 |
|||
Trenutno me zabavlja E. Kishon - Šalu na stranu
zapravo ne znam bas jesam li pametna sto me zabavlja u ovim ratnim tenzijama citanje o zarobljenistvu, logoru, ljudskoj patnji prouzrocenoj ratom, mrznji i svemu tome, ali on je takav da pisuci i o tome moze zabaviti čitatelja..
Ceka me Elizabet Strout i Oh, William, jedva čekam da je uzmem jer su mi i Olive K. oba dijela i Amy & Isabelle bile pi guštu.
Posljednje uređivanje od flopica : 02.03.2022. at 11:34
Oh William je treća knjiga u trilogiji, nakon My name is Lucy Barton i Anything is possible. Vjerojatno se može čitati zasebno, ali vjerujem da je bolja nakon prve dvije (ili barem Lucy Barton)
David Grossman, Kad je Nina znala
Nevjerovatna, ali stvarno nevjerovatna životna priča Židovke rođene u Hrvatskoj, pročitala sam je u dahu. Što god bih napisala o njoj, bio bi spoiler, no koga zanima više, može pročitati na gornjem linku. Kad sam je posudila, nisam imala pojma što uzimam, doslovno sam je pokupila s police zbog autora, tek mi je kasnije opala vilica kako sam ulazila u priču. Preporuka!
Sàša Stanišić Porijeklo Od Ferantičine tetralogije do Stanišića nije bilo knjige koja me toliko obuzela. Bilo je u međuvremenu dobrih, čak izvrsnih knjiga, ali čim sam zatvorila Porijeklo dobila sam nedloživ nagon da počnem čitati iznova. Dovršila sam ju dva puta. Jurana je već pisala o svojim dojmovima, sve njeno potpisujem. Mogu samo dodati da Stanišić piše čudesno i toplo, o temama koje su bitne i meni bliske.
Paolo Cognetti - Divlji dječak
Isti motivi kao u Osam planina i Nikad na vrhu, Cognetti stalno priča istu priču. Ali, meni, eto, paše.
Kate Quinn: Aliceina mreža
https://znanje.hr/product/aliceina-mreza/273796
Upravo odustajem na 100. i nekoj stranici od Pavle Horakove i njezine Teorije čudnovatosti.
Iako mi je potpuno jasno da je knjiga kvalitetna. No, meni taj tip književnosti ne odgovara, previše mi je, na isti način kako mi je Želimir Periš bio previše. Par stranica prije imate odličan osvrt tanje_b koja je bila oduševljena.
Pročitala i Nizozemsku kuću Ann Patchett.
Klasični američki obiteljski roman ispričan kroz prizmu prekrasne kuće u kojoj je živio glavni lik u djetinjstvu, sve dok majka nije jednog dana otišla, a otac se uskoro ponovno oženio.
Uistinu ništa ekstra, ali tip romana koji je odličan za laganini čitanje na godišnjem.
Procitala Zivot i sudbina. Tko je tko, i tko je kome tko, sam pohvatala tek na 500-oj strani, i to uz malu pomoc obiteljskog stabla koje sam pronasla na netuPoslije toga mi je bio pravi uzitak citat knjigu. Osim sto je, u nekom trenutku, uz razvoj situacije u svijetu, postala previse aktualna :/
Procitala sam napokon i "Iz Velebitskog dnevnika" - to mi je isto knjiga po gustu. Posebno mi je drag dio u kojem trazi cvijece po Velebitu. To sam ispricala djeci, i bas jucer (valjda dva mjeseca nakon sto sam im ispricala) mi je 5-godisnjak navalio da mu pricam o onom barbi sto trazi cvijece po planini
Posljednje uređivanje od Jadranka : 08.03.2022. at 17:58
A meni je skroz jasno da nekome taj tip književnosti ne odgovarachesil prvotno napisa
radnja je minimalistička, a puno njezinih asocijacija i razmišljanja. Na mahove je i meni smetao taj nedostatak prave fabule, ali knjiga me u cjelini ipak oduševila.
