A sad o pročitanom: iako je godina tek počela, ovih dana sam pročitala knjigu koja će mi sigurno biti u top 10 najboljih u godini, a možda i u duljem periodu.
Radi se o dnevnicima njemačkog profesora Victora Klemperera iz perioda 1933.-1945., pod naslovom
Želim svjedočiti do kraja.
Strašna, potresna i dojmljiva knjiga o uništenoj starosti, o bračnom paru intelektualaca koji su izabrali ostati u Njemačkoj (na više mjesta objašnjava i zašto), a potom je prošao razna poniženja i zlostavljanja od strane nacističkog režima. Iako deklarirani Nijemac i protestant, zbog židovskog porijekla Klemperer je od režima stavljen u "drugu ladicu". Od izravne smrti spasio ga je brak s nežidovkom Evom, međutim, i ona je zajedno s njim prošla sve muke oduzimanja imovine, prisilnih selidbi, teške oskudice, gestapovskih premetačina i vrijeđanja. I pisanje dnevnika bilo je opasno, jer bi njegov pronalazak pri bilo kakvoj premetačini značio sigurnu smrt, ne samo za njegovog autora, već i za ljude koji se u dnevniku spominju. Rukopise je skrivao na raznim mjestima, kod raznih ljudi, i nekim čudom su ostali sačuvani do kraja rata.
Klempererovi su, paradoksalno, spašeni u noći strašnog razaranja Dresdena, 13.-14.2.1945. Preživjevši bombardiranje, Eva nožem para zvijezdu sa suprugovog kaputa i odlaze iz Dresdena, koristeći kaos koji je nastao u kojem ih Gestapo više ne može pratiti. Odlaze u Munchen, gdje su u krajnje lošim uvjetima dočekali kraj rata, a u lipnju 1945. se teškom mukom uspijevaju vratiti u Dresden. Klempererova želja da svjedoči do kraja svim zbivanjima na kraju se tako i ispunila - njegovi dnevnici su preživjeli, i ostavili dragocjeno svjedočanstvo o svakodnevici nacističke Njemačke.
Svakako preporučujem! Knjiga je teška, sumorna i depresivna, ali je vrhunska.