 |
|||
To čoksa opet ne znači ništa.
Ne moramo o tome na ovoj temi, al kad čujem da je škola vrhunska i da se takvom prikazuje, a znam pouzdano da neke velike stvarne probleme ne rješava-dakle stručna.služba šuti i još svim drugima kaže: ništa ne vidite! (ono je samo bio primjer i da Evelina vezan je uz samu školu).
Puno te djece elite idu u raznorazne priv.gimnazije, pa znamo kakva su tamo pravila za profesore i koje ocjene se ne smiju davati.
I poslije puno te djece iz priv. gimnazija završi na privat. fakultetima tako da...
Dijete koje želi učit sigurna sam može naučit u svakoj školi.
Al ajd da ne skrećem s teme.
Generacija učiteljica moga sina je punoo strožija od kćerkine,no to ima i dobre strane: drill, vježbom do savršenstva
Posljednje uređivanje od Lili75 : 08.05.2019. at 14:26
ali nije škola u kojoj se poklanjaju ocjene, a to je ono što ja pokušavam reći: visoki postotak odlikaša se stereotipno povezuje s poklanjanjem ocjena, ali činjenica da je on visok baš u školama koje su na glasu kao zahtjevne govori suprotno.
Aja pamtim kako su u klasicnoj gimnaziji u moje doba ti iz ik uvijek bili iza nas iz ssk. A sad to da u zg oduvijek postoje ljudi spremni upisati djecu u dalju skolu jer je bolja je uz ove bodove na upisima i dovelo do te situacije s petnulasima. Znam trenutno dijete kojeide u taj ik u sesti razred, i nije petnulas, ali je blizu. I mogu reci kao nastavnik da nije to nikakvo vece znanje od djeteta iz nase seoske skole slicnog uspjeha. I upisi u srednje su visokoprecijenjeni. Nekako, pogledajte postotke tih gimnazijalaca koji ne zavrse fakultete... pa im malo znaci u koju su gimnaziju isli. I te gimnazije uvijek se busaju o prsa o postotku upisanih na fakultete, a malo njih postotkom zavrsenih. Recimo, meni bi ovaj drugi postotak bio puno privlacniji.
Posljednje uređivanje od casa : 08.05.2019. at 14:35
Imaju ti tu statistiku neki fakulteti sigurno. Samo ne znam kako javnost moze doci do tih podataka. Skole koje dobiju priznanicu (a dobiju, to znam) od fakulteta se mozda time hvale. Nemam pojma.
Osobno nemam neku potrebu za tim. Vec sam pisala da je moj san skolstva strucan kadar s ponesto smisla za rad s djecom.
Slažem se i ja da u 1. razredu ocjene moraju biti poticajne, ali da 69 od 70 prvaša ima SVE zaključene ocjene petice?
To mi je ipak malo previše. Zašto onda i onom jadnom 70. nisu zaključili sve petice? Ovako stvarno ispada kao crna ovca.
Također se ovakvim ocjenama šalje poruka da četvorka jest loša ocjena.
Sasvim mi je OK da su svi prošli s odličnim uspjehom, no čini mi se da će ovakvi prosjeci prouzročiti kontraefekt.
U razredu moje kćeri neće ni približno biti skoro cijelom razredu zaključene sve petice, sudeći po sadašnjim ocjenama. A po primjeru iz razreda pokretačice teme još manje.
Kod kćeri u 3. razredu ih uopće nema puno koji imaju sve zaključeno 5.0, maksimalno njih 7-8, možda sam i to previše rekla. Za početak ih njemački ima jako malo koji imaju zaključenu peticu.
Posljednje uređivanje od yin&yang : 10.05.2019. at 09:03
Vjerojatno zato Skandinavci nemaju ocjene na početku školovanja. Ako daju petice lažu jer je nemoguće da 20-30% razreda postiže izvrsne rezultate u svemu. Ako ocjenjuju normalno, to je nepoticajno za tako malu djecu.
Pametni ljudi, nema ocjena mislim do 12.-13. godine..
Pratim temu jer to sve nas čeka.
Za IK sam čula da se diktati pišu već u prvom polugodištu prvog razreda i iako nema ocjena da im učiteljica kaže koja bi to ocjena bila. Dvije greške su 4. Greške se broje i ispušteno slovo, interpunkcija, nepravilno napisano slovo. Djeca koja nisu pripremljena za školu nemaju šanse jer se sa gradivom ide jako brzo.
Diktati iz matematike, deset zadataka u par minuta, piše se samo rješenje. Isto dvije greške 4. U drugom polugodištu više ne smiju računat na prste, a i da smiju ne stignu izračunat.
Gledam sada ove statistike na webu škole, nevjerojatno mi je da cijeli razred prođe s pet nula a istovremeno slušam priče da djeca dobivaju trojke, dvojke, pa i jedinice već od prvog razreda? Ili se to potrefio izvrstan razred?
onda naša periferijska škola šiša IK. Naravno da su se diktati pisali čim se sklepa 6-7 slova, kažeš - dvije greške bi bilo kao 4, mojoj bi usfalila jedna točka na i, i eto ti četvorke.
Deset zadataka u par minuta? Na zapadu se pisalo 20 zadataka u 2 minute, a peticu je mogao imati samo onaj tko 3 takva listića zaredom napiše bez greške
Posljednje uređivanje od čokolada : 10.05.2019. at 16:16
i kod nas slično ovako kao kod čokse. Ne zvuči mi to kod IK uopće strogo nego uobičajeno. Kod nas je bilo i testova u kojima bi i 1 greška bila 4.
I kod nas je bilo tih testova od 10 minuta, samo su se pisali 20 minuta.
Dakle, diktati još dok ne savladaju sva slova su uobičajeni po školama? Ovo da je jedna greška 4 je baš jako strogo i što više čitam temu mislim da je dobro naučiti dijete čitat prije škole. Ne znam kakva se poruka djeci šalje takvim ocjenama, ispada da ne smiju pogriješiti a meni je sasvim normalno da dok uče griješe (i više od jednee greške). Znam, jer sam ju pratila dok je učila slova kod kuće. Pa se pitam kakve šanse imaju djeca koja u školu dođu bez predznanja slova.Lili75 prvotno napisa
A koliko često pišu matematičke diktate? Očito su i oni uobičajeni po školama, a da li se ocjenjuje baš svaki?
Meni to zbrajanje u glavi i brzo pisanje rezultata izgleda jako stresno, pa još onda za ocjenu.
A ja nikako ne vidim u cemu je problem u tome da su ucitelji strogi i da dijete dobije trojku ili cetvorku. Pa to je samo ocjena, neka mjera trenutnog znanja il snalazenja u trenutku. Ono sto je meni bitno je da mi je dijete zainteresirano za ucenje, da mu je skola zanimljiva i izazovna. A ocjene vise-manje, to je puno sporednije.
Ne treba dramatizirati. Prosječno dijete sve to može savladati. Teško je djeci s teškoćama, treba s njima doma puno raditi, ali i to donese nešto dobro - radne navike (znam, Sirius...)
Diktati se moraju pisati, kako će drukčije naučiti pisati rečenice? Kako će automatizirati + i - do 20? To su bazične vještine.
Posljednje uređivanje od čokolada : 13.05.2019. at 21:03
x
Slažem se ali sve u svoje vrijeme. Znači ako se uči zbrajanje, djeca bi trebala prvo uvježbati to zbrajanje i biti sigurnija prije nego ih se zbomba s diktatima koji se još i ocjenjuju.
Na ocjenu u ovom slučaju gledam kao na povratnu informaciju. I ja bih bila sretnija da u nižim razredima nema ocjena, ali neka povratna informacija za roditelja, a i samo dijete mora postojati, bila ona opisna ili brojčana. Sustav je takav da učitelji ne žele da im roditelji budu za vratom, ali očekuju od njih da ko kobac nad djetetom stoje i vježbom guraju one koji zaostaju.
Posljednje uređivanje od čokolada : 14.05.2019. at 09:16
Ovo je točno, ali većina savjesnih roditelja gura vježbom svoju djecu ne zato što učitelji to od njih očekuju, nego jedino i isključivo za djetetovo dobro. Djeca to moraju savladati. Problem su djeca čiji roditelji ne mogu / ne stignu / ne znaju ili ne razumiju tu potrebu. Povratna informacija je bitna, jer daje podatke ne samo o tome kako dijete savladava gradivo, nego i kako funkcionira u okolini koja nije njegov dom. Moji su često doma znali, a u školi omanuli.... naročito mlađi. Trebalo je dugo vremena da nauči prepoznavati bitno (da ne idem u detalje, jer djeca su različita i svako od njih ima svoje specifičnosti). Njemu je užasan razred zapravo pomogao da se nauči nositi sa raznim životnim situacijama i dobro je to odradio.
SUstav je takav kakav je. U trenutku kad nam se dijete nađe unutra, mi nemamo nikakve šanse nešto promijeniti (jer je sustav trom kao mastodont) i nema druge nego se prilagoditi. I ja sam u mladosti puno puta pokušavala, a onda sam zaključila da mi je najpametnije voditi računa o najboljim interesima svoje djece, a školi kako bude. Često je to značilo puno dodatnog rada doma, ali nije bilo preskakaknja.
Evo npr. J. ima 5 iz matematike iz svih pisanih ispita. Diktati su joj problem jer zablokira od straha. Vježbamo doma diktat i ona se počne trest i plakat. Kako i kojom vježbom to izvježbati ne znam. Dijete zna matematiku, ali kad je pod pritiskom pukne.
Ista stvar s brzim čitanjem, kad vidi učiteljicu i štopericu strah odradi svoje. Na roditeljskom je rečeno da djeca s npr. njenim rezultatom moraju poraditi na čitanju, a ja znam sa to nije realan rezultat. Ona čita tjedno 3 knjige, dovlači iz školske knjižnice, sprijateljila se s knjižničarem. U 1.r joj nije htio posuditi Vlak u snijegu jer je premala, sad joj da sve.
Meni smeta to da učiteljica ne vidi dalje od tog testa. Samo to, ako dijete inače čita odlično, ako iz svih ispita čitanja s razumijevanjem ima 5, onda valjda trebaš zaključiti kao stručna osoba ne da dijete slabo čita nego da se ne nosi s pritiskom. To me smeta što se ne vidi dalje, ne gleda šira slika, ali shvatila sam da na to ne mogu utjecati.
Ali tu je problem u učiteljici koja je kruta i, rekla bih prema onome što si dosad pisala, nepametna.
Ajde pitat cu svog ali mislim da u skoli ne citaju na stopericu
Tak povremeno cita kod logopeda
Pa to, što čoksa kaže, kruta učiteljica. Evo, to je upravo fantastičan primjer onoga što tako često spominjemo: očekivanja da se svako dijete i sva djeca uklope u nekakve izdefinirane kalupe. Premda jasno vidiš da je dijete u nečemu dobro, ali se ne uklapa u način na koji je zamišljeno da se to znanje pokaže.
Ili uciteljica misli da tako pomaze djetetu da se nauci nositi sa stresom. Tako uciteljica od sina br.3 insistira na citanju stojecki. Mali ponekad dobije 4, i cinjenica da je najbolji u testu brzog citanja unatrag 10 godina ne utjece na njezine ocjene. Test pedagoginja radi tako da dijete sjedi. I zvala me da ga izuzetno pohvali.
Meni nije jasna ta stoperica. Mislim cilj je da dijete nauči čitati, da samostalno čita, da zavoli knjige i da jednog dana čita u životu, ono tipa cijeloživotno učenje... šta se postiže sa ovim što radi učiteljica od Mitovski? Djetetu nabija stres, od škole, od čitanja, daje joj do znanja da nije dovljno dobra (što nije istina) i koju poruku šalje. Sorry nevaljaš.. to što voliš čitanje, što čitaš nije važno, ali ne funkcioniraš pod stresom (dijete od 9. godina!) i onda zaključi da treba raditi na čitanju?!?
