Urlanje djeteta

[Ivana2]

Moje sin će ovih dana navršiti 8 godina. Jedinac je i, naravno, centar pažnje cijele obitelji. Prema savjetu škole testirali smo kod njega nadarenost i tu je dijagnoza: nadaren, ekstrovertiran, a rečeno nam je da će mu ekstrovertiranost pomoći da prebrodi razliku u odnosu na drugu djecu, i stvarno, tu nemamo nekih problema.
Problem je kod kuće kad mu se nešto uskrati ili ako se stvari ne događaju kako on želi. Tada počne urlati iz petnih žila iako ga nitko ne dira. To vikanje onemogućava svaku komunikaciju jer on npr. uzastopno urla "oću slatko" pa ja ne čujem samu sebe što mu govorim. Kao da ga uhvati neki neurotični bijes iz kojeg se ne može iščupati. To može trajati i pola sata jer ja ne popuštam, ali ako je prisutna baka, onda i ona vrši pritisak da mu se udovolji.
Ja zatim najčešće nastupam drastično tako da mu ukinem neke "beneficije" (gledanje crtića, kupovanje karti i naljepnica i sl.) i onda je mir dva-tri tjedna dok ne vrati ukinute nagrade. Onda opet kad-tad nastupi takav šou.
Očito negdje dugoročno griješim. Ima li tko takav slučaj?

[mim]

Ja zatim najčešće nastupam drastično tako da mu ukinem neke "beneficije" (gledanje crtića, kupovanje karti i naljepnica i sl.) i onda je mir dva-tri tjedna dok ne vrati ukinute nagrade.

"Najčešće" treba značiti UVIJEK. Baka nije osoba koja treba odgajati djecu nego sudjelovati u tome, ali su roditelji ti koji postavljaju pravila. Vjerojatno je i prije imao ispade samo su bili manje alarmantni jer mi se čini nemogućim da se to dogodi odjednom. U svakom slučaju-dijete od 8 godina je stvarno prestaro da bi mu se to toleriralo. Budi strpljiva, ne objašnjavaj mu dok urla, probaj ga nježno izvesti iz prostorije u kojoj se događa scena i još nježnije mu reci da slobodno dođe k vama kad se smiri. Kad izađe na kraj sa svojim bijesom također mu objasni da time neće ništa postići i da mirnim glasom, pristojno traži ono što želi, a da ćeš mu ti dati ako smatraš da to može dobiti. Moja M. nije imala tako dramatične scene, ali je odavno naučila da jedino pristojnost i miran razgovor pali. Cendranje i urlanje ne. Tu budi beskompromisna, a baku svakako zamoli da se ne miješa jer time samo odmaže. Ne popuštaj, ni jednom. Očito je već naučio da postigne cilj i sad ga tome treba odučiti. Strpljivo, nježno i uporno. Probaj razgovarati s njim kad je mirniji. U tijeku sukoba razgovor baš ne pali. Kad ga uhvatiš u nekom mirnom trenutku posjedni ga i lijepo mu objasni da se takvo ponašanje više neće tolerirati. I budi dosljedna tome što si mu rekla. Ne znam više kaj da ti savjetujem. Mi smo to proveli u djelo pred dosta godina tako da nemam iskustva s ispadima veće djece.

[Ivana2]

Hvala na savjetu. U prvom razredu smo bili puni razumijevanja jer: te je pod stresom zbog prilagodbe na školu, te počela glazbena škola, te ovo, te ono... Sad smo rekli STOP neurotičnim ispadima. Samo se bijim da se to ne odrazi na nekom drugom planu. Treba li radi takvih stvari tražiti pomoć psihologa? :/

[mim]

Ne brini, neće se odraziti na njega loše osim što će u početku vjerojatno biti šokiran. Dugo ste mu popuštali pa je navikao na to. Mislim da će veći problem biti bakica, pogotovo ako živi s vama. Psiholog ti za to ne treba. Nekak ispadne da je u većini slučajeva najbolji psiholog djetetu roditelj jer ga ipak najbolje pozna. Nađi samo trenutak dana kad je tvoje dijete najmirnije, ali ne pospano. Budi ozbiljna i dosljedna, ali topla i puna razumjevanja. Mojoj M. uvijek paše da joj kažem kako se osjećam kad ona napravi nešto loše ili dobro. Budi iskrena sa sinom, pričaj mu kako ti je kad on urla i kako želiš biti bolja mama, ne želiš vikati na njega, ali te takva situacija prisili da reagiraš drugačije. Ja svojoj M. već godinama ujutro govorim: "Tako sam dobre volje. Idemo pokušati da nam dan prođe lijepo."
Sad sam se sjetila jednog primjera iz svoje bliže okolice. Djevojčica stara 10 godina, roditelji je čekali 14 godina i jedva je preživjela porod. Razmažena do beskraja. Ako nešto nije dobila ODMAH plakala je sve do prestanka disanja. Mami jedan dan pukao film i kaže: "Ako hoćeš-ne diši i slobodno umri, meni je svejedno!" (možeš onda zamisliti očaj majke). Dijete prestalo plakati u šoku i scena se nikad više nije ponovila. Radikalno, ali je upalilo. Sve se da ispraviti samo budite u tome složni, izbjegavajte rasprave o odgoju pred sinom i budite uporni.

[Ivana2]

Da, bakica živi s nama i tvrd je orah. Ona smatra da je "maltretiranje dečeca" ako mu se ne dopušta gledanje crtića ili konzumiranje slatkiša prije ručka. Imaš pravo, ne treba iz svega u odgoju raditi veliku filozofiju. Samo dosljedno i nježno.

[mim]

[quote="Ivana2"]Da, bakica živi s nama i tvrd je orah. Ona smatra da je "maltretiranje dečeca" ako mu se ne dopušta gledanje crtića ili konzumiranje slatkiša prije ručka.quote]
Bakici treba isprintati sve o utjecaju slatkiša na dječji organizam i podastrijeti savjete liječnika te joj dati naputak da ako ne vjeruje vama neka vjeruje liječnicima (a poznato je kak bakice štuju gospona doktora). A kaj se crtića tiče-moja M. je svaki dan imala ograničeno vrijeme gledanja tv-a, ima ga još i danas i sve manje ga gleda jer je sama zaključila da je to glupo. Ima i tu objašnjenje doktora: RGB uređaji zrače (tv, monitor, LCD....) pa je za bakicu i to zgodan argument. Sinu radje otvorite neki zgodan program na kompu ili neku stranicu na netu na kojoj su zgodne edukativne igrice. Ako trebaš link za koju javi: imam nekaj. Npr. M. se igra u Photoshopu. Korisno i edukativno, a takvih programa stvarno ima. Usput, ako bakica vidi da ste ti i TM team popustit će. Važno je samo da sinči shvati da se nemre scenama izboriti za svoja prava.