 |
|||
[QUOTE=ArI MaLi;1789142]mi u našem posvojenju nismo apsolutno od prvog dana radili nikakve razlike.. nikada nam romsko podrjetlo nije stvaralao nikave dodatne osječaje ,prepreke ili išta slično, jedino mi je zapravo bilo strašno što se to tako naglašava
Potpisujem
Nama je također svejedno, što posebno naglašavam u centrima prilikom zvanja, ma da se potajno nadam maloj tamnoputoj curici
Adud, sretno! Nismo još došli do faze posvojenja (trenutačno imamo "situaciju" koju ćemo nadam se sto prije rijesiti), ali ne bi dvojili oko toga da posvojimo dijete drukčije rase/nacionalnosti, niti mora biti potpuno zdravo. Jedna moja prijateljica ima dijete sa strancem, mali je tamni, ona svijetloputa, uopće joj ne sliči, a njen je, a mm je tamnoputi pa bi dijete u svakom slučaju bilo na bilo koga slično. Znam ljude koji su posvojili dijete,a to dijete im toliko sliči kao da je genetski njihovo. Ma nije to ni bitno, ko kome sliči, moja šogorica je sličnija meni nego svom bratu, sve je to relativno. Sve su to samo predrasude i nekakav strah od nepoznatog tj strah od toga kako ću se ja nositi s tim. Radim s djetetom s posebnim potrebama i općenito se družim s tim ljudima i većina "zdravih" ljudi kaže kako ih žali, a ne kuže da oni žive u drugačijem svijetu i kako treba gledati srcem-oni često imaju nesto što nam fali, a da ne kažem kako su iznimno hrabri i puni ljubavi
Za prvi susret je dobro ponijeti nešto što se proučava, neki didaktički auto u koji se ubacuju kocke raznih oblika pa on svira, neke slagalice, ili ako nešto specijalno voli pa pitate u centru da pitaju udomitelje.
Što se tiče vezanosti za udomitelje, iako je rastanak i prilagodba na novu obitelj teški, ako je dijete jako vezano to je po meni samo plus za njegovo emocionalno zdravlje, ono je naučilo graditi emocionalne veze i znat će stvoriti novu vezu s budućim roditeljima.
Baš se veselim vašem susretu, meni su Romi prekrasni, i sama sam se nadala jednom crnom dječaku al eto podvalili mi ovu svijetlu plavokosu djecu
U domu gdje sam dugo posjećivala svog sina sam upoznala i sprijateljila se s nekom romskom dječicom, i imam pozitivne predrasude prema njima, meni su se oni isticali među drugom djecom sa svojom živošću, prilagodljivošću, jednostavno su zračili životom, a fizički su mi prekrasni. Iako nije baš moguće ja se još uvijek nadam da će mi roda donijeti nekog crnog anđelčića.
ADUD srecno!
Meni se to ne cini nezrelo. Mislim nisam jos u toj situaciji i ne znam kako cu reagovati kad/ako budem. Ali sad kako mi se cini - mozda necu davati konkretne savete detetu kako da se odbrani od dece sa predrasudama. Ali cu ga upoznati da one postoje i da na zalost postoje roditelji koji svoju decu pogresno vaspitavaju. To je njihov problem i treba njihov i da ostane, a njega da ne dozvoli da nesto maltretiraju i povredjuju. Da li ce da prijavi vaspitacici ili ce naci nacin da se samo izbori lepim ili ruznim nacinom, odabrace ono samo... ali ja ga necu uciti da bude pokorno i trpeljivo.sanja48 prvotno napisa
I ovde napomena vezana za Srbiju - usvajanje romske dece ovde i nije baš tako jednostavno, jer u Centrima postoji mišljenje, uputstvo (štagod) da romsku decu treba da usvajaju romske porodice - zbog očuvanja kulture i tradicije. Posledica toga - s obzirom da Roma usvojitelja ima malo, a romske dece mnogo više - je da nam upravo ova deca odlaze i bivaju usvojena međunarodno..jer ako dete ne bude usvojeno u roku od godinu dana, ono može biti međunarodno usvojeno.. Savetujem ti, Aradija, pošto sam shvatila da si tek na početku cele priče, da se o svemu više raspitaš kod "naših" usvojitelja jer "koliko zemalja - toliko običaja", a oni će mnogo više informacija moći da ti pruže..
Kad čitam mnoge priče ovde, meni jednostavno zvuče kao bajke...slobodno nazivanje Centara, raspitivanje, usvajanje drugog deteta...ovde mnogima i usvajanje prvog ostaje nikad ispunjena želja jer, sve "čekajući Godoa", pređu neke starosne granice i ostanu marginalizovani na nekim listama i u nekim registrima.. Izvinjavam se unapred ako ću nekome zazvučati mračno...
Želim vam sretno, da si odmah sjednete na prvu.evo prati vas već toćno danas godinu dana,tad smo krenuli u potragu za našim anđelićem,priznajem da je u startu MM bio za temu ..pa ako
može onda u trćoj opciji dijete romske nacionalnosti,ja sam bila odmah ushićena(bez lažne skromnosti,to su mi najslađa dijeca,najljepša)pa su me pokušali uplašiti sa genetikom,navikama,sazrijevanju itd..malo sam se povukla i čekala da vidim šta će biti,zovem svaki mjesec centre i oni koji imaju romsku djecu a ja ih hoću ,opet me i ne kontaktiraju,kao da nisam na redu..stoga izvlačim zaključak,hvala bogu ima normalnih ljudi koji neprave razliku i eto danas sam saznala da id.tj.dogovaram termin odlaska da upoznamo jednog malog anđelčića,koji ima uskoro 4 godinice
,dječja soba nam je gotova,sama sam kreativno uredila zidove,u bojama aure su krugovi na zidu-tako posložene boje potiću svaka za sebe,ormar je ko iz davnine kao i krevet iz ikee koji se od krevetića malog proširuje do 2metra... zavjese sam objesila drugi dan božića,za koji sam se nadaladaćemo ga slaviti u troje...
ni na kraju pameti mi nisu pitanja ni strahovi za boju kože i prilagodbaglede toga.
glava mi je puna strepnje,kako će to izgledati prvi puta...šta da radim,dali da mu ponesem-a ja bih-medu i još nešto..mislim neznam dali ćemo i gdje biti,to ću saznati id.utorak kada ćemo dogovoriti točan dan odlaska.ima li tko iskustva da mi kaže-kako to izgleda,koliko vremena imate za taj prvi susret,dali ću ga uopće vidjeti direktno ili ....a šta ako se on previše vezao za udomitelje i neželi promjenu.znam da ćeon to osjetiti da sam došla sa namjerom da želimo da bude sa nama.......mislim da ne paničarim,ali me hvata jeza da možda neće htjeti komunicirati sa nama...
