glazbena škola?

[Trublja]

Ak dobro kužim, Bersa usprkos pripremnom vrtiću ima prijamni za prvi razred, a Elly Bašić nema. Tu se svi upisuju ako su išli u pripremni razred ili razrede.
Tanja, tvoj je dakle išao dvije godine u pripremni? To mi zgleda bolje ako se može tako. Bolje mislim na to da u trećem osnovne, kad više ne bu boravak, krene u prvi muzičke i da sam putuje tramvajem.

Na drugom forumu sam pitao za cielodevnu nastavu jer mi je tražilica njih izbacila al osim pustog filozofiranja ništ konkretno ne znaju.
Pa pitam ovdje. Dal ima kakvih naznaka da će nam uvaliti obavezan boravak u školi? I koje uopće škole idu u taj projekt obaveznog produženog boravka tj cjelodnevne nastave već ove godine?
I kak će to onda bit s muzičkom? Samo popodne?

Ak imate za to posebnu temu, selite pitanje.

[buba klara]

I u Bersi se moze u vrtic 2 god.
Vecina klinaca koje znamo krenula su u 3. razredu u 1. glazbene (ima izuzetaka).
Al da, polaze se prijemni.

[tanja_b]

Tanja, tvoj je dakle išao dvije godine u pripremni? To mi zgleda bolje ako se može tako. Bolje mislim na to da u trećem osnovne, kad više ne bu boravak, krene u prvi muzičke i da sam putuje tramvajem.

Da, moj je išao dvije godine u pripremni, i onda u prvi razred, ali on je ranije krenuo (tada su u pripremni upisivali i mlađu djecu). Ova kombinacija kod vas - da dijete krene u 1. pripremni paralelno s 1. razredom osnovne škole, a onda u 3. razredu krene u 1. razred glazbene - upravo je kombinacija koju u glazbenoj školi najčešće preporučuju.
U te dvije godine pripremnog nauče puno pjesmica, puno se pjeva, slikaju vodenim bojama na glazbene teme, sviraju jednostavnim udaraljkama (štapići), a u 2. pripremne sviraju malo blok-flautu i upoznaju se s prvim notama. "Pravo" učenje notacije kreće s 1. razredom glazbene škole.
I u Elly Bašić nema prijemnog ispita ni audicije za upis u školu - toga se čvrsto drže. Prvi put se s prijemnim ispitom susreću prilikom upisa u srednju školu.

[Vrijeska]

može li se 5. i 6. godina položiti u jednoj godini?
pitam za dijete koje nije odviše motivirano, a meni bi bilo jako žao da prekine nakon 4. godine

[čokolada]

Samo ako je izvrsno.

[mašnica]

Jel netko od vas kupovao djetetu pianino? Vidim pise na webu dolazi u dijelovima pa si mislim jel cemo mi to znati sloziti?

[čokolada]

U kakvim dijelovima?

[mašnica]

Ovako piše: Digitalni klaviri i klupice pakirani su u originalnom pakiranju i nisu sastavljeni. Upute o sastavljanju su priložene. Sastavljanje nije uključeno u cijenu!

[Peterlin]

Jel netko od vas kupovao djetetu pianino? Vidim pise na webu dolazi u dijelovima pa si mislim jel cemo mi to znati sloziti?

Pa nemoj online naručiti nego idi u Melodiju ili neku drugu specijalizirani trgovinu. Nek ti ponude uslugu dostave i sastavljanja. I nek isprobaju je li sve ok.

[mašnica]

Sve je dogovoreno s njegovom prof.koja je bila u ducanu i preporucila koji bi mu odgovarao. Narucili i cekamo dostavu.

[čokolada]

A, digitalni .
Nije teško, obično se samo mora dio s klavijaturom našarafiti na postolje (noge).

[Dota]

Razmišljam da nismo gore spomenuli Trublji mogućnost da dijete uopće ne ide u pripremni razred/ razrede, već da jednostavno u trećem razredu, kad malo stasa, upiše odmah prvi razred muzičke škole. To je apsolutno legitimna mogućnost. I moje dijete (jedno) je tako upisalo svoj instrument (bez pripremnih godina).
Istina, na instrumentima na kojima je navala (klavir, gitara i slično) daje se prednost ako su djeca išla u pripremni razred ali, ako se izabere instrument koji nije toliko popularan, upiše se i bez toga bez problema.

[Vrijeska]

ima li onih čija su djeca odustala od glazbene?

moje dijete ima problem s obvezama, tj. čim je teško odustaje ... u redovnoj školi nema problema jer imam dojam da su kriteriji toliko niski da u 6.raz. ima sve petice (npr. 25 x 5 u matematici, niti jedne druge ocjene , i tako iz većine predmeta ...) npr. sportski trening - mijenjali smo sportove jer su prezahtjevni tj. odustaje čim počne biti zahtjevnije (lopta nam je neprijatelj, trčanje još gori neprijatelj ...)

glazbena 4. razred: vježbanje instrumenta - nema volje

meni se ne da više nagovarati na vježbanje, ali bilo bi mi jako žao da odustane
također mislim da šaljemo krivu poruku (još jednom!) da kad postane teško, da se može odustati

(slaboj motivaciji su uzrok i nastavnici koje ima. nažalost, prvi nastavnik instrumenta je otišao u mirovinu, bio je jako srdačan i drag i radio na jedan način.sad u četvrtom je drugi nastavnik koji ima potpuno drugi način rada i karakterom, tj. odnosom prema djetetu samo odmaže i demotivira; solfeggio - nemaju udžbenik, imaju blok sat tjedno i to skraćeni, nekada sat prođe u igri (ne glazbenoj) i to naravno ima utjecaj i na slabo čitanje nota i očekivanje nastavnika instrumenta...)

[čokolada]

Moja je imala odlične, motivirajuće nastavnike i vrlo dobre sposobnosti, pa je svejedno odustala nakon 3. razreda (meni je pred kolegama bio neugodnjak da izvodi bijesne gliste i ne radi kako treba). Da nisam u branši, vjerojatno ne bih pristala na ispis s obzirom na spomenute uvjete.
I inače je takav tip, svašta je zanima, ali kad nešto upozna dovoljno da shvati kako funkcionira, rado odustaje i traži dalje. Ono od čega nije smjela odustati ni pod koju cijenu je šk. str. jezika.

