove.
Pročitala Možda nebo zna, Musso. Tako, lagana je, mogla bih reći da ima zanimljivih obrata, ali nekako mi ukupan dojam nije dobar. Jednostavna je, ljubavna priča u pozadini, sudbonosni susret u New Yorku, a čini mi se da je pisac obratima htio pokazati umijeće pisanja, ali nekako, ne znam...odskače mi, ne ide... Kao kad 15 godišnjakinja stavi štikle, može naravno ali...nekako je pretjerano. Možda nisam trenutno u moodu za ljubiće.
Od Mussoa sam čitala jednu jedinu knjigu (ne sjećam se ni kako se zvala, ona koja je prva kod nas prevedena), i poslije više nikad. I ta jedna mi je bila dovoljna da zaključim da mi se autorov stil ne sviđa i da na njega nema smisla gubiti vrijeme :mrgreen:
Moj brat ga je svojedobno koristio za vježbanje francuskog (čitao je u originalu), jer je jezik dosta jednostavan, pa eto, možda ipak neka ideja...
Erlend Loe: Vovo kamioni
Zgodno, premda, kako to obično biva kad je riječ o nastavcima, ovo mi je puno bljeđe od Dopplera.
Isti stil, čak u ovoj knjizi pomalo nategnutiji, s brojnim nepotrebnim ponavljanjima, ne znam...
Na kraju se naslućuje i treći nastavak: kako se Doppler vraća u Oslo, baš me zanima hoće li se pojaviti... :roll:
Vratila jučer u knjižnicu Ovuda smo nekada hodali, kad naletim na Privid 1968., posudit ću :-)
I taman dok sam lutala među policama i tražila što ću dalje čitati, naletila sam na dragu frendicu, veliku knjigoljubilicu koja sada radi u glavnoj knjižnici u Ri, i na već odabranog Hoseinija (Tisuću žarkih sunaca) mi na pitanje da mi da preporuku za štivo, nestala - i vratila se za 2 minute s još 3 knjige koje je ona već čitala i koje su joj se svidjele i imaju njenu preporuku. Zanimljivo iskustvo, a la skrivena ponoćna premijera, samo literarna :mrgreen:
Uglavnom, dok sam navečer došla doma, malo pojela, oko male...nisam ni stigla pregledati što mi je dala, bit će to zanimljiv vikend, čitalački.
Daniel Kehlman, "Trebao si otići"
odličan horor na samo 80-ak stranica
Ljudmila Ulicka: Iskreno vaš Šurik
Tek sam počela, ali imam osjećaj da će mi se baš dopasti
Slavenka Drakulic: Mileva Einstein: Teorija tuge. Snazna i potresna.
Dokopala sam se Amy i Isabelle, Elizabeth Strout (tangerina, ne moraš je više čuvati :lool: )
Kad sam krenula, više je nisam mogla ispustiti iz ruke. Nadam se da ću je danas uspjeti dovršiti da se konačno naspavam.
Karl-Markus Gauss: U šumi prijestolnica
Uživala sam otkrivajući nepoznato o poznatome.
Preporuke za one koji žele znati više ;-)!
Raskoš života, Michael Kumpfmüller
roman je Kafkina ljubavna priča, napisan na temelju stvarnih činjenica iz dnevnika, pisama i posljednjih Kafkinih tekstova pred smrt
lagan, nježan, simpatičan za pročitati, ali meni ništa posebno
Clara Uson: Kći istoka
Intrigantna tema, naročito jer se radi o nama poznatoj temi i akterima. Autorica je Španjolka, o ratu u Bosni nije imala dodatnih saznanja, ne poznaje ni jezik, međutim, vrlo se studiozno upustila u proučavanje materije za ovu knjigu i mogu reći da se radi o prilično uspjelom djelu (iako sam krenula čitati s određenom zadrškom).
Nije roman bez mana - recimo, psihološka motivacija glavne junakinje pomalo blijedi kako roman odmiče prema kraju. Možda je to zato jer drugi lik preuzima dominaciju u pripovijedanju (i to lik kojeg na početku romana nema - zato mi je trebalo neko vrijeme da povežem tko je to). Možda je autorica htjela zadržati određeni odmak prema samom tragičnom događaju (samoubojstvo). U dijelovima romana koji se vraćaju u povijest nisam uvijek mogla pronaći poveznicu sa sadašnjošću. Ali autorica je definitivno uspjela u uvjerljivom opisu slijepe ljubavi djeteta prema roditelju, i rušenja cijelog svijeta pri spoznaji istine.
Pročitala Khaled Hosseini: Tisuću žarkih sunaca. Predivan kao i uvijek, sentimentalan i nježan, iako piše o teškim temama kabulske povijesti. Zapravo me uvijek iznenadi kako te teške teme obavije takvom...ljupkošću, u nedostatku prikladnijeg izraza. Preporuka.