Djeca u toj dobi vole mehanizaciju - traktore, bagere, kosilice, aute........, mislim da sa tim ne možete fulati, a posebno ako je kikač kod udomitelja na selu
Javi kako je prošlo.
Upravo na vestima slušam nešto zaista strašno, još decembra 2008-me devojčica romskog porekla koja je usvojena (i to joj je izgleda jedini i najveći greh) maltretirana je, šikanirana i na kraju tučena od drugova iz razreda uz "blagoslov" razredne, koja joj je čak tražila na času pred svom decom, da joj gleda u dlan.. Direktorka štiti, naravno, razrednu, a roditelji pišu peticije da razredna ostane, a da se devojčica izmesti u drugu školu... A sve je procurilo u javnost - tek kad se oglasio ombudsman sa preporukom koju škola, naravno, nije smatrala da treba da usvoji. Svaki komentar je, ovde, suvišan...
http://www.rts.rs/page/stories/sr/st...+odraslih.html
Posljednje uređivanje od m&h : 18.01.2011. at 18:40
Cuj, ovo je zbilja strasno. Ako se to cesto desava, mogu razumijeti da je neke posvojitelje "strah" psovojiti djecu romskog porijekla, jer kao roditelj ne mozes biti siguran da si u stanju zastiti svoje djete od negativnog javnog misljenja i predrasuda koji su izgleda ipak cesti i tamo gdje ih nije za ocekivati.
Po onom što sam dosad čula i doživila, potencijalni posvojitelji imaju vlastite predrasude prema Romima, ako je toliki strah od okoline, kako se nositi s predrasudama prema posvojenoj djeci općenito. Iako moja djeca nisu drugačije rase, tko kaže da neće doći kući povrijeđeni jer im je netko nešto predbacio ili rekao da oni nemaju "prave roditelje".
Na nama je da odgajamo djecu da postanu samosvjesni i da ih takve stvari ne mogu uzdrmati, nego ojačati.
Delimično se slažem sa tim da dete mora da bude samosvesno i da se samo bori za svoje mesto u društvu...ali kako ako predrasude okoline kulminiraju fizičkim nasiljem koje je "aminovano" od strane onih od kojih to nikako ne bi smelo biti - a to su direktor škole i razredna starešina..
Dugo se nisam javljala, pa sad prvo da zahvalim svima na lijepim riječima.
Moje malo crno pile
Ovih dana razbijam glavu upravo oko toga kako ga ojačati da se na pravi način izbori za svoje mjesto u razredu, na igralištu, u parku. Svašta mu se počelo događati od kada je krenuo u školu, rekla bih zapravo sve osim fizičkog zlostavljanja (ako u to ne računamo gaženje po nogama), od cigo di si, kad si se zadnji puta oprao, jedeš li željezo, i slično do marš cigo od nas. Kako su to uvijek bila djeca iz starijih razreda a učiteljica me uvjeravala da je on dobro prihvaćen u svom razredu (90 % djece u razredu je došlo iz njegove vrtićke grupe), ja bih mu uvijek rekla, ma pusti ih, nisu vrijedni tvog malog prsta, samo mahni rukom i prodji....O tome sam razgovarala samo sa školskim psihologom, koji me je uvjeravao da on eto upravo radi na programu za taj tip problema, oformljava grupu iz starijih razreda, i slično, odnosno da paze na te stvari.
Međutim, nedavno, prije par tjedana, ja shvatim da moje dijete zapravo trpi zlostavljanje (možda je to preteška riječ) od prvog razreda i da njegovi prijatelji iz razreda šutke prihvaćaju odluku starijih da on ne može s njima igrati nogomet, na primjer, i koga vraga ja još čekam! Uglavnom, ponovno sam nazvala psihologa, obavila razgovor s njegovom učiteljicom, igrom slučaja, i ravnatelj je upoznat sa svime...svi mi kazu, ne možeš promijeniti svijet, možete ga jedino ojačati da se s time nosi. A ja se pitam, kako? I što je realno zahtijevati od škole da poduzme?
Iako imam svoje biološko dijete, pročitala sam ovu temu i kroz postove upoznala toliko divnih ljudi. I ja se kao starija mama dvoipolgodišnjaka borim sa raznim strahovima, a poneki se odnose i na to kako će moje dijete biti prihvaćeno među svojim vršnjacima.
Sanja 48, nemam savjeta, jedino mogu reći da mi je žao što se to događa i da se nadam da ćeš naći načina da se izboriš za svog malenog.
sanja48 žao mi je što tvoj dječak ima takvih problem s vršnjacima, nažalost ništa čudno danas. Djecu se ismijava i odbaciva iz društva i zbog manjih različitosti od rase, imam brata i sestre tinejdžere pa mi svašta pričaju.
Možda bi bilo dobro u dogovoru s učiteljicom i psihologom organiirati neku radionicu barem za djecu iz razreda gdje bi mogli kroz glumu proći neke situacije da osjete kako je to kad te odbacuju i rugaju se, a uostalom svako od djece se može naći u toj situaciji. Ako djeca koja idu s njim u razred i druže se stanu u njegovu obranu koji put možda utječu i na drugu djecu.
Sa mnom u razred su išli brat i sestra blizanci sa sela i malo su odjećom i izgledom odudarali jer su usto bili i siromašniji i neki ne iz našeg razreda su ih uhvatili ismijavati.
Pa smo nas par iz razreda nagovorili dečke iz razreda i otišli k tom drugom razredu i stali u njihovu obranu, ja i frendica smo tu ideju progurali pod obranu časti razreda i to ismijavanje se smanjilo, a mislim da su se blizanci i samom našom reakcijom osjećali bolje.
Znam da ti nije lako, možda da probaš razgovarati i s nekim roditljima starije djece, premda je škola velika, teško je hodati okolo i ljude vući za rukav.
Pa, mislim da skola moze poduzeti puno i da je to njezina uloga. Nepodnosljivo je da djeca vec u djetinstvu trebaju uciti da se svijet ne moze (ne treba) mijenjati. Kao prvo mislim da direktor nije neka apstraktna administrativna osoba, nego da treba svoj autoritet iskoristiti i razgovarati s djecom - o vrijednostima, pravilima, pa i o posljedicama krsenja pravila ili loseg ponasanja. Mozes zahtijevati njegovo prisustvo u razredu tvog sina ili pak da progovori par rijeci kad se skupe svi ucenici (ima li te prilike?). Mozda razrednica moze izabrati neku "poucnu" lektiru i tom prilikom porazgovarati o konkretnom problemu. Radionica da odglume odredene situacije mi se isto jako svida, ako nades tko bi to ostvario. Psihologica? No znam da nije najteze naci ideje, nego ih progurati u skoli. Mozda da sama malo senzibiliziras roditelje - pisi im mailove, salji clanke i savjetuj knjige za citanje, sazovite roditeljski sastanak....
Najbolje bi naravno bilo da posaljes cijeli razred tjedan dana u Afriku ili Kinu, da shvate da svijet nije nastanjen samo malim bijelim katolickim Hrvatima.
Probaj naci negu drugu sredinu u kojoj se tvoje dijete dobro osjeca - muzicku skolu, sportski klub, neku radionicu, igraonicu.... kako ne bi samo ovisio o drustvenom zivotu u razredu.
Sanja,
zao mi je sto se tvom sinu takve stvari desavaju
Ovde je skoro bio jedan slucaj maltretiranja usvojene romske devojcice, mislim da je negde na ovoj temi i link. To je bila jos gora situacija jer je nastavnica ucestvovala u tome. Sve je dospelo na tv, u novine i devojcica je otisla u drugu skolu.
U ovoj skoli gde je tvoj sin reaguju drugacije, ali i meni je to sto su ti rekli da se dete navikava i da se ne moze promeniti svet strasno. Skola valjda treba decu i da vaspitava. Pokusaj na neki nacin da utices da se te nastavnice i psiholozi vise angazuju, o tome su vec pisale Ivanas i Eva. Da li postoje neke organizacije koje se bave zastitom ljudskih prava, manjina, zastitnik gradjana tako nesto? Mozda da se obratis njima da se posavetujes sta ti je ciniti. U krajnjem slucaju mozda i da dete promeni skolu, nisu sve skole verovatno iste, to zakljucujem i po primeru ove devojcice ovde. Mozda su negde nastavnici spremniji da udju u borbu sa predrasudama. Mislim samo da ne smes da dozvolis da dete trpi stalno izivljavanje. Kad krenete u borbu mislim da cete se oboje bolje vec osecati
Draga Sanja 48.
Globalni problem je u društvu, roditeljima koji "nemaju vremena" brinuti se zs svoju djecu i odgajati ih, usadti im zdrave temelje za dalji život. Još veći je problem ako živiš u manjoj sredini gdje vladaju lokalni moćnici.
Ja sam od malena bila uvijek drukčija od ostale djece ne u boji kože već u stavovima i razmišljanjima, nikad nisam razmišljala kao ostali i vječito im kontrirala, moram priznati da mi nije bilo lako u osnovnoj i srednjoj školi, ali na faksu sam se preporodila.
Radila sam u osnovnoj školi tako da znam o čemu pričaš, većina mojih bivših kolega nastavnika je mislila da je bogom dana, ali danas postoje institucije i inspekcije za prigovore, kojih se oni boje kao vrag tamjana. A na žalost ponekad treba aktivirati novinare.
Roditelji su me učili da nije svijet ono neposredno što te okružuje, već je puno veći i širi pojam, a različitost je odlična, ljude treba prihvatiti takvima kakvi uistinu jesu, bitna je nutrina, vanjski izgled je prolazan.
Imam prijatelje različitih rasa i boje kože i to me uopće ne smeta nimalo, a okružena sam s prijateljima koji razmišljaju na potpuno isti način. Ja bih uistinu željela posvojiti malu romsku djevojčicu.
Nesto malo, malo ipak se pokrenulo. Cini mi se da su se uciteljice ipak minimalno aktivirale, bar sudeci po komadicima koje uspijevam izvuci iz njega. rekle su mi da ce uskoro na neku predstavu koja govori o razlicitostima, pa sam im predlozila da to iskoriste za razgovor i daju primjere iz svoje okoline. Roditeljski s tom temom bas i ne bi, kazuSljedeci tjedan idem opet u skolu, a i cekam povoljnu priliku da popricam s njegovim trenerom, naime, znajuci gdje ga podizem, on vec drugu godinu trenira judo. Mozda ce se nekome ciniti prenapregnuto, mozda cak i paranoicno ali moja misao vodilja je bila, mora nauciti bar jednu borilacku vjestinu da se zna obraniti ako ikad dodje do takve situacije. Iako je on dijete koje sve pokusava rijesiti sarmom, a kad ne ide onda se povuce, kad odraste, i krene sam hodati gradom, ne zelim umirati od straha hoce li ga neka budala iscipelariti do smrti jer je...drugaciji. A on bi htio biti kao i svi drugi i tu je najveci problem, i zato mislim da je moj najbolji put on a ne mijenjanje svijeta. Moram naci najbolji nacin da ga ojacam, da se ne srami, da se ne osjeca krivim, da bude ponosan na ono sto je i kakav je. I tu mi treba pomoc. Znam da nema recepta, znam da je svoje prve tri godine prozivio na nacin koji mu sada sigurno ne olaksava ovu situaciju, i bas zato mi se cini da ne smijem pogrijesiti pa trazim pomoc na sve strane.
