-
slavonka2 
-
Čitajući jučer komentare ispod članka s razglednicama posebno me zabolio jedan: Znamo li koliko se voli posvojeno dijete?
...Da, znamo koliko se voli.
...Da, znamo koliko se može voljeti.
A znate li vi koliko se voli ideja o vlastitom djetetu?
Koliko se sanja o trenutku rođenja? O toj slatko neizdrživoj boli?
Željeti dijete nije hir, nije lakomislena odluka, nije tek želja za nečim slatkim.
Naravno da se posvojeno dijete voli i naravno da je ta ljubav prava, roditeljska, najveća. I svatko od nas bit će najsretniji na svijetu ako ikad osjeti takvu ljepotu ljubavi.
Zašto onda želim vlastito dijete?
Zato što mi srce izgara od želje da pod njim raste jedno malo srce.
Da ga osjetim kako raste, da prepoznam one prve leptiriće....da rastem zajedno s njim i da ono raste zajedno samnom.
Želim da smo obitelj od prvog dana.
Želim da nas tata maže kremom kad nam trbuh tek počne rasti.
Želim da plačemo zajedno od sreće kad se "srce" po prvi puta javi i tati.
Želim nagađati čije ima oči, ima li kosicu, kakav mu je nosić.....misliti: hoću li u njemu prepoznati sebe ili tatu?
Može li se takva ljubav uopće nečim mjeriti?
Tko je taj tko me osuđuje jer želim podojiti svoje dijete?
Da, želim ga dojiti, mirisati mu kosicu dok spava, držati ga čvrsto i stalno...ne dati ga nikome...nikada...
Postoji više načina kako biti roditelj.
Postoji više roditeljskih ljubavi.
Nitko nezna koja je prava.
Sve su prave.
Ovo je ona koju ja želim.
Borit ću se za nju do posljednje suze.
-
Joooj, uopće neznam jesam li ovo stavila na pravo mjesto :/
-
tonili 
-
-
Osoblje foruma
-
BHany prvotno napisa
slavonka, matto, tonili
prekrasno
x
-
tonili draga
-
Predivno Toni, Matto, Slavonka 2
-
-
Uspavanka moje bake
U snu prozor mog djetinjstva gleda u šumu kukurijeka, na uzvisini je konj zlatne grive od sunca, u bijelom polju kukurijeka čujem kako plače novorođenče.
Otvaram oči, ne sanjam, ležim u sobi s blještavim svjetlima, ja sam na transferu. Oko mene je troje ljudi u bijelom i jedan anđel, glasovi im tihi i svečani u zvijezdi, u vodi, čuvaju dio svemira, bisere.
Zatvaram oči toplina me vraća u krajolike djetinjstva, pod krošnju trešnje u vinogradu gdje smo otac i ja odmarali u predvečerja. On sada spava san iz kojeg nema povratka pod krošnjom trešnje, njezino krojenje splelo mu uzglavlje, kad pruži ruke dorine ruke moje bake, ako prislonim glavu na cvijeće mogu čuti njezinu uspavanku.
Otvaram oči, ljudi u bijelom i dalje stoje oko moga uzglavlja, glas im je tih i svečan, pričaju o vremenu leptira, svečanosti ljeta, anđeo se smiješi.
Zatvorim oči i nasmijem se anđelu, kažem: Gledaj kroz krov mog doma sada se vide oblaci, skoro pa mogu dodirnuti nebo. U sobi gdje smo snivale sestra, ja, igrače i mačke sada raste drvo u njegove krošnje slete i ptice, pjevaju uspavanku kao nekad moja baka za dvije djevojčice koje su prije ratove i velike vatre snivale u toj sobi.
Otvaram oči, u ruci anđela je zvijezda u zvijezdi je biser, kaže vratit će bisere u školjku, smijem se i gledam padaju na dno, u moju utrobu, u moju maternicu, u školjku, dva bisera. Oči su anđela tople kao oči moga oca, vjerujem u anđele, a glas medicinske sestre podsjeća na uspavanku moje bake.
U stvarnosti to je moj postupak potpomognute oplodnje, njegov svečani čin, transfer u poliklinici Cito u Splitu, anđeo je moj doktor, a ljudi u bijelom su dvije medicinske sestre i biolog.
Zatvorim oči, do mene iz vremena leptira, svečanosti ljeta dopire pjesma, to moja baka šapuće uspavanku za praunuče:
„Spavaj sine u zlaćanoj beši
beša ti se na moru kovala
kovale je četri kujundžije
jedan kuje, drugi pozlaćuje
treći meće alke na jabuke,
a četvrti alem kamen dragi
kod koga se vidi večerati
u po noći kao u po dana“.
-
-
prvi put vidim ovaj topic jer sam cijelo ljeto bila na moru, i samo ću reći NIKAD NE ODUSTAJTE, ni vi koje već imate djecu , a posebno koji ih tako jako želite.
želim vam što prije jedan mali smotuljak!
Moja priča nije preduga, bar ja tako mislim, ali nakon 7 godina stigao je mali zamotuljak, carskim rezom 37+5, 2770 g.
rizična trudnoća, 2 mjeseca u bolnici ni suzu nisam prolila, ali taj tren kad sam čula doktora da govori sestri "pokažite je mami" suze su krenule tako snažno da me bolilo, tako jako da nisam ni vidjela svoje djete.
nisam mogla s nikim na mobitel razgovarat jer su me davile suze sreće, najdraže koje ću nadam se imat opet priliku isplakat.
a ja sam od onih koji nemaju vremena za plakanje, jer "sutra je novi dan", a sve što želim u životu je biti majka svojoj djeci, i želim ih jako, ne jedno, ne dvoje već troje ili četvero.
molim se da uskoro svi to doživite jer oni koji daju glupe komentare nemaju pojma što govore i ne zamjeram im, jer to nitko ne može shvatiti ako nije u našoj koži.
Blekonja mislim na tebe već par dana i nadam se da će ti beta biti pozitivna i trudnoća uredna!
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~ za betu!
-
-
Osoblje foruma
-
-
-
Draga prijateljice, znam da postoje trenutci kada više ne znaš tko sam. I sama se ponekad isto pitam.
Danas sam vidjela Nju.
Ne znam tko je, ali bila je u okovima tuge. Prepoznala sam da je i Ona, pred koju godinu, neke kišne noći, raširenih ruku i usana razvučenih u najširi osmjeh na svijetu, puna života, trčeći pokušala uloviti sve kapi. Znala sam da postajem Ona. Ne znam voli li kišu, ali obećajem ti - dati ću sve od sebe da, bar ponekad, kada se nakon rastanka okreneš, vidiš kako mi kapi tjeraju osmjeh na lice.
-
-
Pravila pisanja postova
- Ne možete otvoriti novu temu
- Ne možete ostaviti odgovor
- Ne možete stavljati privitke
- Ne možete uređivati svoje postove
-
Pravila foruma
sve
Odgovori s citatom
