osim toga, eto rekoh gore kako izgleda kad dijete želi a kad ne želi nešto pohađati, ne znam što sam krivo rekla?Mima prvotno napisa
 |
|||
|
|
|||
osim toga, eto rekoh gore kako izgleda kad dijete želi a kad ne želi nešto pohađati, ne znam što sam krivo rekla?
a kad smo mi to pričali o jednoj stvari? Evo sad pričamo o roditeljima i djeci kriminalcima.
mogu glazbenu svi upisati, ali ju ne moraju svi završiti. a po nekolicini vas ispada da moraju, ili će krv poteći.
Evo na - pa odakle ti to??!! Pazi, da će krv poteći, svašta. Glazbena je obavezna ako ju želiš završiti, pohađati, ne možeš ne dolaziti, pa dolaziti, pa opet ne dolaziti, pa završiti razred u glazbenoj.
A možeš ići na dramsku, pa ne dolaziti dva mjeseca, pa nastaviti itd itd. Zato je glazbena obavezna, i zato je drugačija od drugih aktivnosti - to je ŠKOLA.
mima uporna si bila u tome da je glazbena obavezna, decidirano si to tvrdila iz posta u post. a onda više nije obavezna generalno nego ako ju upišeš. pa ne moraš ti nama objašnjavati te razlike, razumijemo mi njih. jedino što ne mislimo da se glazbena mora završiti iako si ju upisao, a ti tvrdiš tako da te se drugačije ne da razumjeti, ispada da je tako ili nikako. glazbena nije obavezna. to što će netko svirati gitaru u društvu uz crno vino pa super, eto moja sestra je diplomirala, glazba je njen život, ona to radi za život. ne mora svatko tko ide u osnovnu glazbenu zarađivati za kruh kao profesor nekog instrumenta ili glazbe, jasno da ne, ali to nije nešto što moraš. to je ono što želiš. a kada čitam povazdan natezanja oko vježbanja instrumenata djece koja idu u glazbenu baš tu ne vidim neku želju.
E pa sad, ako je netko mislio da želim reći da je glazbena obavezna za svako dijete u Hrvatskoj, onda se ispričavam. Obavezna je ako ju želiš pohađati (i završiti), za razliku od drugih slobodnih aktivnosti.
pa evo sad ti teoretiziraš.
neka je škola. to je škola koja se ne mora završiti iako se upiše. redovna škola je obavezna škola i mora se završiti.
a nisi valjda stvarno ozbiljno shvatila, ovo s krvi? - nisam to stvarno doslovno mislila
Naravno da nisi, ali je i nedoslovno bilo pretjerano.
Ja nisam uspoređivala glazbenu školu s redovnom, nego s drugim slobodnim aktivnostima.
ne, nitko to niti ne misli, da je obavezna za svako dijete, to sillyme govori već dvije stranice! ali čitajući vas skoro pa bi netko to i pomislio
Evo, ako ima takvih koji su to pomislili na temelju mojih postova, još jednom im se ispričavam.
oprosti mi molim te, ovo za krv, nadam se da hoćeš.
ok, i u čemu je razlikuje? ako želiš ideš, ako se predomisliš ne ideš. ali eto, u glazbenu te tjeraju "jer je obavezna" i jer dijete nakon školske godine "zadovoljno konstatira" (kad završi sve) da je "baš super što ide u glazbenu".
ok, mog susjeda ćaća tjera i na nogomet.
Razlika je u tome što ne možeš malo ići, a malo ne ići, pa opet ići. Ako ne dolaziš u glazbenu školu ćeš snositi posljedice, a ako ne dolaziš na dramsku grupu možeš nastaviti, ili se upisati slijedeće godine.
Možemo se smijati koliko god hoćemo, ali to i jest tako na nekoj razini.Joj Lili to mi je sad zvučalo kao da je roditelju kriminalcu sigurno lakše prihvatiti da je i dijete kriminalac.
zar netko malo ide, pa malo ne ide? sillyme reče da ako nije napravila svoje obaveze iz redovne škole, neka mala ne ide na izvanškolsku aktivnost, a to je glazbena. pa ako mala više puta ne ode na izvanškolsku aktivnost iliti glazbenu, onda će valjda netko tu shvatiti da tako ne ide i da dijete nije sposobno voziti dvije škole paralelno. eto o tome se mima radi, ja bih rekla.
Eh, brate... naravno da ne moraju. Ali ne upisuje se dijete samo u glazbenu, roditelji ga upisuju. A u osnovnu mora ići po zakonu. To je razlika.