Dodatni problem je sto je on tip koji ce ti reci, ma daj ne talasaj, pusti, ne bih sad o tome, a ja sam spremna jurisati na barikade, i istjerivati pravdu. u ovom slucaju, mislim da ne smijem pustiti ali moram i postivati njegovu zelju (dobra ilustracija su prosvjedi za varsavsku na koje sam ga vodila, trebali ste ga vidjeti kako me je stisavao i micao mi ruku sa zvonca na biciklu, daj suti mama, ajmo, uhitit ce nas) za "privatnoscu".
Eto, sad sam opet malo istresla dusu. Hvala vam svima na dobrim zeljama i savjetima
Sanja,
dzudo - divan sport
Nadam se da i tvom sinu dzudo nece zatrebati nikad, ali ce svest da zna jednu borilacku vestinu povecati njegov osecaj sigurnosti... a mozda nadje i dobre prijatelje u okviru kluba.
videla sam još pre ovu temu, a danas sam na jednom rođendanu upoznala par koji je posvojio romsku devojčicu, sad ima 1,5godinu.
baš sam bila dirnuta, malena je toliko umiljata i roditelji je obožavaju.
Puno sreće svima vam želim.
Sanja48, drago mi je za promjene na bolje, makar i minimalne, a drzim fige da i dalje bude bolje. Za trening juda mislim da je dobra ideja, nije paranoja. Ako nista drugo biti ce to jedna aktivnost koja ce tvog sina veseliti i u kojoj ce biti dobar, i sigurno ce utjecati na njegovo samopostovanje.
Moj je mladji takodjer drugasic, imam i ja svoje brige o uklapanju, ali njegova se razlicitost ne vidi na povrsini, pa je utoliko lakse - bar sto se tice bezveznjaka u prolazu.
Zanima me dal netko zna kakve su šanse za posvajanje Romske djece iz Srbije ili BIH? Koliko sam čitala njihovi državljani koji imaju prioritet u posvajanju obicno se ne odlucuju za posvajanje malih Roma.
Tanja,
ono sto znam je da romske dece ima za usvajanje u Srbiji kao i bolesne jer se ljudi ovde retko odlucuju na njihovo usvajanje. E sad da li mogu da se usvoje iz druge drzave nisam sigurna. Naime imam razlicite informacije. U nasem centru za socijalni rad su nam pricali da romska deca najcesce idu na usvajanje u inostranstvo jer u Srbiji nema dovoljnog interesa za njih. Dakle upravo je bila ta informacija koju i ti imas, prioritet imaju ljudi iz Srbije a ako nema interesovanja za neko dete moze da se usvoji iz inostranstva. A opet kad je moja jedna poznanica iz Bosne i Hercegovine zvala da pita rekli su joj da bi mogla da usvoji samo bolesno dete ali ne i romsko sto je ona zelela. Ali u svakom slucaju mozes da pokusas, mislim da je pozitivna vest da dece ima te mogucnost postoji a sad koliko ce sluzbenici imati sluha, da li ce ti reci kao mojoj poznanici ili ce ipak biti predusretljiviji videces.
Ono što ja znam je da je nekakva preporuka, koja naravno nigde nije zapisana i koju će svi CzSR-i negirati ako im tako odgovara: romsko dete - u romsku porodicu, zarad ocuvanja nacionalnog identiteta valjda... Znam da je čak i ovde imaju problem neromske porodica da usvoje romsko dete, znam porodicu koja se mesecima borila da usvoji malu polu-romkinju i u toj borbi stigla čak i do Ministarstva... Da li za usvojitelje iz inostranstva važe neka druga pravila - to već ne znam. Sve što treba najlakše se sazna u direktnom kontaktu sa Ministarstvom.
Verica
ja sam danas prvi put otvorila ovu temu ali sasvim slučajno i jako me iznenadilo koliko se razmišlja romsko dijete ili ne.Ja sam majka "hrvata"koji to nije od rođenja,3 mj. je bio rom.Da ima prekrasne crne oći crnu kosu,tamnu put pogotovo u ovim ljetnim mjesecima ali se izriba do Božića.Već se i sam šali na svoj račun da je crn ko ciganče.Ne mirim se s činjenicom da će mu se jednog dana početi rugati ali je to na žalost naša stvarnost.Ne znam kako ću se nosti s time kad se to dogodi,a dogodit će se.Toliko ga volim i obožavam da sam uvjerena da ću ga moći zaštititi od izrugivanja.
I ja imam jedno prekrasno crno dijete napokon i eto dosad nas nitko nije pitao ništa o njegovom porijeklu i sl. Osim što svi komentiraju da je presladak i prelijep i da ćemo imati posla kad nam se cure počnu skupljati oko kuće. Ne znm da li što tko misli u sebi i nije me ni briga.
Nekako se naivno nadam da će on više manje proći bez većih problema kad bude veći jer je toliko društveno i veselo dijete, u trenu si nađe ekipu u parku, na igralištu, u gostima. Ponekad si mislim da je oni i rođen da bi izazvao neku promjenu u ljudima oko sebe, jedan član moje šire obitelji je kad smo ga dobili i kad ga je upoznao rekao da je njegov dolazak obogatio ne samo nas nego i cijelu obitelj.
Je cure, sjecam se da su i meni govorili nakon mora da sam "crna ko ciganica" (kao kompliment), a sad kad to govore mojoj kceri nekako mi to zvuci drugacije. Sta cete razvila sam neku drugu presinzibilnost, ali uglavnom nitko si nista ni ne misli dok to govori...
<3
Pozdrav!
Morala sam se javiti kada sam pročitala kako je mališi grozno u školi. Žao mi je što je mališa morao prolaziti tako ružne stvari jer škola nije dobro reagirala od početka. Ne može se dijete toliko ojačati da ga ne bi smetalo odbacivanje od strane vršnjaka i ostalih.
Škola nije dobro reagirala! Svi zajedno, i učiteljica i ravnatelj i psiholog! Dokazano je da nema nasilja u školi, tj. ima ga puno manje, kada škola primjereno reagira na takve situacije. Može li se škola toliko promijeniti, ne znam... Jeste li razmišljali o preseljenju djeteta u drugu školu? Naime, kad se djeca ne žele igrati s malenim ili mu govore da smrdi - to je zlostavljanje! Možda bi se mogli obratiti pravobraniteljici za djecu? Pomozite mu, ne može on njih ignorirati... Djeca su veći dio djetinjstva u školi, a njemu je od ppočetka tamo teško. I sigurno neće u svim sredinama jednako reagirati. Znam primjere gdje su romska djeca prekrasno prihvaćena od strane ostale djece.
Pročitao sam forum vezan za posvajanje Romske djece. Vjerujem da takvo posvajanje nema nekih različitosti no posvajanje bilo koje drugog djeteta. Međutim interesiraju me, nazovimo to tehničkim stvari:
1. Rečeno nam je da povajanjem djeteta dijete dobiva naše prezime, međutim da se ne preporuča da se djetetu mijenja ime, već kao ideja da se doda ukoliko se želi još jedno ime. Iz toga proizlazi da će kasnije djetu u školi potencijalno postojati mogućnost da za neugodnosti. To se može desite s bilo kojim posvojenim djetetom nehrvastke nacionalnosti. Što učniti?
2. Samo posvajnje djeteta podrazumjeva i njegov odgoj u smislu saznavanja od kud potječe, upoznavanje s kulturom njegovog naroda. Dali dijete dolaskom u moju obitelj postaje moja obaveza da dijete upoznam s životom Romske zajednice ili mu to nisam dužan (zakonski) pružiti.
3. Što piše u krsnom listu djeteta? Dali se i to mijenja ili je to zadano? Ukoliko je dijete kršteno.
4. Što učiniti ukoliko obitelj (uža) nije oduševljena idejom posvajanja djeteta romskog porijekla iz predrasuda? Kako razbiti te pedrasude?
5. Dali se dijete romskog podrijeka može/mora krstiti (to pitanje vrijedi i za svu ostalu djecu, ako su kršetena prije posvanjana)?
Ja ću odgovoriti samo na ovo zadnje za krštenje kako je kod nas bilo.
Naša curica nije romskog podrijetla
ali je bila krštena prije posvajanja. Mi smo išli kod svećenika i rečeno nam je da se krstiti može samo jedanput, ali je napravio lijepi i svečani blagoslov.
Na starom krsnom listu pisalo je staro ime i prezime djeteta i krsna kuma. A na novoj potvrdi koju smo mi dobili pisalo je novo ime i prezime djeteta i "nova" krsna kuma.
Nase dijete je romskog podrijetla samo po jednom roditelju, ali su mu podaci u rodnom listu po pitanju narodnosti bili hrvatski, a takvo mu je i ime koje nismo mijenjali.. Znaci u nasem slucaju bioloski roditelji se osjecaju i uznjasavaju hrvatima tako da iako mislimo djetetu rec da ima i romsko podrijetlo ne mislimo ga odgajat u toj tradiciji niti to naglasavat kao jako vazno jer eto to nisu radili ni njegovi bioloski roditelji.
Sto se zakona tice, prema njemu se djetetu mora reci da je posvojeno, ali obzirom da posvojitelji imaju pravo promjene svih podataka od imena, nacionalnosti i vjerske pripadnosti, nisu duzni djetetu reci i to (iako ja osobno mislim da je to potrebno u odredjenoj djetetovoj dobi jer je i to dio njihove proslosti i identiteta).
Sto se krstenja tice, ako vec ima krsni list onda se ne moze opet krstiti ali se mogu mijenjati svi podaci u zupi u kojoj je dijete krsteno. Ako niste sigurni je li krsteno (ne postoji krsni list i drugi dokazi) onda ga mozete krstiti (mi smo npr. culi kontradiktorne price je li sin krsten ili nije, nismo mogli iskopat nikakve papire i nas ga je zupnik krstio bez problema)
Što se tiče imena, većina romske djece za koju ja znam po domovima i koja su posvojena , kao i neka koja su išla u školu sa mojim bratom imaju uobičajena imena za naše podneblje, i ne postoje baš neka imena tipična za Rome. Prezime nara vno svi akon posvojenja mijenjaju, a nacionalnost isto posvojitelji mijenjaju, mo smo isto dijetetu promjenili.
S mojim sinom još nisam načela tu temu oko nacionalnosti jer je premali i n kuži te pojmove. ne mislim ga nešto posebno upoznavati s kulturom i običajima zajednice iz koje potječe, osim kad bude stariji nekih osnovnih činjenica.
Prema onome što sam osjetila kod starije djece u domu s kojima sam se družila i zbližila , oni ne žele imati baš neke veze s prijašnjom zajednicom i njihovim načinom života,žele biti poput svojih sadašnjih prijatelja iz razreda. Jako su me iznenadili s nekim svojim razmišljanjima i sagledavanjima svog prijašnjeg života i ljudi s kojima su rasli.
U osnovnjak sam išao s Robertom koji me naučil voziti bicikl....Tada, znači 77-85 nisam imal pojima što je to Rom jedino sam znao da je super prijatelji i da ima tamniju put od mene. Nažalost vremena su se promjenila.