Ne stižem ovih dana puno čitati... a i tada je to većinom stručna literatura ili neke knjige koje ne ispadnu baš najbolje, pa ih nemam potrebu ni završiti ni opisivati
Ipak, pročitala sam nedavno knjigu za koju imam preporuke (jedino nisam sigurna da je se treba čitati baš sada jer priča o boli, a boli imamo oko sebe napretek ovih dana): Godina magičnog razmišljanja - Joan Didion https://fraktura.hr/godina-magicnog-razmisljanja.html
Iako je ova knjiga intimni zapis, dirljiva ispovijest o četrdesetogodišnjem životu s cijenjenim književnikom Johnom Gregoryjem Dunnom, pripovijest o boli s kojom je suočena nakon njegove iznenadne smrti, to je i izuzetna priča o sveprožimajućoj ljubavi koja nadilazi granicu smrti. Kroz cijelu knjigu se također "valja" mogućnost još jedne nezamislive tragedije koja bi se mogla dogoditi, što knjizi dodaje i još jednu notu neizrecivog (o čemu piše u novoj knjizi, ali mislim da za nju trenutno nemam snage).
Oda o tome kako se suočiti s najtežim stvarima u životu.
A ostala sam "dužna" i osvrt na knjigu Linn Ulman - Nemirni:https://www.ljevak.hr/knjizevnost/25477-nemirni.html
Elegična knjiga koja priču gradi na fragmentima, reminiscencijama, natruhama događaja... koja snagu crpi iz osjećaja, zamišljaja, nadanja i snova... koju priča dijete koje je odraslo sa stalnom čežnjom i za ocem i za majkom i koje je tu priču ispričalo kao već odrasla osoba, a opet krhka i čeznutljiva poput djeteta. Priča o tome kako su veliki umjetnici često sebični, kako si poslože život u kojem netko "servisira" svakodnevicu da bi oni mogli stvarati... ("Kad je djevojčica bila nekoliko tjedana stara, otac je odlučio da će majka prestati dojiti, spremiti dojke u bluzu, vratiti se njemu, tako da njih dvoje mogu otputovati u Rim: ili "Ingrid, njegova zadnja žena, bila je praktična osoba, zato ju je volio najviše od svih. I tugovao za njom kad je umrla. Toliko beskrajno tugovao da je i sam htio umrijeti.")
Priča o majkama koje žele i dijete i karijeru i rastrgane su između... majkama koje su simbol žudnje i ljepote i to ih uvelike određuje ("Majci je važno kako stvari izgledaju na van. Kako ona izgleda. Kako sve oko nje izgleda. Njezino se postojanje bazira na tome kako izgleda."). Priča o ocu, velikom redatelju, koji ima 48 godina kad se spisateljica rađa (a kasnije ona piše ovu knjigu u tim istim godinama) dok njena majka, glumica i očeva muza u to vrijeme, ima 27. Otac ima ukupno devetero djece sa šest žena
To je i priča o starosti, o propadanju, o demenciji, o 17 minuta kašnjenja koji alarmantno zvone kroz knjigu ("Smrt je počela onda kad je zakasnio 17 minuta.")
Fascinantno je čitati opise njihovih života, načine na koje su si svi posložili bivanje uz Bergmana, u kojem se svi povinuju njegovim pravilima (koja su me često beskrajno živcirala i stalno sam se pitala zašto to svi rade). Npr. svakog ljeta bi se sastajali na otoku na kojem je bilo imanje da proslave njegov rođendan, sva njegova djeca bi bila pozvana na raskošnu večeru...on NE bi bio prisutan na toj večeri, tek bi nakratko svratio poslije... nastalo bi grozničavo pospremanje prije nego što bi došao, na stolu nisu smjele stajati čaše i boce ni prljavo suđe u sudoperu (i inače je sve trebalo biti čisto i točno po redu i pravilima). Kašnjenje, ikad, igdje, je bilo nedopustivo ( a ni "ranjenje" mu nije bilo drago - "Doći prekasno samo je malo gore od doći prerano.", kaže). Na jednom mjestu spisateljica piše: "Otac je imao devetero djece, ali niti jedno od djece nisu prozvani muzama, djeca su bila prepreka kreativnom radu, to su smatrale i njigove majke i njihov otac. Majke su bile te koje su preuzele odgovornost kada bi se otac izgubio iz vida."
