Ako je još uvijek po starom, mogu u srednju, isto po tom tzv. B programu, ali samo 2 godine.Citiraj:
čokolada prvotno napisa
Printable View
Ako je još uvijek po starom, mogu u srednju, isto po tom tzv. B programu, ali samo 2 godine.Citiraj:
čokolada prvotno napisa
Eh, da sam bar onda znala da se tako može :/Citiraj:
čokolada prvotno napisa
A i ovako su me roditelji nagovarali da se ispišem iz srednje glazbene jer da je to meni "preteško". Ponekad bi bilo dobro pitati i učenike što misle o glazbenoj školi, ne samo roditelje :mrgreen:
Ono što je najvažnije jest prepoznati volju i ljubav za sviranjem i muziciranjem kod djeteta!
Što se tiče vježbanja to NITKO ne voli... te se radne navike stječu godinama, nekom se upali lampica za dvije/tri, nekom za pet/šest... nekom nikad :mrgreen: E... tu uskaču roditelji, koji su po meni 90% zaslužni za uspjeh svoga djeteta, sa svojim pohvalama, ohrabrivanjem, slušanjem, uživanjem i potvrđivanjem djetetovih napora. Na žalost tu fulaju mnogi, jer se očekuje da će učitelj sam motivirati dijete - TEŠKO - gotovo nemoguće.
Glazbena škola, iako neobvezna, JEST ŠKOLA, i učenik mora savladati određeni dio gradiva u određenom razredu. Za sva ostala laganini muziciranja postoje tečajevi. Potpisujem čokoladu - hvala Bogu na ovom sustavu, i neka nam samo što duže ostane u HR.
Tako je. Još uvijek imamo učitelja iz "starog sistema", ja sam završila nižu gl.školu kod jedne takve, i mogu reći da nije bilo mojih roditelja, ne bih bila sada tu gdje jesam. Nitko ne može odraditi posao koji je nama povjeren. I teško će ga "ubiti" ako smo mi uvijek pozitivni. U rijetkim situacijama, promjena učitelja djeluje stimulirajuće, no roditelj ima ipak po meni glavnu riječ. :heart:
Marta, koliko Lovro ima godina? Koja ti je gl.škola najbliža domu?
Lovro sad ima 6 godina i jos nije posao u skolu. Zapravo sam razmatrala mogucnost da ga upisem u GŠ u Sibeniku najesen, kad krene u skolu, ali ne znam jel to ok. Sjecam se dok sam bila klinka, moji prijatelji su se uglavnom upisivali u gš u 2. ili 3. razredu. Ako je potrebno znati citati, to s Lovrom nije problem.
Cokolado, ovo su moja misli upucene toj mogucnosti, zato mi oprosti na neinformiranosti.
I ja uopce nisam razmisljala o violini, jer imamo doma gitaru i to djecju. Nemam nikakva ocekivanja od toga, ali bih voljela da pokusa - on je tip koji se voli dokazivati i uporan je u savladavanju problema svih vrsta. Neki dan si je sam ispleo na ruci šal. I sad ga ponosno nosa naokolo i vadi mast Andrijinim prijateljicama. Hocu reci - ne vjerujem da bi mu falilo motivacije, ali ne poznam teren dovoljno dobro.
Potpis.Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
Marta, najbolje ti je svratiti do muzičke škole u vrijeme kad je nastavnik/ca violine tamo i zamoliti za kratak razgovor s njim, pitati ga što o tome misli i kad bi bilo najbolje. To "kada" je jako individualno. Lako za violinu, ali ako grupa solfeggia bude s pretežno 2-3 godine starijima moguće da se tamo neće dobro osjećati.
