Evo, tu sam otvorila temu o učenju: http://forum.roda.hr/threads/92948-N...koje-to-zanima
Printable View
Evo, tu sam otvorila temu o učenju: http://forum.roda.hr/threads/92948-N...koje-to-zanima
da samo stvarno vidim i sama da bih ponekad mogla malo i ohladit,
iako kontroliram se puno bolje nego prije i pustim.
lili šta da kažem, u pravu si, često je tako bilo.
ali rad na sebi ipak napravi puno toga,
a i brojanje unatrag 10, 9, 8, 7... :lool: ono da pregrizeš jezik :lool:
zapravo puno toga sam ja napravila na sebi, znamo čak i zajedno kovat planove.
Ja sam ovo silom prilika savladala kad se mlađi upisivao u srednju školu. Nije mi se sviđao njegov odabir, ali pokazalo se da je bio ok. S druge strane, sad kad se požali na ovo i ono u školi, ja samo kažem "ti si birao školu". Ali nema problema, nego se češće žali da mu je dosadno, ali to se odnosi na mali broj određenih predmeta iz kojih ima više znanja od svoje generacije.
Upravo učim kako prihvatiti činjenicu da su djeca pripadnici generacije 21. stoljeća i vide stvari drugačije nego mi. Nije to nužno bolje, ali je primjereno njima.
htjela sam se na ovo osvrnuti
ne znam tocno o kakvim planovima i zeljama se radi
ako nije nesto tipa "zelim biti astronautkinja u Nasi i otputovati na Mars", vec je sasvim realno, kako ti kazes - mozda postoje i neki drugi putevi za ostvarenje tog sna
Ne mora znaciti da ako ne ide sve pravocrtno odlikasica u oš-zeljena srednja/gimnazija-faks/whatever - da se san ne moze ostvariti. postoje i sporedni puteljci, tecajevi, doedukacije, privatni fakulteti ...
Postoji mogućnost i da to sve ne urodi plodom. Prepoznajem svog najstarijeg sina u ovim tvojim opisima. Pogotovo u dogovorima, tvrdnjama da je sve pod kontrolom i da će sve riješiti. I rekla bih da nema ona samo problem s organizacijom vremena nego fakat iskrivljenu sliku stvarnosti. Pa ako si u mogućnosti popričaj s nekom stručnom osobom, npr. psihologom. Mi nismo skužili na vrijeme da je totalno rasulo u igri, jer smo se bez problema mogli dogovarati s njim. I on se drzao tih dogovora dok ga pubertet nije skroz sprašio.
Npr. srednji sin mi je ko ova mala od Tash. Znači on kad nešto hoće, od prvo prouči kako to postići i onda to napravi, bezz obzira koliko to izgledalo nerealno u trenutku planiranja. I takav je oduvijek. Al on nikad ne tvrdi da sve ima pod kontrolom, i kad mu zagusti bez problema traži pomoć, prizna da je zagustilo i aktivno traži rješenje. Znači nije samo svjestan da ima neki problem, nego ga doista želi i riješiti.
a razgovaranje, ukazivanje na mozebitnu upitnost ostvarenja the plana :mrgreen:, pa tako vise godina :lol:
dopire to do njih, uvjerila sam se puno puta
mozda nece reci da mama, u pravu si, odustajem od svojih snova, ali sigurno razmislja i o tome sto ti govoris
I moj je razmišljao, ali nije apsolutno ništa napravio. Što bi reko moj pokojni ćaća, misliti je drek znati.
To sam si i mislila.
L je u dobi od npr 9-10 godina izjavio da će za tri mjeseca naučiti svirati klarinet i ući u limeni orkestar jer oni stalno negdje putuju, a to se njemu baš sviđa. Dakle, da mu dupe vidi puta, on je naučio svirati klarinet za tri mjeseca.
Ovo o čemu nevena piše nije to.
nije nužno ni lošije.
meni se sviđaju te njihove mogućnosti,
ako zaista žele i ako su uporni mogu svašta i napraviti.
mene sad zanima kako pogurati ovakav tip poput maloga.
inteligentno i pametno, ali lijeno biće.
dobre ocjene u školi može zahvaliti većinom tome što sluša na satu
i brzo pamti. da se mora naprezat doma oko učenja ne bi bilo ništa od toga.
svašta njega zanima i ide na robotiku, svira gitaru, planira na košarku, al sve je to meh... kratkog daha ta strast i želja.
brzo se zasiti svega.
može li se uopće od takvog tipa očekivati da će za nešto zagristi?
ili je samo do puberteta?
kod nas je ukulele trajao jedno ljeto :lol:
vidjela negdje na netu kako sviraju, jutjuberi i slicni
sama pronasla on line kako se moze naruciti, kupili, ona vjezbala i sasvim dobro je prosvirala
zabava/interes je trajao za vrijeme ljetnih praznika
eno ga sad u kutiji pod krevetom, nema vremena za ukulele
Planovi su sasvim realni i izvedivi (dapace, dobro se procijenila sta joj ide i u cemu ce se naci). NIje tipa astronaut i slicno.