I onda se pola knjige pitam zašto su takvi. A spisateljica kaže:"Moj je otac posjedovao tu rijetku osobinu da se drugi osjećaju kao da su mu jedini važni. Da se osjećaju da ih vidi, čuje, da su odabrani. Uhvatio bi te za ruku i rekao pođi sa mnom" i na kratki, ili dugi trenutak, možda bi pomislio da si prva osoba kojoj je to rekao. Ti i on protiv svijeta. "
Možda. Tko bi znao.
Ako volite priče u kojima vjetar šumi niz plaže švedskog otoka na kojemu fascinantni starac, kralj imanja i svih ljudi na njemu, sluša Wagnera i čita knjige u kojima crnim flomasterom podvlači ono što mu se čini važno i piše po marginama (a kasnije i po zidu i namještaju), onda je ovo knjiga za vas.
Pročitala i ja "Godine" Annie Ernaux. Već se pisalo o toj knjizi na ovoj temi, pa se ne bih ponavljala - reći ću samo da sam oduševljena autoričinim pristupom, načinom pisanja gdje prvim licem množine i neodređenim oblicima postiže određenu distancu, a pred čitateljem se stvara dojam kao da gleda dokumentarac o 20. stoljeću. Uz minimalno pisanja o sebi - a ipak je naznačeno dovoljno da se može predočiti i njezina osobna povijest, ali i povijest druge polovice 20. stoljeća. Brojne rečenice zvuče kao aforizmi, prepisala bih ih negdje, kad ih ne bi bilo tako puno. Ovdje ću ipak zabilježiti jednu koja, u današnje vrijeme, zvuči osobito zlokobno (imajmo na umu da je knjiga napisana 2008.!):
Sitan, leden i nedokučivo ambiciozan čovjek po prezimenu koje je barem bilo lako izgovoriti, Putin, zamijenio je pijanduru Jeljcina i obećavao je da će "Čečence tamaniti i po zahodima". Rusija viješ nije budila ni nadu ni strah, samo trajnu tugu. Povukla nam se iz mađte - koju su pak Amerikanci zaposjeli protiv naše volje, poput divovska stabla čija se krošnja nadvila nad cijelim svijetom.
Čekaju me na ormariću "Godine"... sad ću se požuriti da dođu na red. Hvala Tanja.
Mene su Godine oduševile! Dobro kažeš, tanja, baš kao dokumentarac o 20. stoljeću, precizno kolektivno i osobno sjećanje.
Ja sam pročitala ovdje spominjanju Ronney., Divni svijete, gdje si. Odlicna je. Pročitala sam i prethodna dva romana, ovaj mi je najbolji.
Jako su mi bliski njeni likovi, a nisam milenijalka
Njeni likovi su željni bliskosti, intime, ljubavi. Ne žele živjeti životom svojih roditelja, no u svojim drugačijim životima, s nekim vlastitim ograničenjima, opet teško pronalaze sreću.
Nije ovo roman samo o potrazi za ljubavi, roman obiluje razgovorima i razmišljanjima o ekonomiji, politici, umjetnosti, društvu općenito.
Znam da Sally Rooney mnogi ljubitelji književnosti ne vole pretjerano, no moj dojam o njoj i njenom pisanju je više nego dobar.
Vjerujem da je puno sebe prenijela u svoje likove- i ne samo to što je jedna od glavnih junakinja spisateljica.
Potaknuta najnovijim događajima u Zagrebu, sjetila sam se knjige koju sam pročitala pred kraj prošle godine, čini mi se da nisam ovdje pisala o njoj.
Selja Ahava: Stvari koje padaju s neba
Mislim da ne trebam posebno objašnjavati zašto sam se sjetila baš te knjige
Uglavnom, tu knjigu bi se moglo propisivati kao biblioterapiju svima koji su pod stresom od ovakvih i sličnih događaja. Nevjerojatno smirenim tonom piše o životnim traumama. A osobito me se dojmila ova rečenica:
Jučer sam navršila 54 godine. Stajala sam u dvorištu i gledala ispaljene rakete za vatromet koje mi je kupio brat, ali nisam se znala radovati. Što će se dogoditi iduće godine? Toliko toga se može dogoditi u godinu dana. Nisam sigurna želim li uopće da se nešto dogodi.