Ništa se neće dogoditi ako ne bude išlo u glazbenu - neće je završiti i kraj balade. Ali druga je priča sankcionirati dijete koje VOLI ići u glazbenu i braniti mu da tamo ide zato jer nije napisalo zadaću za osnovnu....to mi je smiješno. Neka ide i neka se suoči s posljedicama.
Ali uzalud nam trud, svirači - oni koji nisu u toj vreći, teško će to razumjeti.
ja uopće ne bih rekla da se o tome radi. ako se neko dijete jedan dan u svom životu zaigralo i nije napisalo zadaću prije glazbene škole, to uopće ne znači da nije sposobno voziti dvije škole.
(ova rasprava je inače započela tako što je sillyme rekla pomikaki da je dijete trebalo osjetiti posljedice tako da ne ode u glazbenu - usput, ako bi dijete to doživjelo kao posljedicu/kaznu to onda upravo znači da želi ići u glazbenu - a netko joj odgovorio da nije samo tako ne otići u glazbenu školu)
Meni se čini da neki ovdje suviše kruto shvaćaju vlastite principe. Nikad nisam čula da bi dijete koje jednom ode u školu bez zadaće (i još mu pritom bude neugodno jer inače nema tu naviku) propalo kroz osnovnu školu i na kraju je ne bi završilo. Naravno, ako su takve situacije učestale, nastaje problem.
Isto tako ni povremeni izostanci s izvanškolskih aktivnosti (i glazbene škole
Ali kako biste onda rezonirali u situaciji da dijete ne napravi zadaću jer se zaigralo, a nema nikakvih drugih aktivnosti ni obaveza osim škole? Pod uvjetom da pisanje zadaće u 9 navečer ne dolazi u obzir. Sigurno ima još više djece koja ne idu u glazbenu ni na sport ni na aktivnosti, pa se popodne zaigraju, zaborave napisati zadaću, ne nauče za test, zaborave što treba donijeti u školu, itd.
A što se tiče zadaća u osnovnoj školi, slažem se da se njih mora napraviti na vrijeme i redovito, ali bogme sam se imala prilike uvjeriti i da su te zadaće ponekad besmislene i nepotrebne. Imala sam nedavno situaciju da je sin došao sav isfrustriran doma, nakon 8 sati nastave u redovnoj školi, nakon što je svu zadaću za sutra riješio u školi da ne mora doma, uz to da ga je cijelo popodne čekala nastava u glazbenoj. Jedino što nije stigao napraviti bila je zadaća iz prirode. Kakva zadaća? Smisliti reklamni slogan za neko hrvatsko mjesto na obaliE pa ako je to odgojna i važna zadaća bez koje neće moći završiti osnovnu školu, onda sam ja tramvaj. Najprije sam mu rekla da to ne mora ni napraviti. Nije htio ni čuti. Naravno da sam mu onda pomogla da to smisli i napravi, smanjila mu frustraciju i olakšala cijeli dan. Naravno da je to crtao i pisao u 9 navečer jer prije nije ni stigao doma. A profa na kraju tu zadaću nikad nije ni provjerila ni pregledala.
Tako da i te obavezne zadaće za školu treba ponekad promatrati u kontekstu svega ostalog. Nije mi isto zadaća iz matematike ili hrvatskog, i ovakve besmislice.
ne znam o kakvoj vreći pišeš, peterlin. kažem ti da smo svi iz obitelji pošli u glazbenu, neki uspješno završili, neki odustali jer nije obavezno ići, a nije bilo smisla natjerivati se. imam i brata koji je završio srednju glazbenu školu. dijete je željelo ići.
brate mili, ako želiš ideš, a ako te se tjera i s tobom povazdan nateže o kakvoj mi tu želji pričamo?
ja još nisam ovdje pročitala da nečije dijete vježba instrument jer to želi ili shvaća svojom obavezom, čitam isključivo o roditeljskim frustracijama jer djeca nisu navježbala i prekinjavaju se s tom glazbenom koju eto, vole.
ja sam isto upisala ali nisam završila. odustala! jer nije obavezno ići, posebno ako to maltretira ostatak obitelji.
ok, može biti da je ta kazna prekruta ili preokrutna, ne znam. nekako ne bih rekla da je pomi na osnovu jednog primjera koji nije pravilo nego izuzetak, otvarala temu. možda i je, ne znam.
preneseno u svijet odraslih i ja bih radije radila nešto drugo što više volim nego ono što baš moram. ali ja znam da moram, ne znam kako dijete to naučiti.
