 |
|||
Vlvl, puno, puno, puno hvala. Ovo što si nam ti pružila je tako rijetka i tako dragocjena informacija jer su na ovom forumu uglavnom iskustva mama koja su posvojila dijete do oko 3 godine, ako se ne varam. Mi ćemo u našoj molbi isto napisati do 5 godina, možda ćemo se odlučiti i za starije dijete jer vidim da, što duže razmišljam, a i što sam više okružena starijom djecom (tj. kako djeca koja me okružuju rastu) ta mi se granica pomiče, pa me to sve jaako zanima.
"Ali nije to sve. Dobili smo perspektivu. Što smo prije mogli očekivati? Rad do penzije? A sada sam na nov način povezana s cijelim svemirom.
Osjećm se tako majčinski i ispunjena obiljem da to ne mogu opisati. Kao kraljica majka. Kao gazdarica imanja u čijoj je brizi i njena obitelj, i nadničari, i sve voćke, stoka, kučići i mačići. Iako tako zvuči nisam umišljena. I nisam luda, sasvim sam normalna, vjerujte."
Kako si ovo opisala.
Hvala ti na prici koju si podijelila s nama, puno znace vasa iskustva roditeljstva. Rekla si da ne zelis da vas hvalimo zbog posvojenja, ali neces mi zamjeriti ako ti kazem da me odusevila tvoja hrabrost i snaga.
Bok cure!
Još sam nešto zaboravila spomenuti. Od kad smo postali roditelji smanjio se broj onoga što nas može jako uzrujati. Što je prije bilo povodom brige i ljutnje, na poslu i drugdje, sad je nevažna smetnja. Sigurnost i zdravlje obitelji su na prvom mjestu, a onda dugo duugo iza nema ničeg. Postali smo jako fleksibilni.
Ali zapravo sam vam htjela opisati klinca kad je došao. Naime, svima se čini 10 godina puno, i da je to veliko dijete. Ali nije tako.
Koliko je veliko veliko dijete?
I meni se na sam spomen 10 godina činilo da to mora biti veliko dijete, i pomalo sam se pitala hoće li uopće biti djetinjasto. Međutim, ljudi moji, to su vam još uvijek malecka dječica. Mali je meni dosezao do struka, a ja sam visoka 1,65m. Još je mogao nositi odjeću broj 8, a u broju 12 je naprosto plivao.
I po ponašanju je bio pravo dijete. Mazio se, htjeo pjevati u autu, baš smo se lijepo napjevali putujući simo tamo tih prvih vikenda. (U vezi s troškovima: trošak benzina za odlazak i povratak svakog petka i nedjelje u onom prelaznom razdoblju nije zanemariv.)
Vidjelo se da mu fali pažnja. Donosio je svoje udžbenike u dnevnu sobu i čitao nam pjesmice i sastavke koje su radili na satu. Mucek mali.
Preodgovorno dijete
Istovremeno, imao je brojne osobine odrasle osobe: određenu ozbiljnost, neočekivanu razinu svjesnosti i upućenosti u odrasle stvari, visok stupanj odgovornosti prema obitelji. Također je pokazivao i još uvijek pokazuje suosjećajnost veću nego biste od dečka te dobi očekivali. Bilo je tu i nešto što sam nazivala "ponos siromaha", a što se u međuvremenu izgubilo.
Iako je bio mazica, gotovo igračka cijele obitelji, posebno kad je bio manji, njegova braća su se prema njemu ponašala kao prema odrasloj osobi, s više poštovanja i uvažavanja nego smo zbog razlike u dobi očekivali. Nemojte misliti da nije bilo zafrkavanja i humora između njih, ali onaj osnovni odnos bio je ravnopravan.
Možda je to bilo jer su svi skupa prošli teškoće i prerano bačeni u svijet odraslih i odgovornih. Ili su oni u njemu prepoznali i osjetili odlike zbog kojih su se tako odnosili.
Tako smo ga i mi prihvatili, više kao punopravnu osobu i partnera u obitelji. Uvijek smo se trudili pružiti mu sve poštovanje i uvažavanje koje mu kao ljudskom biću pripada, i omogućiti mu da sudjeluje i donosi odluke koliko je moguće.
Ali, pročitali smo još na početku jednu izvrsnu knjigu u kojoj su opisana djeca koja su zbog situacije u obitelji postala "preodgovorna" - nadam se da sam dobro upamtila izraz. Tamo je pisalo da je otežan pun razvoj djeteta ako se mora prije vremena ponašati odraslo, i da preuzimanje odgovornosti za sebe i druge u ranoj dobi nije poželjno. Pa smo se trudili, koliko smo mogli, skinuti odgovornost s njegovih pleća, a da mu ne narušimo prava i slobode.
Jasno, to je puno lakše reći nego učiniti.
stvarno Vam se divim...veliki ljudi s jos vecim
Ne znam kad me se neka osoba ovako dojmila.
I kada sam nešto čitala s ovakvim zanimanjem...
Ipak mi se nameće misao da su za posvajanje "velikog" djeteta sposobni samo odabrani. Ne da ga ne bi mogli voljeti već bi li mu znali pomoći kao vi, da prevlada sve stresove, strahove i nesigurnosti i izraste u sretnog i zadovoljnog mladog čovjeka.
Vlvl,
Možeš li nam reći, molim te, koliko ste bliski? Mazi li se s tobom ili se je mazio kad je bio mlađi? Povjerava li vam svoje tajne, osjećaje? Priča li o prvoj mami? Kako se snalazi s vršnjacima? Naravno, samo ako želiš o tome pisati. Između ostalog mi se kod tebe sviđa to što s takvom lakoćom govoriš o svojim osjećajima. Ipak se bojim da ne bih sa svojim pitanjima ušla previše u tvoju i vašu obiteljsku intimu, pa me ti samo upozori kad treba stati.
Vlvl, šta drugo nego reći ti - hvala
Tvoja prica je jako lijepa i dirnula me, a i tim vise jer u bliskoj obitelji imam jednu curu koja je udomljena (ali kao da je posvojena). I prekrasno je gledati kako je to sada vec prava odrasla zena...A dosla je kao malo, nesredjeno dijete se milion problema..