Mm mi je rekao da mi je narucio Jutarnju zvijezdu od Knausgaarda, bas se veselim! Trebala bi je dobiti iduci tjedan
Malo sam se odvikla od papira, bit ce mi cudno sto ne mogu citati u mraku
Jurana poslušala sam te, vratila sam je
ali nisma uzela prvu ej rje nije bilo
čitam Ezan Ivane Šojat
potpuno me očarao već na samom početku!
Marie Aubert: Odrasli ljudi
Psihološki odlično motiviran nedugačak roman o obiteljskim odnosima, prije svega između dvije sestre, ali tu se provlači i pitanje sazrijevanja, majčinstva, odnosa prema partnerima i djeci. Jako, jako dobro, a ležerno napisano, lako se čita i naoko roman ne nosi neku posebnu težinu. A puno toga je rečeno. Svakako preporučujem!
Jutros me rastužila vijest da je umro Igor Mandić
Baš je bio interesantan lik, odlično je pisao, nije se nikad bojao reći što misli ma koliko to nepopularno bilo. Jadna njegova Slavica, šta je ona sve proživjela
Jonas Hassen Khemiri: Zovem svoju braću
Ovo je vrlo kratak roman koji govori o imigraciji i uklapanju, konkretno osoba arapskog podrijetla u švedsko društvo. Pripovijeda jedan dan lika Amora koji se kreće Stockholmom dan nakon terorističkog napada. Iako se od djetinjstva isticao samo radom i samodisciplinom, osjeća se vrlo neugodno i nesigurno jer je sve prepuno policije koja ga drugačije gleda zbog boje kose i kože. Obuzima ga tjeskoba pa ponekad i krivo tumači postupke ljudi oko sebe. Roman završava pismom koje je pisac uputio švedskoj ministrici (pravosuđa?) nakon što nije htjela priznati da policija ima predrasude prema svojim sugrađanima drugačijeg izgleda/podrijetla.
Ovu knjigu sam pročitala iz 2 razloga:
- prvog, što mi je poklonjena
- drugog, da mogu nešto napisati na ovoj temi jer su sve druge knjige koje sam pročitala u zadnje vrijeme još neprevedene na hrvatski pa mi se ne čini smislenim ovdje ih prikazivati
Jurana, smisleno je, piši o svima
Shirley Jackson: Oduvijek živimo u dvorcu
Sh. Jackson je poznata kao autorica romana Haunting of the Hill House, koji se smatra klasikom horora, vrhuncem književnosti o proganjanim kućama, a kažu da je to zato što se sve što se događa, događa povezano s psihološkim stanjima likova pa uvijek ostaje dilema je li se nešto stvarno dogodilo ili je to samo doživio lik, a nije zapravo stvarno.
Takav je i ovaj roman, više puta sam se pitala događa li se sad zaista nešto ili je sve u glavi lika. Pripovjedačica je, osim što je nepouzdana, vrlo i osebujna. Iako ima 18 godina, imate dojam da slušate dječji glas, a jezik je jednostavan i pročišćen od svih viškova. Ovaj roman nije horor, nego psihološki roman, i prikazana su vrlo uvjerljivo pomaknuta stanja ljudskog uma. Knjiga me je ostavila s dosta pitanja pa sam nekoliko sati nakon čitanja tražila odgovore po internetu i jako mi se sviđa kako je izvedena ta nedorečenost.
Osim psihičkih stanja/poremećaja likova, druga važna tema u romanu je nesnošljivost prema drugačijima, a meni je posebno zanimljivo bilo pročitati veze s književničinim stvarnim životom. Inače, nije samo meni bila interesantna njena biografija, i Elizabeth Moss je bila fascinirana pa je izabrala da je utjelovi u filmu Shirley, koji bih htjela pogledati.
Vjerujem da su od nje učili i K. Ishiguro i M. Atwood i to primijenili u svojim distopijskim (čitaj:filozofskim) romanima. Volim ovakve knjige koje se lako čitaju, a pokreću um.
pridružujem ti se Tanja!
mene su posebno dotaknule neke od epizoda iz knjige, prizori s jezera, konzumacija alkohola, kao i perepetuirajući odnos druge generacije prema prvoj. mada ide uz prevladavajuće teme manje mi se svidjela komorna atmosfera, ali to je do mene i utjecaja proljeća.