[Peterlin]

Vrijeska, to nije problem samo tvog djeteta, to je problem cijele generacije. Oni prelako odustaju kad se podigne letvica zahtjeva. Rezultat - paaa, dovoljno je pogledati kako ide državna matura. Ne da im se učiti, ne da im se vježbati instrument, ne da im se trenirati (osim manjini), ne da im se pomagati doma, ne da im se štajaznam preokrenuti čarape na pravu stranu (ovo ide mog mlađeg sina, a ja to rješavam tako da mu ostavim odjeću na pranju u obliku kako ju je bacio, pa nek si ju okreće sam). Digitalna generacija. Oni znaju samo za 0 ili 1. Time mislim reći da lako odustaju ako im odmah istog trenutka ne krene kako su zamislili. Imam to doma još uvijek, ne u tolikoj mjeri, ali ipak....

[Peterlin]

Btw. moji su završili osnovnu glazbenu školu bez drame, ali mlađi je odustao od atletike (silom prilika, zbog astme). Stariji je tip koji ne odustaje, što znači da nije tipičan predstavnik svoje generacije. Mlađi npr. nije želio upisati FER, iako je imao bolje rezultate DM nego stariji i mogao se upisati bez drame. Jednostavno mu se činilo da je na FER-u za njega prezahtjevan omjer rada i ocjena. Poznavajući njegov psihološki profil, dobro je zaključio. Ja sam odustala od nagovaranja da radi ono što JA mislim da bi mogao i puštam ga da bira ono što ON misli da mu odgovara. Naravno, to ima određene posljedice i ograničenja, ali to će otkriti s vremenom.

[tanja_b]

Slažem se s Peterlin da je to pomalo problem cijele generacije. Imao je i moj sin svojih kriza u glazbenoj, jer bi povremeno zaključio da mu se "ne da" (a stvarno je talentiran i jedan od najboljih učenika u svojoj generaciji). Na sreću, imao je izuzetnu profesoricu, jednu od onih kakve treba svijećom tražiti, i ona ga je znala motivirati na pravi način u pravom trenutku. Tako da ja zapravo tu i nisam imala puno posla u nagovaranju i poticanju, osim što sam mu bila podrška "iz sjene" (logistička podrška, pomoć s organizacijom, slušanje svirke i davanje pozitivnih komentara, itd.).

Vrijeska, ne znam što bih ti rekla, ne znam ni dijete, ni školu, ni nastavnika. Moj dojam je da je pravi nastavnik instrumenta ključan u motivaciji (i sama sam iskusila slično). Ali ima tu još puno faktora koji mogu utjecati. Šteta je odustati nakon 4. razreda, a opet, ako joj je baš tako muka, i vi ne vidite smisla u nagovaranju - pa nije ni odustajanje katastrofa.

[pulinka]

Vrijeska, a da li moraš sad da odlučiš o odustajanju?
Meni se čini da je njima trenutno svega dosta i da žele raspust već sutra (a nije da ih ne razumem).
Možda je jednostavno premorena, a perspektiva joj bude drugačija kad napuni baterije za 2 meseca.
Imaju li kod vas muzičke škole upisni rok u 8. mesecu, da nastavnik nadoknadi svoju normu ako joj se do tada ne promeni mišljenje o odustajanju?
Može li da promeni nešto- nastavnika, nastavnika solfeđa, školu?
Ja bih sve to uzela u obzir.
Mojoj je isto dosta vežbanja na kraju 5.muzičke, iako je među najboljima tamo, stvarno ima nastavnike za pohvalu, i puno se radi i iz instrumenta i iz solfeđa. Ali neće da odustane, svesna je ona koliko se to njoj zapravo dopada, i koliko bi izgubila i društva i druženja da ne ide više.
A kad čitam o osnovnoj školi, sve isto- 6. razred, sve se uči na osnovnom nivou, nikad se nema ništa za domaći, čak ni iz matematike. I to je isto deo problema - nema uloženog rada, nema izazova, nema ni pohvale na kraju rada. I onda se muzička odjednom shvata kao taakva obaveza.

[Vrijeska]

što se tiče organizacije, dobro smo i prošli ove godine jer su i solfeggio i instrument u blok satovima

ne znam ni sama ... ne bih čekala kraj kolovoza jer ne bi bilo fer prema nastavniku instrumenta ako se odlučimo na ispis ...

[pulinka]

Da znaš da ste odlično prošli sa tim blokom. Mojoj je svaki radni dan neka obaveza popodne, ili instrument, ili solfeđo ili hor kao izborni. Jeste nam muzička na manje od 10min.peške, ali i to je razlog zašto joj dosadi povremeno.
Zato i pitam kad je upisni rok, da ipak bude fer.
Ne znam ni ja šta bih ti rekla, sve je do karaktera deteta- a ne može se sve ni predvideti. Možda joj je stvarno sve to prenaporno, možda joj samo treba ponešto razjasniti iz solfeđa. Šta god da rešite imaće svoje dobre strane.
Na kraju krajeva, šta misli njen nastavnik o ispisivanju? Većina nastavnika muzičke obično više vole da nastave da rade sa starijim učenicima nego da stalno gube jedne a upisuju nove male, bar takav je moj utisak. Ako vaš deluje nezainteresovano onda stvarno ništa nećete izgubiti ako bar nastavnika probate da promenite.

[Jelena]

Ako ne uživa u glazbenoj, ja ne znam zašto bi išao. Nije da će na akademiju. Neke osnove je dijete steklo, može u kasnijoj dobi biti već relativno kvalitetna publika. Mislim, realno, što je točno bolje djetetu koje je završilo 5 nego 4 godine glazbene. Ok, ako završi cijelu osnovnu, ima kompletniju crticu u životopisu.
Iz svoje generacije znam neke koji su prekinuli u 5. razredu i neke koji su završili srednju glazbenu. Ne vidim po čemu su ovi koji su nastavili uspješniji u životu.

Možda nađe neku aktivnost gdje će mu biti baš super. A možda i ne nađe.

[tanja_b]

Iz svoje generacije znam neke koji su prekinuli u 5. razredu i neke koji su završili srednju glazbenu. Ne vidim po čemu su ovi koji su nastavili uspješniji u životu.