Za ovo razmisljanje:
Autoritet se ionako ne gradi udarcima. Udarcima se samo iskazuje slabost i nemoc onoga koji udara da reagira drugim metodama. Upravo zato sto ga nikad nisi udarila mozes mu biti samo veci autoritet.Vlvl prvotno napisa
Vlv, nemoj nam sad pobjeći... Kad je tvoje iskustvo toliko dragocjeno... Pliz nam se i dalje javljaj.. Ja sam sigurna da je vlvl to napisala u brzini, pa napisala nam je vlvl pravi mali roman u stilu ruskih klasika... I kad sam ja to čitala znala sam da će ta rečenica navući raspravu... Ne bih htjela da ode u neželjenom smjeru, koliko god jest nomen omen. Vjerujem da i moje primjedbe koji put zazvuče čudno i jednom sam jednu osobu nenamjerno povrijedila i bilo mi je grozno (zadnji put mi se to dogodilo kod rasprave o posvajanju romske djece), ali ipak većina nas tu brzo piše, plus se ne vidimo i fali nam gestikulacije i brzine komuniciranja u živo. Pls do come back. We need you
Potpisujem Inu33.
Ma cure, nemojte se uzrujavat. Tu sam, tu sam. Samo ima osim mene i drugih korisnika kompjutera.
Mislila sam si što će ispast iz tog spominjanja ideje udaranja djeteta. To baš nije popularno u ovoj generaciji. Ipak mi se čini da je većina kliinaca koje poznajem bar ponekad dobila po turu. Nemojte se vrijeđat, nisam mislila na premlaćivanje djeteta kao na odgojnu metodu.
I sad, oprostite, ali kad sam promatrala nećake koji su znali bit razulareni i bezobrazni mislila sam "Ma, ja bi njih, da su moji..."
I nije to jedino gdje sam mislila kako bih ja to riješila rezolutno, cak-cak, te ne može ovo, ne smije ono, ako ja kažem ti moraš poslušat, ako si bezobrazan slijedi kazna, nema otezanja, nema televizije iza nekih sati, nema hrpa slatkog... Ja bih to znate sve super, po špagici.
Ha, da ne bi! :D
Ubrzo po dolasku klinca, još u onom prvom razdoblju opće ljubaznosti, shvatila sam da ne ide sve tako. I zamislite, nisam se uzrujavala zbog toga. Zaključila sam da sam si puno živaca sačuvala time što nisam mlađa dobila klinca. Vrijeme mi je orubilo čoškove i učinilo me fleksibilnijom.
Znate kako sam rekla da mi je znalo biti smiješno kad je mali bio "zločest" ? I mi smo sami sebi bili smiješni dobar dio vremena.
Jedno od pitanja je da li se mali mazio. Pa da, je. Ali u početku puno više sa suprugom. Ja sam se držala više na distanci, po sistemu još se ne poznjemo, neću inzistirati na iskazivanju bliskosti. Sad mi se čini da sam trebala postupiti drukčije. A moj suprug se upravo topio oko malog, razgovarao s njim glasom mekanim od ganuća, zvao ga i nagovarao na maženje. Mislim da je mali neko vrijeme mislio da ga ja manje volim.
Ali je za čas shvatio da sam ja osoba koju se pita za produžetak izlaska, kupovinu oblizeka i takve stvari, supruga je malko teže nagovorit.
Uvaljivao nam se u krilo do pred godinu dana. I iako se nismo baš grlili i ljubili, uvijek smo ga mogli češkati po leđima ili ruci, šuškat po glavi, masirati. Zna doći i izreći to kao zahtjev "Češkaj me!"
Svaku večer od prvih dana naovamo netko (suprug češće) provede s njim nekoliko minuta u razgovoru i češkanju, kad je već smješten u krevet. Kad odlazimo, obično kaže "još, još". Propustimo to samo kad smo jako umorni, ili je on ljut na nas. Onda se zbije uz zid, da ne možemo do njega. Ali i kad je ljut zna ispružiti ruku van ispod deka, da je možemo češkati.
Hja!
Tenk ju, tenk ju, tenk juuu. Ovo je jako slatko - s vađenjem ruke za češkanje unatoč ljutnji. Podsjeća me jako na moju djagu dičicu iz moje okoline - moje nećakinjice. Vjerojatno je to ono što su nas učili u Školici - koliko god su djeca koja su posvojena specifična jer imaju bitnu stvar oko identiteta za odraditi, toliku su unatoč specifičnostima... jednostavno djeca
Ali i kad je ljut zna ispružiti ruku van ispod deka, da je možemo češkati.
Hja!
Mene zanima kako je tvoj sin prihvaćen u društvu svojih vršnjaka. Da li je imao neugodnih situacija u vezi s tim što je posvojen?
Zna li on da pišeš na forumu?
Ne, ne zna.
Kad bi znao vjerojatno bi htio pročitati, a da pročita sigurno bi mu bilo neugodno, a možda bi se i ljutio.
Nije imao problema u društvu s tim da je posvojen, koliko znamo. Kad smo ga upisali u školu, prije nego je došao, razgovarali smo s ravnateljicom, pedagogicom i razrednicom, koju smo upoznali u razredu, zajedno s djecom. Vjerojatno su oni svi poslje odradili rundu razgovora, a u tu školu idu i neki suvagovci, pa su klinci navikli na drukčije.
S druge strane, njegova povijest nije podesna za zafrkavanje: mama mu je umrla, to je nesreća, to čak ni najzlobniji neće shvatit kao sramotu. Ne znam da li bi bilo drugačije da je napušten ili zlostavljan.
Jednom je došao jako tužan i ljut na prijatelja koji mu je u svađi rekao da mu se mama sigurno razboljela jer ju je uzrujavao. Smirivali smo ga kako smo znali, rekli da je taj malac rekao groznu glupost, ali da ljudi u ljutnji i svađi svašta kažu, i da mu je vjerojatno već žao. Ne znam ima li to veze s tim incidentom, ali ne druži se često ko prije s tim dečkom.
S vršnjacima se dobro snalazi, i prilično je omiljen u društvu. Zgodan je, sportski tip, pristojnih ocjena, nije suviše grub, a ni pekmezast, trudi se biti 8). Hoću reći lako ga je voljeti. U prijateljskim je odnosima s dosta dečki iz razreda i s treninga. I s curama se dobro slaže. S našim nećacima i nećakinjama se rado druži, i oni s njim.
Prilično je otvoren i brbljav, većinom nam kaže što ga muči. Ili obilazno pokrene temu, pa možemo naslutiti. Naravno, ponekad mulja, ili otvoreno laže - gleda u oči i tvrdi da nešto nije bilo kako je bilo.
Vlvl, stvarno prekrasno
otvaraš nam prozore
Vlvl,
Ti si predivna mama.
I vaš malac je divan.
Prekrasno
Čekam nastavak
Cure,
kad sam se javila na forum stvarno nisam očekivala toliku pažnju. Vidim da je ovo široka tema koja mnoge bolno zanima.
Stvarno, stvarno želim ohrabriti sve koji se predomišljaju, da razmisle o posvojenju većeg djeteta.
