"Ako pogledate medicinske udžbenike s početka 20. stoljeća, naći ćete brojne pokušaje da se dojenje učini znanstvenim i egzaktnim. Odavde su stvari krenule loše." Uzrok tome, kaže M. Renfrew, velikim dijelom leži u strahu i nepovjerenju koje znanost ima u prirodni proces dojenja. Pogotovo se činjenica da majka može staviti dijete na dojku i istovremeno raditi nešto drugo, te da dijete može samo otpustiti dojku kad mu je dosta, činila nesređenom i neegzaktnom. Medicinski/znanstveni model zamijenio je ovu prirodnu situaciju preciznim mjerenjem, primjerice, koliko mililitara mlijeka bi dijete trebalo popiti u svakom podoju, koje je poremetilo prirodnu usklađenost majke i djeteta te uvelo hranjenje na bočicu kao normu.
Stope dojenja počele su opadati nakon Prvog svjetskog rata, kad su žene počele ostavljati djecu kod kuće i odlaziti na posao uslijed emancipacije i pogibanja muškaraca na bojištu te u još većoj mjeri dolaskom Drugog svjetskog rata, kad je još više žena počelo raditi izvan doma.
"Tu je i prvi val feminizma", kaže Renfrew, "koji se utisnuo u opću svijest početkom šezdesetih, potaknuo žene da se odmaknu od svoje djece i počnu živjeti vlastiti život. I tako je element koji je mogao pomoći – međusobna ženska potpora, zapravo stvorio situaciju u kojoj su se nakratko izgubile čak i intelektualke, angažirane i osviještene žene koje su mogle posumnjati u ovakav stav. Posljedica je opadanje vjere u dojenje, razumijevanja njegove važnosti i sposobnosti zdravstvenih radnika da ga podrže. Naravno, sve se ovo događalo istovremeno s tehnološkim razvojem adaptiranog mlijeka i lakom dostupnošću formule."
Medikalizirani porod
Prije Drugog svjetskog rata, trudnoća, porod i kao slijed toga, dojenje, bili su dio svakodnevnog života. Žene su rađale kod kuće, uz asistenciju i potporu izučenih babica koje su i same bile dio zajednice, a potom su dojile uz poticaj obitelji i prijatelja.
Izdvajanje porođaja iz zajednice i njegovo premještanje u bolnice dovelo je do medikalizacije ženinog reproduktivnog života. Životni događaji pretvoreni su u medicinske probleme, a tradicionalno znanje zamijenjeno je znanstvenim i tehnološkim rješenjima. Ova je medikalizacija rezultirala nizom intervencija koje su ozbiljno narušile ženino samopouzdanje u vlastitu sposobnost da začne i iznese zdravo dijete, rodi ga i potom hrani.
Niz izgleda otprilike ovako: bolnice su institucije, neosobne su i nužno se moraju pridržavati rasporeda i propisanih procedura. Kako bi bolnica funkcionirala bez smetnji, pacijenti po mogućnosti moraju biti mirni i nepokretni. Za rodilje je to značilo ležeći položaj u krevetu, a to je neprirodni položaj koji je usporavao trudove te ih činio neučinkovitima i mnogo bolnijima.
Kako bi "ispravili" te umjetno izazvane nefunkcionalne trudove, liječnici su razvili niz lijekova (najčešće sintetskih hormona poput prostaglandina i sintocina), tehnologija (poput kliješta i vakuuma) i procedura (poput epiziotomije) da bi ubrzali proces. Umjetno ubrzavanje trudova dodatno je uvećalo bol te su razvijeni lijekovi protiv bolova. Neki od njih su toliko jaki da je majka često u nesvijesti ili teško omamljena u trenutku poroda te nije u stanju novorođenčetu ponuditi dojku.
Svi analgetici prolaze kroz posteljicu, stoga novorođenče možda nije pri svijesti čak i ako majka jest ili je pak toliko omamljeno da su mu nagon traženja dojke i koordinacija mišića, potrebna da prihvati bradavicu, znatno smanjeni.