Ok, pa glazbena škola se zbilja ne upisuje zbog boljeg životnog uspjeha. Ja sam završila srednju glazbenu pa se uopće ne smatram uspješnom u životu ali svejedno mi je jako drago da sam je završila.
Valjda se u glazbenu ide zbog ljubavi prema glazbi. I jer glazbeno obrazovanje daje širu opću kulturu i omogućuje dodatni razvoj nekih vještina - koje ne moraju garantirati životni uspjeh. A ima nešto i u onome da je psihološki zdravo završiti započeto. Ali naravno da u svemu tome treba naći mjeru za sebe odnosno dijete.

Vrijeska, ako kažeš da nastavnik instrumenta odmaže i demotivira, rekla bih da u tom grmu leži zec. To je individualna nastava, utjecaj nastavnika je intenzivniji nego u razredu.

[Dota]

Vrijeska, kod djece te dobi zna doći do zamora čak i prema onim stvarima koje vole.
A kad ti dijete ima nastavnika instrumenta s kojim nije "kliknulo", koji ga ne razumije i demotivira (dodaj tome i očito nedovoljan rad na solfeggiju koji ga onda još više "hendikepira"), naravno da želi odustati.
Ja nisam za prisiljavanje djece na nešto što ne žele, ali nisam ni za odustajanje dok se ne isprobaju druge opcije (promjena nastavnika, promjena grupe i /ili nastavnika na solfeggiju, promjena škole u krajnjem slučaju). Da je to prva-druga godina, ok. Ali dijete je došlo do pete godine, šteta je sve to "baciti u vjetar". Naravno, trebaš odvagnuti što se može, a što ne, koliki je djetetov otpor, kakve su vam mogućnosti oko promjene ( nastavnika ili škole). I uzeti u obzir da je 7. razred zahtjevniji od 6. te da ćete možda i tamo neke bitke voditi (eh, je te utješih ).

Ne znam kako je u vašoj školi, u "Elly Bašić" postoji mogućnost da dijete upiše B program (mislim baš nakon 4. razreda) ako ne želi ići prema ozbiljnijem sviranju, već više prema glazbenoj kulturi. Ne znam točno kako to ide (možda netko drugi zna?), ali znam da se onda ima manje sati instrumenta i da su manji zahtjevi, tako nekako. Kopiram s njihove stranice: " osnovnoškolski program odvija se u tri dvogodišnje etape koje se mogu, ovisno o individualnom razvoju djeteta, skratiti ili produljiti u trajanju do godine dana. U III. se etapi učenike usmjerava na A-program (uskostručni, usmjeren k profesionalnom glazbenom obrazovanju ) ili B-program (za širu glazbenu kulturu, usmjeren k glazbenom amaterizmu)".
Provjeri ima li toga u vašoj školi, a možeš kontaktirati i "Elly Bašić", možda se može i prebaciti.

Inače, ja se ne slažem da su ovo generacije koje lako, brzo i odmah odustaju. Neki možda da, ali to sigurno nije obilježje generacije. Prije bih rekla da smo mi ostarili , pa nam se čini da smo mi bili bolji .
Kad razmišljam o svojoj djeci ili njihovim prijateljima, većinom vidim vrijedne mlade ljude koji itekako puno rade na ostvarenju svojih ciljeva. Možda je ključ u riječima: SVOJIH ciljeva. Čini mi se da je motivacija za bilo što bolja kad je intrizična, kad dolazi iznutra, kad je u skladu s osobom. Naravno da je roditeljsko savjetovanje strahovito važno, ali vjerujem da je važno da djeca nalaze svoj put, ne naš. Iako se ove tvrdnje mogu činiti u kontradikciji s mojom ranijom tvrdnjom da bih pokušala što mogu da dijete ne odustane, meni se čini da nisu. Mislim da je važno djeci biti svijeća koja će im osvijetliti put (to uključuje i potražiti i iscrpiti sve mogućnosti u vezi nastavka muzičke škole) ali i most koji će im dati da prijeđu na drugu obalu kad i ako na ovoj nema više ništa za njih.

[tanja_b]

Ne znam kako je u vašoj školi, u "Elly Bašić" postoji mogućnost da dijete upiše B program (mislim baš nakon 4. razreda) ako ne želi ići prema ozbiljnijem sviranju, već više prema glazbenoj kulturi. Ne znam točno kako to ide (možda netko drugi zna?), ali znam da se onda ima manje sati instrumenta i da su manji zahtjevi, tako nekako. Kopiram s njihove stranice: " osnovnoškolski program odvija se u tri dvogodišnje etape koje se mogu, ovisno o individualnom razvoju djeteta, skratiti ili produljiti u trajanju do godine dana. U III. se etapi učenike usmjerava na A-program (uskostručni, usmjeren k profesionalnom glazbenom obrazovanju ) ili B-program (za širu glazbenu kulturu, usmjeren k glazbenom amaterizmu)".
Provjeri ima li toga u vašoj školi, a možeš kontaktirati i "Elly Bašić", možda se može i prebaciti.

Joj, Dota, nemam pojma kako taj B program funkcionira u praksi, ali čini mi se da jako malo djece zaista upisuje taj smjer, a od onih za koje i znam da su ga upisali, ipak su nakon toga otišli i u srednju glazbenu

[Dota]

Joj, Dota, nemam pojma kako taj B program funkcionira u praksi, ali čini mi se da jako malo djece zaista upisuje taj smjer, a od onih za koje i znam da su ga upisali, ipak su nakon toga otišli i u srednju glazbenu

Ahaha, vrh.
A nemam pojma onda...

[Jelena]

Ok, pa glazbena škola se zbilja ne upisuje zbog boljeg životnog uspjeha. Ja sam završila srednju glazbenu pa se uopće ne smatram uspješnom u životu ali svejedno mi je jako drago da sam je završila.
Valjda se u glazbenu ide zbog ljubavi prema glazbi. I jer glazbeno obrazovanje daje širu opću kulturu i omogućuje dodatni razvoj nekih vještina - koje ne moraju garantirati životni uspjeh. A ima nešto i u onome da je psihološki zdravo završiti započeto. Ali naravno da u svemu tome treba naći mjeru za sebe odnosno dijete.

Vrijeska, ako kažeš da nastavnik instrumenta odmaže i demotivira, rekla bih da u tom grmu leži zec. To je individualna nastava, utjecaj nastavnika je intenzivniji nego u razredu.

Čini mi se da me nisi potpuno shvatila. Ne mislim da muzička vodi do uspješnosti, nego da odustajanje od muzičke/nogometa/suvremenog plesa/... nije nužno znak da će dijete odustajati od svega, nego da naprosto ne voli to što je upisalo i da je bolje da radi nešto drugo što voli u to vrijeme, jer muzička puno vremena oduzima.

Kad bi moje dijete bilo neki super talent za glazbu (a nije), ja bih se potrudila doći do dobrog nastavnika. Meni je recimo u osnovnoj bila jako draga nastavnica iz instrumenta u muzičkoj. U srednjoj sam dobila drugu, koja mi je bila manje draga kao osoba, ali smo bile jako slične temperamentom i obožavala sam satove kod nje. Ali ja sam voljela muzičku. Nije me nitko morao podsjećati da idem vježbati ili pisati zadaću iz solfeggia (mislim da mi je mama pomagala prvih par mjeseci, al ja sam jako rano krenula). Imala sam raspored sati na ormaru i išla sam kad je trebalo ići. U ono mračno doba nas nitko nije vodio u muzičku, sami smo išli.

Eto, meni nikako ne leži - šteta je sad odustati kad je već došlo do 5. razreda. To baš često čujem od roditelja. Išla sam npr. na balet 3 godine (to je najdulje od svega što sam uz muzičku išla), pa sam neke sportove isprobavala, pa sam išla na suvremeni ples, pa sam francuski počela učiti, odustajala s različitim motivacijama. Ne vidim problem. Istina je da i danas dišem sa solistom na koncertu, da sam u tome najdublje, ali da nisam voljela, ne znam da li bi tako bilo.

[Dota]

Jelena, ti i ja se u osnovi slažemo (a vjerujem i tanja b i ostali na ovoj temi). Nitko tu ne govori o neodustajanju po svaku cijenu. Tek to je jako daleko od mojih rodteljskih uvjerenja.
Moja djeca su odustajala i /ili mijenjala stvari koje im se jako, jako nisu sviđale (iz raznoraznih razloga), koje su im radile grč u želudcu koji je trajao unatoč i usprkos... i uvijek su imali našu roditeljsku podršku (čak i kad je to značilo odustati od ili promijeniti prestižnu školu; ima i toga ) I uvijek im je to donijelo dobro. I uvijek ih je to odvelo u još bolje (za njih).
Mi se (obiteljski) ne libimo promjena i novih početaka, dapače, potičemo mišljenje o životu kao živom organizmu koji nije petrificiran odlukama koje su stalne i nepromijenjive, koje čine od nas i naše djece tjeskobne pojedince u strahu "što ako odlučim krivo", "što ako ne želim upisati (određenu) srednju školu", ""što ako mi se strašno, strašno jako ne sviđa tamo, ali kažu da je dobro za mene biti tu"... nastavi niz s bilo kojim sličnim pitanjem, neovisno postavljaju li ga djeca ili mi odrasli. Ali, hrabrost mijenjanja stvari u životu koje jako, jako ne rezoniraju s nama, po mom mišljenju mora dolaziti uz odgovornost, uz promišljanje, uz iscrpljivanje svih (ili bar većine) mogućnosti koje imamo na raspolaganju, uz znanje da nismo odustali prelako i bez borbe...uz znanje da nismo odustali zato što je teško već zato što je NAMA nemoguće (neovisno o tome je li drugima lako ili ne). Zato i kažem da treba iscrpiti mogućnosti, ako smo se za nešto već trudili godinama, to je sva "filozofija" o kojoj gore pišem.
Naravno da se može (i treba) odustati kad nešto više ne ide. Čak ni to nije zapisano u kamen da je zauvijek. Poznajem profesore glazbe koji su odustali nakon osnovne glazbene škole, pa nakon nekoliko godina promijenili mišljenje i upisali Muzičku akademiju ( bez srednje glazbene ) i eno ih, zadovoljno rade već godinama. Vjerujem da takvih primjera ima u svim strukama, među svima nama. I sama u ovim ozbiljnim godinama učim nešto novo, unatoč i usprkos :mrgreen.

Ponovit ću opet svoje riječi od ranije: Mislim da je važno djeci biti svijeća koja će im osvijetliti put (to uključuje i potražiti i iscrpiti sve mogućnosti u vezi nastavka muzičke škole) ali i most koji će im dati da prijeđu na drugu obalu kad i ako na ovoj nema više ništa za njih.
Prvo svijeća. A onda most ako treba prijeći na novu obalu.
I to je to.

[Jelena]

Dota, ja te razumijem, ali ne mislim da se slažemo. Muzičku ne vidim ništa važnijom od rukometa, ukoliko se radi o amaterskoj aktivnosti, bez pretenzija da ćeš se time baviti. I u moju grupu u srednjoj se upisala jedna cura 4 godine starija od mene, koja je prekinula pa je shvatila da ne može bez glazbe.

Ja se u puno stvari ne slažem sa svojim roditeljima, ali ovdje da - oni su postavili školu kao prioritet, a ostalo što hoćeš radi, što nećeš nemoj. Hoćeš savladati revolucionarnu etidu ili nećeš je potpuno nebitno u životu. Hoćeš provesti sate djetinjstva vježbajući instrument kojeg ne voliš ili nećeš, to je bitno.

Ja sam od jednog sporta odustala jer mi je jedna cura bila izrazito iritantna. Ništa nije meni radila. A i sport mi je bio čudnovate dinamike. Od baleta sam odustala kad sam dobila nove predmete u muzičkoj, pa mi se činilo previše, nikako ne nesavladivo, nego eto - znalo mi se potrefit da sam imala samo od 13 do 14 sati pauzu u danu. Od nekih stvari se ni ne sjećam zašto sam odustala. U svakom slučaju sve što sam probala u djetinjstvu mi je značajno olakšalo integraciju u nova okruženja jer sam mogla pratiti raznorazne aktivnosti kojima su se ljudi u neposrednoj okolini bavili. Muzička mi je pomogla samo u nekim plesnim aktivnostima u odrasloj dobi kad mi je bilo neobično da drugi ne čuju kada počinje nova fraza i kada treba započeti s nekim korakom. Točnija sam od ostalih u prepoznavanju ritma i početaka fraza čak i kad ne svira kontrabas u pozadini .