Imamo mi povremenih velikih problema, briga, stvari koje su me tištale da nisam mogla spavati. Ali kad god sam se okrenula unutra i razmislila da li mi je žao što smo posvojili to dijete, jedini odgovor koji nalazim u sebi je da mi nije žao. I među svim onim "da bar" (da bar je malo manje kompliciran, da me bar hoće poslušati, da bar nije tako tvrdoglav) nema ni traga "da bar smo posvojili neko drugo, mlađe dijete".
A da nas vidite kad se posvadimo ili naljutimo jedni na druge, ili kad se durimo...
Evo, skidam se sad s interneta i idem malo radit. A poslije ću vam ubacit priču kako je bilo na početku, kad je tek došao.
Pozdrav! I moj vas suprug pozdravlja, rekao je da mu se neda ulogirati. On, kao i ja, od početka svima s kojima razgovara na tu temu objašnjava kako nije bed posvojit veće dijete.
Ja imam biološkog sina od 14 god. i mogu ti reći da potpisujem sve što si gore navela.
Svratila sam samo te pozdraviti, Vlvl. Inače, rado čitam što pišeš.
Veeeeliki pozdrav tvojoj obitelji
I ovaj ti dio potpisujem!Evo, skidam se sad s interneta i idem malo radit
A ja sam u kratkom predahu od rada malo došla to vidjet ima li što novo od vlvl. I ima :D ... Keep it coming, ili što bi rekao Jerry Springfield "Bring it on"!!! Jedva čekam daljnje opise. Ne mogu ti se dovoljno zahvaliti, jedino se nadam da ti je nagrada u ovom nesebičnom davanju tvojih iskustava
Vlvl svako dijete je i tvrdoglavo i neposlušno. Za svoje rođeno dijete mogu reći da je dobro ali ima faza kad bih je najrađe bacila kroz prozor (naravno da neću).
I ja sam pobornik posvajanja djece i u starijoj dobi. Imam uvjete i rado bih posvojila ali imam i vlastitu djecu pa to nije moguće.
Svojevremeno sam provodila vrijeme u Nazorovoj i drugim domovima kao i na centrima i upravo je strašno ono što sam tamo doživjela. Toliko strašno da sam rekla da ću sve raditi samo ne u svojoj struci.
Dragi moji vadite tu djecu van, neka barem koju godinu do odrastanja osjete toplinu obiteljskog doma. Djetinjstvo tako brzo prođe, bez majčinog zagrljaja i bez češkanja ručice i bez puse za laku noć.
Roditeljstvo je pružanje, pružanje i opet pružanje. Moramo ih voljeti, moraju se uz nas osječati sigurnima, moramo ih razumijeti. Naravno, potrebno ih je i usmjeravati i odgajati ali sve to proizlazi iz ljubavi i pažnje. Uvijek i u svakom trenutku treba djetetu pokazati da vam je stalo do njega, da ga volite i da želite s njim podijeliti svoje emocije. Dijete ćete nahraniti ljubavlju i bez poljubaca i zagrljaja (ako ono to ne želi) svojim postupcima - prvenstveno zajedničkim druženjem, igrama, utakmicama i ostalim aktivnostima koje vole veča djeca. Niti jedan poklon ili igračka to nemože zamijeniti.
Manja djeca su otvorenija pa lakše uspostavljaju emocionalne kontakte - ona će vas zagrliti već nakon par susreta i neće se skidati s vas - poput malog čička (takvi su moji iako nisu posvojeni) dok su veća djeca naučila živjeti bez toga i ponekad ih takva bliskost plaši i uznemirava. Njih je najlakše pridobiti kinom, obiteljskim odlascima na izlete, jahanje, bazen, nogometna utakmica, rolanje klizanje (ovisno o spolu).
Eto i ja se isto raspisala (uglavnom vas samo lurkam jer ste mi posebno dragi). Može li čovjek učiniti drugom biću išta ljepše no pružiti mu svu svoju ljubav i toplinu a pritom ne tražiti ništa zauzvrat.
VlVl..-i ja redovito čitam tvoje postove..super su mi..polako nas pripremaju za ono što nas tek čeka....gutam svako tvoje slovo....i skromno grickam noktiće od napetosti...
Da, od početka smo pokušali djetetu pružiti osjećaj sigurnosti. Ta potreba za sigurnosti očituje se i u tome što se zabrinjava kad najavimo svoj odlazak doktoru, i nikako ne voli da se nas dvoje svadimo.
Razgovarali smo kako smo krenuli u posvajanje, kako se osjećali za vrijeme postupka. Objašnjavali smo da nismo htjeli birati djecu, da smo odlučili od početka ostati uz njega, trudili se da se ni slučajno je osjeti kao bilo kakav "drugi izbor".
Dobili smo nekoliko poziva na razgovor iz centara kad je mali već bio kod nas. Znali smo i pred njim nazvati pa reći da smo već dobili dijete ili u postupku posvajanja. (Naime, tek kad smo dobili rješenje o posvojenju poslali smo dopis, ali ne na svih 107 centara, nego samo onima od kojih smo dobili bilo kakav odgovor.)
Jedna od najdražih uspomena, negdje kad je imao 13 godina: u razgovoru smo nekako natrapali i na mogućnost da on neće imati djece. A mali je ispalio "Pa šta, i ja ću posvojiti. Reći ću da je to u mojoj obitelji nasljedno."
Prva obitelj
Bilo je pitanje koliko smo razgovarali o njegovoj majci. Prije više, sada manje. U početku smo pitali kako je bilo kod njega doma, kako je njegova majka nešto radila. Ali bojali smo se dirati rane. Majka je bolovala i slabila mjesecima pred njegovim očima. Strašne stvari. On bi povremeno ispričao neki doživljaj iz ranijeg djetinjstva i usput spomenuo majku. Kad je govorio o kuhanju i drugim kućnim običajima, češće bi rekao kako je bilo kod udomitelja, ili kako nešto radi njegova sestra.
O ocu nismo razgovarali. Sestra nam je ponešto rekla o njemu, i izjavila da on njima puno ne znači. Jednom je na početku suprugova baka netaktično pitala: Mama ti je umrla, a tata? A malac je naizgled mirno odgovorio "On ima drugu obitelj." Bojim se da je to bolna točka, ali on nije pokretao temu, a mi smo mislili da je bolje ne pitati.
Znali smo razgovarati o njegovoj majci, kako je bolovala, liječila se i umrla. Ponekad iskoristili temu da progovorimo o važnosti preventivnih pregleda. Odemo zajedno na njen grob. Svi mi koji smo nekog izgubili pitamo se zašto je baš ta osoba umrla, koja nam treba. Djecu to muči još i više. Ponekad razgovaramo o tome što se zbiva poslije smrti, o našim razmišljanjima o duši i postojanju.
