 |
|||
Udariti ili biti udaren
Nakon što je Sami pobrao batine u svojoj prvoj šori na igralištu (neki susjedin huligan mu je oteo loptu i gurnuo ga svom snagom na tlo) postavljam sljedeće pitanje: Bi li kao roditelj više voljeli (ne mislim voljeli nego bi vam bilo bolje riješenje) da vaše djete tuku (jer ste ga vi odgojili da ne smije udarati druge) ili bi više voljeli da je vaše dijete to koje udari prvi drugoga. Imate samo dvije opcije nema muljanja tipa "to nije lijepo!". Izvolite...
Hebate
Danas sama teska pitanja
Ne volim ni jedno ni drugo
Dogadja se i jedno i drugo
Ako sam od pocetka u tijeku pokusavam to rjesiti tak da pozovem obje strane i obajsnim im da to nije nacin rjesavanja problema...
Ako sam dosla na kraj makljaze pokusavam utvrdit tko je koga i zasto udario i onda opet pozovem obje strane i obajsnim im da to nije nacin rjesavanja problema...
ne znam kaj da ti odgovorim - stvarno...
TEŠKO PITANJE, TEŽAK ODGOVOR
Prvo što mi je u glavi naravno da mi je moje djete i rađe bi da udari nego da bude udareno a mrzim nasilje.
Ira nema naviku udaranja, ali od početka uzima klincima igračke, pa sam se milion puta napričala da to nije naše i da treba zamoliti i ako joj daju dobro a ako ne opet dobro, te da ona treba djeliti svoje igračke itd., ali to uzimanje meni izgleda jako grubo jer ona iščupa iz ruke i zbriše. Sada je napredovala i prije nego iščupa sklopi rukice i kaže "molim te posudi mi" i naravno iščupa. Takvo ponašanje prevladava, a opet prekjučer dođemo u park i dva dečkića i jedna curica njezine dobi ili do godinu dana stariji ona im prilazi i odmah je jedan dečkić naglo gurne, onda ona kod curice a ona je pljeska rukom po licu - bolilo me srce, ali nisam se petljala da vidim kako će reagirati, a ona meni trči i pita hoću li se igrati s njom. Onda stiže nova curica sa loptom i nju moli da joj posudi loptu a malena viče neeeeeću. Tada me već toliko srce bolilo da sam MM-u komentirala kako je ona uvijek gazdarica a danas totalno obrnuta situacija i kažem ja njoj idemo u Konzum kupiti neku igračkicu (jer smo došli biciklom) a ona kaže da će loptu pa onda će ona curici posuditi loptu i onda će njoj curica posuditi loptu.
Ja se raspisah ali tako je to
Je, tesko pitanje. Ne bih voljela ni jedno ni drugo, ali bih voljela da trenira kakvu borilacku vjestinu kako bi naucilo blokirati udarac i izbjeci da dobije batine.
Potpisujem Busy Bee.Ne bih volila da nikoga moje dijete prvo udari ali bi volila da se zna obraniti.
Pa kolko smo god svi mi (bar ovdje na forumu :wink: ) zagovornici nenasilja, mislim ipak da bi nam ko roditeljima svima bilo draze vidjet kako nase dijete nekog udara nego kako biva udarano (kada se vec mora birati izmedju dva zla)
Ja ne zelim ni zamisliti osjecaj da vidim da netko tuce moje dijete, pa bio to i njegov vrsnjak.
I mislim da je puno lakse odgojiti dijete da ne udara drugu djecu i objasniti mu zasto to ne smije raditi. Ali ako je ono vise zatvoreno u sebe, tesko je promijeniti njegovu osobnost i natjerat ga da uzvrati kad i ako dobije udarac.
Ma zapravo bi mi bilo najdraze da ako vec mora doc do tuce, da udarci budu uzvracani s obje strane, pa da borba bude pravedna! :wink:
Ma ne znam, ne bih nista htjela od ove dvije opcije, zaista, pogotovo jer vjerujem u ono: Ne cini drugima ono sto ne bi htio da oni tebi cine, al eto, pokusala sam objasniti bar donekle svoje stajaliste. :?
Anketa je postavljena tako da pretpostavlja da bih trebala jedno od toga dvoga voljeti??!! Blurp!:shock:
Sorry, ali ne možeš tako postavit pitanje. Tu fali jedan odgovor.
A to je da ne udara prvi, ali da zna vratiti i obraniti se.
A i obraniti manje od sebe.
Jer tu nema muljanja 'to nije lijepo'. Postavljaš to kao da ćemo ili dogojit djecu da ne pipnu nikad nikog ili da budu totalni nasilnici. A postoji i sredina.
Pa sam glasala da želim da moje dijete zna udariti, ali je kontekst kompletno krivi. Jer ako moje dijete udari nekog prvi, onda ću mu pokušat u nekoliko navrata objasnit da to nije u redu.
Ali nije u redu ni da on bezveze dobije batine od nekog drugog dripca jer se ne zna obranit. A bully uvijek lako prepozna potencijalnu žrtvu i zalijepi se za nju...
Ja ću svoju djecu naučit nešto jako jednostavno.
Ako te jednom lupi, pokušaj ga poslije izbjegavat.
Ako to ponovi, reci nam i pokušat ćemo razgovarat s njegovim roditeljima.
A ako te lupi i treći put, vrati mu duplo.
Jer sorry, ako netko dosljedno tuče moje dijete, bolje da mu on sam vrati i dokaže da se s njim ne može za*ebavat nego da se ja umiješam.
Sorry Anci, al ovo mi je upalo u ociA sto ako naleti na nekog kojem ne moze dovoljno vratiti i dokazati da se s njim ne moze ... prije nego sto ga ovaj drugi ubije?Anči prvotno napisa
---
Ja nisam glasala jer ne bih u bilo kakvom sukobu niti jedno niti drugo. Postoje druge opcije. U ovim dvjema uvijek je netko povrijeden, ako ne i cak ozlijeden, bilo to moje dijete ili dijete nekog drugog roditelja, a mozda cak i oboje (ak jedan kresne a drugi vrati).
Definitivno nisam za to da prvi udari ali treba se znati obraniti,sto znaci ako njega neko udari nemam nista protiv da vrati udarac jer jedino tako moze pokazati da s njim nema za...ancije!
Primjer:Mog necaka koji ce sada u prvi razred ali je skroz sitan,na nogometu je stalno maltretirao veci decko.Postavljao mu nogu,gurao ga i slicno.Prvo je malisa trpio i sutio a ovaj je nastavljao skroz dok malom nije prekipilo pa mu je vratio!!!