Zato mislim da nije nužno loše isprobati različite stvari. Meni je to puno više sreće donijelo u odrasloj dobi, nego sama do kraja završena muzička. Tu primitivnu razinu koju treba za ples se savlada u 4 razreda sasvim sigurno.

Veliku korist vidim recimo od timskih sportova koje sam trenirala, da i sada kad se bavim sasvim desetom stvari znam gdje su mi suigrači i kome trebam dodati loptu da ostvarimo najbolji rezultat (mislim metaforički, na uredski posao ovdje). Da ne kažem da sam s 30 godina počela s natjecateljskim sportom, a ne bih da nisam imala ranija iskustva u sportu.

[ina33]

Eto, meni nikako ne leži - šteta je sad odustati kad je već došlo do 5. razreda. To baš često čujem od roditelja. Išla sam npr. na balet 3 godine (to je najdulje od svega što sam uz muzičku išla), pa sam neke sportove isprobavala, pa sam išla na suvremeni ples, pa sam francuski počela učiti, odustajala s različitim motivacijama. Ne vidim problem. Istina je da i danas dišem sa solistom na koncertu, da sam u tome najdublje, ali da nisam voljela, ne znam da li bi tako bilo.

X. Moj životni moto je završi potpis iz filma Mediterraneo - posvećeno svim onima koji su pobjegli. Isto je bilo i u IVF-u, a i u glazbenoj .

Dakle, mogu potvrditi da djetetu koji nije rođeni matematičar ne ide dobro i lako solfeggio. I da je puno lakše da roditelj bude "svijeća" ako je glazbeno pismen i zna makar čitati note. Moja je upala u Glazbenu, 1. mjesto za gitaru, vrlo brzo se ispisala. Sluhista je odličan, izrazito ritmična i pjeva. Ali, nije ona za Glazbenu osnovnu školu, to traži veća odricanja, da se baš grize, a i da se tamo nađe. Kod moje je bio neki nekomunikativni profesor stila kao iz hrv. romana iz 19. stoljeća, pola vremena bi odgovarao na neke poruke, turbo zatvoren. Onda je ravnatelj te škole zvao zašto smo se ispisali. Nije to išlo. Poslije se kao upisala u rock akademiju, ali nije ni tamo dobro išlo, tamo su je frustrirali ovi stariji (grupa je bila od tipa 11-50) koji su već znali nešto sviruckat. Od badmintona je isto odustala nakon što je postalo prenaporno u smislu previše presinga na rezultat, nakon valjda 4 godine ili 3 i mjesta na hrv. prvenstvima, prolazila pritisak "pa kako sad, pa zašto, nakon toliko uloženog vremena". A nije niti brak, niti posao - badminton i Glazbena. Živjelo odustajanje .

[ina33]

Dok sam slušalal treneričin nagovor da ipak ostane, svim srcem sam bila uz moje pile koje je ipak odlučilo odustat i slušat svoje ja, zapravo to uopće nije lako i treba imat snage i za reći "dosta je, neću". Bez obzira na xy uloženog vremena.

[Dota]

Hm... meni se i dalje čini da zagovaramo sličnu osnovnu misao

Rekoh ja: "Ja nisam za prisiljavanje djece na nešto što ne žele..." pa onda rekoh "Čini mi se da je motivacija za bilo što bolja kad je intrizična, kad dolazi iznutra, kad je u skladu s osobom. Naravno da je roditeljsko savjetovanje strahovito važno, ali vjerujem da je važno da djeca nalaze svoj put, ne naš."
Pa rekoh: "Nitko tu ne govori o neodustajanju po svaku cijenu. Tek to je jako daleko od mojih roditeljskih uvjerenja." I onda još nadodah: "Moja djeca su odustajala i /ili mijenjala stvari koje im se jako, jako nisu sviđale (iz raznoraznih razloga), koje su im radile grč u želudcu koji je trajao unatoč i usprkos... i uvijek su imali našu roditeljsku podršku (čak i kad je to značilo odustati od ili promijeniti ..."
Napisah i ovo: "Mi se (obiteljski) ne libimo promjena i novih početaka, dapače, potičemo mišljenje o životu kao živom organizmu koji nije petrificiran odlukama koje su stalne i nepromijenjive..." I ovo: " Naravno da se može (i treba) odustati kad nešto više ne ide."
A čak dvaput napisah i ovo:" Mislim da je važno djeci biti svijeća koja će im osvijetliti put , ali i most koji će im dati da prijeđu na drugu obalu kad i ako na ovoj nema više ništa za njih."

No, naravno, svatko čita na svoj način, i iz svog iskustva tumači pročitano.
Rekla bih da je cilj naših upisa bio da Vrijeska dozna kakve mogućnosti ima (i nadam se da smo joj bar neke uvide dali), a dalje je sve u rukama njenog djeteta i nje. I napravit će dobro, što god da odluče.

[Jelena]

... Ali, hrabrost mijenjanja stvari u životu koje jako, jako ne rezoniraju s nama, po mom mišljenju mora dolaziti uz odgovornost, uz promišljanje, uz iscrpljivanje svih (ili bar većine) mogućnosti koje imamo na raspolaganju, uz znanje da nismo odustali prelako i bez borbe...uz znanje da nismo odustali zato što je teško već zato što je NAMA nemoguće (neovisno o tome je li drugima lako ili ne). Zato i kažem da treba iscrpiti mogućnosti, ako smo se za nešto već trudili godinama, to je sva "filozofija" o kojoj gore pišem.
Naravno da se može (i treba) odustati kad nešto više ne ide.

Dota, ja sam na ovo reagirala. Meni zvuci tesko i mucno. Slobodne aktivnosti su za mene slobodne. Netko svira 5 godina bez entuzijazma, stalno ga se podsjeca na obaveze, i onda smogne snage reci roditeljima da ga to stvarno ne zanima. A roditelj krene sa svijecama i mostovima i mozes ti to i mi cemo ti pomoci da nastavis, steta je da ne zavrsis barem osnovnu skolu. A dobro ako bas nikako ne mozes... Meni je to mučno. Neš ti hrabrosti prekinuti muzicku prije nego si naucio jos jednu Lisztovu etidu. Koje su to odgovornosti, promisljanja i iscrpljivanja.