Ali ovo sam vam zapravo htjela ispričati
Početna idila
Znate, odmah na početku bili smo svi tako oduševljeni jedni s drugima, da je sve što je mali napravio nama bilo lijepo i krasno. Što god je rekao i učinio mi smo doživljavali kao dokaz kako je dobar i pametan. Ako je slučajno napravio nešto ne baš toliko divno, i to smo primali kao pozitivan znak "da je mali pravo dijete". Bilo je to čisto stanje zaljubljenosti, koje se protegnulo nekoliko mjeseci. Čak smo racionalno bili svjesni toga, ali svejedno smo tako osjećali.
Početne greške
Pretpostavljam da smo onda napravili dosta grešaka. Prve večeri kad je došao na vikend gledao je s nama film i išao spavati pola sata kasnije nego kod udomitelja, i nikad nismo uspjeli vratiti ranije vrijeme odlaska u krevet.
A kad je mali ispričao da mu je dosadno ostati u boravku, gdje rade zadaće, moj je dragi vrlo pedagoški rekao da je to sigurno zato što je pametan, pa mu ne treba vremena kao drugima da nešto nauči. Poslije se pokazalo da ima problema s koncentracijom, da mu je teško baviti se dulje vrijeme istim gradivom.
Sjećala sam se prijateljice iz djetinjstva koja je satima brljila po tanjuru, pa sam odmah u početku rekla malcu da ga nećemo tjerati da jede ono što ne voli, jer ne želim takve scene u kuhinji. Ali pokazalo se da to nije dobro. Onda smo razgovarali s njim, rekli da ne može više tako, od sad će jesti što mi kažemo. Žao nam je što povlačimo danu riječ, ali njegovo je zdravlje važnije, a mi imamo odgovornost itd. Počeli sa svakodnevnim pregovaranjem oko hrane. Najčešće napravimo tri jela od kojih dva mora uzet. Ne trebam reći da često uzme mikroskopsku količinu onog što mu ne paše.
Pristojno dijete
Ali nisam vam još rekla kakav je on bio tih prvih dana. Dugo mu je trebalo da se opusti i oslobodi. Tjednima i mjesecima njegovi odgovori na naša pitanja bili su: može i ne treba. Bio je izrazito pristojno dijete, pun hvala, molim, izvoli i dobar dan. To vam se možda čini super, ali ne smije klinac biti previše pristojan. Svi smo čekali kad će se opustiti, obitelj nas zafrkavala, govorili su "ono vaše pristojno dijete".
Sigurno ne bih mogao
Imao je nekakve hemunge da otvoreno zatraži što hoće. Koristio je izraze poput "sigurno ne bih mogao ostati vani do..." ili "vi mi sigurno ne biste htjeli kupiti...". Dugo smo ga odvikavali od toga, inzistirali da jasno oblikuje zahtjev ili molbu. Na kraju je suprug zaprijetio da sve što tako zatraži neće dobiti, i počeo je na takve negativne izjave odgovarati "pa da, kad tako kažeš onda ne bi mogao". To je pomoglo.
Osim toga mali je često nešto rekao što mi nismo dobro čuli, a kad smo tražili da ponovi samo je rekao "nije važno". I nikako ga nagovorit da kaže što je htio. Ili počne pa se sam prekine: "Mislio sam sutra poslije škole, mrmlj-mrrmlj-mrmlj - ma, nije bitno." Možete zamisliti naše oduševljenje takvom komunikacijom. To ga još nije sasvim prošlo.
Vlvl, predivne su tvoje priče...
pa on je tipični tinejdžer, imam kumče, od prijateljice sina, 14 godina, stalno visi kod nas, ponaša se isto kao tvoj sin. Ma, ISTO! A tek kada se pokušam sjetiti sebe u toj dobi...
A ono:
"u razgovoru smo nekako natrapali i na mogućnost da on neće imati djece. A mali je ispalio "Pa šta, i ja ću posvojiti. Reći ću da je to u mojoj obitelji nasljedno."
Ja se sa svakim novim postom sve više rastapam
...prekrasno si ovo napisala.........i vjerujem da će tvoje iskustvo mnogima pomoći.....
Svi doma visimo na forumu i cekamo slijedeci nastavak...
I ne treba sve biti savrseno - Amishi su svojim poznatim rucno izradjenim dekama namjerno dodavali koju gresku - jer samo Bog moze biti savrsen. A vi ste savrseno nesavrseni ili nesavrseno savrseni ili sto vec, hocu reci imate bas onako super dozu ljudske nesavrsenosti i sve vas to cini jako dragima i samo cmoljimo na vasu pricu.
Ah, dragi moji, i mi cmoljimo na vaše odgovore.
Kako smo kvarili dijete
Mali nam je došao kao izraziti čistunac i konzervativac. Stidljiv na golotinu i javno iskazivanje ljubavi, izričito nenaklonjen slabostima poput pijanstva i drogiranja, zbunjen samim postojanjem istospolne ljubavi. Nismo prokužili koliki dio toga je mentalitet malog grada, koliko ima udio biološka ili udomiteljska obitelj, karakter ili dob?
I sad, ako vam padaju na pamet crne misli i sumnje, ne mogu bolje opisati, ali vjerujte, nisu to bili simptomi napastovanog ili na sličan način traumatiziranog djeteta.
Evo tipičnog primjera. Dok je isprobavao odjeću u kabini trgovine, dvije hihotave curice od 5-6 godina vrzmale su se blizu i povremeno okrznule zastor. Izašao je uštogljen ko batler, a čim smo napustili trgovinu ozbiljnim tonom izrazio je negodovanje zbog ponašanja te neozbiljne djece.
Trudili smo se navesti ga da postane opušteniji i manje uštogljen, ali to je potrajalo. Objašnjavali smo mu ideju tolerancije, kako je važno ne činiti drugome što ne želiš da čini tebi. Pričali smo o zabludama iz povijesti, o inkviziciji, o promjeni općeprihvaćenih pravila ponašanja s vremenom i udaljenosti...
S druge strane, mi sami pijemo malo, ne pušimo, poštujemo se međusobno, nemamo afere, održavamo dobre odnose sa širokom familijom i gotovo ne psujemo. To je djetetu valjda pomoglo da shvati da naši stavovi o toleranciji nisu automatski povezani s društveno neprihvatljivim ponašanjem, neredom ili neodgovornosti.
Muško i žensko
Konzervativan i u stavu o muškima i ženama, uobičajene klišeje smatrao je prirodnom istinom. Jednom smo ga pitali zašto tako misli, a on je među ostalim nabrojio da žene manje zarađuju.