Evo da se u ovu temu ukljuci i jedna profa iz glazbene skole. U biti se slazem sa svime sto ste napisali. I drago mi je da vi kao roditelji shvacate da je GS iako neobavezna ipak skola jer ja s mnogim ucenicima tu naidjem na problem. Jer imam dojam da ih roditelji nisu pripremili na ono sto ih ceka vec su mislili nesto sasvim drugo. I onda kada krenu zahtjevi raznorazni...krenu i problemi. Sto ustvari zelim reci? Imamo odredjeni plan i program sto u kojem razredu ucenik treba zavrsiti. Naravno da ga prilagodjavam svakom djetetu ponaosob i sposobnijem zadajem teze gradivo a manje sposobnom lakse. I to nije nikakav problem. Ali problem stize kada na kraju mjeseca moras ocijeniti taj rad pa je tada ucenik nesretan s nizom ocjenom a ne shvaca ili ne zeli prihvatiti da je radio gradivo mozda cak i iz prethodnog razreda. Upravo se s time borim svaki mjesec. Pokusavam ih nauciti da je bitno da vole ono sto rade i da ja one koji ne vole vjezbati s laksim gradivom pokusavam koliko toliko motivirati da ipak nesto naprave. Ali tada to moram nekako i vrednovati u usporedbi s djecom koja su zaista prije svega vrijedna-ne govorim cak niti o sposobnosti.
Tako da je to nesto sto me prilicno muci. Ne zelim da budu tuzni ali ne moze ucenik koji u 3. razredu svira gradivo 2. i to slabo imati vise od 3 jer ipak, nekih se kriterija moramo drzati. Mi nazalost nemamo A i B program kao Funkcionalna skola ali ga na neki nacin sami provodimo pa od 4. razreda nize vec gledamo tko bi zelio i mogao u srednju a tko ne, pa onda taj radi i laganiji program.
Samo je problem to ocjenjivanje. Ne kazem kod svih ali ima djece koja kao da onda traze neka svoja prava a zapravo nisu ni svjesna kako sviraju :roll:
Realno ocjenjivanje u osnovnoj GŠ može biti jako demotivirajuće :/ , u nas je najniža ocjena trojka, a dvojku dobije samo onaj koji je svvjestan da je negdje teško zabrljao, pa eto navježba nešto u svibnju tek da iz nekog razloga (ili motiva) prođe razred. Recimo imala sam učenicu s disleksijom i disgrafijom uz loš osjećaj za ritam, muka živa pročitati note, posložiti notne vrijednosti, pa ju ćopio pubertet, pa još uz to i ne vježba ništa...ipak u nekom se trenu probudila i jako se trudila te uz slabašno gradivo dobila četvorku na ispitu. Jako je bila ponosna!
Svaka cast i njoj i tebi ali da li je njoj zbilja mjesto u glazbenoj skoli? Ne znam...mozda bi se bolje osjecala na nekom tecaju ili da uci privatno. Pa cuju i ucenici jedni druge pa se usporedjuju...mozda se i zbog toga ucenik lose osjeca...kad cuje kako drugima ide a njemu ne ide. Ne znam, ljutit ce se neki ali mislim da dijete ipak treba imati predispozicije da se necim bavi-mislim, tako da bas ide u skolu. Isto mi je to kao da se ja od 163cm bavim kosarkom ili manekenstvom...kad za to jednostavno nemam predispozicije...
@sonata, nešto mi sad nije jasno...
U prvom postu na ovom topicu pišeš da pojedinoj djeci "nije jasno" kako sviraju kad traže svoja prava, a u drugom (o djevojčici s disleksijom) da "djeca ipak sebe čuju pa im nije svejedno"... :? Ja to ne razumijem. To mi izgleda kao kontradikcija.
Ni u osnovnoj školi nisu svi učenici odlični. Ne trebaju ni biti. Ocjena je puno više nego izvedba... Odabir djece za glazbenu ionako se vrši na audiciji pri upisu. Ako je dijete prošlo audiciju, znači da VEĆ IMA minimu sposobnosti. Dalje, kako ocijeniti dijete (u glazbenoj) koje je darovito ALI lijeno (ili nemotivirano), a odsvira pred komisijom izvrsno onaj zadnji ispit???
No, da ne širim priču - ocjena je vrednovanje i to je uvijek teško. I u redovnoj školi (osnovna, srednja, svejedno) a pogotovo u glazbenoj. Široko polje dječjeg ponašanja gura se u malu sitnu kućicu od 2 do 5... A problem očekivanja od škole također je isti i u glazbenoj i u osnovnoj. Jedina je razlika u tome što je osnovna škola obvezna, a glazbena vlastiti izbor...
Ja sam nedavno bila iskreno iznenađena kad nam je prof. instrumenta prošli tjedan rekla da su djeca zaslužila odličan na polugodištu (1. razred, tek su počeli) jer iako se prilično odgovorno ponašaju, ipak ima stvari koje bi mogle biti bolje... A onda mi je palo na pamet da i u osnovnoj školi u prvom razredu učitelji daju STIMULIRAJUĆE ocjene, a kasnije to više nije tako.
Bitan je stav roditelja, kao i u svemu. A individualizirana nastava instrumenta i te kako omogućuje i djeci s teškoćama da se snađu, ako za to ima volje. Dakako, treba im podrška (nastavnik instrumenta nije dovoljan, treba tu i roditelj podmetnuti rame - vidim to po svojoj djeci). Naime, ja sam djecu upisala u gš između ostalog i radi poboljšanja koordinacije lijevo-desno (jedan je imao zakašnjeli razvoj motorike, a drugi je ljevak). To ide odlično. U startu sam obavila razgovore koje je trebalo (da osoblje škole zna o čemu se radi) i upisali smo djecu kad su prošli audiciju BEZ većih očekivanja.
Daklem, čokoladi kapa dolje na trudu uloženom oko djevojčice sa smetnjama. Voljela bih (a to smo srećom i dobili :heart: ) sličan pristup za svoju djecu. Moje je da im doma objasnim da bez truda/vježbanja/učenja gradiva solfeggia cijela priča nema svrhu i da ih poduprem kad nastupe krize.
Potpis pod Peterlin i što se tiče ocjenjivanja i uloge roditelja.
Čokolada, :heart: .
[quote="Peterlin"]@sonata, nešto mi sad nije jasno...
U prvom postu na ovom topicu pišeš da pojedinoj djeci "nije jasno" kako sviraju kad traže svoja prava, a u drugom (o djevojčici s disleksijom) da "djeca ipak sebe čuju pa im nije svejedno"... :? Ja to ne razumijem. To mi izgleda kao kontradikcija.
Ne , nego nisu sva djeca jednaka. Neki "cuju" sami sebe a neki ne, to sam mislila. Zapravo sam samo htjela reci da obicno ti kojima se ne da znaju biti razocarani kada dodje ocjenjivanje. Ne znam kakva je ta djevojcica s disleksijom, mozda spada u grupu onih koji se "ne cuju" a mozda i u ovu drugu.
Lijepo je sto si ti osoblju u skoli objasnila zbog cega si dijete upisala u skolu. Recimo, ja sada radim s djetetom koje je vec starije krenulo a s njim nesto nije kako treba. Ja se ne znam izraziti medicinski ali on ima nekih smetnji u razvoju...uglavnom...niti je netko dosao pa rekao-situacija je takva i takva...ali mi bi voljeli da on malo svira...nista. A ja neka sada pogadjam i shvacam kako s njim. Ipak mi nismo skolovani za rad s takvom djecom a da ne govorim da nam je metodika na faksu inace bliza katastrofi. A opet-kako da ja sada pitam njegovu mamu sto s njim nije u redu? A da ne kazem da na solfeggio dolazi svake prestupne. Ma uglavnom, ziva muka. Kada sam zvala mamu da kazem kakva je situacija, ona se nije niti ponudila doci na neki razgovor, vec je spominjala ispis. Pa onda stvarno, cemu da se ja trudim?
Drugo je ovo, da netko dodje, objasni situaciju i da nekako skupa s roditeljem pomazes djetetu. Ali i roditelji su zaista svakakvi.
Hvala na obrazloženju. Sad mi je ipak malo jasnije... (ja sam friška u glazbenoškolskim vodama).
Btw. kad smo upisali djecu u glazbenu, nije bilo ni roditeljskog sastanka ni informacija (osim s prof. instrumenta :heart: ) niti se itko potrudio INFORMIRATI I PRIPREMITI RODITELJE na ono što ih čeka (i što djecu čeka) i kako se nositi s tim. Fali mi to i danas.
Komunikacija sa školom (izuzev nastave instrumenta) još je uvijek nedovoljna; stalno moram nekog potezati za rukav... Evo primjera: kad smo djecu doveli na DRUGI sat solfeggia (prvi smo propustili jer su nam rekli da će nas zvati kad počne nastava, što nisu učinili) skoro je letjelo perje... No, kad me vidjela, prof. je u desetinki sekunde shvatila da perje nužno ne bi moralo biti (samo) moje i moje djece pa smo brzo zagladili stvar. Uff... Roditeljima djece koja dolaze u školu prvi put ne pristupa se na takav način. :/
Sve je to razumljivo, ali važnost KOMUNIKACIJE mora biti jasna svim odraslima odgovornim za dijete u školi, kako osnovnoj, tako i glazbenoj. Tak to nekak ide po inerciji.... razumijem i da predavači instrumenta imaju grdnih problema i nemaju se kome obratiti (oš bar imaju stručnu službu) kad se nađu u situaciji da im treba pomoć ili barem objašnjenje. No, gdje je volje, nađe se i načina, pogotovo ako čovjek nije prepušten sam sebi, i roditelj i učitelj.
Da, slazem se s tobom. Ja sam definitivno pocela raditi na ovaj nacin-kada vidim da se neko dijete trudi, kada vidim onaj sjaj u ocima i ljubav prema tome sto radi-onda sam i ja spremna na sve i svasta da ga jos vise motiviram-pa plesem, pjevam i svasta drugo na satu. Ali kada nekoga stalno moram vuci za rukav, i kada toliko spustim zahtjeve i kriterije a ono jos uvijek ne odgovara na moje molbe-onda se nekako prepustim i prestanem truditi oko tog djeteta jer jednostavno nemam snage. Ja jesam starija i pametnija kako se kaze ali taj odnos ponuda-potraznja ipak mora postojati. I ne moze niti jedan roditelj ocekivati da ce neki profesor titrati oko njegovog djeteta a da ovaj nista ne da zauzvrat.
Tako da je to otprilike moj nacin; 2-3 mjeseca truda oko svakoga a zatim vise energije za one prve a manje za one druge. A ovi druge ako se s vremenom trgnu i probude opet mogu doci medju ove prve.
Najteže je onoj generaciji koja prva u familiji krene u glazbenu. Čovjek mora sam proći sustav po kojemu glazbena škola funkcionira, pa se to onda primjenjuje na svoju djecu. Pogotovo za instrumente kao violina ili klavir. Najsamostalnije i najsavjesnije su djevojčice koje krenu u glazbenu malo veće - oko 3. razreda. Dečki su druga priča. Ja još nisam čula da je neki sam od sebe upro za klavir ili violinu, a vjerojatno je tako jer krenu s time oko 1. i 2. osnovne, a daleko su nezreliji od djevojčica.
Meni je iskusna prof. klavira rekla da su uspješna djeca ona iza koje stoje roditeljske ambicije potkovane glazbenim obrazovanjem, a ostali se uglavnom "snalaze".
Meni isto nedostaje komunikacije sa profesoricama solfeggia - za razliku od glazbenog vrtića u Elly Bašić, u Markovcu nismo imali nijedan roditeljski sastanak. Ne znamo ništa o tome što se od naše djece očekuje i kako im ide, osim po ocjeni. Nemam niti broj tih profesorica kako bih im mogla javiti kada dijete mora izostati.
Ivana2, ovo što si napisala o dječacima ne kužim - ima puno dječaka koji su uprli za sviranje i izvrsno sviraju. I, misliš li da je druge instrumente lakše svirati nego klavir i violinu? Ako da, s tim se uopće ne slažem. Svaki instrument ima svoje specifičnosti i zahtjeve. Osim toga, svira se glazba, to je ono što je cilj korištenja svakog instrumenta.
Da, ne valja generalizirati. Ja sam spomenula instrumente za koje znam kako to funkcionira. Profesorica iz glazbene mi je osobno rekla da upisuje dijete na jedan od instrumenata jer se lakše svladava od npr. žičanih instrumenata.
Mislim da dječacima treba nešto više da shvate kako glazbena nije zabava, ali možda sam u krivu. To mogu potvrditi ili opovrgnuti profesorice koje se ovdje javljaju, a ja sam to zaključila na temelju dojma, što priznajem i nije neki kriterij. :)
Pa čuj, pogledaj koncert kakvog orkestra pa ćeš vidjeti dosta bivših dječaka koji su ozbiljno shvatili stvar ;)
Teško je tu fiksirati pravilo...trenutno mi je u 1.r. situacija zaista takva kako opisuje Ivana2 - dvije marljive i savjesne curice i jedan godinu mlađi preslatkiš koji puno brže od njih dvije kuži sve, jedino mu nije jasno zašto bi baš trebao vježbati :mrgreen: , igraju mu nogice, zijeva, usred svirke pita zašto onaj striček ima toliku bradu (portret Brahmsa na zidu) i tako...
A imala sam i malog dečkića (1.OŠ i 1.OGŠ) koji je na kraju 1. r. svirao za tri koplja bolje od svih ostalih.
moja kćer ide u novo osnovanu glazbenu školu u susjednom mjestu. 2 x tjedno ima solfeggio, 2x tjedno individualno učenje flaute.
Mala je oduševljena, pogotovo flautom. Imala je jednu divnu, mladu profesoricu, odlično su se slagale, zapravo ne znam je l malena bila oduševljena toliko zbog flaute ili profesorice, al svaki put je lolazila doma sa sjajem u očima.
al kažem imala, jer se dogodilo nešto prestrašno - profesorica je prije 3,4 tjedna preminula nesretnim slučajem. To je bio veliki šok za sve, pogotovo za klince koji su kod nje učili svirati flautu. Za to malo vremena koliko je svirala flautu kod nje, moja curka je puno naučila.
Naći će u školi neku zamjenu, međutim, tko zna kakva bude ta osoba, da li bude isto imala pristup kakav odgovara djeci, da li će moći znati motivirati djecu...? Moja kćer je rekla da će ona dalje ići u školu i svirati preminuloj profesorici u čast :heart: ... mislim, još se na to rasplačem.
Isuse, kakva priča... strašno! S druge strane, dijete je to proradilo u svojoj glavi na najbolji način... :heart:
Evo ja ću malo o ocjenjivanju, da se nadovežem na sonatu (iako pokušavam odgonetnuti koja si profa iz OS :mrgreen: a da te nisam skužila)
Radila sam prije ove, u dvije velike glazbene škole i uvijek bismo se na ispitu dogovarali oko ocjene. Sada, ovdje je drugačiji sistem i zaključih da je to najpoštenije. Prof. ocjenjuje tijekom godine učenika individualno ne uspoređujući ga sa ostalima u klasi, već prati njegov trud i njegova postignuća. Tako učenik dobije svoju ocjenu prvog i drugog polugodišta, a na kraju godine, na ispitu ga ocjeni komisija. Matematički prosjek te tri ocjene ide u knjižicu!
mene ova tema baš pati.
imam osmogodišnjakinju koja jako želi ići u glazbenu školu. želi svirati flautu. i baš jako to želi.
ja sam se do sada tome protivila jer sam se bojala njenog razočarenja. jer ona uopće nema sluha. bojim se da nema nikakve šanse da prođe prijemni.
slažem se da dijete treba imati predispozicije, ali kad je vidim kako jako čezne baš za flautom srce mi se stegne i ne znam kako postupiti.
žao mi je da ne proba nešto što toliko želi, a opet stvarno nema potrebne predispozicije.
Elly Bašić ti prima bez prijemnog. Doduše , ne znam gdje živiš?
Pa da, ne znam da li je to kakva filozofija funkcionalne škole, ali moja šogorica koja tamo radi kaže da se sluh kod svakoga može razviti - pa bit će da se i kod tvog djeteta može.
camel, samo ti odvedi dijete na prijamni, i to najprije u najbližu školu koju imate...
Ja sam lani upisala svoje sinove. Isto su sami htjeli ići. Za mlađega sam bila potpuno sigurna da prolazi, taj bez greške ima sluha, pjeva itd. ALI kad smo se doma dogovarali oko toga, stariji je rekao "Idem i ja!" Meni je mrak pao na oči (dijete je imalo ozbiljnih problema sa sluhom, ne samo sluhom za glazbu, nego je bio jako nagluh kao mali i trajalo je dugo dok se to nije riješilo, logoped i sve ostalo).
Ja sam mislila da je on beznadan slučaj. Prije audicije posjela sam ih i objasnila da NIJE SIGURNO da će proći. Pitala sam djecu hoće li im teško pasti ako ne prođu (mlađi je tada imao nepunih 8, a stariji 9 godina). Rekli su da bi htjeli probati... Stariji je odmah pitao može li probati iduće školske godine ako ne uspije ove. REkoh da može...
I gle čuda - oba su prošla bez greške. Na audiciji su pjevali neke pjesmice koje su učili u osn.školi ili čak vrtiću... nešto ne baš zahtjevno. (Iako su nam u školi prije rekli da će možda trebati pjevati 2 pjesme, tražili su samo jednu + ritamski diktat). Nitko nije bio iznenađen više od mene kad je moj stariji glatko prošao od prve (ima čak i mojih starih postova o sumnjama i dilemama oko toga). Samo da napomenem - NIŠTA nisam radila doma s njima na pripremama. Oni ponekad nešto pjevaju, imaju sintić od prošlog Božića, mi smo do lani fakat rijetko svirali (iako znamo) tak da su djeca bila prepuštena sebi, pa što im Bog da. Bog je očito znao bolje.
Sad vidim da bih jako pogriješila da nisam poslala i starijega na audiciju. Nakon samo jednog polugodišta dijete je donijelo peticu iz melodijskog diktata, a ja skoro pala u nesvijest.
Btw. i kći moje prijateljice je pred koju godinu išla na audiciju, nije prošla i ta se epizoda brzo zaboravila. DIjete se našlo u drugim stvarima (ples, strani jezici) i sve je dobro završilo. Ovo je dob kad im treba dati da probaju. A tzv. "neuspjeh" na upisu u glazbenu samo je svojevrsna smjernica roditeljima, a ne stvarni neuspjeh djeteta.
camel, ako curica toliko želi daj joj da proba.
Ja sam kao klinka prijemni u OGŠ prošla tek iz drugog puta-dijagnoza "nerazvijeni sluh". A završila sam dva i po odjela na Akademiji (ista me profa koje desetljeće nakon prijemnog uvjeravala da imam apsolutni sluh).
Studenti su, na žalost, na Akademiji osuđeni na mrvice metodike i u stvari su prepušteni sami sebi kad dođu u razred (ovo vrijedi za instrumentaliste, na teoriji je situacija malo bolja).
S druge strane, učenici igraju lutriju kod kojeg će profesora doći jer u našem sistemu glazbenog školstva tijekom studija ne postoji podjela na reproduktivce i pedagoge (iz osobnog iskustva često jedno isključuje drugo).
još nešto da kažem treći put zaredom:mrgreen:
osvrnula bih se još i na prijamne ispite. u gradovima gdje se prijavi npr. stotinu djece, a može ih se primiti samo 30 vjerovatno će se odabrati oni talentiraniji što ne znači odmah da će biti marljiviji i uspješniji, a to mogu potvrditi iz svog osobnog radnog iskustva. ja pak radim u manjoj sredini gdje smo primali svu djecu koja se jave i često se znalo pokazati da je npr. nekom djtetu sa izvrsnim sluhom jako teško dobro postaviti ruku i ton te ne bude nešto pretjerano muzikalan (a nerjetko ni pretjerano vrijedan) dok netko "bez sluha" se pokaže kao izvrstan svirač, marljiv đak itd. ma ustvari mogla bih napisati cijeli rad na tu temu. uopće mi je diskutabilno govoriti o tome ima li netko sluh ili ne. često se pokazalo da djeca koja su na prijamnom ispitu onim standardnim testovima ocjenjeni kao djeca bez sluha kasnije su bili izvrsni solfeggisti i dobri pisači diktata, ali nisu mogli interpretirati glasom čistu intonaciju, što zapravo znači da sluh imaju, ili su ga "naučili". rezime svega je da NI JEDNO dijete ne treba odbaciti i da sam protiv takvih selekcija ako dijete ima silnu želju i volju.
i još ono što je cekana govorila o podršci roditelja je apsolutno točno. roditeljska podrška, poticaji su strašno biti. rijetko koje dijete može samo tako golemu obavezu samo i savjesno odrađivati iz dana u dan bez da ga se ponekad ne potakne (ili čak malo potjera) kad "zapne".
toliko od mene nabrzaka.
Ovo je 100% točno! U glazbenoj školi trostruko vrijedi ona stara da bez muke nema nauke. Ja sam svoje dečke upisala u glazbenu svjesna što me čeka, a to nije uvijek ugodno...
Tek smo na početku, ali ono što su djeca do sada naučila je vrijedna spoznaja da se svirati može bolje ako se vježba. Naučili su da ONI moraju vladati instrumentom, a ne instrument njima. To je primjenjivo na svaku vrstu učenja. Ne očekujem od njih da održe koncert u Carnegie Hallu (ali tko zna...:mrgreen:) ali koristit će im način rada koji je neophodan za glazbenu. Za sada nema šanse da oni vježbaju ako ne sjedimo uz njih, ali ide ... ide... Kad savladaju neku vježbicu, svirali bi samo nju! I to nakon svega nekoliko mjeseci škole. Našoj učiteljici instrumenta mogu samo reći :klap:, iako ide sasvim dobro i solfeggio :-o :klap: ! Kako će biti dalje, nemam pojma. A da su mogli tj. da smo im popustili na prvoj poteškoći, jedan bi odustao nakon 2 tjedna, a drugi nakon 3! :mrgreen:
Hvala ti, Peterlin, što si to napisala. Vjerojatno postoje i djeca kojoj početan rad s roditeljem i neće biti potreban, ali ova druga skupina ipak jest u većini.
Sama se nekako suzdržavam odmah zaskočiti roditelje s onim : "sjednite s djetetom i vježbajte, nadzirite i kontrolirajte" i većina njih ipak sama dođe na to . Eto, imam trenutno jednu curicu čija je mama sama konstatirala da joj se čini da maloj bolje ide kad ona sjedne pored nje (iako nema glazb. obraz.) i izrazila je zabrinutost hoće li tako stalno morati s njom sjediti. Neće! Samo u početku dok se ne osamostale i dok ne skuže kako mogu uživati svirajući ako nauče note ili izvježbaju neko problematično mjesto.
:mrgreen:Po mom iskustvu,svakom detetu treba pocetna prisutnost,kontrola i podrska roditelja pri kucnom radu.Samo kod nekih potreba za tim traje krace a kod nekih bome duze....
I ja sam ,kada sam pocinjala,morala je mama sedeti sa mnom i ceskati me(...)dok vezbam,inace nista od posla.I secam se da je poprilicno dugo trajalo.A eto dokle sam dogurala
Smajlic je trebao biti na kraju:oops:
M vježba s tatom, ali vidim da još nije potpuno svjestan u kolikoj je prednosti zbog toga. Mislim da se tu radi o sukobu roditeljskog i profesorskog autoriteta - djeca nas doživljavaju kao roditelje, a ne kao stručnjake. Ipak, rezultat takvog rada se osjeti. Nije on neki muzički genije, daleko od toga, ali kad slušam drugu djecu iste dobi, vidim razliku - kod njega su dobro postavljene neke temeljne stvari - intonacija, ljepota tona, ritam. Kad želi vježbati sam, puštamo ga, iako je učinak takvog vježbanja na prvu loptu manji.
vi baš imate sreće s tim glazbenim školama u Zagrebu - odnosno u Hrvatskoj. Ovdje je to sve malo drukčije organizirano. Petra ide na klavir od rujna i bome jako fino napreduje - ali je uvjet učitelja bio da jedan od roditelja minimalno ima glazbeno obrazovanje i da ju može pratiti u vježbanju - tako da je to sad tatina zadaća. A solfeggio se uči paralelno.
Sad se pitam kad se vratimo u zagreb jel bi bilo bolje stavit ju u tu funkcionalnu glazbenu ili u redovitu - jer bojim se da se u redovitoj ne pogubi, posebno zbog solfeggia (ali nikako ne bih ove alternativne metode - tipa suzuki - s tim smo se susreli ranije i nikako mi se nije svidjelo).
Petra, zašto se bojiš da bi u "običnoj" GŠ bila izgubljena? I Funkcionalna škola (točnije Elly Bašić) je isto "obična" samo što se solfeggio radi na malo drugačiji način i u prvih nekoliko razreda nema ocjena. Tj. ima, ali za internu nastavnikovu upotrebu.
Pa i funkcionalna je redovita (i ima solfeggio)