[Peterlin]

Jelena, nema to veze s hrabrošću. Ima veze s USTRAJNOŠĆU, a to je komponenta koja nedostaje velikoj većini današnje djece. Mi smo sa svojom djecom imali dogovor da NEMA odustajanja unutar školske godine, a tako je i bilo. Što si upisao (izvannastavne aktivnosti, strani jezik, glazbenu, sport...svejedno) imaš odguliti do kraja školske godine, a za iduću se razmatra hoćeš li se i dalje upisivati. Ja nisam nikada dozvoljavala prerano odustajanje. Vrlo često se poklopi situacija da sad djeca ne bi vježbala za završni ispit, pa razmatraju odustajanje... a kad ih nagovoriš ili motiviraš (u dogovoru s nastavnikom ili bez, svejedno) da odgule do kraja, uvjere se da to i nije tako strašno. Bome, moram priznati da su moja djeca iznimna samo po toj jednoj značajki - ne odustaju samo tako. Bistri jesu, ali nisu iznimni, lijeni kao prosječna generacija ili malo manje, ali kad nešto isplaniraju - to provedu do kraja. Rezultati takvog pristupa najbolje se vide sad na fakultetu. Ni ne znam za njihove ispite, međuispite, kolokvije i rokove jer se organiziraju tako da sve ide na vrijeme. Maksimalni rezultati uz minimalni trud. Da smo ih pustili odustajati u ranoj dobi, uvjerena sam da to ne bi bilo tako.

[tanja_b]

Kad je tema već aktivna, da napišem ovdje da mi je sin jučer maturirao u srednjoj glazbenoj, održao je jako lijep završni koncert. Naročito mi je drago što je, nakon dvije pandemijske godine, opet bilo moguće održati koncert pred publikom, i da je on pregrizao svoju introvertiranost i želju da se zavuče u puževu kućicu, pa je pozvao na koncert dosta svojih kolega (što iz glazbene, što iz gimnazije), skoro svi su i došli i bila je prekrasna atmosfera
Da je bilo uvijek lagano - nije, sadržajno je njemu glazbena išla kao od šale, ali ipak je to dvostruko školovanje (ne samo slobodna aktivnost) koje ima svoje specifičnosti. Tu mislim prvenstveno na srednju školu, iz ove perspektive, osnovna je bila igrarija
A u njegovoj ustrajnosti mislim da je glavnu ulogu imala izvrsna profesorica koja ga je vodila od samog početka, i profesori kod kojih je išao na dodatne seminare. I uz svoju strogo posloženu matematičko-racionalnu crtu ličnosti, koju ima od rođenja, razvio je i onu drugu, više umjetničku crtu, jučer je i profesorica bila iznenađena kad ga je gledala na pozornici, kako se lijepo razvio.
Na Akademiju ne planira, zaključio je da se ne želi profesionalno baviti glazbom, ali nada se da će imati prilike nastaviti svirati u nekoj neformalnoj kombinaciji.

[ivana s]

Tanja_b, divno, čestitam!

Moj isto ronda da ne želi više ići u glazbenu., završava 2. razred, ide mu dosta dobro uz minimum truda. Solfeggio ima petice, a doma nikad ništa ne radi. Instrument odsvira minimum koliko je potrebno. Kaže čak da je njemu dobro kad dođe na sat instrumenta, solfeggio voli, a glavni razlog je što se njemu ne da ići, rađe bi doma ležao na kauču
Šta sad da ja njemu kažem, ok, ostani ležati ili diži guzicu i izvoli ići dalje....inače, ja nisam tip koji odustaje, i samoj mi je grozno prihvatiti da se odustaje tek tako od bilo kakvih aktivnosti a opet ne želim forsirati iako mislim da mu razlozi nisu opravdani...

[MusicBee]

Jelena, nema to veze s hrabrošću. Ima veze s USTRAJNOŠĆU, a to je komponenta koja nedostaje velikoj većini današnje djece. Mi smo sa svojom djecom imali dogovor da NEMA odustajanja unutar školske godine, a tako je i bilo. Što si upisao (izvannastavne aktivnosti, strani jezik, glazbenu, sport...svejedno) imaš odguliti do kraja školske godine, a za iduću se razmatra hoćeš li se i dalje upisivati. Ja nisam nikada dozvoljavala prerano odustajanje. Vrlo često se poklopi situacija da sad djeca ne bi vježbala za završni ispit, pa razmatraju odustajanje... a kad ih nagovoriš ili motiviraš (u dogovoru s nastavnikom ili bez, svejedno) da odgule do kraja, uvjere se da to i nije tako strašno. Bome, moram priznati da su moja djeca iznimna samo po toj jednoj značajki - ne odustaju samo tako. Bistri jesu, ali nisu iznimni, lijeni kao prosječna generacija ili malo manje, ali kad nešto isplaniraju - to provedu do kraja. Rezultati takvog pristupa najbolje se vide sad na fakultetu. Ni ne znam za njihove ispite, međuispite, kolokvije i rokove jer se organiziraju tako da sve ide na vrijeme. Maksimalni rezultati uz minimalni trud. Da smo ih pustili odustajati u ranoj dobi, uvjerena sam da to ne bi bilo tako.

slažem se s ovakvim pristupom....mi smo trenutno prvi na listi čekanja za 2 škole jer je kod nas navala strašna, a prima se jako malo (na gitaru samo 1 učenik, flautu 4) i koliko želim zbog nje da upadne jer njena želja je velika, toliko neću plakati ako propustimo zbog svega već navedenog. u svakom slučaju, ja sam nju izbombardirala s time što nosi sa sobom glazbena škola, objasnila joj razliku između dramske koju pohađa, plesa na koji išla ranije i glazbene koja je nešto sasvim drugačije i škola u pravom smislu te riječi, do te mjere da sam ju pitala je li spremna odraći se dječjih rođendana i sličnih druženja ako će u to vrijeme biti sati u glazbenoj školi, dala joj vrijeme da promisli i ona je odlučila da to želi... samim time što je njoj sve prezentirano i dan izbor da sama donese odluku, dogovor je da kada krene nema odustajanja kada prvi put osjeti zamor jer to se svima dogodi, pa će sigurno i njoj, ali do kraja godine gura jer sama je to odabrala i svaka odluka sa sobom nosi težinu... naravno, ako baš zaključimo da dijete nije za to i čini ju nesretnom, onda na kraju godine ima pravo ponovno razmisliti i odlučiti drugačije... to je ujedno i trening za život na koji ih treba pripremiti, na primjerenoj razini za njihovu dob... ne podržavam onu filozofiju "oni su samo djeca" jer osjećam da time umanjujemo njihove sposobnosti i razinu samosvijesti, oni su mali ljudi kojima samo treba potpora i usmjeravanje, ali svi moramo imati pravo i na poneku pogrešnu procjenu... i čini mi se da see ovdje ugl slažemo oko toga

Kad je tema već aktivna, da napišem ovdje da mi je sin jučer maturirao u srednjoj glazbenoj, održao je jako lijep završni koncert. Naročito mi je drago što je, nakon dvije pandemijske godine, opet bilo moguće održati koncert pred publikom, i da je on pregrizao svoju introvertiranost i želju da se zavuče u puževu kućicu, pa je pozvao na koncert dosta svojih kolega (što iz glazbene, što iz gimnazije), skoro svi su i došli i bila je prekrasna atmosfera
Da je bilo uvijek lagano - nije, sadržajno je njemu glazbena išla kao od šale, ali ipak je to dvostruko školovanje (ne samo slobodna aktivnost) koje ima svoje specifičnosti. Tu mislim prvenstveno na srednju školu, iz ove perspektive, osnovna je bila igrarija
A u njegovoj ustrajnosti mislim da je glavnu ulogu imala izvrsna profesorica koja ga je vodila od samog početka, i profesori kod kojih je išao na dodatne seminare. I uz svoju strogo posloženu matematičko-racionalnu crtu ličnosti, koju ima od rođenja, razvio je i onu drugu, više umjetničku crtu, jučer je i profesorica bila iznenađena kad ga je gledala na pozornici, kako se lijepo razvio.
Na Akademiju ne planira, zaključio je da se ne želi profesionalno baviti glazbom, ali nada se da će imati prilike nastaviti svirati u nekoj neformalnoj kombinaciji.

čestitke i majci i sinu! bravo!

[MusicBee]

Tanja_b, divno, čestitam!

Moj isto ronda da ne želi više ići u glazbenu., završava 2. razred, ide mu dosta dobro uz minimum truda. Solfeggio ima petice, a doma nikad ništa ne radi. Instrument odsvira minimum koliko je potrebno. Kaže čak da je njemu dobro kad dođe na sat instrumenta, solfeggio voli, a glavni razlog je što se njemu ne da ići, rađe bi doma ležao na kauču
Šta sad da ja njemu kažem, ok, ostani ležati ili diži guzicu i izvoli ići dalje....inače, ja nisam tip koji odustaje, i samoj mi je grozno prihvatiti da se odustaje tek tako od bilo kakvih aktivnosti a opet ne želim forsirati iako mislim da mu razlozi nisu opravdani...

iskreno, meni lijenost nije opravdan razlog za odustajanje, pogotovo ako mu ide dobro. druga je stvar kada imaš dijete kojemu to stvara preveliko opterećenje i iscrpljuje ga, ali nisam sigurna da li je kod njega to slučaj ako mu sve ide i bez nekog stresa.. probaj još malo ispitati da ne postoji neki drugi razlog, tipa neslaganje s prof. ili nekom djecom ili nešto treće
i možda mu prezentirati da odustajanje ne znači da će doma ležati nego dobiti neke druge obaveze za popuniti to dodatno vrijeme, pa da sam procijeni u što mu je draže uložiti svoje vrijeme....

ja gledam iz perspektive majke djeteta s viškom energije kojoj ležanje na jednom mjestu predstavlja kaznu, pa uzmi s rezervom... moja bi išla na 168 aktivnosti, samo da se nešto događa, sjedenje doma bez plana nam nije opcija ni vikendom

[buba klara]

tanja_b čestitke!!!
Evo moje kratko iskustvo (iz predpotopnih vremena, doduše). Svirala sam klavir od 3. raz. OŠ do kraja srednje. Nikad me nitko nije ni odveo (pričamo o vremenu kad se djeca uglavnom nisu vodila na aktivnosti već su sama hodala ako su uopće igdje i išla) a kamoli nagovarao da idem/ne idem. Glazba je bila moj užitak, opuštanje nakon učenja, najosobnija niša za pobjeg od svega (osobito u doba puberteta). Nisam imala ambicije profesionalno baviti se glazbom, ona je bila isljučivo moj gušt.

Nikad nisam zažalila što sam toliko vremena „utrošila“ u tu aktivnost (sjećam se i dan-danas komentara čemu sve to, mogla sam to vrijeme nekako pametnije iskoristiti, uložiti u nešto drugo). Doista mi nije žao ni dana: osim vlastitog užitka, bilo je tu i druženja i putovanja a bome me naučilo i pametno strukturirati vrijeme, naročito u gimnaziji, kad ti ostane sat u pauzama za učenje i možda još toliko navečer. Žao mi je jedino da sam po dolasku na studij ostala bez instrumenta, tako da se moj kontakt s klavirom nastavio isljučivo preko praznika doma. Od mojih tadašnjih kolega rijetki sviraju profesionalno, većina ih je izabrala druge struke te sviraju za gušt u neformalnim varijantama do dan danas.
Od raznih drugoh stvari sam odustajala ali od sviranja ne.

[tanja_b]

Tanja_b, divno, čestitam!

Moj isto ronda da ne želi više ići u glazbenu., završava 2. razred, ide mu dosta dobro uz minimum truda. Solfeggio ima petice, a doma nikad ništa ne radi. Instrument odsvira minimum koliko je potrebno. Kaže čak da je njemu dobro kad dođe na sat instrumenta, solfeggio voli, a glavni razlog je što se njemu ne da ići, rađe bi doma ležao na kauču
Šta sad da ja njemu kažem, ok, ostani ležati ili diži guzicu i izvoli ići dalje....inače, ja nisam tip koji odustaje, i samoj mi je grozno prihvatiti da se odustaje tek tako od bilo kakvih aktivnosti a opet ne želim forsirati iako mislim da mu razlozi nisu opravdani...

Pa ni ne mora raditi solfeggio doma u 2. razredu! Zapravo, ako mu inače dobro ide i ako je redovit na nastavi, solfeggio se ne mora uopće raditi doma. Moj nije prstom mrdnuo za taj predmet od početka do kraja. U srednjoj je imao zadaće iz drugih predmeta, to je morao ponekad i raditi, ali solfeggio zaista ne.
Čini mi se da je kod tvog djeteta problem motivacije - vjerojatno upravo to što ne mora ulagati osobit trud dovodi do rutine koja je djeci često dosadna. Ja mu ne bih dala da ostane doma ležati na kauču druga stvar ako mu je teško, ili ima neku drugu veliku zanimaciju, ili baš zaista ne voli glazbenu. Argument "ne da mi se" kod mene nikad nije prolazio.
Često oni pred kraj školske godine budu već prezasićeni svim zahtjevima, školskim i glazbenim, pa tako isplivaju i priče o odustajanju.

[Vrijeska]

Kad je tema već aktivna, da napišem ovdje da mi je sin jučer maturirao u srednjoj glazbenoj, održao je jako lijep završni koncert. Naročito mi je drago što je, nakon dvije pandemijske godine, opet bilo moguće održati koncert pred publikom, i da je on pregrizao svoju introvertiranost i želju da se zavuče u puževu kućicu, pa je pozvao na koncert dosta svojih kolega (što iz glazbene, što iz gimnazije), skoro svi su i došli i bila je prekrasna atmosfera
Da je bilo uvijek lagano - nije, sadržajno je njemu glazbena išla kao od šale, ali ipak je to dvostruko školovanje (ne samo slobodna aktivnost) koje ima svoje specifičnosti. Tu mislim prvenstveno na srednju školu, iz ove perspektive, osnovna je bila igrarija
A u njegovoj ustrajnosti mislim da je glavnu ulogu imala izvrsna profesorica koja ga je vodila od samog početka, i profesori kod kojih je išao na dodatne seminare. I uz svoju strogo posloženu matematičko-racionalnu crtu ličnosti, koju ima od rođenja, razvio je i onu drugu, više umjetničku crtu, jučer je i profesorica bila iznenađena kad ga je gledala na pozornici, kako se lijepo razvio.
Na Akademiju ne planira, zaključio je da se ne želi profesionalno baviti glazbom, ali nada se da će imati prilike nastaviti svirati u nekoj neformalnoj kombinaciji.

Bravo!
Čestitam!!!

[ivana s]

Slažem se s vama, i meni je taj "ne da mi se" argument neprihvatljiv ali opet mi je muka kad zamislim da ide u glazbenu jer ga roditelji tjeraju, to mi je opet druga krajnost.

[ivana s]

Pa ni ne mora raditi solfeggio doma u 2. razredu! Zapravo, ako mu inače dobro ide i ako je redovit na nastavi, solfeggio se ne mora uopće raditi doma. Moj nije prstom mrdnuo za taj predmet od početka do kraja. U srednjoj je imao zadaće iz drugih predmeta, to je morao ponekad i raditi, ali solfeggio zaista ne.
.

Tanja, znam, tako je i starija prolazila ali opet čujem roditelje u glazbenoj kako komentiraju da je djeci težak solfeggio, rade doma s njima. Nedavno sam čula jednog tatu koji kaže da dijete neće nastaviti u srednju zbog slofeggia, instrument mu je ok. Ja nemam nikakvo glazbeno obrazovanje tako da ne znam koliko je to zahtjevo ili nije.

[Jelena]

tanja b, cestitam sinu. Velika je to stvar.
Ako nema vise sile, i ja sam apsolutno za to da se odguli skolska godina do kraja.
Solfeggio se sjecam da sam samo kvintni i kvartni krug ucila
Srednja je nesto sasvim drugo, kako vec netko rece.

[Peterlin]

Eh, solfeggio - moji su imali domaće zadaće u glazbenoj školi i to se provjeravalo, a mnogi klinci su se bunili na to. Moji su nekako to lako prošli, jer stariji je bio uvijek savjestan oko toga, a mlađi je znao brljaviti pa sam slušala prigovore profesorice kad bih otišla na informacije, ali rekla sam joj da je to NJEGOVA obveza i da ja ne mislim pisati njegove zadaće. Pomoći ću mu ako me pita, ali ako ne traži - nula bodova. Nakon prve dvije godine skužio je trik i često je znao od brata prepisati zadaću Kako god bilo, ne bih rekla da im je to ostavilo neke traume. Za solfeggio trebaš imati kliker za matematiku. Kvintni i kvartni krug je tipičan primjer - samo zbrajaš. Neš ti problema... Isto vrijedi i za transpozicije i slično. Moji su obojica dobri matematičari i i išlo im je definitivno bolje nego meni u moje vrijeme. Znali su brljaviti s teorijom, kad je trebalo znati agogiku, ali bratemili, to je škola kao i svaka druga, nešto moraš i naučiti da bi dobio dobru ocjenu. Mlađi je bio odličan sluhist i kad je napokon u trećem razredu savladao pisanje nota, imao je dobre ocjene iz diktata. Stariji je jednom rekao kako možeš švercati na diktatima - treba gledati profesorici u ruke dok svira, ako imaš dobar položaj u učionici. Ma cirkus...

[čokolada]

Da, glazba je zastrašujuće blisko povezana s matematikom.

[Peterlin]

To je istina. Ovdje je jedna prezentacija (na slovenščini, ali nema veze) o Bachu i matematici: https://prezi.com/gsvh3tp9ep_8/bach-in-matematika/

[Peterlin]

Eh, da - kvintni i kvartni krug su harmonikašima dobro poznati - tako su poredani basovi, pa se to brzo zapamti jer uzlazno idu po kvintnom, a silazno po kvartnom krugu http://harmonika.ba/cms/index.php/bs...ka/basovi.html

[tanja_b]

Mene su nekad davno učili da ne postoji kvartni krug, nego samo uzlazni i silazni kvintni krug

[Peterlin]

Pa istina, kvarta je obrat kvinte.

[čokolada]

Tako je. Ljestvice s povisilicama uzlaze, a one sa snizilicama silaze za čistu kvintu. Kvartni krug nije više popularan .