Onda mi je puko film, i rekla sam da je zarađujem više od supruga, tete i strine više od tetaka i stričeva, bake su dok su radile imale veće plaće od djedova, pa čak i u malo široj familiji vrijedi to pravilo. Mali je ostao zabezeknut. :shock: Iako nisam sigurna da je promijenio mišljenje o prirodnoj nadmoći muškaraca.
Moj je suprug cijelu priču prepričavao s velikim guštom po familji, uz zaključak kako su muški iz naše familije pametni, jer biraju žene koje dobro zarađuju.
Draga Vlvl, više puta si napisala da ste pričali o dječakovoj majci, da je o njoj razgovarao i s djecom u školi, da održava bliske odnose s braćom, dakle njegov identitet je velikim dijelom još vezan uz njegovu prvu obitelj. Moj sin zna da je posvojen, pita za svoju biološku majku, kakva je, kako se zove, zašto nije s njim itd. Te ga stvari zanimaju, mi mu na sva pitanja pošteno odgovaramo i vidim da on gradi identitet koji uključuje i tu prošlost koju on ne poznaje izravno nego samo iz naših priča. Ali, u njegovom emotivnom obzoru postoji samo jedna mama i jedan tata, a to smo ja i MM. Zanima me kako vas vaš sin doživljava nakon te četiri godine vašeg zajedničkog života. Doživljava li vas u potpunosti kao mamu i tatu?
Zanima me još jedno čisto odgojno pitanje: napisala si da ste radili neke početne greške, odnosno da ste bili previše popustljivi prema njemu. Kako biste sa sadašnjim iskustvom rješavali ta pitanja: spavanje, hrana, učenje i sl.?
Vlvl, hvala ti na informacijama koje nesebično dijeliš. To su sve starno ono žive situacije, koje ne možemo dobiti u Školici, a niti u ovoj mjeri na forumu, jer se rijetko nađe netko s takvim iskustvom plus tko je na forum došao post-facto posvojenja, plus tko ima tvoj otvoreni temperament. Thank you for being you
Doživljava li nas u potpunosti kao mamu i tatu?
Ne znam. U priličnoj mjeri, svakako. U razgovoru nas glatko spominje kao roditelje ili starce, i mislim da je u podjedankoj mjeri ponosan na nas ili obrnuto, "dajte mi škarnicl", kao bilo koji klinac te dobi. U svakom slučaju, računa na nas kao na roditelje u svemu, onome što mu se sviđa i onom što mu ne paše.
Što se tiče grešaka, mislim da bih najlakše riješila spavanje: ne bih napravila iznimku na početku. Jasno, natezanje i molbe bi ostali, ali sve skupa pola sata ranije. O klopi sam se možda trebala bolje raspitati kod udomiteljice. Mislim da je mali naprosto prestao jesti kod nas nešto što je kod nje jeo - to se možda dalo spriječiti. S druge strane, ne voli novotarije i eksperimente u hrani, a mi ne volimo kuhat po istim starim receptima. Sreća je, što kad želim poistići da pojede povrće, imam nekoliko običnih jela s kojima nema problema: varivo, juha, rizi-bizi.
Učenje je priča za sebe. Ne znam jesmo li mogli učiniti išta bolje. U početku, kad je gradiva bilo malo, kriteriji niski, a on bez truda dobivao petice - tada smo vjerojatno trebali inzistirati na više učenja.
Ali sad ću vam ispričati o jednoj od većih grešaka, koja se ponavljala i trajala, a da mi to nismo shvatili.
Kupovine i pokloni
Uvjerena sam da ćete me sve vi majke posvojene djece, i vi drage čekalice, razumjeti kad kažem da sam godinama maštala kako ću svoje tek posvojeno dijete odvesti ravno u trgovinu igračkama, pred one dugačke police, i pustiti da si izabere nekoliko stvari.
Ali nismo napravili tako, iz raznih razloga: njegove suzdržanost u izražavanju želja, dobi - bio je na samoj granici da mu muceki, legići i autići prestanu bit zanimljivi. Tu i tamo kupili bismo nešto, ali zapravo smo se suzdržavali. Nismo htjeli ostaviti dojam da ga zatrpavamo poklonima, da pokušavamo kupiti njegovu naklonost. Bojali smo se da bi razbacivanje poklonima doživio kao naše iskazivanje nadmoći nad svojima.
Osim toga, tada smo kupovali hrpe tih velikih stvari, pustili ga da bira tepih, zajedno tražili krevet pa ga dali raditi, pa bicikl, pa kompjuter. Imali smo u malom stanu dva kompjutera, naša radna, ali da ne riskiramo s igricama i virusima, kupili smo malom njegov komp, rabljeni, dosta brzo.
Odjeću uglavnom nije trebalo kupovati. U početku nam je znao zahvaljivati, ma ne zahvaljivati, zagrlio bi me i pusnuo kad sam mu kupila nešto bezveze, majicu ili tako. A tad se baš nije puno mazio sa mnom. A ja sam mu govorila da neću puse zato što mu kupujem ono što on treba imati. Umjesto da sam iskoristila priliku i dobro ga izmazila tada.
U svakom slučaju, mi smo imali dojam da stalno nešto kupujemo i donosimo. On nije imao taj dojam.
A onda je puklo
Donjela sam kući miša-igračku za našu mačku. Klinac je bio kivan na mačku, jer ga ona nije prihvatila, bila je ljubomorna i nije mu se dala mazit. I kad sam je rekla "Vidite što sam donjela" i izvadila miša iz torbe, a on se valjda ponadao nećemu za sebe, onda je vrisnuo "Za mačku! Opet si kupila nešto za mačku! Njoj stalno nešto kupujete, a meni nikad!" Razljutio se, rastužio, rasplakao, mi smo ostali paf.
I nikakvi argumenti nisu pomagali. Ni nabrajanje svega što je nedavno dobio. Ni prebrojavanje mačjih igrački kojih nema baš mnogo. Ni isticanje da je cijena tog glupog miša igračke desetak kuna.
Baš ti hvala na ovome savjetu. Mislim da bih i ja tako postupila kao i vi - bilo bi mi bad i sram me klinca u vašoj situaciji obasipat poklonima. Tim više što me strašno sisterica ukorava kad nećakinje obasipam poklonima - nije dobro, razmazit će se, di ćemo to sve stavljat (mi živimo u stanovima od cca 60 kvadrata, a nećakinje ništa ne razbiju i sve čuvaju pa je muka za bilo što dati vani). Lakše mi je da mogu ispuniti i moju potrebu darivanja.
Vlvl, tek sam sad pročitala vašu predivnu priču
Šaljem vam milijun poljubaca...čekam i čitam dalje
Vlvl, prekrasno pišeš!!
Oprosti, ako ulazim previše u intimu i ako sam malo preslobodna u pitanju..ali da li i kako održava odnose sa svojom braćom i sestrom? Kakvi su njihovi odnosi sa vama?
Vlvl, bas lijepo sto si odlucila ovo svoje iskustvo podijeliti sa "svijetom". Nevjerojatna prica
Jako lijepo pises - si razmisljala o knjizi
S braćom se malac redovito čuje telefonom. Posjeti ih nekoliko puta godišnje - potrpamo se u auto ili ga pošaljemo vlakom. Pod ljetnim ferjem provede koji tjedan tamo, zimi obično nekoliko dana. Oni su nas dobro prihvatili, iako mislim da su se malo bojali da će se dijete pogospodit, odnosno da ćemo mi od njega napraviti stranca. Nadam se da više nemaju takvih bojazni.
A sada slijede problemi.
Nezadovoljstvo
Onaj događaj s mišem u mom sjećanju predstavlja ulazak u sljedeće razdoblje, iako je ono počelo ranije. Mali je postao nezadovoljan, potuljen, razdražljiv. O svemu je pregovarao, na sve se frnjio. Stalno je nešto žicao, od čokolade do tehnike. Kad ne bi dobio, optuživao nas je za škrtost, kad bi dobio, brzo bi se razočarao. Poklonima je preračunavao vrijednost i govorio: Bolje da ste te novce dali meni.
Čak je počeo prebrojavati što kupujemo sebi i za kuću. Tu sam stvarno pukla. Kad se to ponovilo drugi-treći put, izvikala sam se na njega. Rekla sam da smo mi odgovorni za financije, mi zarađujemo, da nikad nismo jedno drugome brojali što kupujemo, i da to sigurno neću dozvoliti ni njemu. U ovoj kući nema prebrojavanja šta je tko dobio i zašto! Na nama je da procijenimo što se mora, što može, a što ne, da u toj procjeni možemo pogriješiti, ali ne želim ga čut da prebrojava šta smo sebi kupili. Nakon toga se suzdržavao bar od primjedbi te vrste.
Počeo je davat podcjenjivačke primjedbe na sve što imamo i radimo. Televizor je loš, mobitel koma, auto čista sramota, i ako mislimo da smo tako pametni zašto si ne kupimo bolje stvari. Moram reći da za to smatram donekle krivim starce njegovih frendova malih snobića, jer dobar dio njih kupuje klincima bezrazložno skupe stvari. (Naš je dobio mobitel tek kad je krenuo na treninge izvan naselja, i bio je među zadnjima u razredu - početkom petog razreda.)
Otrežnjenje
Ali to se poklopilo s razdobljem otrežnjenja, pada iz prvotne euforije. Mi smo znali da će tako nešto uslijediti, a teško nam je palo. On nije znao, a nitko mu to nije mogao reći. Podsjeća me to na naslov knjige "Sada kada sam se udala, zašto sve nije dobro?" On je od posvojenja puno očekivao, dosta je i dobio, ali sigurno ne sve. A puno je izgubio: život u prisnom gradu, bliski
kontakt s braćom, prijatelje, poznatu školu.
Neki su ljudi iz naše okoline govorili kako je malom pala sjekira u med, i je li on svjesan kako mu je s nama dobro. Nisu ni pazili može li ih on čuti, a mogu reć da ima uši ko radare. Oni nisu vidjeli razloge zbog kojih bi njemu moglo biti loše. U situaciji u kojoj smo se našli, zbunjeni, ne baš sretni i ne znajući kako pomoći klincu da prebrodi to razdoblje, samo su nam takvi komentari falili.
Nezadovoljiv
Poticali smo ga da štedi, za dio džeparca stavljen na knjižicu dodavali smo 10%. Ali kako tehnika brzo pojeftinjuje, što god bi kupio, koji mjesec kasnije za iste se novce moglo kupiti nešto bolje. Ili bi prijatelj nešto kasnije kupio istu stvar za manje novce. To ga je silno ljutilo, bio je nesretan, obeshrabren u štednji. Neke stvari smo mu dokupljivali, on uštedi dio, mi damo ostatak. Stalno je navodio prijatelje koji dobiju bez štednje, a one druge nije spominjao.
Htio je hiljadu stvari, svaka koju nije mogao dobiti činila mu se izvorom najveće sreće. Sve što je imao bilo je bezveze. Nikakvi racionalni argumenti nisu ga mogli navesti da počne drukčije gledati. Bio je nezadovoljiv.
Da barem i jedva čekam
Stalno je govorio "Da barem" i "Jedva čekam". Na početku školske godine jedva je čekao Božić, pred Božić Novu godinu, tada već proljetno ferje, pred Uskrs ljetno ferje. Na moru je jedva čekao povratak i posjet buraza, kad se vratio sljedeće ferje i more. Pokušavali smo ga navesti da uživa u onome što se zbiva sad, da se ne unese sav u to što će doći. Ali čim se primakla čekana prigoda, zamijenila ju je sljedeća. Isto je vrijedilo i za stvari. Također je žalio što nema mogućnost vraćanja kroz vrijeme, napredovanja kroz vrijeme, što nije silno bogat i nema posebne moći.
U vezi s neostvarivim željama, ja sam tada često poželjela da mogu leć i ne budit se otprilike do njegove dvadesete godine.
Vlvl, ti si divna osoba
A imaš i smisla za humor
U vezi s neostvarivim željama, ja sam tada često poželjela da mogu leć i ne budit se otprilike do njegove dvadesete godine.
I ja sam to milijun puta čula. Kad mi netko spomene tu rečenicu para mi šiklja kroz uši pod punim pritiskom.Neki su ljudi iz naše okoline govorili kako je malom pala sjekira u med, i je li on svjesan kako mu je s nama dobro.
ma joooooj-ma isto,ISTO i kod nas!!!I ja sam to milijun puta čula. Kad mi netko spomene tu rečenicu para mi šiklja kroz uši pod punim pritiskom.Neki su ljudi iz naše okoline govorili kako je malom pala sjekira u med, i je li on svjesan kako mu je s nama dobro.
i kod nas isto poludim na to
Vlvl, da samo znaš kako se razveselim svakom tvom javljanju. :D
Ti bi stvarno trebala napisati knjigu o odgoju tinejdžera.
Tako realno a opet veselo i zabavno.
Piši nam dalje...
Ovo mi je teško pisati. Ma ne želim ni misliti o tome.
Škola
Iako je dobivao u četvrtom razredu dobivao dobre ocjene, ja nisam bila uvjerena da je sve super. Bilo ga je teško dobit da uči dulje vrijeme, brkao je riječi, poneku krivo pročitao. Zabrinula sam se da ima blagi oblik disleksije ili poremećaja pažnje, porazgovarala s učiteljicom, no ona me razuvjeravala: Sve je to normalno za tu dob. Istovremeno je išao na one preglede zbog cijepljenja, s kojih se vratio sa službenim b.o. i neslužbenom porukom da ako je tu netko lud to sam ja, a ne klinac.