Evo, moj je sa svojih 11-12 godina došao do faze da vježba jer to shvaća svojom obavezom, a svira zato jer želi (usput - sviranje i vježbanje instrumenta dvije su različite stvari!). Vježba svaki dan i tijekom praznika i dok traje škola. Ali da bi došao do te faze trebalo je zajedno s njim progurati faze "ne da mi se" i nadgledanje i kontroliranje rasporeda i svašta. Ne ide sve odmah i kao podmazano.
Što se tiče same teme, imam dojam da ju je pomikaki otvorila zbog djetetovog cendranja u krivom trenutku, a ne zbog neobavljene zadaće
je radi cendranja i nepisanja zadaće
što se tiče ovog prvog dijela tvog posta, tanja, pa jasno da ima djece koja zapinju i sa osnovnoškolskim obavezama jer su zaigrana ili tako nešto, a onda mu baš glazbena faliAli kako biste onda rezonirali u situaciji da dijete ne napravi zadaću jer se zaigralo, a nema nikakvih drugih aktivnosti ni obaveza osim škole? Pod uvjetom da pisanje zadaće u 9 navečer ne dolazi u obzir. Sigurno ima još više djece koja ne idu u glazbenu ni na sport ni na aktivnosti, pa se popodne zaigraju, zaborave napisati zadaću, ne nauče za test, zaborave što treba donijeti u školu, itd.
A što se tiče zadaća u osnovnoj školi, slažem se da se njih mora napraviti na vrijeme i redovito, ali bogme sam se imala prilike uvjeriti i da su te zadaće ponekad besmislene i nepotrebne. Imala sam nedavno situaciju da je sin došao sav isfrustriran doma, nakon 8 sati nastave u redovnoj školi, nakon što je svu zadaću za sutra riješio u školi da ne mora doma, uz to da ga je cijelo popodne čekala nastava u glazbenoj. Jedino što nije stigao napraviti bila je zadaća iz prirode. Kakva zadaća? Smisliti reklamni slogan za neko hrvatsko mjesto na obali
Tako da i te obavezne zadaće za školu treba ponekad promatrati u kontekstu svega ostalog. Nije mi isto zadaća iz matematike ili hrvatskog, i ovakve besmislice.
iako ovdje obično pronađem odgovor da su upravo zato i upisana u glazbenu da se nauče bolje organiziratišto im pomaže u obaveznoj osnovnoj školi - to je prilično čest roditeljski odgovor.
ja mislim da postoje razni drugi načini da se djetetu pomogne nositi sa obaveznom osnovnom školom, a glazbena škola je po meni za zaljubljenike u glazbu koje se da vježbaju ne mora natjerivati i prijetiti im ispisivanjem.
adiomare nisi pročitala moj post o susedima iznad, oni stvarno sviraju jel hoćeju a i lijepo ih je čuti, čak i meni koja nemam ni dana glazbene
pa nisam ni ja rekla da je zbog zadaće, nego da je obavezna škola na prvom mjestu, a tek potom izvanškolske aktivnosti - iz kojih se glazbena baš ni po čemu ne izdvaja. ali neki tvrde da ipak da. po meni ne. ako ne ide iz bilo kojeg razloga, ne moraš ići, pa bila to i famozna glazbena.Što se tiče same teme, imam dojam da ju je pomikaki otvorila zbog djetetovog cendranja u krivom trenutku, a ne zbog neobavljene zadaće
S prvim dijelom rečenice se slažem. Ima i drugih načina za učenje samo-organizacije.
S drugim dijelom rečenice ne mogu se potpuno složiti, naime, ako dijete i jest zaljubljenik u glazbu, ne znači da mu se da vježbati
(osim ako nije situacija da dijete zaista ne želi ići, a roditelji ga doslovno tjeraju - znam da ima i toga)
slažem se, tanja. jedino, nije uvijek izvjesno kako će završiti, hoće li dijete zagristi ili će eto, npr, uz puno tlake završiti tek da završi započeto ili će shvatiti da je uložilo puno truda nekom drugom za ljubav, pa da sad ne izmišljam razloge. razumijem što želiš reći ovo sa sviranjem i vježbanjem, ali bez jednoga drugoga nema, da ima ne znam kakvog talenta. voljela sam i ja svirati, ali ne toliko da bih vježbala pa smo doma imali to što smo imali. zapravo nismo, nije moja mama moju glazbenu shvaćala kao svoju obavezu, ja sam bila ta koja se htjela poštedjeti srama ispred profesora gitare zbog nenavježbanoga. i tako stalno. i uvijek sam se osjećala pomalo krivom što sam nekom vrijednom djetetu koje je zaista željelo svirati gitaru uzela mjesto u školi, a kako sam došla do mjesta u školi - jer mi je sestra bila vrijedna i izvrsna, pa primilo i mene. no, imala sam sluha, zadovoljila sam ja sve, ali sestra je bila "preporuka".