Anci, I hear you
dodajem odličan triler/krimić prisan u prvom licu o tajnama uma, You-jeong Jeong, Dobri sin što je posve primjereno za preporučiti u tjednu mozga. opet riječ je o romanu o obiteljskim odnosima, a ja sam se prilično zabavila čitajući ga. još sam i podosta naučila o Južnoj Koreji. mislim da sam već pisala da rado čitam prijevode autorica i autora iz Azije kao i knjige koje govore o tom dijelu našeg planeta.
Posljednje uređivanje od anamar : 16.03.2022. at 06:42
Iznenadilo me (pozitivno) da je ta knjiga, tako nova i s tom temom, lektira u gimnaziji (vjerojatno po osobnom izboru profesorice)!
Stvarno? I mene iznenađuje, tim više jer nisam sigurna što bi gimnazijalci dobili od te knjige. Nekako mi se čini primjerenijom za odraslu populaciju (30-te godine, pa i starije).
Ali profesorica sigurno zna zašto im je to zadala.
Hvala na preporukama za knjigu Tri, Dror Mišani. Fenomenalna je, i ja je već naveliko preporučujem dalje
ovo je stvarno sjajna knjiga, ja sam ju ovih dana procitala i osim ovoga sto navodi Tanja, knjiga daje perspektivu i danasnjim uzasima u Ukrajinii jer osim SSSRa, autorica se dotice i sirenja Ruskog carstva, odnosno govori o ruskoj ekspanziji u proslosti, a i jasno pokazuje kako je nevjerojatno okrutna i bescutna ruska drzava cesto bila prema svojim gradjanima. Citala sam i neke intervjue s Fatland otkad je rat poceo i vidim da su joj knjige u Norveskoj rasprodane. Ja razmisljam da njenu drugu knjigu Granica u kojoj opisuje putovanje po ruskim granicnim podrucjima kupim na engleskom obzirom da nazalost kod nas nije prevedena.Nakon Imperija R. Kapuscinskog (o kojem sam nedavno pisala), sad čitam sličnu knjigu, a ipak prilično različitu.
Erika Fatland: Sovjetistan - putovanje Turkmenistanom, Kazahstanom, Tadžikistanom, Kirgistanom i Uzbekistanom
Norveška novinarka i antropologinja, putovala je 2012. i 2013. srednjoazijskim zemljama nastalima nakon raspada SSSR-a, tzv. "stanovima". To su uglavnom zemlje prosječnom Europljaninu slabo poznate, osim kad se probiju u glavne vijesti, kao Kazahstan ovih dana. Ova knjiga mi se odlično uklapa u ono što sam i ranije čitala o tim krajevima, i stvarno je dobro pisana, kratkim, ilustrativnim poglavljima, bez suviše dociranja.
Zgodno mi se nadovezuje na Kapuscinskog jer je riječ o autorima iz posve različitih generacija. Kapuscinski je sovjetskim Imperijem putovao 60-tih godina i zadnji put 1989., dok je SSSR još bio u snazi. Fatland je rođena 1983., dakle, gotovo bi mu mogla biti unuka, i putuje srednjom Azijom 20 godina nakon osamostaljenja tih država. Interesantno, i ona spominje pojam "imperij" da dočara što je SSSR zapravo bio.
Na svojim putovanjima zaista je obilazila sve što je bilo moguće, tako da opisuje i čuvena "vrata pakla" u Turkmenistanu (u stvari zapaljeni metan), i turkmenske arheološke lokalitete, i Ašgabat u mramoru, čak i čuveni pad s konja turkmenskog predsjednika (kojeg možete naći i na YouTubeu, iako su sve snimke odmah bile izbrisane, a YouTube je u Turkmenistanu ionako zabranjen). U Kazahstanu se sastajala s aktivistima za ljudska prava, ali i za ostarjelim Rusima koji žale za raspadom Imperija. Poslušno pije ponuđeno fermentirano devino mlijeko i "svetu vodu", makar joj bili odvratni
I ja sam pročitala Imperij, nešto prije ovih svih događanja. Tada ga se bez problema moglo dobiti po knjižnicama. Baš zbog ovih događanja ju svima preporučujem, tako da smo skužili da više do nje tako lako nije doći bez rezervacije.
6.dio Moje borbe. Odličan, kad ne bi bilo eseja o Hitleru u sredini. Evo, ne razumijem kak je Knausgardu to uopće palo na pamet, a ni što je bilo njegovom uredniku da kaže - može.
Pročitala i autobiografiju basistice Sonic Youth Kim Gordon, A girl in a band. Dosadnjikavo.
Elena Ferrante ima novu knjigu " In the Margins" (On the Pleasures of Reading and Writing) https://www.washingtonpost.com/books...ferrante-book/
Pročitala "Što je populizam?" Jana-Wernera Müllerahttps://www.ljevak.hr/publicistika/2...populizam.html
Nevelika i vrlo čitljiva knjiga, jako korisna za prepoznati i upoznati populizam koji i kod nas sve više uzima maha.
"Jan-Werner Müller tvrdi da je u samim temeljima populizma odbacivanje pluralizma. Populisti će uvijek tvrditi da isključivo oni predstavljaju narod i njegove istinske interese. Müller također ukazuje na to da, protivno uvriježenom mišljenju, populistička vlast može proizlaziti iz njihove težnje za isključivim moralnim predstavništvom naroda: populisti bi, u slučaju da steknu dovoljno ovlasti, mogli voditi ka autoritarnoj državi koja isključuje sve one koje se ne smatra dijelom pravog "naroda".
Poznato
Ja sam skroz suprotnih dojmova o 6. borbi - hitler esej - moze, a palo mu je na pamet zbog naslova knjige i strukture. Al kad krene u povijest umjetnosti i razmatranja 'what's in a name' (bi li ste sto promijenilo da nije tatu imenovao nego nazvao drugim imenom, pa razmatranja romana dedalus, mrtvi itd. - meni smor).
Posljednje uređivanje od ina33 : 23.03.2022. at 13:14
Dota hvala, zvuce mi super obje knjige, probat cu ih naci.
Sto se tice 6. dijela moje borbe, mene je hitler dosta smorio, mislim da je kao referenca/digresija/tangenta ok ali ipak u malo manjem opsegu.
Jos uvijek cekam Jutarnju zvijezdu….
Jennifer, "Što je populizam?" ima u KGZ. A ima i "Utopija za realiste" Rutgera Bregmana, koju upravo čitam. Fascinantan mladi um, preporučam i ovu i druge njegove knjige. https://www.ljevak.hr/publicistika/2...-realiste.html
Stavljam ovo i tu i na vježbačice, mislim da će obradovati i jednu i drugu grupu: https://www.jutarnji.hr/kultura/knji...inama-15174654
jen, kopiram ti post od Oceanmore:
Dragi svi, “Jutarnja zvijezda” napokon je stigla u Fišerovu 1!
Svima koji su je naručili u pretprodaji i izrazili želju da im knjiga stigne poštom, već je danas šaljemo GLS-om te je mogu očekivati sutra do 16 sati.
Oni koji stanuju u Zagrebu i napomenuli su da žele knjigu osobno preuzeti, mogu to učiniti danas do 18h i sutra do 14h kod nas u uredu!
Svi ostali koji su zainteresirani mogu svoj primjerak nabaviti od danas u Fišerovoj 1 i u boljim knjižarama u Zagrebu, do kraja idućeg tjedna i diljem RH. Također je moguće naručiti roman na www.oceanmore.hr uz 10% popusta!
Veselimo se dojmovima!
Dosla mi je!! 590 str. Negdje sam vidjela da u originalu ima 666
Gotovo dva tjedna mučila sam se s jednom izuzetnom knjigom od koje nikako nisam htjela odustati i drago mi je da sam je pročitala do kraja.
Philippe Lançon: Zakrpan
Riječ je o jedinstvenom svjedočanstvu preživjelog u atentatu na redakciju pariškog časopisa Charlie Hebdo u siječnju 2015., u kojem je poginulo 12 ljudi. Lançon je nekim čudom preživio, ali s užasnom ozljedom - metak mu je raznio donju četvrtinu lica. Uslijedio je višemjesečni boravak u bolnici uz brojne operacije. U ovoj knjizi ih opisuje, ali ne u detalje. Zapravo, medicinskih detalja je razmjerno malo. Ali je puno osobnih promišljanja i prisjećanja, iskrenog opisa vlastitih strahova i briga, a ono što me najviše oduševilo, i zbog čega nisam htjela odustati od knjige iako je teška, brojne su reference na literaturu. Lançon ponovo pročitava Prousta, prisjeća se smrti oca u romanu Thibaultovi (ovo me posebno oduševilo jer jako volim tu knjigu), povlači razumljive paralele s Mannovom Čarobnom gorom, prije operacija čita Kafkina Pisma Mileni. I još mnogo toga. Ali najviše me oduševilo kad je, nakon jedne od operacija, samog sebe podsjetio na Erica von Stroheima u "Velikoj iluziji".
Kako rekoh, teška knjiga, ne baš ugodna, ali zaslužuje malo više napora, zaista je posebna.
https://www.jutarnji.hr/kultura/knji...nizma-15174654
Festival knjiga o planinama, svibanj, Samobor.
Angie i svi koji ste preporucali Tri od Drora Misanija - hvala! Koji gust! Ne ispusta se iz ruku! Procitala sam je u roku keks. I preporucam dalje!
Morning Star ubola na eng
Čistom slučajnošću do mene je došla autobiografska knjiga Mire Furlan, za koju su u knjižnicama liste čekanja od 30-40 rezervacija.
Dakle, knjiga je genijalna, totalno uvlači čitatelja u nju, jako, jako je dobro pisana i čitajući je, ne mogu ne pomisliti - kako je to pametna i talentirana žena bila, a kako ju je ovo naše podneblje zgazilo i šutnulo
Osnovna stvar koja upada u oči - ona nije bila književnica, nikad, a piše i izražava se u maniri pravih majstora književnosti, bolje od mnogih "pravih" pisaca.
Uglavnom - ako uspijete doći do knjige, obavezno pročitajte! Ne kao tračeve iz kazališno-filmskih krugova onog vremena, nego kao pravu, zrelu autobiografsku knjigu.
Drago mi je čuti da ti se sviđa - srećom frendica ju je kupila pa ne moram u gužvu. Mira nije baš moja generacija al nije ni daleko, tak da neke stvari pamtim
Ja progutala morning star za vikend.
Kao sto ste vjerojatno vec procitale, radi se o vise naracijskih linija od kojih su nege blago tangentualno povezane, ali zbilja kao da nisu (zasad), i sve to u vrijeme pojavljivanja nove zvijezde na nebu, uz poneke neobicne i nadnaravne dogadjaje.
Njegov stil je i dalje tu, minuciozni opisi dnevnih radnji i unutarnjih stanja, likovi su mi zanimljivi, iako vecina muskih likova kao da je sam knausgaard
Zanimalo me je kako ce se raspetljati, hoce li naracijski povezati linije na kraju i dati neko konkretnije znacenje astronomskom dogadjaju, ali nije
Bila sam malo ljuta ali sam se onda sjetila da je ovo prvi dio petoknjizja
Neki naratori su se pojavili samo jednom pa mi nije bilo jasno koje je sad tu znacenje, da nije samo ubacio neke svoje skice za price koje nije nikad iskoristio…
Meni se svidjelo, ja njega jako volim i njegov stil me skroz uvuce, meni je totalno page turner
Iako moram primijetiti da ovakva knjiga mozda nije bas za petoknjizja od preko 3000 str… osim sto trazi jako puno strpljenja od citatelja jer imas nekoliko fabula i misterioznih zapleta, nije biografsko stivo - zbilja sumnjam da cu se sjecati stvari iz 1. dijela dok izadje drugi, a kamoli zadnji
Petoknjizje !!!! Koji sam ja naivac, lol, mislila sam da je to samo jedan roman. Ah... ne znam bas hocu li u takvu novu obavezu.
Ja bih najradije pričekala da ih nekoliko bude spremno, pa onda navalila redom...
E super! Bas sam se mislila uzeti ili ne uzeti ovu knjigu. Miru Furlan jako volim pa se nisam htjela razocarati citanjem. Sad cu je uzetiČistom slučajnošću do mene je došla autobiografska knjiga Mire Furlan, za koju su u knjižnicama liste čekanja od 30-40 rezervacija.
Dakle, knjiga je genijalna, totalno uvlači čitatelja u nju, jako, jako je dobro pisana i čitajući je, ne mogu ne pomisliti - kako je to pametna i talentirana žena bila, a kako ju je ovo naše podneblje zgazilo i šutnulo
Osnovna stvar koja upada u oči - ona nije bila književnica, nikad, a piše i izražava se u maniri pravih majstora književnosti, bolje od mnogih "pravih" pisaca.
Uglavnom - ako uspijete doći do knjige, obavezno pročitajte! Ne kao tračeve iz kazališno-filmskih krugova onog vremena, nego kao pravu, zrelu autobiografsku knjigu.
Nedavno sam procitala knjigu koju je tu netko preporucio i detaljnije opisao, Kad je Nina znala. Knjiga mi je bila jako zanimljiva za citanje. Al me cijelo vrijeme mucilo je li taj Ninim kasniji zivot zaista tako izgledao (u kojem slucaju mislim da nije trebalo o tome pisati), ili nije, tj. pretjerano je opisan (u kojem slucaju isto mislim da nije trebalo toliko pretjerivat).
Sad citam Planetu Dvoriste od Olivere Balasevic. I prema tome sam bila skepticna, ali skroz toplo i njezno pise, uzitak mi je citati je. Zapravo me njen stil i izrazi jako podsjecaju na Balaseviceve. Jos cu zakljucit da mu je pisala pjesme :D u ovoj knjizi pise samo o svom djetinjstvu na Planeti Dvoriste. Simpaticno je i jer smo mi imali slicam takav Dvor, a jedan prijatelj od mog rodjaka je isto napisao knjigu o tom nasem dvoru u slicnom tonu - doduse mislim da je ta knjiga ostala samo na njegovom rukopisu.
ja sam je preporučila i isto me ovo mučilo ali nisam htjela spoilati
pretpostavljam da je to dio piščeve slobode izražaja, ali iskreno, s obzirom da su to stvarne osobe, i ja mislim da je debelo pretjerao.
Haha... trudila sam se vrlo opcenito napisat, da ne spoilamja sam je preporučila i isto me ovo mučilo ali nisam htjela spoilati
pretpostavljam da je to dio piščeve slobode izražaja, ali iskreno, s obzirom da su to stvarne osobe, i ja mislim da je debelo pretjerao.
Al hvala na preporuci! Isto je jako zanimljivo.
Posljednje uređivanje od Jadranka : 31.03.2022. at 13:43
I od mene preporuke za autobiografiju Mire Furlan, upravo čitam. Bolna, dirljiva i prekrasna knjiga.
I velika sramotna mrlja na našem društvu.
Tko voli poeziju (meni dolazi na mahove), naletila sam na jednog britanca koji mi je super a zove se Ian Duhig,
bas mi pase, neopterecen, razigran, logorejican, bez puno filozofije, ja ga citam od jucer i ne mogu prestati
Ali Smith 'Proljece'. Not my cup of tea, necu joj citat druge, smorila me, nije me zahaklala.
Posljednje uređivanje od ina33 : 04.04.2022. at 16:50
Trevor Noah - Zločin rođenjem
Fascinantna autobiografija južnoafričkog stand up komičara rođenog 1984. kad je seksualni odnos između bijele i crne rase doslovno bio zločin. Njegova crna majka je fascinantan lik, reklo bi se k'o iz romana. Shvatila sam da o aparthejdu ne znam baš ništa, puno su mi pomogli ovi humorom protkani zapisi da shvatim neshvatljivo. Saznala sam kako se živi u J. Africi, gradnji soba (ne kuća), religijama, plemenima, javnom prijevozu, obiteljskom nasilju... Jedna od najluđih anegdota je storija o plesnoj skupini s kojom je nastupao kao DJ, i zvijezdi te skupine koji se zvao, ni manje ni više nego Hitler. I onda dobiju poziv za nastup u židovskoj školi. Ups.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