Ali kad došao peti razred, katastrofa. Kakva je to razlika u količini gradiva i pristupu, ne znam zašto im ranije malo ne pojačaju tempo, da ne bude takav šok prelaza. Četvrti je razred bio lagan, a kriteriji ocjenjivanja puno blaži. Cijeli razred je imao problema, posebno dečki. Počele su slabije ocjene, ali to nije bilo ono što me najviše brinulo. Nisam ni mislila da su sve ranije petice objektivne.
Sa zla na gore
Nego odnos prema školi. Stalno je tvrdio da ne mora učiti, sve do zadnjeg dana ili večeri. U nedelju navečer saznavali smo da u ponedjeljak ujutro ima kontrolnu, nakon što je cijeli vikend proveo opirući se učenju. Znao je vikati, plakati, duriti se, a kad bismo ga posjeli za knjigu kao da je imao oklop - oklop preko očiju, ušiju i mozga, koji nije dozvoljavao pristup informacijama. Nakon cijelog vikenda u kojem se učilo dva sata, mi smo bili iscrpljeni, a on nesretan, kao da smo učili puna dva dana.
Raspoloženje prema znanju, gradivu i njegovom učenju kretalo mu se u dva ekstrema: To je lako, sve znam i ne trebam učiti, ili To je strašno teško i ja to nisam u stanju naučiti. Bio je pogođen gubitkom statusa odličnog učenika, iako to ne bi priznao. Stalno je bio obeshrabren. Govorio da mrzi školu, da je škola glupost, lako nama što ne moramo više u školu. Ni tu argumenti nisu pomagali: da smo mi svojih ohoho škola završili, i da se i dalje školujemo.
Prošli smo sve: od nagovaranja, preko tjeranja na učenje, vikanja do kazni, od pričanja poučnih priča do zbijanja šala, crtali smo, radili modele, kupovali dječje enciklopedije, mjerili i vagali. Nije išlo na bolje. Isključili smo televizor i izvadili disk iz kompjutera, na kao kaznu nago da smanjimo napast. Mali je to doživio samo kao kaznu. I mi smo bili obeshrabreni, nesretni i iscrpljeni.
Smrznuti osjećaji?
Onda sam slučajno, tražeći pomoć u vježbama koncentracije, naišla na jednu pedagogicu koja je držala radionice, i koja mi je nakon obrade ozbiljno saopćila da je mali u dubokom bedu, da koncentracija nije uzrok nego posljedica, jer on u sebi ima nerazriješenih osjećaja, posebno ljutnje koju se kroz dulje vrijeme nije usudio iskazivati, ali i žalosti koju je zatomljivao. Upotrijebila je izraz zamrznuti osjećaji. Da on to mora kroz terapiju razriješiti da bi mogao napredovati. I tako smo sprašili malca na terapiju.
U početku je bilo ok, ali brzo se počeo opirati. Ja sam možda pogriješila (a možda i nisam) što sam mu rekla o čemu se radi, strašno sam loša u laganju i prešućivanju. Istovremeno smo mi odradili školu roditeljstva. Nama je žena rekla da što se učenja tiče, sve pustimo. Da ga ni ne gledamo. U mojim podijeljenim osjećajima prema njoj i terapiji, ostajem joj duboko zahvalna što nas je spriječila da kuću pretvorimo u zatvor za učenje.
Dvojbe
Ona je sama sebe jako preozbiljno shvatila - to moj dragi kaže o njoj. Ja ne znam što bih mislila. Činjenica je da je ona jedina od svih ljudi na ovom svijetu, uprla prstom u ono što se i meni činilo kao problem. Međutim, igrala je na kartu zastrašivanja, sa mnom i s drugim roditeljima. Mali vam je rizičan za ovo i ono ako se to sad kad je zadnji tren ne odradi kako treba, onda .... Mrzim i ne podnosim zastrašivanje, mogu mu podleći, ali ga i dalje ne podnosim.
Sad biste mogli reći da smo mogli potražiti drugo mišljenje, treće, terapeuta nama više po volji. Je, možda možete svoje vlastito dijete vodati od doktora do specijalista, od pedagoga do psihologa i govorit da je to za njegovo dobro. Posvojenom djetetu nisam to mogla napraviti. Svaki daljnji korak suviše bi ličio na našu želju da popravimo dijete, jer nam ono nije dovoljno dobro. Druga stvar da sam imala čvrste razloge, ali sve je to bilo maglovito, neuhvatljivo, sumnja...
I tako smo, uz pristojnu lovu, polako napredovali. Ali kako malac nije htio na terapiju, a suprug ga je podržavao (Možda nam je u počletku pomogla, ali ...), mali je od šestog razreda išao samo na radionice s drugom djecom. Ja sam istovremeno gulila radionicu za roditelje, iz solidarnosti. Bez riječi smo se složili da je to dosta, i s početkom sedmog razreda nismo nastavili.
Hvala opet, vlvl. I, kako sad ide, napisala si da ste u dobroj fazi?
Jako zanimljiva prica o preuzimanju na sebe starije dijete!
Ako izraz prica nije pomalo drzak, buduci da se radi o stvarnom zivotu
Imam cetvero djece od kojih je jedno usvojeno, iz Azije kao beba.
Djeca daju dinamiku zivotu, zar ne?
Vlvl, ovo me najviše zanima. Jesu li ti zamrznuti osjećaji bili vezani uz posvojenje, udomiteljstvo i raspad njegove prve obitelji? Misliš li da se možda nije usudio razgovarati s vama o tome što ga muči ili ste vi izbjegavali neke teme ili je to naprosto bilo tako i nije moglo biti odrađeno drugačije.Smrznuti osjećaji?
Onda sam slučajno, tražeći pomoć u vježbama koncentracije, naišla na jednu pedagogicu koja je držala radionice, i koja mi je nakon obrade ozbiljno saopćila da je mali u dubokom bedu, da koncentracija nije uzrok nego posljedica, jer on u sebi ima nerazriješenih osjećaja, posebno ljutnje koju se kroz dulje vrijeme nije usudio iskazivati, ali i žalosti koju je zatomljivao. Upotrijebila je izraz zamrznuti osjećaji.