Napreskoce citam. Ali, i m i j ako fale koji trening, nedaj boze utakmicu ili natjecanje, itekako osjete posljedice. Izostajanje s jednog treninga tjedno znaci da te trener nece zvati na utakmicu za vikend. I tako par puta i adio mare.
Adio mare
Ja se što se tiče glazbene ne osjećam da je moje dijete zauzelo mjesto nekome drugome. U vrijeme kad se moja upisivala nisu baš bile tako velike navale a ona je htjela instrument koji nije u prva dva po zainteresiranosti. Niti sam ju tjerala da se upiše a niti sam ju pritiskala da vježba. Istina zato i svira tako kako svira
Tako da mislim da nije sve crno bijelo. Ili iznimni talenti i vole to, ili ovi drugi koje roditelji natjeravaju. Ima i sivihA i vjerojatno bi glazbene morale smanjiti broj profesora kad bi ostali samo oni iznimno talentirani ili samo oni koji punu vježbaju
Posljednje uređivanje od larmama : 02.05.2017. at 16:20
moja trenira individualni sport pa nema adio mare
ih, koliko puta na dan ja kažem adio mare, to mi je svaka treća :D
bilo ili nebilo adiomare to je stvarno neprimjenjivo svuda i uvijek, i jedno i drugo.
ali da je glazbena nešto što je postalo normalno upisati i gurati do kraja pokazalo dijete volju i interes ili ne, meni se čini da je.
jao, ide u glazbenu, i još treba dobiti bodove pri upisu u srednju zato..ma nemoj, stvarno ne znam zašto. ideš zbog sebe, ne zbog bodova ni zbog "susjeda". ili?
zapravo je najljepše i najjednostavnije kad ideš jer želiš i voliš i pod normalno vježbaš instrument.
Čitam vas i pišem pa brišem.
Ne da mi se natezati.
I onda dođe Silly pa iza nje AM i usridu!
To je to!
I nikako drugačije.
Potpis na obje
Posljednje uređivanje od Tanči : 02.05.2017. at 17:53
Nema više bodova.
Osim ako ih ne vrate ove godine.
Vezano za odustajanje, nemam nikakvu namjeru dijete mjesec dana prije kraja završenog razreda ispisivati iz glazbene škole. Neka nauči da se neke obaveze moraju finalizirati.
A što se tiče "ne plači" jedno je plakanje zbog tuge, boli,... to uvijek dozvolim, ali cendranje odrješito NE - mrzim cendranje - nervira me, izluđuje, ne podnosim,...
Od malena od kad je počeo kužiti što pričam cendranja nema.
XS prvim dijelom rečenice se slažem. Ima i drugih načina za učenje samo-organizacije.
S drugim dijelom rečenice ne mogu se potpuno složiti, naime, ako dijete i jest zaljubljenik u glazbu, ne znači da mu se da vježbati
(osim ako nije situacija da dijete zaista ne želi ići, a roditelji ga doslovno tjeraju - znam da ima i toga)
rijetki su učenici koji vježbaju s voljom
a ima toliko primjera da djeca kasnije prigovaraju roditeljima što su im dopustili ispis iz glazbene škole
i primjera da im nije bilo na kraj pameti upisivati studij glazbe, a onda upišu, završe akademiju i rade u struci
prekompleksno je sve to da bi se prikazivalo jednostrano, zaista ima svakavih slučajeva
Svašta djeca prigovaraju roditeljima kada odrastu, za nepovjerovati. Ako i je tako, glazbena je samo jedna stvar više, ništa drugo.
i ovo podržavam
moj ide na gitaru, ne u klasičnu glazbenu školu, nego imaju u OŠ.
upisao se krajem 10. mjeseca i stigao i prestigao većinu,
stvarno mu super ide i obožava ići i svirati.
samo postoji jedan problemčić, da ga ne opomenemo svaki dan,
on bi zaboravio vježbati, jednostavno zaboravi.
nije da mu se ne da, ali svaki dan moraš viknut -gitaraaaa.
kad mu kažem da ću ga ispisati, ako se sam ne sjeti svaki dan uzeti
sav se splaši pa dva dana upregne moždane vijuge da se sjeti i onda opet sve ispočetka.
znači nije da ne voli, nije da ne želi, nego stvarno zaboravi.
sad sam mu zalijepila na radni stol papirić na kojem velikim slovima piše GITARA!