Čak i nakon površnih razgovora s obiteljima (mojom i ženinom) osjetio sam da postoje zapreke i potencijalni problemi (stvoreni na osnovu krivih premisa) ukoliko se odlučimo za posvojenje malog Roma ili Romkinje. Zapravo nemogu shvatiti u čemu je zapravo ta zapreka, jer drugačiji način života u Romskoj zajednici nije razlog, jer isto bih moga reči za bilo koje dijete koje s područja Slavonije, Dalmacije, Istre... Možda je razlog što očekujem da posvojeno dijete ima ista prava kao i druga djeca u obitelji.
Ja osobno u pitanju posvojenja i moje potencijalne djece nisam ni u jednom trenu uzimala u obzir što će reći naše obitelji, rodbina, prijatelji, samo smo muž i ja među sobom raspravljali i dogovarali koje su naše želje i mogućnosti i s čim se možemo nositi. Od najuže obitelji sam očekivala i dobila bezrezervnu podršku u vezi naše djece i naših odluka, tko ne prihvaća i ne voli našu djecu ne voli istinski niti nas i ćao.
Pričali smo i raspravljali o njihovim pitanjima i nedoumicama, bili otvoreni za razgovor i sami ga poticali, ali njihova mišljenja i stavovi nisu utjecali niti najmanje na naše odluke.
U konačnici, iz iskustva mojih prijatelja i poznanika čak i ako netko ima predrasude ili nešto slično, kad dijete, živi mali čovjek dođe, samo oni kamena srca ga ne zavole, a takvi nam nisu niti potrebni u životu.
Iako se ne može generalizirati, prema mom iskustvu, djeca romskog podrijetla su uglavnom vrlo otvorena i šarmantna, imaju neku lakoću postojanja, "sretan sam što sam živ stav" i to osvaja ljude od prve.
Imam troje djece, ali gdje god dođemo ovo moje crno malo je glavna zvjezda, više me ljudi zna kao "njegovu mamu" nego pod mojim imenom.
Ja sam našoj djeci (9, 8 i 6 godina) rekla za porijeklo, tj. porijeklo njihovih roditelja. Bilo me je užasno strah kako će reagirati. Rekli oni meni: ok. I to je bilo to. Mi odrasli smo puni predrasuda, oni nisu i radije sam tu informaciju podijelila s njima sada dok su manji, nego kad ih zvizne pubertet (a to je doba kad će početi više pitati). Još sam nekoliko puta to spomenula, ali uopće nisu zainteresirani (vjerojatno ono što je već Ivanas navela).
Naša najmlađa curica je prilično tamna, ima muslimansko ime i svi je obožavaju, slično kao i Ivanasinog dječaka. Najstarija djevojčica ima hrvatsko ime i kaže da jedva čeka imati 18 godina kako bi ga mogla promijeniti...
Uh, ljudi moji...
Ja u obitelji imam dva muška člana koji su dugo vremena radili u Aziji pa su im žene porijeklom od tamo (dvije različite države, ali nije Kina, važno je za nastavak priče). I tako sad imam dva puta po dva muška rođaka, od kojih su troje osnovna škola, a jedan srednja. Ne znam koji je slađi, svi su različiti, ali divni. Moram li reći da u školi trpe svašta? Sad je jedan istukao jednog klinca, ispalo je da ga taj već godinama zove "Cigo" (dakle, ne morate biti Rom da bi bili Cigo, važno je biti drukčiji), "Kinez" itd. Dijete stvarno nije ni crno, niti liči na Kineza, ovo govorim samo zato jer ponekad dovoljna i samo spoznaja da je netko različit.
Srce mi se kida svaki put kad čujem kroz što ta djeca prolaze. S njima se puno priča, imaju puno prijatelja, ali ostaje im neka gorčina i nesigurnost... Pogotovo zato jer je dvoje još dok su bili mali izgubilo oca, vjerujem da bi im ipak sve bilo malo lakše da je živ.
I da, psihologinja i ekipa u školi ne čine puno, argument im je...ah, to su samo djeca.
S druge strane, djevojka u mojoj ulici, po svim atrubutima pripadnica "većine" morala je ove godine 8. razred završiti u drugoj školi, izvan grada. Više nije mogla trpiti zlostavljanja. Ovo ljeto su je čak došli matretirati ispred njene zgrade kasno navečer. Po čemu je drukčija? Iskreno, ne znam, malo je povučenija. Ponekad je za zlostavljanje dovoljno i nešto malo, ponekad i ništa.
U moje vrijeme predmet zlostavljanja bila je jedna curica iz Makedonije, samo zato što joj je tata bio Makedonac i malo su tamniji. Nije joj bilo lako. Kad se okrenem unazad mislim da je tada škola trebala puno jače reagirati, zlostavljače se trebalo konkretno kazniti (mada, i tada su djeca direktora i liječnika imala drukčiji tretman), trebalo se puno više pričati o razlikama i humanosti... možda bi maloj uštedjeli koju godinu maltretiranja koje je trajalo do duboke srednje škole. Kako se tada to stavljalo ispod tepiha, tako je i sada. Ipak, mislim da bi roditelji trebali puno jače inzistirati pred školom, od toga napraviti puno veću frku, ali vjerujem da se nisu htjeli zamjerati (trebalo su im pomoći i drugi roditelji).
Ja ću, obećala sam sama sebi, jednom kad mi dijete dođe u vrtić ili školu, reagirati na svaki, i najmanji oblik, zlostavljanja, sprdanja ili vrijeđanja po bilo kojoj osnovi, nebitno radi li se mom djetetu ili tuđem. Želim djetetu pokazati primjer kako se nositi s takvim ponašanjem, a takvo ponašanje se ne smije ignorirati, trpiti ili u njemu, da bi bio prihvaćen, sudjelovati (što djeca često čine).
Želi vam puno, puno snage u odgajanju vaših malih predivnih bića, budite uz njih i više nego što mislite da je potrebno, njima je to uvijek malo, svijet malih bića zna biti užasno okrutan.
nenad, evo kratko na tvoja pitanja
1. Mi smo smatrali da je ime djeteta vazni dio njegovog, vec stvorenog, identiteta (pogotovo kod starijeg djeteta). I nismo ga mijenjali iako bi sigurno izabrali radije neko drugo. Mislimo da dijete moze i samo promijeniti ime kada bude dovoljno staro, a nikako nismo smatrali da mi to trebamo uciniti.
2. Razgovarati ces s djetetom o tome da je posvojeno (to je i zakonski odredeno), ali za detalje o porijeklu uglavnom treba cekati da samo pita. Sto se tice nacina zivota Romske zajednice, oni nisu uvijek isti, a dijete cesto i nije zivjelo u zajednici nego u domu ili udomiteljskoj obitelji prije posvajanja, pa takve informacije uglavnom ne odgvaraju njegovom iskustvu. Mislim da je puno vaznije razmisliti o pozitivnim stvarima koje se mogu nabrojati o romskoj zajednici kako bi se kod djeteta smanjio osjecaj nekog marginalnog porijekla. Ti argumenti posluziti ce takoder u smanjivanju predrasuda prema Romima u obitelji i medu prijateljima.
4. Uglavnom imamo srece, pa obitelj pozitivno reagira kad se susretne sa konkretnim djetetom, a ne nekim hipoteticnim posvojenim Romom. Bit cete medutim suoceni i sa nebuloznim komentarima od "krv nije voda", pa nadalje i s vremenom ce se iskristalizirati koji prijatelji ili clanovi obitelji, za dobrobit vaseg djeteta, vise nece biti dio vase svakodnevnice.
5. Sto se krstenja tice, ja bas nisam dobra osoba za savjete. No kad posvojis dijete, to je tvoje dijete, i cinis sve (skoro sve) kao sto namjeravas sa svojim djetetom. Mi nismo krstili nasu kcer, jer smatramo da je religija, kao i ime, dio vlastitog izbora.
Sto se tice maltretiranja djece u skoli, mislim da je to momentalno jedan od vecih problemam u hrvatskim skolama, koji se ne odnosi iskljucivo na "razlicitu" djecu i mislim da bi roditeji sve odlucnije trebali zahtjevati angazman skolskog osoblja i edukaciju djece (i profesora) u tom pitanju.
Dragi svi,
nije me bilo neko vrijeme na forumu, puuunnno obaveza od kada su curke stigle kod nas.
Samo kratko,
ja sa svojom rodbinom nisam i neću raspravljati o porijeklu svoje djece, mislim da ih se to uopće ne tiče, a valjda radi mojeg stava nitko mi se ni ne usuđuje postavljati previše pitanja.
Pitaju moje najbolje prijateljice, na što im one uredno odgovore da nemaju pojma, neka se meni obrate. Naime živimo u maloj sredini, svi pričaju o nama, starija princeza je tamnoputa sa tamnim okama, dok je mlađa svjetla sa plavim okama, prekrasne su jako otvorene. Sad su krenule u vrtić i za sada je sve OK, jako su društvene i komunikativne. Postavila mi je jedna kolegica pitanje, barem sam mislila da je kolegica: da li su naše? Na što sam joj ja odgovorila: Naravno da su naše, čije bi bile.
Naravno da su se vremena promjenila, djeca su sve nasilnija, a globalni problem je samo ako si različit, kad malo provrtim film tako je bilo i prije al se nije davalo na javna zvona. Smatram da je djete najbolje pripremiti na odrastanju u svijetu gdje smo svi različiti i dobro je biti različit jer si poseban. Ja ću u tom duhu odgjati svoje cure.
Pozz,
pozdrav... svaka cast na ovako plemenitom cinu! samo bi se htjela ubaciti na kratko... isto kao sto je vama neumjesno sto vas neki pitaju jesu li one nase! ( i ja mislim da je strasno neumjesno, i bezobrazno te malograđanski) htjela sam se osvrnuti na vas komentar "umjetne oplodnje" ja sam u MPO postupku, i u nasoj djeci nema nista umjetno... oplodnja se zove ili vantjelesna ili potpomognuta! jer bas to i je a moje jajne stanice i muzevi plivaci nisu umjetni... nego se potpomognuto spajaju van tjela!Dragi svi,
nije me bilo neko vrijeme na forumu, puuunnno obaveza od kada su curke stigle kod nas.
Samo kratko,
ja sa svojom rodbinom nisam i neću raspravljati o porijeklu svoje djece, mislim da ih se to uopće ne tiče, a valjda radi mojeg stava nitko mi se ni ne usuđuje postavljati previše pitanja.
Pitaju moje najbolje prijateljice, na što im one uredno odgovore da nemaju pojma, neka se meni obrate. Naime živimo u maloj sredini, svi pričaju o nama, starija princeza je tamnoputa sa tamnim okama, dok je mlađa svjetla sa plavim okama, prekrasne su jako otvorene. Sad su krenule u vrtić i za sada je sve OK, jako su društvene i komunikativne. Postavila mi je jedna kolegica pitanje, barem sam mislila da je kolegica: da li su naše? Na što sam joj ja odgovorila: Naravno da su naše, čije bi bile.
Naravno da su se vremena promjenila, djeca su sve nasilnija, a globalni problem je samo ako si različit, kad malo provrtim film tako je bilo i prije al se nije davalo na javna zvona. Smatram da je djete najbolje pripremiti na odrastanju u svijetu gdje smo svi različiti i dobro je biti različit jer si poseban. Ja ću u tom duhu odgjati svoje cure.
Pozz,
u svskom slucaju moj naklon do poda za vas!
Potpisujem J&D naime i sama sam prošla mnogo postupaka potpomognute oplodnje i sad pokušavamo posvojiti dijete i nakon svega mogu samo reći da nije bitno kojim putem netko dođe do djeteta dal je to potpomognutom tj. medicinskom oplodnjom dal je to posvojenjem ili putem spolnih odnosa sve su to naša djeca i isto tako mi je neumjesan ovaj komentar a ona je došla do djeteta umjetnom oplodnjom. Sorry, ali kao što je tebe uvrijedilo njeno pitanje ovakvo isticanje vrijeđa neke druge osobe. Vjerojatno to ne bi isticala da je rodila dijete koje je začeto prirodnim putem, možda žena na kraju krajeva i nije ništa loše mislila baš zbog toga što je prošla drugačiji put? Eto nemoj zamjeriti na ovom komentaru
Ma naopako... Samo sam htjela skrenuti pozornost... Jer ce se negdje mozda zalupiti vrata zbog neopreznog komentara, a nije potrebno! Uostalom mislim da se zeni koja je ucinila nesto tako plemenito ne moze nista zamjeriti! Samo sam htjela ukazati da se pripazi na izraz!
odgovor neni, moj prijatelj je posvojio dvoje klinaca, ali im je promjenio ime u koja je htio , a stara imena ostavio kao krsna.
sati, meni možeš i zamjeriti - baš me briga... ne kužim što si htjela reći s "naime ona je došla do djeteta umjetnom oplodnjom" - da su naša djeca umjetna? plastična? s bar-kodom na čelu?
ovom si izjavom neplodnim parovima učinila upravo ono što sama zamjeraš toj kolegici - pokazala ogromnu dozu neznanja i predrasuda. kako su cure već i napisale, u medicinski potpomognutoj oplodnji nema ničeg umjetnog i taj je naziv potpuno neprihvatljiv, diskriminatoran (prema nama i našoj djeci) i netočan. ne vjerujem da si zbilja mislila nešto loše, ali baš bi zbog toga mogla razmisliti o tome da li s pravom zamjeraš toj kolegici jer joj je možda samo izletila nesmotrena glupost kao i tebi samoj.
i da - ljudi su ograničeni i puni predrasuda, ali najčešće iz neznanja, ne zlobe. mislim da bismo svi trebali pokušati učiti i iz tuđih iskustava pa tako i tvoja kolegica od tebe o posvajanju, a ti od nje (ili nas na forumu) o MPO.
Mali mimi nisam znala da pokusavate posvojiti... Ucinilo mi se da jos pokusavate sa MPO-om
Što se tiče termina umjetna, potpomognuta, medicinska, ja osobno uvijek koristim potpomognuta oplodnja jer znam da onima koji su u toj priči smeta termin umjetna i razumijem zašto, ali većina ljudi to jest uvriježeni naziv, i osim malog postotka zadrtih i neinformiranih, većini ljudi nema ništa u djeci začetoj na taj način umjetno, već je to postao uvriježeni naziv, kao npr. "menga" za mjesečnicu i sl.
Mislim da svatko od nas može prepoznati kad je neki komentar ili pitanje upućeno iz neznanja a kad iz zlobe i predrasuda.
Slazem se ivanas, ali zato mi koji to znamo bi trebali educirati ljude oko sebe! Pa da se konacno prestane govoriti iz navike umjetna! Niko nije rekao da to netko govori iz zlobe ili da bi uvrijedio nekoga! Ali se zato educiramo... Pa necemo ni za djecu rome reci cigani ili za afroamerikance crnje... Zato sto se to tako kaže!! A iako kažemo jednom iz puke greske ocekuje se da te netko ispravi i da to vise ne kažeš! To je isto ko kad ljudi bulje u djecu s posebnim potrebama! Mislim da smo ipak napredniji narod od toga!
da i ja sam koristila taj termin i u vrijeme kada smo mislili krenuti na mpo, ali nisam to tak doživjela.. nije me nikada to dotaklo na toj razini, ali danas kada ćitam i čujem na sve strane koliko to može nekoga povrijediti zbilja se trudim ne koristiti taj naziv. ja to nisam shvačala na toj razini umjetno, nego da je sam naćin oplodnje ne prirodan..
nadam se da nisam sada nešto krivo rekla, oprostite ako sam nekog uvrijedila!
Ma nisi nikog uvrijedila... Ali nazalost ljudi misle da nacin nije prirodan, to bi isto bilo kao da se za transplataciju npr. Bubrega kaze umjetan bubreg.... Nije umjetan pravi je... A sad sto se tvoj nije uspio oporaviti pa je uz neciju pomoc transplantiran novi... Nikome nije palo na pamet reci umjetan organ ili umjetna transplatacija! Imamo prirodnu jajnu stanicu i prirodne spermije... Jedina razlika je sto spermi sam ne dopliva nego ga van tijela pomjesaju sa jajnom stanicom i vrate nazad! Ne znam ni sta je tu umjetno ni neprirodno!
vidim da je ispalo kao da nam je isključivo zasmetao izraz "umjetna". kao što je ivanas rekla, svima nam je jasno da se taj termin uobičajeno koristi (što ga ne čini ispravnim jer ne biste vjerovali kod kolike količine ljudi on vodi do predrasuda i krivih percepcija djece - ima jedna priča kad je ženi u babinje došla jedna gospođa i za djecu (bliziće) rekla kako su lijepi, kao da su pravi!) i da ga većina ljudi uistinu koristi iz neznanja. ali meni osobno u satinom postu nije toliko zasmetao sam izraz, već čitava konstrukcija rečenice "Komentar nije bio na mjestu, naime ona je došla do djeteta umjetnom oplodnjom, Ljudi su ograničeni". mislim...što bi se iz toga trebalo zaključiti?!
sam izraz "umjetna" me ne vrijeđa kad vidim da se koristi iz neznanja. lijepo ispravim čovjeka, objasnim zašto to nije ok i idemo dalje... ali vrijeđaju me zaključci i brojne predrasude koje često proizlaze iz izraza, a upravo tako mi je zazvučala satina izjava.
kao što sam već napisala, kolegici zamjera što i sama čini, a vjerovatno su obje izjave samo gafovi i vjerovatno niti jedna nije imala loše namjere. malo razumijevanja, tolerancije i progledavanja kroz prste za neke sitnice ne bi škodilo...
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