Ja imam puno iskustava sa svojim sinom o reakcijama na sve ono što se tiče njegovog porijekla i biološke obitelji, posvojenja i odnosa s nama/prema nama. Mi smo o tim temama uvijek potpuno otvoreno razgovarali, on je smio sve pitati, pa i pitanja neugodna za nas. I ne čekamo njegova pitanja, nego ako nam dođe, ako mislimo da je potrebno i sami govorimo o posvojenju općenito i o našem konkretnom slučaju. No, ono što ne znam (a nadam se da ću iskusiti, jer želim još jedno dijete) je koliko se ta naša situacija razlikuje od one kad je dijete posvojeno kao veće. Tvoj sin je imao vrlo specifičnu prošlost, jer mislim da većina djece koja su posvojena starija nije rasla u vlastitoj obitelji nego u domu ili udomiteljskoj obitelji. Tvoj sin po tome nije tipičan, ali se ipak može vrlo mnogo naučiti o posvajanju starije djece iz tvojih detaljnih i lucidnih zapažanja o njegovoj prilagodbi i problemima.
Sviđa mi se jako što vidim da ni u najtežim fazama niste postali pesimistični i niste dizali ruke od njega. Po svemu se vidi da ste ljudi pozitivne energije koji ne jadikuju nego traže najučinkovitija rješenja.
Vlvl
Zdenka2, ja sam shvatila da su se ti zamrznuti osjećaji vukli još iz vremena majčine smrti, ili od prije. Bio je malo dijete u siromašnoj obitelji s bolesnom majkom, bez mogućnosti utjecaja na razvoj događaja - to je dovoljno da izazove strah, tugu, ljutnju kod svakoga. Njegova dobrota i suosjećajnost su mogli biti dodatni razlozi da pokuša sve to zatomiti u sebi. A onda smrt majke, pa dva mjeseca preživljavanja u roditeljskoj kući, pa udomiteljska obitelj za njega i buraza. Njihovi su udomitelji bili stariji, gospođa počela poboljevati, ostala udomljena djeca iz te kuće otišla rođacima, pa je postojala mogućnost da ih centar prebaci u neku drugu udomiteljsku obitelj. To su sve dodatni razlozi za strah i nesigurnost.
Pa nagovaranje na posvajanje, na koje je pristao s tko zna kakvim nadama. Frustracija onog bezuspješnog pokušaja. I onda mi, naizgled hiljadu milja od njemu poznate situacije. Možda se nadao mnogo boljim financijama, ili zanimljivijim roditeljima, ili bar popustljivijima. Trudio se prilagoditi, trudio se da mu bude dobro, ali nije mu bilo dobro.
A mi smo naivno mislili da on nije posebno traumatizirano dijete, jer nije bio zlostavljan ni zanemaren, "samo" mu je majka umrla.
I mi smo bili otvoreni za razgovor, u početku ga poticali koliko smo se usudili. Koliko god su nam neke teme bile teške, trudili smo se davati iskrene odgovore. Kad smo nečim ostali zbunjeni, dozvolili smo da se to vidi. U našim je razgovorima bilo puno ne znam, mislim, vjerujem, nadam se, pokušat ću i moram razmisliti. I uz sve to stalno smo ponavljali da se može osloniti na nas, da nam može vjerovati, da ćemo mu uvijek biti potpora.
Ali on se tako lako obeshrabrivao. U početku je primao sve sa može, šutio o svojim željama, a kasnije kad smo mu ponešto odbili, možda se razočarao u nama. Osim toga čuo je što je htio čuti: naš možda protumačio je kao da, ili je od danas do sutra zaboravio da je tu bio i neki ako, pa nas je stalno optuživao za neispunjena obećanja - a znao je da je nama jako stalo da ne dajemo obećanja koja nećemo ispuniti.
Tada bi nam bila dobro došla nekakva savjetodavna pomoć, neka treća strana koja bi uočila probleme prije nas i uprla prstom u njih.
Bila je samo jedna potpuno zaobiđena tema, ne bih rekla tema nego misao. Nismo je izrekli nikada, ni on ni mi. On je znao gdje nam je bolna točka i često je, ponekad tjednima nakon posjete svojima, nabrajao što je sve tamo bolje, često u svađi s nama. Ali nikada nije, ni u svađi i plaču, rekao da mu je žao što je pristao doći nama. Nismo znali trebamo li zbog toga biti sretni, ili to shvatiti kao dodatni izraz nesigurnosti. Niti smo mi to potezali - nikad mu nismo ni natuknuli da je sam odabrao i sad je tu gdje je.
Ali mi smo bili jako svjesni toga da jest on u jednom trenutku morao reći da pristaje, i da je to vjerojatno dodatni teret na hrpi njegove odgovornosti. U periodima nezadovoljstva sigurno mu je i to padalo na pamet. Da li se pitao bi li mu bilo bolje da je ostao s bratom kod udomitelja? Ili da je možda trebao čekati neke ful-kul roditelje?
Znao nam je reći da smo škrti, da nismo ničim zadovoljni, da smo puni zahtjeva. U svađi bi viknuo "Zašto ste me onda posvojili?" i mi smo kako smo znali i umjeli objašnjavali da smo ga posvojili jer smo htjeli da nama i njemu bude bolje. Da mu želimo pomoći da ima više mogućnosti izbora kad odraste. Da nam je posao da se brinemo o njemu, da pazimo na školski uspjeh, navike, obaveze... Da nam je važna njegova buduća sreća, ali nismo ostvarili cilj ako on sada i ovdje bude nesretan. A on je otpuhivao "Ma da" i "Moš mislit".
Nismo ni mi uvijek odgovarali visokim zahtjeve kakve smo pred njega postavljali. Sjećam se da mi je rekao "Govorila si da slobodno izražavam svoje osjećaje, a sad mi kažeš: Nemoj se ljutiti, nemoj vikati". Ili: "Čim dođem na vrata vi mi nešto prigovorite." A to je neko vrijeme bila istina. Onda smo se trudili da prigovore na uobičajene teme (razbucan krevet, cipele pred vratima, nenatopljena šalica od mlijeka, takve stvari) odgodimo neko vrijeme, i da ih izričemo šaljivim tonom. Ni to nije bilo dosta: tražio je da primijetimo sve što je napravio "Jeste vidjeli danas moju sobu?" Ili "Ja sam danas sve napravio, a vi..."
Iako smo ga hvalili od početka, putem smo shvatili da pohvala nikad dosta.
Draga vlvl, neizrecivo ti hvala. Ja osobno mislim da ste vi napravili maskimalno što ste mogli, a neka pitanja će uvijek ostati jer je ipak situacija specifična. Koliko god da je specifična, u tinejdžerskoj dobi sva djeca imaju tendenciju preispitivati svoje roditelje i kritizirati ih (sjećam se sebe kako sam mislila da mi je mama npr. a evo reći ću iskreno - glupa - da mi je otac primitivac, i sigurno sam tako reagirala više puta, a par puta sam mislila da mi je bar moja teta moja mama itd.). Pritom nisu glupi, nisu primitivni... I ne mislim da sam po tome bila nešto ja specifična.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom