Hvala što postojite, toliko od nas, sretnih što nismo sami u svojoj njezi i brizi i ljubavi.
Al pomalo gubim živce izvan naša četiri zida razumijevanja. F. je rođen kao nedonošče, sitan i željan ljubavi, od prvoga dana spava s nama, (unatoč preslatkom krevetiću), papa kad zatraži a ne na sat, razumijevamo njegov plač i pogađamo njegove želje, i svake sekunde uživamo u tome i podočnjaci nas ne smetaju.
Svako-malo stižu savjeti, nezatraženi, jasno.
Bake propovijedaju o užasnoj razmaženosti i 'uzimanju na ruke', čak se i susjedi nepozvani javljaju s dužebrižničkim upozorenjem 'nikako ne na ruke', 'ne dajte da vas maltretira u krevetu', 'ušutkaj ga dudom' (a zašto da ga ušutkavam, pa želim znati što nam hoće reći???!??), a ja sam umorna od objašnjavanja da se bebu ne može razmaziti i da uvijek ima još jače ljubavi od maksimuma kojeg mislimo da osjećamo i dajemo.
Ponekad mi dođe da podignem glas i užasnuta sam tolikim nerazumijevanjem i suludim prigovorima.
Evo, izjadala sam se, svakog dana hranim živce na vašem forumu. Nikad nisam posumnjala u način na koji živimo s Fabijanom, našim malim učiteljem. Naša je ljubav, nasmijana i smirena, s nama sretna.