Ovaj veci je ostao toliko zabezeknut da ga vise nije ni pipnuo!!!!
Iskreno, ne znam što bih htjela. Naravno da ne želim niti da udara niti da bude udaren. Ali kako se postaviti kada ga netko udari? Ne želim ga učiti da je udarac riješenje, pa makar bilo i vraćanje, jer mislim da je to zatvoreni krug. Pa si mislim, bolje da ako ga netko udari da se makne. Ali opet, to je sa našeg roditeljskog stajališta najbolje jer je nama naše dijete uvijek najdraže i najbolje. A što kada je dijete već u fazi da mu je bitno što njegovi vršnjaci (pogotovo suprotni spol) misle o njemu? Što mislite kakav će dojam ostaviti ako se ne suprotstavi? Koje nadimke će dobiti? Kukavica, šonjo i sl.
Zato ne znam, stvarno ne znam što da odgovorim. Mislim da je svaka situacija priča za sebe i da u svakoj trebamo reagirati na prikladan (a koji je to) način.
Ančice, kužim što hoćeš reć, ali ja nisam mislila na veće uzraste, nego tu negdje do recimo 5 godina. Koliko god nas klinci zadive svako malo s biserima koji su tako pronicljivi da nama otvore oči, mislim da u međusobnoj komunikaciji svađu, ili neprovocirani napad, nisu u stanju riješiti verbalno. A sumnjam da je dijete od 4 godine sposobno ubit drugo dijete osim ako je riječ o bebi koja se ne može pomaknuti.
A u tom slučaju, da, radije bi da mi dijete vrati udarac. Jer ako to nije obična šora u kojoj se dvoje djece potuku, nego slučaj kakav sam navela - gdje se neki mali siledžija ide dokazivat i pravit važan - nereagiranje može samo dovesti do ponavljanja napada. A mi onda možemo raspravljat do mile volje s roditeljima, tetama u vrtiću itd, jer će to drugo dijete koje napada okolo mislit da može sve i da je mala cijena to što on dobije bukvicu od mame ako udaranje djeteta koje se ne zna ili ne želi obraniti znači da će on bit neka vrsta gazde na igralištu.
E pa ne dam. Jer mi onda jedino preostaje da malog selim iz vrtića u vrtić, dok nam ne ponestane vrtića.
Ja sam bila dijete koje nije znalo vratiti i samo sam trpila kad sam bila mala. Od roditelja, druge djece, učitelja, unedogled. MM isto tako, još duže od mene. Snašli smo se tek onda kad smo skužili da nas ljudi ponižavaju i tuku itd zato što im mi dozvoljavamo. A nikakva žaljenja roditeljima i tetama nisu pomagala - uz batine je još dolazilo i ruganje da smo 'tužibabe'.
Ne želim da moja djeca odrastaju na takav način.
potpisujem.Anketa je postavljena tako da pretpostavlja da bih trebala jedno od toga dvoga voljeti??!! Blurp!
Anci, a zar mislis da kad navrse pet godina da ih se moze oduciti od onoga sto si ih do tada ucila - da vrate udarac?
A i ne slazem se da ne mogu ozbiljno povrijediti a mozda cak i ubiti jedan drugoga samo zato sto su mali. Gurne jedan drugog, ovaj tresne glavu o kamen i nema ga viseI kako onda zivjet s time kao roditelj, kad znas da si ti rekla da je u redu tako postupiti?
Znam da zvuci drasticno ali meni to uopce ne izgleda kao Sci-Fi. Naime, moj Robi je u vrlo fizickoj fazi i jako puno trosim vremena i energije na ucenje da se ne moze nesto zahtijevati sakom (ili zubima) niti reagirati na neciju provokaciju (recimo njegove sestre) na slican nacin. Jer uvijek, ama bas uvijek, ako se pusti da se takvi obracuni rijesavaju medusobno izmedu djece, bez naseg uplitanja (posebno ovih malih), dolazi do eskalacije problema a ne rjesavanja istog.
Zaboravljas da klinci, koliko god nekad izgledali kao prkosni i neposlusni, ipak na nas odrasle gledaju kao autoritet. I ako netko tvoje dijete maltretira, puno je efektivnije ako ti iskoristis taj svoj autoritet sa nasilnikom nego da "ucis" svoje (tako malo!) dijete da "rjesava svoje probleme".
Djeca trebaju znati da mogu na nas racunati!
nisam glasala
ancice, slazem se u potpunosti s tobom.
Anči i svi ostali koji smatraju da anketi fali još jedan odgovor:
To upravo jest bit ankete - nema trećeg odgovora. Odgovor u stilu "ja ne bih da moje djete dobije batine, ali ne bih niti da ih prima, treba se znati obraniti i sl." ne bi u ovoj anketi doveo ni do kakvog zaključka, barem ne kod mene. Sigurna sam da bi 100% glasovalo za upravo tu opciju.
To ti je kao da provodiš anketu o dojenju među rodama. Besmislice (ne vrijeđam Mukicu koja je čini mi se napravila tu anketu jer je i sama skužila da rode su jedno okruženje, a izvan roda drugo).
Oni koji ne glasuju ok, to je ipak smo anketa.
Ali ako dobro razmislite pitanje fakat nije jednostavno. Barem ne za mene, opcije su mi obje pregrozne. Što znači izjava da treba voljeti jednu od te dvije opcije?? To uopće ne znači to! Nisu sve ankete crno bjele tipa volite li luk-da, ne, ponekad ga jedem i sl.
Anči, naravno da ćeš svom djetetu objasniti da nije lijepo udarati drugu
djecu, bilo bi mi čudno, poznavajući te, da je obratno.
Ono što nisam čula još na ovom topicu kako se osjećaju majke kad im djete dođe razbijene glave i sl. Kad jednom to čovjek vidi, ja osobno nisam vidjela na svom djetetu i nadam se da neću, ali vidjela sam na svom bratu, mislim da se zauvjek ureže u pamćenje. Bol koju u tom trenutku može osjetiti majka je sigurno strašna. Svakako će savjet djetetu se kloni takvih osoba. Ali bi svaka majka bila sigurnija ako bi možda djete vratilo udarac i pobjeglo doma, a ne stoički podnosilo vrijeđanje i konstantne batine. A možda i ne bi bila sigurnija. Možda bi bila nesretna što njeno djete zna pokazati zube ili šaku.
Niti jedna opcija nije divna, ali nije divno ni to s čim se ta mala bića (a i starija) susreću.
Mamita jel mozda mislis na to da bi se majka sigurnije osjecala kad bi znala da se njezino dijete zna zauzeti za sebe i u slucajevima fizickih obracuna?
Mi smo ko djeca isto bili da tako kazem mutavci. Niti smo se zalili kad bi nas drugo dijete udarilo niti bismo vracali udarce. Nego bi jednostavno ostali stajati tako ponizeni ispred druge djece.
I sad kad mislim o tome ponekad mi se cini da bi se i ja bolje osjecala da sam se znala zauzeti za sebe, pa makar to bilo i u vidu vracanja udarca.
Ne znam.....idealno bi bilo da sam recimo dosla mami, rekla sta se desilo, ona otisla i porazgovarala s mamom tog djeteta i da se problem rijesi. Ali koliko puta roditelj takve djece uopce ne zeli vrata otvoriti a kamoli porazgovarati. Nedavno sam u parku vidjela dijete koje svu ostalu djecu udara. Njegova mama sjedi i pusi cigaru sa prijateljicama. I smije se na njegove nestasluke. Ja sam takva da svoje dijete sklanjam od takve djece. Ali strah me vremena kad to necu moci biti u mogucnosti....kad krene u vrtic ili u skolu.....
Nisam za udaranje, definitvno nisam. Ali znam da onda kao majka moram imati deset pari ociju i usiju, a ne samo po jedan. Jer ne bi nikad htjela da dijete krije takve stvari od mene....ko sto sam ja krila.
Nisam glasala, ali onako najiskrenije kazem da bi mi vjerovatno bilo mrvicu lakse odgledati kako moje dijete udari drugo dijete nego da moje dijete dobije batine. Iako niti jedno ni drugo ne bi tolerirala. Ni u kom slucaju.
Eh sad... nisam za to da on prvi pocne, ali sam za to da uzvrati udarac. Da se zna braniti. Dobro se sjecam osnovne skole gdje je bilo svega i svacega. I malih tirana koji su od druge djece batinama otimali uzine i novac. E to ne bih zeljela da se desi mom djetetu. Ne bih zeljela da postane tiranin i ne bih zeljela da neko istresa svoje frustracije na njemu. Treba se znati odbraniti da nikada ne dodje u situaciju da neko na taj nacin vlada njegovim zivotom. Jer djeca u skolama to rade. Svaki 2.-3. dan u novinama procitam kako su maloljetnici oteli od svojih drugova mobitele (doduse tako maloj djeci ni ne treba mobitel, ali eto)...
Nemam pravi odgovor. Samo objasnjenje da cu ga uciti da se zna izboriti za svoje, zauzeti stav i odbraniti se u svakom slucaju, a ne da mene vuce za ruku da rjesavam djecije stvari.
Zorana,
mislim da se ne može majka osjećati dobro kad zna da njeno djete udara drugu djecu, ali kao što si i sama rekla:
Poanta je da ako netko glasa u anketi da je bolje da njegovo djete daje batine, ne znači da ga on tako odgaja da je to dobro i pozitivno, niti itko od tih roditelja smatra da je to opravdano, niti itko od nas tako odgaja djecu da je ok dijeliti batine. Ne možete ovu anketu gledati da onaj ko je glasao za opciju "da djete dijeli batine" je roditelj KOJI GA JE TAKO ODGOJIO. Radi se samo o psihološkom aspektu - što roditelju od te dvije opcije manje smeta. Ajmo to tako definirati: znači što vam manje smeta a ne što bi više voljeli......da bi mi vjerovatno bilo mrvicu lakse odgledati kako moje dijete udari drugo dijete nego da moje dijete dobije batine
Ja vise volim da dobije nego da ide prvi udarati zato sto mislim da je iz te situacije lakse unijeti nijanse. Prvih cetiri-pet godina neka bude tuzibaba a onda neka nauci vratiti. Ali samo vratiti.
Jedna prijateljica je ucila malu (kad je mala trebala preci u stariju grupu u vrticu, imala je oko 2 godine) da ako nju udaraju da ona odmah vrati. Mala je sve i svasta dozivljavala kao napad na sebe pa je mlatarala, grizla, grebala i cupala kako je stigla.
Djetetu od dvije godine ne mozes ici filozofirati o nijansama. Ili ce nauciti udarati ili ce nauciti da se stvari ne rjesavaju udaranjem. Toliko mozes tako malom djetetu pruziti. Nijanse mogu doci tek kasnije. Zato sam ja birala da se ne udara, cak ni kad njega neko mlati. Imali smo zbog toga problema, cak i tamo gdje sam najmanje ocekivala, kod teta iz vrtica koje su mislile da dezurni siledzija u grupi nije njihov problem nego da svako dijete za sebe mora izboriti mjesto u grupi i prema tom malcu.
Zato sam ja dakle birala da radije primi batine i vidim da moj glas uz jos jedan stoji nasuprot drugih deset.
Mamita pitanje je dobro, jer je pokrenulo ovu raspravu. Misilm da fizički obračuni kod djece također dosta utječu i na sigurnost, samopouzdanje, statusu u društvu i još koješta. Ipak, pitanje koje je meni zanimljivije i koje si pokušavam razjasniti je želim li ili ne želim da dijete odgovori na fizički napad. Već dulje vrijeme povremeno razmišljam o tome kako da u tom segmentu odgajam djecu. I još ne znam. I zato sam sretan što je prvo dijete curica, jer mislim da je kod cura to puno jednostavnije iz razloga što imaju manje izazova, a i sama okolina pomaže u tome. I trudim se pronaći što objektivniji odgovor, pokušavajući što više izbaciti subjektivnost zbog vlastitih iskustava (od vlastitog odgoja na dalje).
Prvo, mislim da svi roditelji upotrebljavaju silu u odgoju (naravno razlika je između sile i nasilja, ali ipak je sila korijen nasilja). I mislim da drugačije niti nije moguće. Upotreba sile je kad npr. uzmete djetetu iz ruke vazu koje je baš htio tresnuti o pod ili ga pošaljete u sobu. Možete mu objašnjavat razloge za to do sutra, ali ipak je sila bila onaj faktor koji je postigao rezultat u tom trenutku, a ne objašnjavanje. Ako dijete pošaljete u sobu, a ono ne želi otići što ćete napraviti? Pretpostavljam da ćete ga odnijeti. To je čista sila. Ili ga možete ucijeniti s nečim. Ni to nije baš neko rješenje, zar ne? I tu počinje moje razmišljanje.
Sad ću preskočiti puno toga i vratiti se na temu udaranja među djecom. Volio bih djecu odmah usmjeravati od bilo kakvog nasilja, ali kad ima tako puno razloga protiv toga. Mislim da nije moguće uvijek izbjeći da dijete doživi svađu koja završava tučom. Kad biste i vaše dijete uspjeli odgojiti da ono nikad ne udari drugo dijete, to sigurno neće biti slučaj sa svom djecom. Tako da će prije ili kasnije doći u situaciju da ili trpi ili se brani. Čak i ako jedno dijete ne dolazi uopće u doticaj s nasiljem, bit će vjerojatno dovoljna dva tri udaca od strane drugog djeteta da mu ovaj uzvrati. I to je prirodna reakcija. U krajnjoj liniji da nemamo nagon za samoobranom ne bi niti nas bilo (nemojte ovo doživjeti kao zastupanje nasilja, samo pokušavam sagledati razne faktore). Osim toga, kad dijete ne bi odgovorilo na tuđi napad, pitanje je kako bi se osjećalo. Da li bi bilo zadovoljno ili bi se osjećalo loše? I pitanje je kako to utječe na samopouzdanje. A što bi bilo kasnije kad krene u školu ili počne izlaziti u kvartu? Bi li s pacifističkim i mučeničkim stavom bio možda ismijavan ili mučen? Netko je spomenuo i da se razni huligani najviše obrušavaju na najslabije, tj. koji najmanje pružaju otpor. Toga definitivno ima. Iako ima i obnutih slučajeva. Ne znam. To mi se sve čini prekomlicirano.
I za kraj da spomenem misao koja je uvijek prisutna kad je riječ o odgoju djece te me uvijek zbunjuje. Koliko uopće želim utjecati da dijete kasnije radi ili se ponaša ovako ili onako ili bih samo trebao razviti u njemu što veću slobodu da nesputano i samostalno odlučuje?
Drago mi je da se rasprava razvija u par smjerova jer mene muče iste dileme.
Prvo: Sami ima godinu i pol. Nije dijete koje pokazuje agresivnost kad su u pitanju druga djeca, niti odrasli. Ni jedno dijete (do sada, hehe) nije mlatnuo niti pružio ruku da bi mlatnuo. On se samo stidljivo smješka i povlači se kod mamice. Ne znači to da sam ga dobro i lijepo odgojila, premali je on. Možda će i on za koji mjesec početi gurati drugu djecu na igralištu s tom razlikom što njegova mama (ja) ne sjedi u klupi na parku i dimi dok on mlati uokolo (to se nama desilo).
Drugo: Susreli smo se sa Samijevim vršnjacima koji i te kako znaju mlatnuti, pružiti male ručice i počupati, ogrewpsti, ugristi. Od kud onda to dolazi ako se na tako malu djecu ne može utjecati odgojem, bar ja tako mislim. Činjenica je da u našem odgoju nema primjene sile, hmmm, zahvaljujući Domagoju, mislim da neću upotrijebiti tu riječ, nego ovu drugu - nema nasilja. Može li to utjecati? Znači li to da na ovu djecu roditelji primjenjuju nasilne odgojne metode?
Treće: Ima djece na koja roditelji ne primjenjuju nasilne odgojne metode, ali svejedno prolaze tu fazu nasilja nad drugom djecom. Na roditeljima je da se nose s tim i usmjere male siledžije na pravi put dok je vrijeme.
Domagoj napisa:što nam to govori?...Čak i ako jedno dijete ne dolazi uopće u doticaj s nasiljem, bit će vjerojatno dovoljna dva tri udaca od strane drugog djeteta da mu ovaj uzvrati. I to je prirodna reakcija. U krajnjoj liniji da nemamo nagon za samoobranom ne bi niti nas bilo...
Nemam još djecu, pa možda nisam kompetentna odgovarati, ali ispričat ću vam nešto o svom slučaju.
Ja sam vam jadna i sitna. I takva sam bila i kao dijete. Uvijek su moji vršnjaci bili barem za glavu viši i barem 5 kg teži od mene (u školu sam krenula sa punih 7 godina i ciglih 17 kg :D ). Nisam bila agresivno dijete, ali je takvih bilo oko mene. Sad zamislite mene patuljka među agresivnim "divovima" :D ! Svako malo sam dolazila doma plačući!Nakon nekoliko takvih ispada mojih vršnjaka, a i onih puno mlađih od mene, starci više nisu znali šta napraviti, jer razgovor sa roditeljima nije funkcionirao. Ja bih opet nagrabusila kao tužibaba.
I stari mi je jedan dan rekao: ak te mlatnu, vrati im! Naravno da nisam mogla mlatnuti nekog za glavu višeg od mene, ali su itekako osjetili moje zube!
Ne ponosim se tim, ali znam da sam se na taj način uspjela obraniti od nasilnika. Nikad nisam bila prva, ali sam se znala obraniti kako god sam znala i mogla.
Eto, u ovom se slažem sa Domagojem. Iako sam bila odgajana da ne tučem, MORALA sam se obraniti.
Evo našeg slučaja: Sven je miroljubivo dijete koje stvarno nema naviku gristi, grebati i sl. Bio je jedan kratki period prije ljeta kad bi mu se "omaklo" kada mu nešto nije po volji. Međutim, već jedno tri mjeseca niti jednom nije ništa slično napravio. Prošli tjedan se vratio iz jaslica sa 2 otiska zubi na svojoj podlaktici. Teta je rekla da su se on i još jedan malac (stariji od Svena) natezali oko igračke i ovaj ga je ugrizao. Ok, događa se. Ali eto vraga, jučer ga presvlačim i on mi baca stvari. Uzmem mu stvari iz ruke i maknem da ne može dohvatiti, na što on poludi i počne me iz sve snage štipati :shock:
I sad se ja pitam, od kud mu takvo ponašanje? Od nas to nije vidio. Ali, od djece u vrtiću očito je i skužio je da takva djeca obično dobiju ono što žele. On je naravno, to primjenio jer nije blesav. I sad mu ja moram nekako objasniti da to nije lijepo i da to ne radi. Kako će on to shvatiti kada vidi da se takvim ponašanjem ostvaruju ciljevi?! :?
Ja takvo ponašanje, naravno, neću dozvoliti, ali mislim si da je u toj dobi to Sizifov posao. Ali ipak, mislim da treba biti strpljiv i uporan jer jednom će sjesti na svoje, i zato je potrebno od početka usmjeravati pravilno makar su sada još premali da to razumiju.
Dobro pitanje. Ja bih to povezao s vremenom prije civilizacije i pogotovo prije pravnog sustava, kad je svačija egzistencija ovisla ponajprije o njemu samom. Čini mi se da je takvo ponašanje bilo nužno kod odraslih, a djeca su samo trenirala za to da budu što spremniji kad odrastu. No, civilizacija je tu i to nam više nije potrebno. Hm. Ponekad se i ne čini da je tako. No dobro, uglavnom je točno da nam, kad odrastemo to više ne treba. Da ne spominjem da smo, ne budi lijen, smislili i oružje, pa je i sam fizički obračun vrlo podređeno sredstvo samoobrane. Ali kod djece do neke dobi je situacija vrlo često prilično agresivna. I ovo što je ispričala Snoopy je klasičan primjer iz života. A da ne spominjem da je ona žensko. I da vjerojatno nije imala situacija da ako je kvartovski fakini žicaju lovu, a ona nema, uslijedi par šamara s porukom da drugi put donese nešto. To, doduše, dolazi malo kasnije. I naravno ovisi i o tome gdje i kako živite. Ali isto sasvim realna situacija.
Brunda, slažem se s tobom da se odgojem može utjecati na djecu da budu neagresivni. Ali da li si sigurna da ne želiš da se Sven pokuša obraniti ako ga neko drugo dijete napadne. Ili što da napravi ako mu želi uzeti igračku. Sven mu, naravno, neće dati. Ovaj ga, recimo, ugrize. Tada Sven pusti igračku i trči teti da mu je ovaj uzeo igračku i ugrizao ga. Teta onom drugom kaže da je zločest i vrati Svenu igračku. I sutra se ponovi ista priča. I tako još par dana onda se onaj smiri, jer vidi da ipak nema smisla ili ga njegova mama uspije uvjeriti da to nije u redu. A Sven svaki dan ima novi ugriz. Misliš da će se dobro osjećati i imati osjećaj pobjede što je nenasilnim metodama pobijedio nasilne. Sumnjam da će mu to nešto značiti. Čak naprotiv. Čini mi se da bi bio prilično zbunjen, jer mu osjećaji govore jedno, a ti drugo. A nakon mjesec dana se pojavi drugi kom se sviđa Svenova igračka. Pa se priča ponavlja.
Možda malo pretjerujem, ali kad pročitam mail od Snoopy, opet mislim da imam pravo. I opet me vrati na mišljenje da bi bilo bolje dijete što prije učiti da ne može nasiljem postići ništa osim da zaštiti sebe i svoje. Iako bih i ja volio nasilje potpuno odvojiti od djeteta, bojim se da ću napraviti više štete nego koristi. Najviše me muči to što mi se čini da bi djetovo povjerenje u sebe i svoju sigurnost moglo biti ugroženo. Ili ako bi se oslanjalo uvijek samo na roditelje u takvim situacijama, opet mislim da to ne bi bilo dobro.
Recite argumente protiv samoobrane i da li mislite da se dijete ne bi loše osjećalo ako bi svaki put potiskivalo nagon da se obrani. I opet ponavljam, iako u puno stvari izjednačavam spolove, definitivno ovdje dečki imaju više problema (ne u početku, nego malo kasnije). I fizičkih i psihičkih.
Dobro pitanje o tome kako bi se dijete osjecalo. Ja bih rekla da to ponajvise ovisi o tome koje vrijednosti dijete ima odnosno koje je naucio, obicno od roditelja. Ako vrijednost koju uci je ta da je sramota ako te netko fizicki povrijedi a ti ne uzvratis, onda ce se naravno lose osjecati. Ako je vrijednost ta da prakticiranjem samokontrole si u stvari jaci nego onaj koji je posegnuo sakom, onda ces se dobro osjecati.
To je dio cjelokupnih vrijednosti koje sakupljamo, ucvrscujemo, modificiramo, mijenjamo tijekom cijelog naseg zivota. Kao ono "jel bi se udala za nekog bogatog ili za nekog koga volis?" Kao i ona "Jel bolje biti bogat lovom ili prijateljima?" I milijun drugih, ne toliko banalnih.
I mozda da reagiram na ovo:
U ovom potamnjenom je jedan od velikih problema. Ovo sto si opisao je u stvari tipicna reakcija ali apsolutno neadekvatna. Taj djecak koji je uzeo igracku najvjerojatnije nije "zlocest" (mrzim tu rijecBrunda, slažem se s tobom da se odgojem može utjecati na djecu da budu neagresivni. Ali da li si sigurna da ne želiš da se Sven pokuša obraniti ako ga neko drugo dijete napadne. Ili što da napravi ako mu želi uzeti igračku. Sven mu, naravno, neće dati. Ovaj ga, recimo, ugrize. Tada Sven pusti igračku i trči teti da mu je ovaj uzeo igračku i ugrizao ga. Teta onom drugom kaže da je zločest i vrati Svenu igračku.
Ono sto bi teta (ili roditelj ili tko vec u slicnim situacijama) trebala napraviti je ISPITATI zasto je doslo do otimanja igracke, potaknuti djecu da verbaliziraju svoje zelje i namjere (sto je tesko kod malaca koji jos ne pricaju ali se svejedno moze barem poceti raditi na tome), objasniti i provesti ih kroz prihvatljiviji nacin rjesavanja situacije.
Ali ako se to ne ucini onda otimanjem igracke od djecaka koji je prvi oteo igracku, od strane odrasle osobe, i jednostavnim "spotanjem" nije se nista postiglo. Osim sto se mozda, u malom djecjem mozgu koji je jos uvijek daleko od razgranate logike, samo potvrdilo da ono sto je u stvari napravio je bilo ispravno. Jer eto upravo je osoba od autoriteta posegla za istim nacinom rjesavanja svojeg problema kao i on. Upotrijebila je silu i nijednu (konkretnu) rijec da postigne ono sto zeli (vrati prvom djetetu igracku).
Tema me potaknula da se sjetim svoje bake. Kada joj je sin imao nekih 5-6 god., uvijek je sa igralista dolazio poderan i u modricama. Tukla ga druga djeca. Njoj vise to dojadilo i ona njega nauci kako da se boksa. Od tada nikada nije dolazio poderan i sa modricama na licu. A baka je bila kraljica. Redovno je sa prijateljicom po noci gledala boks- meceve. :D
18.3.2004-Edita :D
Ančica napisa:
To je dio cjelokupnih vrijednosti koje sakupljamo, ucvrscujemo, modificiramo, mijenjamo tijekom cijelog naseg zivota. Kao ono "jel bi se udala za nekog bogatog ili za nekog koga volis?" Kao i ona "Jel bolje biti bogat lovom ili prijateljima?" I milijun drugih, ne toliko banalnih.
sad sam se nasmijala
1. da ga volim bogatog
2. bogat bogatim prijateljima
Ja se u principu slažem sa Domagojem. Vjerujem da dijete može postati isfrustrirano jer zna da nije u redu vratiti nasiljem, a s druge strane ne zna bolji način da nešto postigne (govorim o ovako maloj djeci). Naravno da ne želim da mi dijete bude isfrustrirano, a niti da dolazi doma svaki dan izgrižen. Stvar je u tome što se ja grozim takvih načina rješavanja problema, a ne znam kako drugačije da ih dijete od kojih 2,3 godine riješi. Bojim se i toga da ako tako sada bude riješavao stvari, kako će u jednom trenutku kada će i biti sposobno riješiti ih na drugačiji način, samo se prešaltati jer "sad sam već veliki i mogu to i drugačije". Takve stvari, bojim se pređu u naviku koju je teško iskorijeniti.
Ančice, slažem se i s tobom, ali zar misliš da tako malo dijete može tako vagati za i protiv?
Ne znam, i dalje mislim da ako se može na bilo koji način izbjeći nasilje, trebalo bi pokušati, ali u nekim situacijama jednostavno mislim da se treba suprotstaviti nasilniku i izboriti se za svoj mir. I opet, užasno se grozim takvih situacija, i najrađe bih svoje dijete zaštitila na bilo koji način. Ali isto tako mislim da takve situacije izgrađuju dijete u osobu i da su neizbježne. Mora se pustiti da se uče iz svojih iskustava i sami rješavaju svoje brige i probleme. Samo, mi roditelji bi trebali uvijek biti tu negdje, znati što se događa, pomoći savjetom kada nas to traže, i eventualno reagirati kada mislimo da se skreće s puta.
Imam osjećaj da sam pisala totalno nepovezano, ali totalno sam se uživila u ovu problematiku i što više razmišljam to su mi misli i osjećaji pobrkaniji
Ančice hvala za opasku o riječi zločest. Nisam o tom razmišljao, ali se slažem s tobom. U stvari, ta se riječ uglavnom (ili možda uvijek) upotrebljava ne želeći se uopće zamarati s razlozima određenog ponašanja, nego jednostavno da bi se ono zabranilo. A to naravno povlači za sobom upotrebu sile (psihičke ili fizičke) tj. prisile, umjesto da se djeluje na uzrok. I s tog aspekta je riječ zločest sigurno štetna.
Ali na dio o osjećanju djeteta, mislim da nisi u pravu. Naime, nakon rođenja (odnosno i ranije) se ponašamo isključivo vođeni nagonima. Tad počinje učenje te postupno sve veći dio ponašanja rukovodi razum, iako su i nagoni uvijek prisutni. Da li se treba truditi što više se uskladiti s nagonima ili ih što više potisnuti, to je priča za sebe, ali definitivno se uloga razuma povećava s godinama. To, u principu, svi znamo. Problem je u onom između (što je u stvari sve). Da se vratim na konkretno. Čini mi se da bi u toj dobi djetetu ne bi razum mogao prevladati u toj mjeri da je zadovoljan kad ga netko udari, a ovaj ostane suzdržan. On to može napraviti. Može čak i ponoviti objašnjenje koje je čuo od roditelja, zašto nije dobro da mu vrati. Ali mislim da će nagon ipak vući na svoju stranu i tu će dijete biti zbunjeno.
Da malo proširim. Čini mi se da i odrasli imaju taj konflikt, ali s vremenom razum sve više potiskuje nagon tako da ga (doduše ne svi) kasnije nisu ni svjesni. Čini mi se da je strah jedina prirodna kočnica protiv samoobrane. Ovo je bila mala digresija.
A pada mi na pamet i druga stvar. Pod uvjetom da odgajamo djecu da budu što manje sputana dogmama, a što više da sami izgrađuju svoje stavove (što nam je svima, bar na prvi pogled, cilj), tada dječje ponašanje ima i sve manje utjecaja na njihovo kasnije ponašanje. Hoću reći, sasvim je moguće da dijete koje ne odgovara na udarce kad je malo, kasnije izabere drugi put. I obrnuto. Znači, što bolje uspijemo u odgoju "slobodnog" djeteta, to manje utjecaja imaju "zakoni" iz djetinjstva. Tu čak ti "zakoni" imaju i negativan učinak na buduću slobodoumnost.
I još jedno. Mislim da ipak moramo raditi razliku između djece i odraslih. Djeca drugačije doživljavaju tuču, nego odrasli. I tu se slažem s onim kad se kaže "dječja posla". Ali slažem se i s tim da ta "dječja posla" lako mogu dovesti do huliganstva i delikvencije. I nisam za to da se odgoj prepusti slučaju ili okolini.
Čitajući svoj mail vidim da sam postao pravi zagovornik nasilja
Ja mislim da takav kasnije "slobodan" čovjek ipak vuče u sebi i odgoj. Što znači da sam (naravno, to mi je i cilj) za to da mi dijete izraste u neovidno i slobodno biće, puno samopouzdanja i nepovodljivo, ali svojim odgojem moram na to utjecati. Pritom mislim na usmjeravanje dijeteta prema onim vrijednostima koje smatram ispravnim. A on (slobodan, u kakvog će se razviti) će naravno procijeniti da li je ok da se i dalje povodi za tim što smo ga učili cijeli život. Ako su te smjernice bile ispravne, napravili smo dobar posao i on će se voditi tim vrijednostima koje smo mu "usadili". Opet ostaje pitanje, koje će biti vječno, kako i na koji način to postići :?
Ali za to nema revepta i svatko će raditi kako misli da je najbolje i najispravnije.
I opet smo na početku. Jednostavno, to je začarani krug :?
Domagoj, čitam ponovo tvoj post i nisam sigurna da li ti "zakoni" iz djetinjstva znače tvrdi i nekompromisni odgoj ili samo odgoj? :/ :?
Ja sam na prvu shvatila to kao odgoj pa sam tako i odgovarala, ali sad kad ponovo čitam sve mi se više čini da misliš na tvrde roditeljske stavove tipa "ja sam ti otac/majka i slušat ćeš me dok si pod mojim krovom". Ako je ovo drugo onda se slažem da takav odgoj frustrira dijete i prvom prilikom kada se osamostali radit će kontra toga, ako ništa drugo onda u inat roditeljima.
Ovdje fakat ima puno tocaka o kojima se moze raspravljat. Al (za mene barem) premalo vremena za ispisivanje svih misli
Tako da se ne misli da ignoriram druge tocke diskusije
Naime, pitanje se postavlja sto je to nagon i sto je to potiskivanje nagona.
Recimo, prirodni je nagon kad nam se obavlja nuzda da to i cinimo u tom trenutku i na tom mjesto kada nam se pojavi za to potreba. Ali ipak, kao drustvo, smo postavili nekakvo pravilo da to nije primjereno (zbog raznoraznih razloga). I stoga nasu djecu "odvikavamo" od tog nagona, odnosno ucimo ih da ga potisnu te da obavljaju nuzdu tada i gdje je to primjereno.
Nasu djecu isto ucimo da kazu hvala, molim, oprosti i, s vremenom, da to zaista i misle (jer se empatija i suosjecanje razvijaju u kasnijoj dobi). Al "nagon" je ocito da se to ne cini jer to djeca sama, bez naseg poticaja, ne bi radila.
Takoder je prirodni nagon da nekog klepimo kad ovaj ne radi sto hocemo. Ali drustvena pravila nalazu da to nije primjereno (zbog raznoraznih razloga) pa ucimo nasu djecu (mnogi od nas) da taj nagon potisnu.
Samoobrana, fizicka, o kojoj se ovdje govori, je isto dio tih "drustvenih pravila". I meni je nekako sve vise ocito da je to fakat stvar drustvenih pravila. Jer tamo gdje ja zivim (odnosno zivjela sam donedavno), u Kanadi, kod pitanja odgoja djece se nigdje ne potice fizicka samoobrana. I u krugovima profesionalaca, kao i medu samim roditeljima. Nisam jos nikad tu dozivjela, u zadnjih pet godina otkad sam roditelj, da neki roditelj sugerira djetetu da "vrati". Svi se koriste drugim alatima iz arsenala za rjesavanje takvih situacija.
U Sj. Americi, jedan od znacajnih razvitaka u posljednjem desetljecu je prepoznavanje i priznavanje problema djecjeg bullyinga, koji postoji kao i u Sj. Americi tako i u Hrvatskoj. I po tome pitanju se strasno puno radi, posebno u skolama i svjesnost o problemu kao i uspjesno rjesavanje istog je u velikom porastu. I ako pogledas programe kojima se taj problem uspjesno rjesava, niti jedan ne potice (cak i suprotno) fizicku samoobranu. I svi naglasavaju i uspjesno ukomponiravaju, aktivno i pozitivno sudjelovanje odraslih. I to ne samo roditelja nego svih onih koji su ukljuceni u zivot djeteta - ucitelja, direktora skole, pedagoga, spremacica, drugih roditelja (recimo na igralistu) itd. Po onom "it takes a village to raise a child".
Ako smijem primjetiti, roditelji u Hrvatskoj se ustrucavaju od "mijesanja" u odgoj tudeg djeteta. Pa, ako na igralistu neko dijete ucini nesto neprimjereno, oni se krenu ljutiti na dijete i na roditelje, koji mozda jesu tamo a nista ne cine po tom pitanju, ili uopce nisu tamo, ali bez uplitanja i aktivnog ucestvovanja u rjesavanju situacije. Medutim, kao drustvo moramo prihvatiti odgovornost odgajanja (tu ne mislim iskljucivo na discipliniranje, sto mnogi ljudi poistovjecuju sa rijeci "odgoj") SVE djece.
Ja sam, prilican broj puta, "intervenirala" na igralistu i u drugim prilikama, bilo da se radilo o mojoj djeci ili drugoj. Naravno, nikad ne mlacenjem niti deranjem, ali samo zato sto neko dijete nije "moje" dijete, ne znaci da ne mogu, niti da ne trebam uostalom, pomoci tom djetetu da nade primjereniji nacin rjesavanja svojeg problema (bilo frustracije, dosade, ljutnje ili sto vec). I nikad nisam imala zbog toga problema, niti od strane djece (dapace, obicno se tako zavrsi da se poigramo zajedno) niti od strane njihovih roditelja.
Kao sto se ne ljutim (cak i suprotno) ako neki drugi roditelj pomogne mojem djetetu da pronade prihvatljiv put.
Al mozda je to fakat stvar drustva i mozda u Hrvatskoj ovo sve odrazava drugaciji pristup kolektivitetu drustvene zajednice od onog u Kanadi.
Sad je Ancica dotakla jedan veoma aktualan problem: ignoriranje problematicnih situacija medju odraslima, odraslima i djecom i djecom kad se igraju. A i sami znamo do koje mjere se udaranje i bilo kakvo zlostavljanje kod nas ignorira. Ima slucajeva djece koja budu zlostavljana godinama....nitko nista ne vidi, ne zna ne cuje. Muz premlacuje zenu i djecu....nitko nista ne vidi i ne cuje.
Sjecate se kako je Natasa prije koji tjedan pisala o frendici cija djeca uporno zlostavljaju njezinu djecu. Njezina djeca ne vracaju, ali ni odrasli ne reagiraju kako treba....
Nažalost, kod nas i prijatelji i poznanici loše reagiraju ako se pokušaš "umiješati". Najmanje što možeš očekivati je izraz lica "kaj buš ti meni"?
A od ovih nepoznatih smo skoro i dobili batina: dijete je palo s ljuljačke, koljena i dlanovi krvavi, a mama i tata udri po njemu.
Samo sam pitala: "Pa što vam je napravio"?, a oni krenuli na nas!
Znam, to su vjerojatno ekstremni slučajevi, ali roditeljska taština nejčešće ne dopušta da itko zna bolje od njih samih.
Zorana, imate pravo ali ja sam mislila i malo opcenitije, ne samo na prijavljivanje nasilja.
Mislila sam na ucestvovanju u odgoju ne samo nase djece. Ako se sa nekim djetetom desi nesto na sto mislimo da bi trebalo aktivno reagirati, da onda i reagiramo. Pa ako dijete padne, ako roditelj nije u blizini ili nije primjetio, mi ga utjesimo. Ako neko dijete oduzme drugom djetetu loptu, da interveniramo direktno kod djece a ne da stojimo i cekamo da se roditelj, koji ne izgleda kao da ce reagirati, ukljuci.
Neznam jel me kuzite
To, baš to!
A masu puta sam vidjela situaciju da dijete udari dijete, onda dodje roditelj djeteta i udari ga jer se ne smije udarati.
Ancice kako reagiras kada vidis da odrasla osoba udari dijete, roditelj recimo?? Kako to objasnis svome djetetu?? Umijesas li se?
Znam iz prica poznanika da kada u vrticu dijete udari dijete, teta uvijek zahtijeva da, ako ona bas u tom trenu nije bila prisutna, da se uvijek njoj prijavi ponasanje kako bi to razgovorom rijesila s djecom. Nikad nije dozvoljeno u tom slucaju vratiti udarac. Ali sve i da to ima nekog ucinka, kakve koristi kad ta ista djeca dodju kuci i vlastiti ih roditelji mlate.
Moj Noah je stvarno miroljubljiv i uvijek dobije batine ili kao skoro ono kad je bio izgrizen i ja se zgrazam nad tim ali bilo bi mi grozno i da on nekog udara i vjerujem da nece. Nisam glasala jer mi je anketa skroz bezveze.
ali danas je Noah malu od prijateljice malo klepio radi igracke i ja sam ga digla i odmah mu rekla da to ne smije i da to nije lijepo. Da li me je razumio ili ne neznam ni sama ali sam ga stavila sjesti na fotelju i rekla sad tu sjedis dok mama ne kaze da smijes se nastaviti igrati. I sjedio je nekih 3 do 4 min i onda sam mu rekla ok sad sidji i je i prvo je mene zagrlio a onda otisao maloj i pogladio je po glavi i rekao DRAGAA
Bili smo kod frendice jos naredna dva sata i nije bilo apsolutno nikakvih problema i meni je to tako drago jer iako mislimo da nas ponekad ne kuze ja vjerujem da oni puno vise kuze nego mi mislimo.
Ne mijesam se u discipliniranje drugih roditelja svoje djece, osim ako mislim da je neposredna sigurnost djeteta ugrozena. Ako roditelje poznajem dovoljno, izaberem priliku kada su emocije stisane i kada dijete nije prisutno da kazem sto mislim (ali ustrucavam se od osudivackog tona jer to skoro uvijek stavlja ljude u obrambeno stanje i onda badava kazem sto kazem).
Mojim klincima, ako vide da netko dobije po guzi jednostavno velim "Ovaj roditelj misli da je ispravno tuci njegovo dijete jer je on nesto krivo napravio. Sto ti mislis, je li ispravno tuci? ... Zasto?" pa se razgovaramo o tome.
A sto se tice ucinka, mislim da ima barem nekog. Jer djeca stalno uce da razliciti ljudi imaju razlicita pravila (kod ove prijateljice se ne smije trcat po kuci ali kod kuce mozemo
Fran je isao dvije i pol godine u norveški vrtić, a tamo je pravilo da djeca ne rješavaju konflikte sami nego da pozovu odraslog da im pomogne. Prije dva tjedna je krenuo u vrtić u Zg i danas se skoro rasplakao kad smo isli, jer da je u Oslu samo troje djece u grupi bilo zlocesto, a ovdje su zlocesti svi.
Mi ga doma pokusavamo odgojiti u duhu razgovora, dogovora i beskrajnih objasnjavanja zasto je nesto tako kako je, bas nista se ne postize na silu. A cini mi se da je ovdije u vrticima pravilo jacega, i uopce ne znam kako da se prema tome postavim. I imam dojam da se tetama nist ne smije reci ili prigovoriti jer ili se miješaš u njihov posao, ili nemas pojma. Na kraju, bojim se ak nest prigovorim, da ce se osvecivati na djetetu. Jesam li malo paranoicna?
Uh, mogu zamisliti kako se malac osjeca.a ovdje su zlocesti svi
Ne znam sta da ti kazem za tete. Ja sam uvijek trazila da porazgovaramo, trazila neke promjene, uvijek s razumijevanjem da im je posao tezak (zbog previse djece), objasnila sta je meni tesko/neprihvatljivo gledati i zamolila da razmisle o onome sto sam rekla. Nikad se nisu "osvecivale" preko djeteta.
Ja sam s nasim tetama jako zadovoljna.
Ova anketa mi se nimalo ne sviđa! :/
Dovoljno je nasilja!!!
Definitivno sam za to da se djeca, bilo koje dobi, uče nenasilnom rješavanju problema.
Mislim da bi jednostavno roditelji trebali inzistirati na tom, i pokazati dakako primjerom.
Mislim da je tesko odgovoriti na ovo pitanje. Sjetite se sebe kad ste bili mali. Zamislite, da vas netko udari, ili mozda vaseg brata ili sestru sto biste ste napravili. Ja sam imala stotine takvih situacija, vjerojatno i vi. Naravno, moja majka je i mene i brata ucila da se ne valja tuci, da je to lose i da se tucnjavom ne rjesavaju problemi, ali nas je ucila i da drugome treba pomoci u nevolji pogotovo ako su u pitanju brat ili sestra. Ja sam bila od onih koja je branila svog mladjeg brata u bilo kojoj situaciji. tako i on mene. mislim da je stvar u tome, koliko ljudi toliko i razlicitih rjesenja. kad se dogodi takva situacija covjek valjda instiktivno reagira... Ali uvijek ti se negdje u pozadini mota misao da je to lose i da ce ipak na kraju samo razgovor pomoci. Najveci problemi su nastajali ako bi se upleli roditelji. Oni to rjesavaju na nekoj drugoj razini , dosta ozbiljnijoj i moze se dogoditi i da roditelji neprimjereno reagiraju i da nastane jos veci problem.. Trebalo bi razlikovati djecju igru od ozbiljne tuce i strasnih povreda. Zato mislim da je jako bitno da roditelji zajedno objasne djeci da se samo lijepim rjecima i isprikom moze zivjeti u ovom svijetu, i da tuca nikamo ne vodi.
A ako me pitate kao roditelja, narano da je uvijek teze razmisljati kao majka jer bi htio zastiti svoje djete koliko god je to moguce, a u isto vrijeme nauciti ga da se sam zna obraniti ako zatreba. nije uvijek sve crno bijelo, pa i ta djeca imaju svoju glavu. Samo treba na vrijeme odgovoriti nasilju jer nasilje radja nasilje i obicno djeca koja su ugnjetavana kasnije budu i sama nasilna.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom