Hvala svima na podršci.
I kad čitam vas sa lošim iskustvima plače mi se. Ono s ljepljenjem usta... strašno!
Ovako je bilo.. Suprug me je nagovorio da pričekamo 14 sati kad službeno počnu posjete i tako smo došli točno u dva. Na sestrino čuđenje zašto smo došli kad nam je rečeno da nema posjete za nas, lijepo sam joj pristojno rekla da je to pravilo krajnje nehumano i neetično, neka mi izvoli pokazati na pismeno tu odredbu i da njihova interna pravila nisu iznad zakona i naših prava. Osim toga oni time ne poštuju status bolnice prijatelja djece. Na to je samo rekla neka pričekamo 5 min da dođe doktor. I pričekali smo. Doktor je došao očito dobro obaviješten i odmah nam rekao: "u redu, možete vidjeti dijete, ali me onda više ništa ne pitajte!"
-Što pod time mislite da vas ništa ne pitamo? O zdravstvenom stanju našeg djeteta? Vaša je dužnost da nas o tome izvještavate, a na nama da pitamo. Tako sam mu rekla. Suprug je iza mene gutao. On ima kratki fitilj pa je meni prepustio "pregovore".
Doktor na to nije odgovorio, nego je samo rekao neka idemo, ali da to nije u redu i nije dobro za dijete...
Ušli smo u sobu gdje je naš mali hrabrić budan ležao. Odahnuli smo kad nam je rekao da ga ništa ne boli i pokazao nam "leptirića" na ruci i baš je bio sam na sebe ponosan. Dobro smo ga pripremili pa mu ništa nije bilo neočekivano.
E onda je u sobu ušla glavna sestra i počela nas uvjeravati kako je to jako loše za dijete i da je ona zvala pravnu službu koji su joj rekli da smijemo ostati do pola tri. Ma zamislite, nisu joj rekli da ne smijemo biti tamo, nego da smijemo biti pola sata :roll:. I sve to ona nas kudi pred djetetom i on se tada rasplače! Tražila sam da izađemo na hodnik gdje smo nastavile raspravu i gdje su joj se pridružile sve ostale sestre (baš je bila primopredaja smjene). Već sam tada počela gubiti strpljenje i jedva zadržavala miran ton. Na kraju sam im rekla da mi je žao što se moram boriti na ovaj način i da ne mogu vjerovati da su i one skoro sve, ako ne sve majke, jer ja bi za svoju djecu otišla na kraj svijeta i natrag!
Ušla sam natrag u sobu, uzela sina na ruke da ga umirim i tada je došao drugi doktor (gospodin pred mirovinom). E taj je tek sasuo svašta. I ne, nisam mu šutjela. I dalje sam ponavljala svoja prava i njihova nehumana pravila.... spomenula da su jedini ORL odjel u Hrvatskoj na kojem roditelj ne smije biti uz dijete. Bio je oštar, ali me uopče nije gledao u oči. Da je, možda bih zanijemila. Otišao je govoreći da tako nešto još nije doživio.
U sobu su dovezli ženu s operacije, pa više stvarno nije bilo smisla da budemo tamo jer nas nisu ostavljali na miru. Ni prema toj ženi, ni prema uplakanom djetetu nisu imali obzira.
Uspjeli sam smiriti dijete i nije plakao kad smo ga ostavili.
U svemu tome imamo jednu veliku sreću, da je moja sestra viša med. sestra na jednom drugom odjelu, pa je ona kasnije došla i bila s malenim sve dok nije zaspao oko 22.
Da nije tako nebi se mi dali potjerati s tog odjela do sutra!
Svakako ću to napraviti. Iako to vjerojatno neće nešto bitno promijeniti, ali barem ću znati da sam pokušala.Citiraj:
Čokolada:
Te situacije se moraju mijenjati, zato, kad sve prođe, nemoj oklijevati s pisanim protestom na sve adrese jer ako svi budu šutjeli, promjene se neće ni dogoditi.