Tako i treba!
Offt. imam malu susjedu (neke 3 godine, možda i manje) koja je baš cendrava i plačljiva, a mama joj kaže "Ljubavi, OBEĆALA si da nećeš plakati" (istim takvim cendravim tonom). Ufff.... Pa naravno da se dijete dere kad su joj dozvolili da bude budna do 11 navečer (čujem je, pa znam) a ujutro treba ustati prije 7. DakleM, vrlo često takvi cirkusi imaju uzrok u roditeljskoj popustljivosti. Ponekad treba reći PRESTANI ODMAH SAD i gotovo, bez puno priče. I u ovom slučaju pomaknuti vrijeme spavanja, tako da se dijete odmori. Gotov offt.
Naravno, ovdje to sa pomikaki nije slučaj, njeno dijete ima prolazni poremećaj izazvan privikavanjem na novu količinu obveza i učenjem organizacijskih vještina. Ali treba paziti da to ne postane navika. Ja sam kao i Anemona cendranje sankcionirala od prvog dana. Ne podnosim tu frekvenciju i uvijek sam se trudila učiniti sve da do nje ne dolazi, ali dijete kako raste mora naučiti samo sa sobom izlaziti na kraj, inače će sebi i drugima biti vrlo neugodna osoba za druženje.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 03.05.2017. at 09:38
Roditelji svakako mogu svojim stavom/ponašanjem/načinom komunkacije djelovati tako da de facto njeguju cendranje i dramu. Isto tako, a to se vidi i ovdje, kod forumašica vrlo odlučnih stavova kontra toleriranja cendranja i sličnog - dječje cendranje ne nestaje tek tako.
To je više onako kao engeska trava: radiš sve šta treba, pa jedno sto godina tako, i onda imaš fenomenalan travnjak.
Malo ste previše skrenuli s ovom pričom oko muzičke, kako sam rekla, to je potpuno nebitno u cijeloj priči.
(samo usput, primjer s pranjem kose odrasle osobe ne stoji, ako ja perem kosu u ponoć i pri tom ne vičem i ne plačem, to ne može nikom smetati - s druge strane kad se mm sjeti da bi prao kosu ujutro prije posla, prepirem se s njime jer ćemo svi kasniti i biti pod stresom)
NIsu obaveze uopće u pitanju. Ona može tako plakati jer bi htjela još jednu mačku, na primjer. Skupi joj se neka hrpa neraspoloženja tko zna zbog čega i onda krene na bilo koji okidač.
I nisam rekla ni da je pubertet u pitanju - recimo da smo na putu ka pubertetu, ali ona je definitivno takav karakter. Možda bi joj čak pasalo nešto više ozbiljnih životnih izazova da je malo "trgne".
Ono što mene muči, ili me je mučilo kad sam otvorila temu, je razmišljanje kako usmjeriti djecu a pri tom ostati smiren. Je li u redu dreknuti, poslati u sobu, ili je to kao što u stručnoj literaturi često piše, dokaz naše slabosti.
Nedavno (odnosno, bit će već preko godine dana) sam pročitala knjigu "odgojite svoje dijete bez vikanja" - uzela sam je baš zato jer bih se često našla u situaciji da se derem, ako se izuzme američki patronizirajući ton nije mi loše sjela, za prvu ruku. Opet, nakon nekog vremena shvatim da ne funkcionira u svakoj prigodi. Nekad jednostavno moram pokazati tamnu stranu svog karaktera
npr. s manjom imamo problem oko pranja zubi, mi roditelji pokušavamo dan za danom mirno i sustavno nagovoriti je, svi zajedno peremo zube, nagovaramo je na razne trikove da nam dozvoli da ih mi dodatno operemo (samo da sad ne krenete s raspravom treba li prati zube ili kako da ih operemo). To traje i traje. Taman kad mi se čini da smo ostvarili neki napredak ona krene u nove diverzije, smišlja svakakve gluposti da sve skrene u krivom smjeru. E pa neki dan sam dreknula, kontrolirano, nisam poludjela ali sam bila prilično oštra - treba pogoditi pravi ton jer ako sam prežestoka ona će u plač i onda je sve opet gotovo - i dijete se skockalo, oprala zube kako je znala i pustila me da dovršim. Pa smo mogli konačno ići na spavanje.
Dakle da li oni traže da ih tu i tamo stjeramo u red? Stalno se govori o tome da treba postaviti granice, ali ne i da ih je u redu postaviti vikanjem. Da li im treba da vide naš temperament? Je li depresivno i zbunjujuće gledati roditelje kako pola sata smirenim glasom ponavljaju "molim te operi zube" ili "nemaš zašto urlati, prestani konačno"
Ali ako je tako, onda smo zapravo prilično blizu fizičkoj kazni? Isto kao i s "malo po peleni" tu je opasnost da skrenemo u besmislenu deračinu i verbalno zlostavljanje djeteta?
Iz vlastite prakse: ponekad hladan oštar rezolutan ton niskog intenziteta ima bolji učinak od vikanja
Iako moj osjetljivi filozof i takav ton naziva "vikanjem" jer on to "osjeća kao vikanje", pa se i oko toga natežemo
Moje mišljenje je da se roditeljski temperament ne da prikriti, dakle djeca će ga vidjeti i doživjeti prije ili poslije. Onda mislim da je bolje biti vjeran sebi (opet, bez pretjerivanja), nego glumiti da smo nešto što nismo.
ja bih ukratko rekla da granice ne bi trebalo postavljati vikanjem niti moljakanjem, nego sredinom, odlučno, kratko i stvano stajati iza onoga što misliš. Kad stojim iza onog što mislim onda mi postavljanje granica uspijeva, a kad ne stojim, onda je to unaprijed osuđeno na propast. Ali naravno, sve ovisi o karakteru i djeteta i roditelja - neki ljudi naprosto urođeno imaju veći autoritet od drugih, pa su onda i djeci veći autoritet.
(a što se tiče pranja kose, to je onako stvarna crtica iz mog svakodnevnog života, kod nas je kupaonica neposredno pored spavaće sobe, pa da, ako se netko tušira, pa još pere i suši kosu to se čuje u sobi i sasvim sigurno smeta onog tko u sobi pokušava spavati)
Pun pogodak je ovo boldano.
MM se znao žaliti da nije mogao istjerati djecu s laptopa, a držao je tablet u ruci.... Pa naravno - djeca gledaju što radiš, a ne slušaju što govoriš. Dok on misli da može visiti na internetu, ne može njima to zabraniti. To sam davno otkrila - da bi ih se efikasno utjeralo u granice, mi sami ih se moramo isto pridržavati. Jednostavnim rječnikom, biti baš onakvi kakvu djecu želimo.
Joj, kad se samo sjetim... dok je moj E. imao 2-3 godine (možda i manje, nemam pojma) bio je sklon drečanju i cviljenju, pa sam se JA jednom bacila na pod da mu pokažem kako to izgleda kad se on baca i histerizira. Završilo je tako da je najprije bio u čudu, a poslije smo se svi skupa smijali.
Vikanje ne.
Sve se da lijepo reći.
Bas citam neku knjigu "Playful Parenting" u kojoj pise da je napraviti nesto ovakvo pun pogodak (pod uvjetom da to dijete ne dozivi kao izrugivanje). Da na taj nacin uspije stres zbog situacije u kojoj mu je inace strasno na neki nacin izbacit smijanjem. Ne zeli ni dijete cendrat.
Ja sam prvenstveno za to da se roditelj dovede ne u stanje u kojem se kontrolira da ne bi vikao, nego u raspolozenje u kojem mu vika nije na umu. Ja bi nesto kao Mima, srednji put.
Tanja_b, haha, ja ko tvoj sin. Md nekad prica s tim tonom. A ja njemu da zasto vice?! A on da to nije vika. I onda se natezemo oko toga je li ili nije to vika
mislim da ste puno uzrasta sad već izmiješale, od vrtićkog preko predškolskog do školskog, a ne bih rekla da su postupci univerzalni :D
i mislim da bi završila na YouTube-u da se sad baciš pred svog E, peterlin
Moguće da i bi, ali je istina da je humor dobrodošao u ovakvim situacijama. Tj. dobro je cendranje pretvoriti u zezanje i smijeh.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom