inspirirano topikom o Janici i njezinoj izjavi da se "u skoli stosta uci, a steta je mozak naprezati necim sto ti nikada nece trebati, pa je sve krenulo u teoriju ucenja i stjecanja znanja, najboljih edukacijakih metoda i modela provjere znanja, pa na kraju doslo i do izvaninstitucijskog obrazovanja ili home education / education otherwise na britanskom engleskom ili homeschooling na americkom engleskom, ili unschooling (valjda bi to bilo od-skolovanje ?), teme koju sam vec davno zeljala otvoriti, (ali sam mislila da nema interesa )
Mene je to pocelo zanimati prije otprilike cetiri godine kada sam u jednom americkom casopisu procitala clanak o zadruznom HE (udruze se nekoliko porodica pa zajedno "obrazuju" djecu, po roti, tako da svatko moze raditi i nesto drugo) i sto vise citam, susrecem djecu koja su HE, prakticiram sa svojim djetetom, to me sve vise i vise zanima i postajem zagrijanija za to. E, da, vjerojatno veliki utjecaj je na to imao moj rad u engleskoj prosvjeti, a unatrag godinu-dvije i drugacija razmisljanja o vlastitom skolovanju i njegovim postignucima.
Najcesci prigovor ideji HE je taj da se djeca trebaju socijalizirati (te je stoga ustanova tipa vrtic/skola pogodnija za to od obitelji). U HE krugovima to zovu najvecim mitom o pozitivnoj ulozi vrtica/skole. Argument ide ovako: dijete u vecini vrtica i skola je u grupi svojih vrsnjaka, dakle ako se radi o socijalizaciji, ona se odvija izmedju jedne ili dvije odrasle osobe (ucitelja/ice) i velike grupe djece iste dobi, te njihove medjusobne socijalizacije. S druge strane, dijete koje nije institucionalizirano, ima vise mogucnosti socijalizirati se s odraslima razlicite dobi, razlicitih zanimalnja, djece razlicite dobi i to sve, izvan hijerarhijeske stege institucije u kojoj je pozicija moci jasno definirana (bez obzira ne sve nove modele child centred nastave, prava djeteta itd...).
Uvijek mi na tu temu socijalizacije padne na pamet poredba izmedju kucne atmosfere kada radjas kod kuce i atmosfere kada radjas u nekoj super lijepoj bolnici, uredjenoj tako da sto vise lici na dom, ima slike po zidovima itd...kako to vec rade na sjeveru Europe, ali nesto fali; jedna bolnicka babica mi je jednom rekla da kako god uredili prostoriju za radjanje u bolnici, u najboljem slucaju ce izgledati kao kuhinja, dok ce i najobicnija spavaca soba u domu biti udobna spavaca soba koja pogoduje lucenju hormona ljubavi. E, tako mi se cini nekako s vrticima i socijalizacijom. Neka vrsta rekreiranja onoga sto u svakodnevnom normalnom zivotu unutar porodice i drustva ionako postoji, ali u instituciji je to uvijek pomalo "laznjak" i kada je i najbolje, je ustvari samo zamijena za ono pravo.
Drugi protuargument za socijalizaciju je taj sto je to socijalizacija unutar institucije, gdje postoji hijerarhija pa se mozda vise uci o vlastitom polozaju u sistemu i stjecanju vjestina kako u njemu prezivjeti, koje su drustvene norme i kako se s njima nositi, nego o tome kako zdravo zivjeti u zajednici s drugim bicima (razlicite dobi i interesa), kako mijenjati norme koje ne podrzavaju zdrav suzivot itd...
PUno teoreticara HE dolaze iz pravca politickog anarhizma pa su onda i argumenti u tom tonu (kritika institucije, izvanjskog autoriteta, moci, standardizacije itd...). Ivan Illich, americki radikalni teolog je jedan od njih (porijeklom iz Austrije, slovenske krvi). Njegova knjiga Deschooling society je izuzetno zanimljiva, cak ako se ne slozite ni s 10 posto onoga sto pise. Naime, daje viziju drustva u kojemu bi skole izumrle, i to na svakoj razini, ukljucujuci univerzitetsku. Vrlo provokativno, ali ne i tako nemoguce, kako izgleda na prvi pogled.
Meni je preokret u razmisljanju ucinila knjiga Johna Holta "How Children Fail" koju je napisao na temelju svojih biljezaka poslije nastave i prepiske sa kolegom uciteljem krajem 50ih godina. Onda je nakon 20 godina dodavao svoja nova saznanja i razmisljanja na to sto je napisao.
U 50im je kao osnovnoskolski nastavnik po raznim americkim privatnim i drzavnim skolama, trazio najbolju metodu kojom ce poduciti svoje ucenike (ono sto bi se u modernom zargonu zvalo metoda prilagodjena djetetu, koja uzima u obzir djetetov nacin ucenja, learning style, concentration span itd...). I po biljeskama se vidi koliko se zdusno trudio, reflektirao nad svojom svakodnevnom praksom, upotrebljavao svakojake metode....ali svejedno naslov knjige je ostao How children fail....Nakon dvadeset godina je zakljucio da nijedan skolski sustav i metoda nece djecu poduciti na nacin da razumiju (to mi je bio kriterij prolaza ili pada, ne znanje kao informacija, nego znanje kao razumijevanje i sposobnost povezivanja). Zakljucak je njegov: to je moguce samo izvan institucije skole. Skola u sebi ima mehanizme koje koce djecu da razviju "razumijevanje" (u sirem smislu, naravno; ako netko ima veliki talent za odredjeno podrucje, razumjet ce i uz skolu i ljudska vrsta je inteligentna pa ce nauciti i u najnepovoljnijim uvjetima.
Nakon toga je napisao knjigu How Children Learn, gdje je proucavao ucenje svoje necakinje, od todlerskih dana pa navise. Pa je je nakon toga napisao Learning All the Time, kao odgovor na to kako djeca zapravo uce. I sve se zavrsilo s Teach Your Own, cime je definitivno postao guru Homeschooling pokreta u SAD pocetkom osamdesetih.
Uglavnom, mislim da bi se on slozio s Janicom u tome da se u skoli svasta nepotrebno uci
Treci Amerikanac je ucitelj koji je bio nagradjivan cesto poveljama za najboljeg ucitelja godine ove i one drzave (1999 posljednji put), John Taylor Gatto, a knjizica, koja je zbirka njegovih govora na primanjima nagrada, ima znakoviti naslov Dumbing Us Down -The Hidden Curriculum of Compulsory Schooling.
Sto je uglavnom jedan od vaznijih argumenata protiv obaveznih skola, a za vrijednost HEa
U Engleskoj danas predvodnici ovog pokreta su uglavnom roditelji koji to rade sa svojom djecom, tj. "rade" nije bas najbolji pojam, jer se vrlo cesto nista ne radi , nego dijete samo bira svoj smjer, a roditelj je facilitator (tzv autonomno ucenje). Ja sam osobno srela jendog takvog, pojavio se u mojem razredu, prvi puta u klupama sa svojim vrsnjacima u 18. godini. Tri mjeseca nisam znala da je HE, ali sam se stalno pitala iz koje li skole dolazi, jer em zna toliko puno u odnosu na sve moje dotadasnje studente, em je toliko opusten i ne boji se misliti, em ga nije sram ili mu nije nelagodno ako kaze nesto sto nije bas u smjeru "pravog " odgovora, em je emfatican pa kuzi emocionalne interakcije tijekom nastave i povrh svega ima dobro razvijen smisao za humor na vlastiti racun. I onda sam saznala da nikada nije bio u skoli.
Pa sam na roditeljskom popricala s mamom o tome zasto i kako.
Njezina prva recenica u odgovoru na pitanje zasto ga je zeljela HE, bila je: I wanted him to be happy.
Cini mi se da je uspjela u nakani!