ALI nazalost prepoznajem ju u martinom najstarijem sinu. Prica, ima pod kontrolom, sve se lijepo dogovori ali na djelatnom planu nista...
Ima problem i sa organizacijom vremena, ali tu ja uskocim i pomognem i to funkcionira tako.
ALi ovdje vise nemam ideja kako bih pomogla osim upornim razgovorom. A vec sam se lagano izmorila
Marta, tvoj najstariji je vec odrastao jel tako?
Jel se to rjesilo ili je ostao takav?
jako mi je poznato ovo o čemu nevena piše. prošla sam sa sinom sve to i iz iskustva sad mogu reći da ponekad ni silni trud ne pomaže da takvo dijete preraste tu fazu. to su jednostavno takvi karakteri. svašta bi htjeli i svašta ih zanima, ali kad treba uložiti nekakav veći trud odustaju. i interesantno, nikad nisu sami krivi nego su uvijek neki vanjski čimbenici ti koji su odgovorni za to što neki planovi ne idu kako su zamislili.
konkretno, moj sin je bio dijete kojem je sve nekako lako išlo i nije morao ulagati neki veći trud u početku školovanja. niži razredi oš prošli ko od šale, ali u višima je imao već problema jer je iziskivalo pojačani angažman. taj nije imao problema ni s matematikom, ni s hrvatskim, ni s kemijom... njemu su likovni, glazbeni i slični predmeti zadavali problem jer to je nešto što se njemu jednostavno nije dalo tako da je nemali broj puta zaboravio odnijeti i pribor za te predmete, a ako bi i ponio radio je to preko neke stvari pa su i ocjene bile u skladu s time. npr. likovni je konstantno imao dvojku i tu nije bilo pomoći. bilo je još tu nekih problema u višim razredima oš jer je on išao u školu u kojoj su u 5. razredu formirali potpuno nove sastave razreda i on se nikako nije uspio uklopiti u novo društvo i tek smo puno kasnije saznali da je tu bilo i dosta bulinga, ali kako je on tip osobe koja skoro sve drži u sebi tako smo i za te neke probleme saznali prekasno da bi nešto konkretno poduzeli. no prošla je ta oš i on se upisao po svojoj želji u pomorsku, smjer brodostrojar. Pokušali smo nekako ga odgovoriti jer sam slutila kako će priča dalje ići, ali on je tad furao spiku da će kao stric ploviti na stranim brodovima i imati i ostvariti sve što uz to ide. Prošao je on tu školu bez pola muke, ali kad je trebalo otići na prvu asistenturu jednostavno je zaključio da to nije za njega. tada mu je izlika bila cura s kojom je tad bio u vezi, ali ni nakon što je veza propala nije pokazao interes da se pokrene. Državnu maturu je isto rasturio, ali je potom upisao faks za koji je nakon niti jednog semestra zaključio da mu se ne sviđa. Na kraju sam mu bila kriva ja ko i za većinu njegovih neuspjeha jer ga navodno nisam podržala u nekoj njegovoj namjeri da upiše faks van Zadra, a prava realnost je bila ta da tada stvarno nismo bili u nekim zavidnim financijskim uvjetima, a on je i u tom planu bio pun priča na početku, a kad je trebalo konkretno se zauzeti za to nije mu se više dalo. Nisam ni ja mu bila neki primjer jer sam dosta neambiciozna i sama sam odustala od faksa pri samom kraju, ali sam svjesna da za to ne mogu kriviti nikoga nego samu sebe, a on uvijek traži skužu u svima samo ne u sebi. imali smo zaista par turbulentnih godina u našem odnosu jer je on bio kronično nezadovoljan, a ja sam mu bila uvijek dežurni krivac. jednom mi je spočitnuo da bi ja htjela da on leti, ali da mu nisam dala krila :roll: e bome, ni dan danas ne znam kako se to daju krila jer je njegova sestra valjda rođena s njima, a ništa posebno nismo poduzimali drugačije iako sam svjesna da je svako dijete drugačije i da zahtijeva posebni pristup.
I bilo je tu puno raznih faza, više ih ne znam ni pobrojati. Jedno vrijeme je bio opsjednut skandinavskim jezicima pa je bio sav u tome, potom je čitao kao sumanut, svirao gitaru dok mu nije dosadila, proučavao drugi svjetski rat do u detalje. I sa svime od toga je kovao neke planove dok se ne bi suočio sa realnošću pa uvidio da za studiranje književnosti nije dovoljno pročitati samo ono što se tebi sviđa, da za studiranje povijesti i bavljenje time ne podrazumijeva da te recimo ne zanima srednji vijek, da za osnovati bend nije dovoljno samo tamburati po garaži itd itd... Jedina konstanta kod njega su videoigre, ali i za postati vrhunski gejmer treba se poklopiti više toga. Nisam još spomenula da je par godina u oš trenirao nogomet i bio jako dobar u tome, čak su neke lokalne novine pisale o njemu, ali kad su počele ozbiljne pripreme i kad je trebalo nešto žrtvovati na uštrb nogometa odjednom više nije htio. I onda mu se događa da je prije par godina u trgovini di je radio sreo bivšeg školskog i nogometnog kolegu koji nije u početcima bio tako uspješan ko i on, ali je poslije odskočio i danas je naš poznati reprezentativac koji ima srebro sa svjetskog prvenstva, i kaže da se osjećao baš jadno i neuspješno kad vidi di je ovaj dogurao, a on radi za crkavicu od plaće na poslu kojeg ne voli.
Da ne ispadne da je sve samo negativno kod njega moram napomenuti da nismo imali nekih većih problema s njim osim tog stalnog traženja i nezadovoljstva. Nije nikad pušio, pio, previše tulumario, dapače... nekad mi se činilo da preskače taj neki dio odrastanja koji smo njegov tata i ja prošli pa smo mislili da to valjda kod svakog mladog čovjeka ide tako.
I na kraju kad sam se pomirila da će taj do kraja života žugati i kukati kako nema krila odletio tić na drugi kontinent kod cure koju je upoznao preko videoigrica i tamo živi i radi evo već dva mjeseca i za sada je zadovoljan. pitam se samo dokle :?: samo se nadam da će jednog dana biti zadovoljan i sretan u svojoj koži i jedino mi je to postalo bitno.
uf bodulica, procitala sam ovo tvoje u jednom dahu.
hvala ti na iskustvu. i hvala svima sto pisu svoja iskustva. covjeku to puno znaci
neznam vise ni sama sta bi rekla...
ja jos uvijek vjerujem da ce se promijeniti, ali da sam vec umorna od neprestanog ponavljanja i dogovaranja pa opet ispocetka, jesam
podsjetilo me to na film "The Royal Tenenbaums"
zapravo, najteze mi je to sto ne trazi pomoc, vec prica kako je sve u redu i pod kontrolom.
a onda ja moram izvlaciti klijestima da treba pomoc, pomognem, naucimo i bude sve super.
i umjesto da nauci iz iskustva, opet ispocetka
a slušaj, čovjek se uvijek nada. ovaj moj sad ima 27 i još uvijek nekako vjerujem da će se pronaći u nečemu. mi smo svoje napravili, sve ostalo je na njemu. i koliko god nekad mislim da smo možda trebali i morali drugačije, stvarno ne znam kako i što. a nije da mu nismo davali podrške i mogućnosti. jednostavno se moram pomiriti da neke stvari nisu skroz pod našom kontrolom. meni još nekad treba da prihvatim da je on odrastao čovjek i da kad tad treba preuzeti odgovornost za svoj život... možda je tu baš i odgovor jer smo dugo vremena mislili da smo mi odgovorni za njegov uspjeh i sreću.
Hvala cure.
A kako potaknuti unutarnju motivaciju? Meni pada na pamet jedino poticati vanjsku motivaciju pa onda možda posljedično dodje i unutarnja.
Zapravo, i ta unutarnja motivacija je jedno na deklarativnom planu a drugo na djelatnom. A šteka ovaj djelatni plan...
ALi i ja se pitam mogu li još što napraviti a što još nisam, osim, razgovora, kontrole, dogovaranja, poticanja, i motivacijskih govora. zato i tu pišem
Unutarnju motivaciju ne možeš ti pokrenuti, to mora osoba sama... Sve što možeš učiniti je stvoriti dobre uvjete za to.
Štajaznam, moj mlađi sin je našao unutarnju motivaciju sam sebi. I on je već promijenio nekoliko interesa i od nekih odustao, a neki ga drže i dalje. I on je završio glazbenu školu, ali svira samo za svoju dušu, ne i za javnost. Pri upisu u školu je utanovio da ga zanima tehnika (kao i oca i brata, pa nisam znala da li je to stvarni interes ili jednostavno ne zna za drugo, jer mu je doma takvo okruženje) ali u školi je otkrio radioamatere, zalijepio se za njih i sad ga to vuče da uči u školi i planira upis na neki tehnički studij koji ima veze s tim. Dobro je krenulo. Baš se jako promijenio na bolje, jer prije smo ga morali natjeravati, a sad samo pratimo što radi i čime se bavi. Ocjene su ok, jer ga gradivo zanima, a i zna da ćemo mm i ja grindati da ne treba vikende provoditi na radiostanici ako treba učiti. Lani je s tom ekipom dobio nagradu Fausta Vrančića i šareno perje im je naraslo iz zadnjica. Najvažnija stvar u cijeloj priči je da je on sam sa sobom puno zadovoljniji, a to prije nije bilo tako.
Mi nismo ništa posebno učinili za njega, osim što smo ga poticali i/ili puštali da isprobava razne stvari i trudili se ne dozvoliti da prerano odustane. Želiš na radioamatere - ok, ali položi ispit. Kaže da je iz generacije jako puno ljudi odustalo kad su otkrili da treba polagati ispite za A i P razred, ali nije ga to omelo. Još kad je otkrio da je među boljima - super mu je. Ima tamo prijatelje, a nama je drago da vrijeme koristi na konstruktivan način.
Moj najmladji ove godine uči ko nespašen. Nadam se da će mu se isplatiti i da će uspjeti u svom naumu. Od djeteta koje bi došlo doma usred zime u bijeloj majici za tjelesni, bez jakne, s pernicom u jednom ruci, sadržajem pernice u drugoj ruci, na leđima otvorena torba, dosli smo do: moram još samo ovo ponoviti, pišem sastav, ne ometaj, mora biti dobar i sl. Mislim da je dijelom utjecalo to sto je malo sazrio, a dijelom to sto mu je stariji brat objasnio da se neće moći upisati u školu koju želi. Nije da mi nismo pričali o tome, nego je brat pritisnuo prave dugmiće.
marta koliko je taj manji star tj. koji razred
Istina, to se i ja uvijek pitam...
Mora da sam im isprala mozak dok su bili mlađi, vječito sam im puhala za ovratnik.
Eh, sad, kako će na kraju ispasti - nemam pojma. To je pitanje za filozofski kutak - gdje je granica roditeljske odgovornosti za djecu? Mislim, možeš ti poduzeti sve što ti padne na pamet i više od toga, ali ponekad ne uspije. A ponekad ne radiš baš ništa, pa sve bude dobro. Nema pravila...
Bravoo Tash :klap:
Ne slažem se emily, imala sam jednog takvog roditelja i govorio je upravo ovo boldano.
Pričajući o mom slučaju, to je taj ziheraški tip koji se u životu "ne usudi", ja sam se usudila i sve to o čemu sam pričala u 6.-7. razredu sam i ostvarila kasnije u životu, čak i više od toga.
A kao dijete sam dobivala izjave: Tko visoko leti, nisko pada! tako da ne mora nužno biti ispravno "kresati" djetetu krila, u mom slučaju to je bilo posve bespotrebno jer sam oduvijek bila jako marljiva i luđački uporna. Sva sreća imala sam drugog roditelja koji mi je davao krila cijelo vrijeme. Ne zamjeram ovom drugom, bilo je svejedno puno podrške, ali neki ljudi ne znaju drugačije.
Bodulice, nemoj se gristi, to je jednostavno takav tip nezadovoljnika i nema tu pomoći ako se sam ne odluči promijenit, nema pomaka.
Možda se baš nađe u toj zemlji s tom curom s tim poslom i možda sve to potrajeee. Sretno !!!
Ja mislim dosta ozbiljan problem kad postoji razlika između želje i mogućnosti, svaki prirodni sustav postaje frustriran. U otvaranju mogućnosti je ključna osoba o kojoj se radi i okolnosti, a ne roditelj. Naravno da je podrška roditelja super, al mora ju dijete željeti. Ali i dalje mora dijete samo odraditi što treba. Uporni često i u ekstremno lošim uvjetima uspiju, a neuporni ne uspiju. A nekad je naprosto grah krivo pao. Ja sam neke važne i rizične odluke donosila sama ili s mužem, i neke su ispale genijalne i eto me tu gdje jesam, a neke su ispale katastrofalne i opet eto me tu gdje jesam. Ali sam sigurno dala od sebe onoliko koliko sam mogla u tom trenutku. Nema to veze s intelektualnim (ne)sposobnostima nego baš s energijom, možeš li nešto iznijeti ili ne možeš. Odnosno kad padneš koliko se visoko opet možeš podići. Ja tako vidim onu "Pomogni si sam pa će ti i bog pomoći" - daj koliko možeš pa će se već nekako stvari posložiti. Iako, znam da to ne funkcionira baš uvijek tako.