Pa nije škola olimpijada, tko će više riječi pročitati u minuti
Neznam kako ljepše napisati ali ta učiteljica je grozna
iako, ovoga se sjećam iz vlastite OŠ. BIlo je strašno, koji je to stres i pritisak bio djeci. I onda zaključak da neznaš čitati...Pa nije škola olimpijada, tko će više riječi pročitati u minuti
Neki dan pitam ja svog sina za jednog ne odviše omiljenog profesora iz osnovne škole, sjeća li ga se još.... Moj sin kaže "Ah, da, ali nema veze - on je ostal u osnovnoj školi, a ja sam prešel f srednju!"
Slično sam htjela i ja napisati. Meni je to čitanje na štopericu najveća enigma hrvatskog obrazovnog sustava i uopće mi nije jasno čemu to služi i što govori o učeniku.
Ali ja sam i inače alergična na aktivnosti "na štopericu" i ne vidim im drugu svrhu osim nabijanja stresa i onima koji s time inače ne bi imali problema.
Upravo to. J. je došla kući i kaže mi: Ne znam čitati. Ja u šoku, šta od kud. Imali smo test brzog čitanja i učiteljica mi je rekla da čitam za 1. razred. Da ona čita za 1. razred ja bih rekla čita, ali dijete stvarno guta knjige, znači cestom hoda i čita i vidiš kad čita ovako u razredu da čita odlično i da na ispitima dobije 5 i ti mu tako kažeš. Ne razumijem ja to.
Ok, mi smo to morali peglati doma i popraviti i mjeriti vrijeme da joj dokažemo da čita odlično.
J.-ina razredna prijateljica je među najboljima u brzom čitanju...cca 80 riječi u minuti, a iz testa čitanje s razumijevanjem dobiva uredno 3, tako da ni ja ne razumijem poantu tog brzog čitanja.
Eeee, to su neke moderne cirkusarije - Tony Buzan u knjizi o brzom čitanju ima tu štopericu, samo na drugačiji način - tamo uspoređuješ rezultat sam sa sobom, ne utrkuješ se s drugima. Netko je to iskrivio i primijenio gdje ne treba i gdje može biti vrlo kontraproduktivno...
Inače, ja sam doma koristila štopericu, zapravo timer, u radu s djecom (da osvijeste koliko im treba vremena za rješavanje radne bilježnice iz PID ili domaće zadaće iz matematike, jer su trebali naučiti da zadaće ne pišu cijelo popodne, nego da osvijeste rasipanje vremena i pažnje) ali za čitanje nikada. Koristili smo štopericu da im limitiramo vrijeme na računalu i da općenito steknu osjećaj zua vrijeme, ali za čitanje to nema svrhu. Ne sjećam se ni da su u školi moji sinovi imali čitanje uz štopericu. Ne kažem da nisu, ali nitko to nije isticao, ni učenici ni učiteljice.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 14.05.2019. at 11:05
Nisu baš tako moderne. Dobro se sjećam da smo i mi u 1. razredu čitali na štopericu, a slično iskustvo ima i MM koji je stariji.
Tko se sjeća "Smogovaca" (radnja se odvija 1974.), sjetit će se da i tamo Dado i Štefek čitaju na štopericu i da im učiteljica broji riječi. Ima i u knjizi i u seriji
Mudra učiteljica bi dozvolila djeci da biraju način na koji će odgovarati čitanje. Nekome baš paše da čita naglas i uz štopericu, ako mu to dobro ide... Nekome bolje odgovara uobičajeni test ČSR. Nekome bolje odgovara prepričavanje teksta pročitanog u sebi. Dalo bi se. Gdje je volje, nađe se i načina, a gdje volje i pameti nema - uzalud je uzrujavati se. Ono što ne možemo promijeniti ne treba nas uzrujavati. Treba to uzeti zdravo za gotovo, kao Vakulinu prognozu. Nadam se da će napor i stres koji tvoje dijete proživljava sada rezultirati prevladavanjem toga.
I ja se slažem da nisu nimalo moderne, imali smo i mi to čitanje na štopericu i specijalno išli u knjižnicu i jedan po jedan čitali riječi... nemogu opisati koji je to stres svakome bio i mrzili smo to... samo tad nismo shvaćali besmisao toga jer smo bili djeca.
Eto , vidim nažalost da je ostalo i dan danas
Nisu baš tako moderne. Dobro se sjećam da smo i mi u 1. razredu čitali na štopericu, a slično iskustvo ima i MM koji je stariji.
Tko se sjeća "Smogovaca" (radnja se odvija 1974.), sjetit će se da i tamo Dado i Štefek čitaju na štopericu i da im učiteljica broji riječi. Ima i u knjizi i u seriji
istina, a i ja se sjećam čitanja na štopericu!
ja sam shvatila da je svrha tog čitanja na štopericu da se provjeri je li došlo do automatizacije čitanja, kod mojih se to radilo kod psihologice sad pred kraj 3. razreda (sjećam se i mi da smo išli kod defektologice za to, nije učiteljica mjerila)
mislim da nije problem u samoj metodi koliko u tome tko je i na koji način provodi
moj sin ima blagu teškoću sa čitanjem, pa ga je psihologica svejedno na tom testu pohvalila, on je došao doma sav zadovoljan, iako realno stvarno čita za kraj prvog, a ne kraj trećeg razreda
al on je i takva narav da povratnu informaciju čuje potpuno suprotno od cure od mitovski
Da, mudra bi, ali ja to čak ni ne očekujem iako bilo bi lijepo, ali komentirati djetetu na temelju brzog čitanja (a upoznat si s problemima djeteta) da čita za 1. razred, a inače čita odlično kad čita tekst i ima odlične ocjene iz svih testova, pa moraš biti svjestan da ne radiš dobro, da ne kažem da radiš štetu.
Može biti... A može biti i da mojoj djeci to nije bio neki stres, pa mi to uopće nije bilo bitno. Moram ih pitati.... Za Smogovce isto, to su obožavali...Nisu baš tako moderne. Dobro se sjećam da smo i mi u 1. razredu čitali na štopericu, a slično iskustvo ima i MM koji je stariji.
Tko se sjeća "Smogovaca" (radnja se odvija 1974.), sjetit će se da i tamo Dado i Štefek čitaju na štopericu i da im učiteljica broji riječi. Ima i u knjizi i u seriji
Nadam se da je sve na kraju bar rezultiralo time da učiteljica dete propituje dok on sedi?
Ovo što tangerina piše o štoperici mi ima smisla, sve ostalo mi je
Ali kako da se čovjek/žena/dijete navikne na nabijanje pritiska tamo gdje ga treba biti i ima ga i nauči funkcionirati pod pritiskom ako ne na "tamo gdje ga ne mora biti"?
i kak ćesto to moraju tako brzo čitati, baš ću pitat svojega nikad mi nije reko da u normalnoj nastavi je tak čitao
Pa u 12 godina školovanja, ima sasvim lijepoga vremena da se nauči funkcionirati pod pritiskom. Pritisak je svaki dan u točno odredjeno vrijeme biti u školi, pisati testove u zadanom ograničenom vremenu, biti spreman za 5 predmeta odgovarati svaki dan jer nikad ne znaš kad će ispitivati a nemožeš se javiti... ima toga još trenutno mi ne pada na pamet.Ali kako da se čovjek/žena/dijete navikne na nabijanje pritiska tamo gdje ga treba biti i ima ga i nauči funkcionirati pod pritiskom ako ne na "tamo gdje ga ne mora biti"?
Ali raditi to tako da štopaš vrijeme čitanja djetetu u 2. razredu je besmisleno. I ne spada pod naučiti se funkcionirati pod pritiskom, već nepotrebno nabijanje stresa, i još kao kod MItoviskine curice, izvlačenje totalno krivog zaključka iz toga (sorry Mitovski što razvlačim tvoj slučaj, ali baš me zapeklo kad sam pročitala i čitam o tvojoj curici)
Posljednje uređivanje od nevena : 14.05.2019. at 13:35
Ne znam.
Gledajuć' gotovo svakog (novog) zaposlenika koji se rodio nakon (oko) devedesete, tvrdim da ne znaju funkcionirati ni pod normalnim uvjetima, kamoli pod pritiskom.
Zato jer nisu imali stresnih situacija.
Jer se ide niz dlaku.
Ok, to je osobni doživljaj, ali naprosto je fascinantno kako se poklapa.
Ne moraš više biti spreman za 5 predmeta, jer postoji ograničenje sa brojem predmeta koje se smije ispitivati i pisati testove u tjednu. Ako uleti treći, odmah pobuna.
Nije rješenje ukidati izazove, već se naučiti nositi s njima. To današnji klinci ne znaju, mislim, ne zna nitko na početku, ali te nauče u takvim (trenutno benignim) situacijama. Ali stavljati ih isključivo pred "muss" izazove, ne može donijeti dobre, izvježbane rezultate kad je stvarno "muss" u budućnosti.
Posljednje uređivanje od Evelina : 14.05.2019. at 13:45
Misliš da je rješenje da se djecu nauči kako se nositi sa stresom da ih se što češće stavlja u stresne situacije. Djecu se treba naučiti kako učiti, da nauče i da su sigurni u svoje znanje, a onda će se lakše nositi sa stresom.
Meni je to kao kad neplivača baciš u more i onda se čudiš kako je pod stresom i u strahu, pa nauči ga prvo plivati a onda ga testiraj plivanje.
Da, mislim da jest.
Ne može isti strah, isti stres, ista strepnja, isti osjećaj biti jednakog intenziteta nakon prvog ili stotog puta.
Oguglaš vremenom.
Vidiš da se ništa krucijalno nije desilo čak i ako podbaciš - jer, realno, nije.
Drugi put ćeš bolje. Ili lošije. Treći put isto. Četvrti put isto. I tako dalje.
Osim kod nekih kao kod mojeg djeteta koje razvije OKP, anksioznost i ostale blagodati, ali to je samo 1 dijete pa nije bitno. Zato mi plaćamo privatno psihoterapeute i ubijamo se doma da ispeglamo krive Drine iz škole.
Posljednje uređivanje od mitovski : 14.05.2019. at 13:58
Nemam doticaja sa mladima, ovo što Evelina kaže rođenim nakon devedesetih, tako da stvarno ne znam kakvi su ali vjerujem da si u pravu budući da to vidiš u svojoj okolini.
ALi isto tako mislim da do 4. razreda OŠ nema apsolutno nikakve potrebe za ekstra stresom osim ovog uobičajenog kojeg nosi samo školovanje takvo kakvo je.
E mene ovo muči. Jer ja ne mislim tako. Neki oguglaju ok, ali neki ne oguglaju, neki su ubijeni u pojam, odustanu, odu na sporedni kolosjek, ne uspiju, smatraju da su blesavi pa nežele više ni probati...Oguglaš vremenom.
Nisam to rekla.
Ali ako je čovjek podložan takvim blagodatima, one se moraju drugačije rješavati (između ostalog i psihoterapeutima).
Imam i ja jedno dijete na peglanjima, ali nije mu to donijela škola, on je takav. Perfekcionist, lakoodustatelj, bez upornosti (kad treba, ali kad ne treba pila li ga ko profesionalan pilar). Štoperica više manje, on to ima i nosi u sebi, samo je pitanje trigera. Bolje da se s tim nauči nositi na štoperici kod čitanja nego na radnom mjestu.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom