Vlv, čitam i printam - toliko mi je sve ovo vrijedno
 |
|||
|
|
|||
Vlv, čitam i printam - toliko mi je sve ovo vrijedno
I ja isto. I prosljeđujem MM.čokolada prvotno napisa
Vlv, čitam i printam - toliko mi je sve ovo vrijedno
I ja, i ja, podrazumijeva se :D . Jedva čekam da se MM vrati s puta pa da mu pokažem. Još jednom od srca ti hvala!
Svjesna sam ja da ovi izljevi ljubaznosti i dobrog raspoloženja nisu rezervirani za roditelje posvojene djece, kao ni problemi s učenjem. Nisu nas oni uzrujavali sami po sebi. (Vraga nisu, znali smo bit totalno izbačeni iz takta, željni vlastoručnog davljenja djeteta.) Nego smo se za svaku takvu epizodu brinuli da li je pokazatelj nekih još gorih stvari. Noću smo znali ležat u krevetu i tražit jedan od drugog uvjeravanja da će sve biti dobro. "Valjda će s tim malim bit sve u redu." Uzdah: "Valjda." ili "Hoće li on izrasti u sretnog čovjeka?" "Nadam se." Pauza. "Ne znam."
A opet, koji roditelji mogu biti sigurni u te stvari?
Ali nekako, s obzirom da smo otvorenih očiju ušli u taj dijete-roditelji aranžman, nadali smo se da će nas neki problemi mimoić. Znate ono, mi smo pametni, načitani, suosjećajni, dat ćemo si truda - ma, mi smo naprosto super.
Stvarno mi je u to vrijeme falila nekakva služba pomoći. Netko tko bi nam znao reći ide li nam dobro, jesmo li na pravom putu, što su očekivani problemi i jesu li se pojavili znakovi za uzbunu. Da li je to što nas muči tipično za posvojenu djecu, za svu djecu, ili jako čudno i zabrinjavajuće.
Ovako, napikavali smo u mraku i radili najbolje što smo znali. Nadali smo se da je naše najbolje dovoljno dobro.
Pokušali smo u dijete prečicom ulit znanje i spoznaje do kojih smo mi sami došli težim putem, učeći na svojim greškama. Imali smo silnu želju da mu ušparamo bar neku muku. Ali ne ide to tako.
Pokušavali smo ga naučit pristojnom načinu prepirke, one stvari koje se odnedavno vuku po hrpi knjiga: ja-rečenice, bez izraza ti uvijek i ti nikad, bez skretanja s teme, bez vrijeđanja. Također smo ga nagovarali da kad nešto kaže, to ne povuće, nego objasni. Ali razgovori, a posebno svađe, nisu baš napredovali.
"Pa da, kad ste vi glupi" "Pripazi na jezičinu!" "Šta je tebi, samo sam rekao da je to glupo." ili
"Vi uvijek mrmlj-mrmlj-mrlj" "Molim?" "Ništa." "Molim te ponovi što si rekao." "Neću. Vi nikad ne slušate."
Ali s trgovanjem poslovima išlo je bolje. To trgovanje poslovima (naš izraz, iako bi bolji bio razmjena) kao princip raspodjele nepoželjnih kućanskih poslova službenicama iz centra za vrijeme obrade činilo se jako čudno, stalno su se pitanjima vraćale na to.
Sad smo pokušali malog uključit u šemu. Uskoro smo shvatili da je sve što dogovorimo da on uradi sutra ili drugi tjedan prilično problematično. A nismo mogli samo reći npr. da pospremi stol, jer je odgovor bio "Zašto ja?" Počeli smo sve poslove najavljivati u trojkama: ja ću oprati suđe, ti odi u dućan, a mali će pospremit stol. Ako bi se pobunio, mogao je birati između druge dvije varijante.
Jako smo se veselili kad je taj princip usluge za uslugu počeo sam primjenjivati. Ponudio bi da nešto napravi, da može dulje biti na kompjuteru, i slično. Počeo je pregovarati o stvarima koje smo mu ranije odbili. To smo smatrali velikim napretkom. Kad je prvi put došao s takvom ponudom u obliku "ako bih ja ovo, da li biste vi ipak razmislili o onom" umjesto onih vi nikad, vi škrti, mrmlj-mrmlj, trk u sobu i tresak vratima - osjećali smo takvu sreću, postignuće, ponos i ganuće kao da je u najmanju ruku diplomirao. Čim je izašao iz sobe samo smo se gledali smijuljeći se. Vau!
Ovo je odlično. Dala si mi dobru ideju.Počeli smo sve poslove najavljivati u trojkama: ja ću oprati suđe, ti odi u dućan, a mali će pospremit stol. Ako bi se pobunio, mogao je birati između druge dvije varijante.
A ovo je i mene ganulo:
Kad je prvi put došao s takvom ponudom u obliku "ako bih ja ovo, da li biste vi ipak razmislili o onom" umjesto onih vi nikad, vi škrti, mrmlj-mrmlj, trk u sobu i tresak vratima - osjećali smo takvu sreću, postignuće, ponos i ganuće kao da je u najmanju ruku diplomirao. Čim je izašao iz sobe samo smo se gledali smijuljeći se.
Vlvl, kako pišeš...čitam tvoje tekstove sa suzama ...
Ovako gledajući unazad, vidi se kako su stvari napredovale. Dok je trajalo, bilo je puno teže, često nismo znali u kojem smjeru idemo.
Do faze pregovaranja nismo lako došli. Mali se redovito ljutio kad smo nešto odbili. Onda smo objašnjavali da to nije najbolji način, i nagovarali ga da pregovara. Kad je zatim počeo pregovarati, a mi opet odbili, tada se još više naljutio i uvrijedio, kao da smo ga prevarili. "Rekli ste da moram pokušati, a vi mi opet ne date." Tumačili smo da nije bit pregovora svaki put dobiti što se želi, ali da će na taj način barem svaki peti put nešto postići. U najmanju ruku mi ćemo biti dobre volje i prijemčiviji nego nakon vike i lupanja vratima.
Poboljšanje
Poboljšanje se i u školi polako primijetilo, manje na ocjenama više u pristupu. U šestom razredu nije bilo ili je bilo manje cike i vriske na spomen učenja. Kad bismo rekli "Trebao bi sada ići učiti" on bi odgovorio "Znam, idem" ili "Budem za pola sata" a onda za pola sata ili nešto više bez podsjećanja krenuo učiti.
To nam je bilo veliko olakšanje. Iako su ocjene i dalje bile šarene, iako je završio šesti razred i sad prvo polugodište sedmog s prosjekom na knap za četvorku, dakle isto kao i peti razred - uopće ne mogu opisati kakva je ta promjena i koliko smo mi mirniji.
I dalje smo tu negdje. Ne hrli sam učiti, ali ga ne treba podsjećati na pisanje zadaća. Kontrolne obično najavi dovoljno ranije. Još uvijek zna tvrditi da ne mora ništa učiti, što u prijevodu znači: za sutra i preksutra nitko nije najavio kontrolnu ni ispitivanje.
Odgađanje
Od početka zapravo imamo problema s odgađanjem. Znam da to nije nikakva posebnost posvojene djece. (Majka mojih nećaka kaže da mrzi njihovo Samo malo.) Ne znam jesmo li mi u samom početku mogli više poraditi na tome. Dopuštali smo da Sad ću i Odmah potraju minutama i nismo kažnjavali nedolazak. Osim toga mali je imao jako slabu sposobnost "odgađanja nagrade" - ugodne stvari obavljao je odmah, a neugodne odgađao do zadnjeg roka. Kad smo nudili mogućnost izbora, izabrao bi učenje ili drugi posao za pola sata, kasnije, sutra, a kad bi stiglo sutra opet se znao svaditi, tvrditi da ne mora učiti. Ipak, i to je sad bolje.
Razmatranja o važnosti školskog uspjeha
Malo sam zbunjena u vezi sa školom i ocjenama. Navikla sam misliti da više škole daje veći izbor pri biranju posla, a bolje ocjene omogućuju izbor srednje škole. Ipak, svjesna sam da nisu svi fakultetski obrazovani ljudi zaposleni u struci, niti sretni kao takvi. Isto tako, među onima koji imaju nižu spremu, ili su upisali školu koja nije bila njihov prvi izbor, ima mnogo sretnih i općenito uspješnih ljudi.
S druge strane, škole tek počinju učiti djecu vještinama koje su im potrebne: komunikaciji, nenasilnom rješavanju problema, timskom radu - uglavnom kroz posebne grupe, a ne u sklopu nastave. To se najčešće ne ocjenjuje. U školskom programu nema mjesta za obične vježbe koncentracije i druge metode za lakše učenje i bolje pamćenje.
U svemu tome što da rade roditelji djeteta kojem učenje ne ide lako samo od sebe. Razrednica kaže: "Stisnite ih, to je za njihovo dobro." Kako znati do koje mjere smijemo stisnuti, a da to još uvijek bude za njihovo dobro? Ne želim postići da dijete ima dobre ocjene, a bude ubijeno u pojam.
Komplatan odgoj podsjeća me na pecanje: malo pritegni, malo popusti.
Evo, stigla sam pred kraj ove maratonske storije. Još ću ubacivati ponešto, kako mi padne na pamet.
Na što moramo paziti
- Osjetljiv je na laži, zaobilaženje istine i manipulaciju. Najbolje je ne pokušavati. Ako mu nešto ne želimo reći, a pita, odgovorimo s "Ne moraš ti sve znati". Tako pokazujemo (bar se nadamo) da se ne mora bojati da ćemo ga smuljati, jer kad nećemo nešto reći to ne krijemo.
- S druge strane, on sam pokušava često manipulirati nama. Uglavnom se nedamo musati, i tražimo da jasno kaže što hoće ili neće i zašto, a ne da nabraja čudne razloge. Uglavnom. Kad nam je sinak imao dvanaest godina, znala sam govoriti da mi imamo dvije godine roditeljskog staža, a on ima dvanaest godina djetinjskog staža, pa vidite tko se može bolje snaći.
- Ako ne želimo da nešto čuje, najbolje je o tome razgovarati kad nije u stanu.
- Mnogo više voli odraditi posao, ili dio posla, nego pomagati nama. Koliko možemo tu mu izlazimo u susret.
- Ako nasluti da tražimo njegovu pomoć samo iz pedagoških razloga, strašno se opire. Ako vidi ili ga uvjerimo da je pomoć stvarno potrebna, ili da se radi o pravednoj raspodjeli posla, onda se puno manje buni.
- Poslove (osim redovitih, tipa suđe od doručka) i obaveze poput obiteljskih posjeta moramo najaviti ranije.
- Poželjno je da čujemo i upamtimo što nam govori. Ako usput spomene vrijeme treninga, školu u kojoj će biti utakmica i slično, a mi ne čujemo ili zaboravimo, tad se ljuti da nikad ne slušamo.
- Naše bavljenje njime, upute, briga i provjere prilično ga zagnjavljuju. Usprkos tome, voli vidjeti da se oko njega trudimo i pokazujemo brigu.
Nova generacija
Morali smo se naviknuti još na nešto: naš je sinak tipičan predstavnik svoje generacije, za koju godine i položaj ne predstavljaju autoritet po sebi. Svakog procjenjuje po onome što taj sada radi i kakav je, a ne po ranijim zaslugama. Roditelji, rodbina, učitelji, susjedi... nitko nije povlašten. Tako i mi svoj autoritet i kompetenciju moramo gotovo neprestano dokazivati. Drago mi je da mogu reći da ima stanovitu blagost i razumijevanje kod (pr)ocjenjivanja starih ljudi.
Od kada je s nama, drugim očima gledam na svu djecu, posebno svoje nećake. Ono što sam nekad smatrala isključivo bezobrazlukom, sada vidim drugačije. Oni naprosto ne doživljavaju kao svetu istinu ono što odrasli ljudi kažu, već sve iznova propituju. Više ili manje (obično manje) ljubazno i taktično.
I još se po nečemu ovi novi klinci jako razlikuju od nas u toj dobi: zanima ih politika. Da ih pitate rekli bi da ih ne zanima i da je to dosadno, ali ipak znaju što se u svijetu i zemlji zbiva. U skladu s dobi i mogućnostima: načuju nešto, pola krivo shvate, pola ne razumiju, pa onda rade konstrukcije. Ipak mi je taj interes neobičan. Ajde senzacionalne stvari poput terorista ili ptičje gripe, ali rad trgovina nedeljom i porodiljna naknada? Mislim, ja sam u dobi od 10 godina znala da je politika ono dosadno o čemu nerazumljivo govori striček u odijelu na TV nakon crtića. Nisam u napasti pomisliti da je naše dijete posebno osviješteno u tom pogledu, jer čujem da o tome pričaju i njegovi prijatelji.
Kako se nadopunjujemo
Mi smo spori i temeljiti, a naše drago dijete je jedan brzić. Ponekad hoćemo iskočiti iz kože jedni zbog drugih, ali uglavnom vjerujem da smo si baš trebali takvi: mi njemu da ga malo primirimo, on nama da ne utonemo u učmalost. Netko je gore napisao da djeca unose dinamiku u život, i to je sušta istina.
Inače ljudi često kažu da nam je malac sličan, po bojama više meni, samo smo mi debeli, a on mršav. Zgodno je da je u početku imao glas sličan mome, preko telefona su nas teško razlikovali, a sada je više brundav na supruga.
Što mi fali
Evo, kada mi fali što nije došao ranije:
- Došao je malo prekasno da stvarno uživa u svim onim sitnicama vezanim uz praznike. U početku se možda nije još snašao, ili je bio nostalgičan, a poslije mu je to sve bilo već pomalo bezveze.
- Zbog uvođenja u kuhanje - ja bih ga odmalena držala u kuhinji, ali kad je došao već je bio veliki dečko i prilično se opirao kuhinjskim poslovima. Nažalost, nemamo baš vremena za učenje kuhanja, ali kad želimo da se sinak uključi u kuhanje, onda mora kuhat moj suprug, da pokaže da je i to muški posao.
- Zbog crtanja - nije baš ljubitelj crtanja, a ja mislim da je mogao naučiti s guštom crtati da je došao ranije.
- Zbog bicikliranja i planinarenja - to mu je dosadno i bezveze.
- Svaki put kad na obiteljskom okupljanju gledamo dijače iz ranijih vremena. Sjetim se kako nam je bilo i koliko bi nam bilo ljepše da je tada bio s nama.
Vlvl hvala ti na ovako detaljnoj i iskrenoj prici. i nama koji nemamo posvojenu djecu nego svoju ovo je vise nego korisno
nisam mogla odoljeti a da ne napisem koju rjec
Vlvl, nemam ti što reći nego opet jedno te isto - od srca hvala. Bojim se da nam ne nestaneš ako ti se ne javljamo. Ovo je malo one-way komunikacija, ali evo da te motiviram još dodatno sa vritualnom "skicom" tvoje željne čitalačke publiku iza ovog našeg virtualnog user interfacea
.
Baš sam se rastužila kad si rekla da si pri kraju.
Nemoj prestati pisati. Kad god ti nešto padne na pamet, piši...
Tvoja iskustva su dragocjena, ne samo roditeljima veće posvojene djece već svim roditeljima.
Vlvl, pratila sam i pratim ovu temu s posebnim uzbudjenjem, u trenucima vremenske stiske povirila bih samo na nju da vidim ima li novih nastavaka. Mada je otvorena s namjerom da ohrabri parove na usvajanje starije djece, moj dozivljaj je da je ona zapravo univerzalna.
Prekrasno mi je citati kako funkcionira vasa zajednica, kako pristupate problemima, zivotu uopce, kako lijep odnos imate ti i tvoj muz, a samim tim i zdrav temelj za omoguciti jendom bicu da bude sretno koliko je to god do vas. Tvoja percepcija vaseg sina, vaseg odnosa i svega sto se dogadja, duboko je inspirativna na svim razinama i mislim da je ovo puno manje tema o posvajanju, a puno vise o roditeljstvu opcenito.
Hvala sto si ovo podijelila sa nama.
Jako mi je drago citati te VlVl
Nesto mi je palo na pamet citajuci ovo:
Citajuci Jesper Juula ("vase kompetentno dijete" i "ovo sam ja tko si ti"), naletila sam na jedan dio koji mi je bio poprilicno zanimljiv. Pricao je o tome kad se roditelji rastanu i ozene za nekog drugog i odnosu djeteta prema tom drugom. Uglavnom klinci odbijaju slusati savjete tog "novog roditelja", a taj "novi roditelj" bi obicno zelio sto vise sujelovati u odgoju i aktivno se bacaju u ulogu roditelja. Kaze Jesper da to bas ne moze tako, da su primarni roditelji jedini koji bezuvjetno (neznam koju drugu rijec bi upotrijebila) mogu biti autoritet, a da ti "novi roditelji" moraju "zasluziti" biti roditelji. To "zasluziti" je namjerno pod navodnicima, jer to u biti znaci da dijete mora prvo procjeniti tu osobu jel to osoba kojoj se moze vjerovati da ce znati najbolje za njega, prvo se mora stvoriti prijateljski odnos pun povjerenja i onda tek dolazi ta faza da taj "novi roditelj" moze inzistirati na "odgoju". (valjda sam ok prepricala
Tak da, to bi moglo biti jako povezano i s posvajanjem starije djece.
Divno pises, pisi i dalje. Zaista te je gust citati
Cure, ono što je stvarno divno to su vaše reakcije. Kad sam započela nisam imala pojma kako će priča narasti, i koliko će je prihvatiti otvorena srca. Mogu samo ponoviti da mi je drago ako moje iskustvo bilo kome pomogne, i kako bih voljela da sam i sama u početku imala od koga učiti, pohvaliti se ili požaliti.
Ovaj sam cijeli tjedan provela u omami pisanja. Sad ću malo stići sudjelovati i u ostatku foruma.
Da nastavim to s autoritetom. Ovo sa "zasluživanjem" kod "novih roditelja" jako mi ima smisla.
Ali primijetili smo još nešto. Na naš ugled u očima djeteta ne utječe isto što utječe na ugled među odraslima.
Npr. uspjeh i prihvaćenost na poslu tako su apstraktni, da gotovo ne sudjeluju u izgrađivanju slike o nama. Dobra plaća je već bolji kriterij. Pišem tekstove - može proći. Dobijem honorar - ohoho, to nešto vrijedi.
Također, od različitih znanja i vještina koje posjedujemo, obično su one najpraktičnije, gotovo prizemne, te koje donose ugled u dječjem svijetu: nije bitno jesi li u stanju održavati kompletan informacijski sustav firme, nego znaš li "krekati" igricu i oporaviti kompjuter na kojem se klinac igra. Manje je bitno sudjeluješ li u važnom projektu, više znaš li napraviti palačinke.
Neke stvari nisu suviše bitne samom klincu, ali možda posluže da si digne perje u društvu. Baka je objavila debelu stručnu knjigu - može se spomenuti. Poznaje predsjednika Hazu - koga briga. Poznaje rokera - e, to je već zanimljivo.
Vivi, uzivam citajuci te, i mislim da je tvoje iskustvo korisno ne samo posvojiteljima nego svim roditeljima. Mene osobno jako brine sto ce se desiti pred i u pubertetu - i posebno, kakav ce utjecaj imati vrsnjaci. Bojim se da ce imati veci utjecaj od nas roditelja. Eto i sad kad razmislim, i na mene su vrsnjaci imali previse utjecaja (a imala sam srecu da oko mene bas i nije bilo snobica).
To sto kazes da danasnja djeca nemaju bas postovanja za odrasle - zivo se sjecam tih dana/godina 10-16, kad mi je ta razlika izmedju djece i odraslih bila naturivana na nos i kod mene nije imala bas nikakvu tezinu. Tako da i ova generacija (sad mi je 32 godine) nije bas bila jako pokorna
Iako nemam iskustva s djecom te dobi, mogu pisati kako je meni bilo u to doba. Tocno se prepoznajem u tvom sineku. Npr. bilo mi je tako blesavo sto je moja mama volila ici u toplice i bilo mi je tako dosadno - a sad mi je to jedna lijepa uspomena. Tocno se sjecam kako sam joj prigovarala na sto trosi lovu i kako se je bila jednom naljutila na mene radi toga. Tocno se sjecam kako nisam puno obracala paznju na njezine komentare i kako sam se izmotavala od poslova. Ali eto sad ju puno vise razumijem i volim i cijenim. Sve dolazi s godinama.
Nastavi pisati... cekamo nastavke...
Nisam još spomenula vjeronauk i crkvu
Dok smo još razmišljali o našoj budućoj posvojenoj djeci, imali smo ozbilje dvojbe hoćemo li ih upisivati na vjeronauk itd. Vrtili smo po glavi prednosti i nedostatke i nismo bili mnogo pametniji.
Međutim, malac je tik prije dolaska imao prvu pričest, što nam je olakšalo izbor. Odlučili smo da ćemo ga gurati do firme, kad je već započeo tim putem. U školi smo ga upisali na vjeronauk.
Razgovarali smo s njim o tome. Rekli smo mu da smo do svog stanja (ne)vjere došli nakon godina iskustva i promišljanja. Da je njegovo da odluči gdje će se smjestiti kad odraste, i da mora imati vlastiti put do svog životnog uvjerenja. Međutim, da bi imao širu informaciju, želimo da ide na vjeronauk, i u crkvu do krizme. Možda mu je sad svejedno, ali mu kasnije može biti žao, ako propusti redovnim putem doći do krizme.
Rekli smo da u crkvi i na vjeronauku sigurno neće ništa loše naučiti. (Ah, dignu oni meni tlak više puta, ali opet.) Ukazivali na naše ponašanje koje se u mnogočemu podudara s poželjnim ponašanjem vjernika. Tumačili da vjera i religija nisu isto, niti duhovnost i vjera. Nije sve to bilo jednostavno, i svjesni smo da je često bio zbunjen. Zato smo se trudili koliko god možemo biti iskreni u tim najintimnijim stvarima duše. Jednom me pitao "Ti kažeš da nisi vjernik, a govoriš o bogu i o anđelima. Što si ti?" Razmislila sam, pa rekla: "Ja sam čovjek koji traži boga."
Muče i njega pitanja o bogu, i ponekad je čisto dječje bio razočaran što ne može imati dokaze o postojanju tog svijeta. Ili je onako starmalo ciničan: sve je to izmišljeno, i ne može biti istina.
Malac uglavnom i vjernauk i odlaske u crkvu doživljava kao dodatnu dužnost, koje bi se rado riješio. Ponekad se opire svim silama, kao da će mu past strop crkve na glavu. Rjetko idemo na misu: za Božić, Uskrs, tu i tamo tokom godine. Naravno da tu nismo primjer djetetu. Njega ponekad sprašimo samog, ali sve rjeđe nam to uspjeva.
Kažem mu neki dan: ali iduće godine, pred firmu, morat ćeš ići redovito u crkvu. Da, kaže on, ali ću onda ići sa svojim frendovima. Žali se, naime, da u crkvu u naselju skoro nitko njegov ne ide. Svi su nedjeljom kod baka i slično.
To nije ništa drugo nego definicija vjernika."Ja sam čovjek koji traži boga."
Mislim da ne biste trebali slati sina u crkvu ako vi ne idete. Nema ništa od toga ako se ne ide zajedno.
Pa, skužili smo da to baš ne funkcionira. Kad mi se učini da je predugo prošlo od kad je zadnji put bio u crkvi, a ne uspijem ga nagovorit da ode s frendom, onda organiziram raniji polazak u nedeljni posjet svekrvi, tamo je crkva pod prozorom, pa odradimo misu za mlade svi zajedno. Neki s mučeničkim izrazom na licu.
Vlvl, moj muž je pročitao sve što si napisala; kaže da te puno pozdravlja i da ti skida kapu.
predivno vlvl, hvala ti.
tebi, tvom suprugu i sinu, sve najbolje
Vlvl predivno pišeš, i samo tako nastavi. Ja ti također skidam kapu.
Iako imam svoje 6-godišnje dijete, mnogo toga sam naučila od tebe.
Sve brige koje muče tebe, brinu i nas "obične roditelje".
Mislim da bi ovako po podnaslovima trebala cijelu knjigu napisati, a čitali bi je svi roditelji, ne samo roditelji posvojene djece.
Ja imam iskustvo odgoja djeteta, od njenog rođenja, ali još uvijek se često zapitam radimo li suprug i ja sve dobro.
Tebi i tvojoj obitelji želim svu sreću ovog svijeta.
Potpisujem Rene2.
Švrljala sam po forumu i naišla na raspravu zašto posvojitelji malo u medijima govore o posvojenju. Slažem se s onim što su Zdenka2 i Čokolada rekle: razgovor o problemima (pa čak i o našim osjećajima) da, razgovor o samom klincu i slikanje njega ne. Iako sam ovdje napisala puno toga, ovo je ipak forum za zainteresirane, nije isto kao s časopisom gdje sliku i podatke može vidjeti i klinca prepoznati svaka osoba u prolazu.
Ali pala mi je na pamet jedna zgodna stvar, koju nisam spomenula.
Kako je bilo sa susjedima
Kad smo doselili u ovaj stan, stubište je imalo otprilike trećinu starih ljudi i trećinu podstanara, ljudi naše dobi relativno malo. Ovi stariji, većinom stanovnici zgrade više desetljeća, uočili su nas kao nove, i u liftu uz pozdrav pitali u kojem smo stanu, od kud smo došli i imamo li djecu. Na ovo zadnje smo uz smješak odgovarali Još ne.
Inače nismo baš poticali dijeljenje privatnosti sa susjedima, naši kontakti nisu išli puno dalje od pozdrava u prolazu.
Kad je trebao doći malac, porazgovarali smo s jednim od susjeda s kojim smo se povremeno podružili, a ima klince nešto mlađe od našeg. Zamolili smo da se malac može, ako bude potrebe dok se sam ne snađe, koji put poigrati s njegovima. Susjed je rado pristao, ali nije trebalo, jer je malac odmah krenuo u školu i počeo se družiti sa svojima iz razreda, i s još nekoliko koji su u isto vrijeme išli u istom smjeru. Taj je susjed rođen ovdje, ali nemam dojam da je išta prisniji sa starosjediocima od nas, i iskreno sumnjam da je ikome rekao išta o posvojenju.
I tako, nakon dvije i pol godine provedene u stubištu s 25 stanova (mislim, nije Mamutica) počnemo se mi odjednom voziti utroje u liftu, i dalje samo razmjenjujemo pozdrave, a stariji susjedi komentiraju kako je naš sin pristojan. Nije nas nikad nitko pitao od kud nam dijete. Ni jednom. Jesu li zaključili da je posvojen, ili možda dijete nekog od nas iz ranijeg braka, ne znam. Sumnjam da nisu primijetili dečka od 10 godina koji se odjednom stvorio u stubištu, u kojem je do tada bilo samo troje djece, sva mlađa od njega. Isto tako ne vjerujem da ih nije zanimalo, jer neki od tih susjeda su jako druželjubivi i radoznali.
Na kraju smo zaključili da smo mi valjda već prije uspjeli ostaviti dojam nekakvihstrogih ljudi s kojima se ne može fino razgovarati, i bolje ih je ništa ne pitati.
Da, možda ovo nisam dovoljno naglasila. Sjećate se kako nam se činilo bolje pustiti da završi školska godina, prije nego klinca preselimo? Ali smo onda vidjeli da ga podijeljeni život na vikend ovdje i radni tjedan ondje samo rastrzava, pa smo ubrzali posvojenje i mali je prešao nama nakon proljetnog školskog ferja.
Pokazalo se da je to dobro iz jednog drugog razloga: stigao se upoznati s društvom iz razreda, i kad je počelo ljetno ferje imao se s kime družiti. U našem kvartu to je dosta bitno, jer gustoća djece nije tolika da dijete samo izađe pred zgradu i već ima društvo. Vjerujem da bi mu bilo teže uklopiti se da je doselio nakon kraja školske godine, i da bi proveo dosta usamljeno ljeto.
Mi živimo u manjoj zgradi, 12 stanova - živjeli smo tamo 3 godine prije nego smo dobili M. Kad smo ga dobili, svi su nas pitali. Prvo susjeda koja stanuje ispod nas - kupili smo mali poplunić koji mi je pao na njezin balkon. Otišla sam po to, a ona me je konspirativno pitala: Kaj bu nekaj? Odmah smo joj rekli kaj je na stvari. Kad smo ga dobili druga susjeda nas je srela na ulici i pitala: Smijem ja pitati, a koga vi to nosite? Meni je super kad me ljudi pitaju i ne ponašaju se kao da nisu ništa primijetili. Kad je M. došao skoro svi susjedi su ga došli posjetiti. Jedni od njih imaju djevojčicu mjesec dana mlađu od M. s kojom je on praktički odrastao. Ona mu je kao sestrica. Pri ruci su si, stalno cirkuliraju između njezinog i našeg stana, svakodnevno se druže. Prvi susjedi su imali velike dečke - jedan od njih nam se stalno nudio da čuva M. Nije bilo potrebe, jer ga je čuvala nona, ali je bilo lijepo čuti. Još jedni susjedi, s dva sina, skroz su se raznježili kad su čuli cijelu priču. Oni su upravo prije par dana udomili jednu djevojčicu, još je nisam ni vidjela, tako da nam je kuća puna djece. A kad smo doselili nije bilo nijednog. Uglavnom, baš su ga svi lijepo primili i to mi je iskustvo u ružičastim bojama. To je išlo i dalje od kuće - teta u kiosku, prodavačice u obližnjem dućančiću - svi su pitali za njega. Kako se on zna uvući pod kožu, svima je postao ljubimac.
Mi smo u zgradi imali samo još 2 stanara, pa smo prvo rekli staroj bakici iz prizemlja da stiže curica. Ona je, jadna, šutjela ko zalivena dva tjedna...a onda me je sramežljivo pitala smije li reći susjedima u ulici. Nakon 2 dana pola nas je susjedstva gledalo sa suzom u oku i prilazilo nam pozdravljajući (do tada "ni a ni be").
Nakon još dva tjedna bakica mi je ganuto priznala da je i ona sama, kako se izrazila, "nezakonita" (svećenikova kći) i da joj je sad lakše "kad zna da je ne bum osuđivala" ... Ajme!
Ja mislim da je famu o nama groznima proširila stara susjeda s našeg kata. Kad smo doselili pozivala je na kavu, pa smo dva-tri puta prihvatili, pozvali i mi nju, razmijenili flance, ali ona je cijelo vrijeme govorila o krvavim detaljima tuđih bolesti, što ja ne podnosim. Počela sam je izbjegavati, pa me pitala da li se ljutim na nju. Rekla sam ne, ali da ona voli pričati o bolestima, a meni je zlo od toga (što je istina). Na što je ona ozbiljno zaklimala "Da, ima i takvih" pogledala me ko da sam ja bolesna i vjerojatno spremila moj slučaj u svoju arhivu.
Ljubimci
Važan dio naših života su ljubimci, i cijela priča nije potpuna bez njih.
Klinac i ljubimac starosjedilac
Imamo mačku koja je nedruželjubiva, ne voli goste, djecu, maženje, samo mene voli. Kad je klinac došao nije ga prihvatila, bila je ljubomorna, puhala i pokušavala ga ogrepsti. Nakon puno uloženog truda, dosljednosti, i bez imalo dvojbe tko nam je važniji, postigli smo da se ona upristoji prema klincu.
Ali tada, kako je rastao i manje se bojao, on je krenuo nju izazivati. Kao slučajno odletila bi njegova šlapa baš prema mački. Uporno ju je pokušavao maziti, iako se nije dala. On bi je dohvatio, ona se derala ko da je kolju. Bio ljubomoran na nju i ljut što ne odgovara na njegove pokušaje zbližavanja. Gađao ju je njenim igračkama, naganjao pahalicom za prašinu, šarene dlake nalazili smo pod krevetom gdje nisu mogle slučajno dospjeti.
Govorio ružne stvari, nagovarao nas da je damo nekom, izvodio sve i svašta što nas je ljutilo i žalostilo. Nikad nismo znali koliko je toga iskreno, a što namjerno kaže baš s ciljem da nas ražalosti. Njegova suosjećajnost kao da nije uopće postojala kad je ta životinja bila u pitanju.
Osim kad je mačka imala lažna tjeranja, pa puzila maučući i plazila za njim iz sobe u sobu, kad je svima već išla na uha, on ju je i dalje mazio - konačno je se dočepao. Kad je tjeranje prošlo mačka je prema njemu bila na distanci i još hladnija nego prije, kao da se stidi što mu je dozvolila previše slobode.
U svakom slučaju, nikako se nije moglo reći da dijete ima ljubimca.
Nagovaranja
Kad nagovaranja da damo mačku nisu urodila plodom, počeo nas je nagovarati da nabavimo psa, ili još jednu macu. Macu se nismo usudili nabaviti, jer smo se bojali kako bi je naša mačka prihvatila. Osim toga, klinac je bio naglih pokreta, promjenjivih raspoloženja, realna je bila opasnost da i nova maca bježi od njega.
A protiv psa bilo je hiljadu argumenata: mali stan, pitanje odnosa psa i mačke, hrpe drugih obaveza, itd... Preselit ćemo za koju godinu, pa ćemo nabaviti psa.
Vidjeli smo da jako voli životinje, kad smo bili u gostima igrao se s psima i mazio mace. Jednom je kod susjeda sjeo na pod i zagrlio staru labradoricu, a ona mu je položila bradu na rame, i tako su samo sjedili zagrljeni - nešto najdirljivije što sam ikad vidjela. Ali bili smo čvrsti u svojoj odluci da za psa nema mjesta.
Kako smo ipak nabavili psa
Baka je odvela malca na ljetovanje na kojem je okružen morem i znamenitostima crkavao od dosade. Na svim fotografijama izgledao je ugnjavljeno, kao da su ga batinom tu natjerali. Ali na nekoliko fotki gdje je mazio psa ili uličnu mačku kao da je bio drugi dječak: nasmijan, vedar, sjajnih očiju, kojem je baš dobro tu gdje se nalazi. Te su mi fotografije otvorile oči. Shvatila sam da ne želim čekati do njegove petnaeste, kad ćemo seliti. Da je grozno da on tu ljubav prema životinjama nema kome dati, jer je jedina životinja u njegovoj blizini ona koja ga navodi na ljutnju. Obavila sam razgovor s glavnim muškim, koji se (nerado, ali ipak) složio s argumentima, i bacila se u nabavku psa.
Zbog mogućnosti da se pas i mačka nikako ne slože, uzeli smo kujicu iz šinteraja, uz pristanak udruge da psa vratimo ako to ne bi išlo. Ispalo je bolje od očekivanja: mačka se uvrijedila, ali nije napadala kujicu, a ova je imala dovoljno respekta i pameti da zaobilazi mačku u širokom luku. Ubrzo su se obje pravile da ona druga ne postoji.
Dobrobiti
Nemam riječi da opišem koliko mi je drago što smo psa nabavili, i samo mogu žaliti da nismo i prije. Kad vidim dijete kako ga mazi, leži na njegovom jastuku, raščešljava, nježno mu priča... Mislim da se s psom pomazi kad je tužan, i ponudi se izvesti ga kad se treba ispuhati. Osim toga, kako skoro svi klinci žele psa, a malo njih ga ima u gradu, sigurna sam da je pas donekle digao njegov ugled među prijateljima.
Nije sve bajno. On bi rado većeg psa, glamuroznijeg, rasnog, zubatog, oštrog, muškog... Zna se naljutit na kujicu što ga ne sluša, zna se grubo igrati s njom, pa ona pobjegne od njega, ponekad je cuka na lajni. Ili je mazi, mazi, a ona zacvili kad je nezgodno stisne.
Tema životinjskih prava u našoj je kući često na dnevnom redu. Da smo uzeli životinje da se brinemo o njima i kako one imaju pravo na pristojan tretman. Kako ih nećemo napustiti zato jer nam kod njih nešto ne odgovara. Da i one imaju osjećaje i dostojanstvo koje poštujemo.
Nadam se da je kroz naš odnos prema životinjama izvukao dvije pouke. Ako se toliko brinemo o životinjama, sigurno ćemo se još više brinuti o njemu. To što je mačka mrzovoljna ili pas riga svako jutro nije razlog da ih se riješimo i nađemo ljepšeg i umiljatijeg. I drugo: životinja nije igračka i dužni smo brinuti se o njoj, ili je ne treba nabavljati.
Dužnosti oko psa
Kad smo odlučili nabaviti psa nisam imala živce za igrice i ucjenjivanja, pa sam svjesno propustila priliku da malca obvežem na brigu o psu. Rekla sam mu da smo promijenili mišljenje, jer smo zaključili da je bolje da on raste sa psom nego bez njega. Nisam tražila nikakva obećanja o brizi o psu, osim što sam dala načelnu primjedbu da će i on morati sudjelovati. U praksi se to svelo na jedno izvođenje dnevno: ujutro ili popodne, ovisi kad ima školu. Dvije od tri šetnje obavim ja, suprug rijetko. Vikendom malac neki put eskivira, zbog utakmice ili učenja. Koji put se sam ponudi za večernju šetnju - obično kad ima frendove vani, a zna da ga ne bismo pustili samo tako.
Plus ili minus
Definitivno smo dobili dodatne dužnosti od kad je pas u kući. Sve aktivnosti organiziramo tako da se na vrijeme vratimo doma prošetati psa, ili ga vodimo sa sobom. Tu su i dodatni troškovi. Osim toga, stan je vidljivo zmazaniji, pun je pasjih i mačjih dlaka. Sve ovo govorim da vidite da su mi jasne i poznate negativne strane imanja ljubimaca.
Međutim, pozitivne strane su jače. Ako imate klinca poput mog, koji voli životinje, a odbijate mu nabaviti ljubimca, moja je preporuka da razmislite još jednom o svojoj odluci. Postoje mirni i živahni psi, prikladni za stan ili dvorište, pasmine koje se ne linjaju, a tu su i druge životinje. Pretpostavljam da to vrijedi za svako dijete, ali u onoj mjeri u kojoj smatramo da su posvojena djeca osjetljivija, u toj mjeri možemo očekivati da im više znači mogućnost da obitelj ima životinju - ljubimca.
vlvl, hvala na ovoj prici
uzivam citajuci svaku rijec
I MM je čitao, sve sam mu isprintala. On je to jučer jako temeljito prešao (nas dvoje smo suprotnosti koje ti navodiš između vas i vašeg sina - ja sam brzopleti brzić, on je dubokopromišljeni sporić
Vlvl, stvarno bi bila steta da prestanes pisati.
Jako lijepo!
Malo OT: Mija32, skuzila sam po potpisu lijepu novost - pa, cestitam! :D
Razmišljala sam o čemu bih još mogla pisati. I evo još malo o odnosima s prvom obitelji.
Prva obitelj
Ljudi su nas često pitali o održavanju odnosa s prvom obitelji, i našem stavu prema njima. Mnogima je jasna spremnost da se prihvati dijete, ali im se cijeli paket rodbine i svojte koji ide uz dijete čini too much.
Oni prvi potencijalni posvojitelji, koji su od našeg sinka odustali, po svemu sudeći nisu odustali zbog njega samoga, nego jer se nisu mogli nositi s idejom postojanja relativno brojne obitelji s kojom je trebalo održavati vezu.
To je nama lakše palo već zbog toga što i sami imamo brojnu obitelj. Tj. suprugova je brojna, ja sam trebala cijelo desetljeće da se naviknem na sve njih u kompletu. Neki par koji sam ima oskudan broj rođaka, vjerojatno bi osjećao veliku neravnotežu s te strane.
Nova rodbina
Kad dijete nije samo vaše, nego ima i drugu, tj. prvu obitelj sa strane, onda se na neki način cijela vaša obitelj proširuje, i dobijete rodbinu u gradu u kojem do tad niste nikog imali. U našem slučaju, te nove familije ima dosta: osim braće i udomitelja tu su još njihovi supruzi/supruge, djeveri/jetrve, svekrve/punice, mali nećaci, poneka teta itd.
I kao sa pravom obitelji, i tu ima nekih koje rado viđate i nekih koje radije ne biste sreli. Nije sve idelalno.
Dobre strane
Ima to svojih dobrih strana, nabrojit ću čega se sjetim.
- Osjećaj pripadnosti. Makar se to pokazalo kao dvojbena prednost u onom razdoblju previranja i prilagođavanja. Ali ipak, tu je obitelj koje je on dio, svoje mjesto na svijetu i sliku o sebi gradi i s obzirom na njih. Nema vapijuću prazninu na tom mjestu.
- Znamo da se dijete ima kome povjeriti, ako zbog nečega ne može ili ne želi nama. Mi smo odmah na početku govorili kako je jako važno da ne dopusti da ga nešto muči, i ako baš nikako ne može reći nama nek kaže drugoj kojoj odrasloj osobi, baki, učiteljici, braći...
- Ima ga tko utješiti, ako se naljuti i rastuži na nas. Ima ga tko i spustit na zemlju, ako treba. Ima cijelu skupinu ljudi u čiju ljubav ni najmanje ne sumnja i od kojih će lakše primiti poneki savjet nego od nas. Na temu učenja i održavanja zdravlja, što je djetetu uvijek dosadno slušati od roditelja, članovi prve obitelji neće mu reći bitno drukčije nego mi.
- Svaki njihov uspjeh i postignuće mogu se iskoristiti kao dobar primjer i poticaj.
- Možemo ga preko ferja poslati na tjedan, dva ili tri, nekome za koga znamo da ga rado prima.
A loše
- Ostalo mi je u živom sjećanju: član nove svojte u prvom posjetu objašnjava da su oni htjeli udomiti malog, kao udomitelji koji bi primali onih 1600 kuna, ali ovako stvarno nismo mogli, kud bismo još s jednim, vidite kako živimo, nikako nismo, ali centar nije dao, a što bi mu tu falilo, recite što bi mu tu falilo. A ja odklimam s pristojnim izrazom i godinama se grizem što nisam tada rekla da u najmanju ruku nije jako taktično meni govorit takve stvari.
- I kad ta ista osoba tretira člana obitelji s omalovažavanjem, pa se malac vrati iz posjete izbediran, jer se x odnosi prema y kao prema sluzi. A mi se pitamo što je sve lijepo i poučno i kakve prikrivene i izravne uvrede tamo odslušao.
- Kad član obitelji po n-ti put najavi da će sutra doći u Zgb i možda svratiti u posjet, pa malac inzistira da odgodimo sve svoje planove, i pola dana provede ljut na nas, a drugu polovicu potuljen jer očekivani gost po n-ti put nije došao.
- Kad moramo tješiti ga razočaranog i istovremeno paziti da ne povrijedimo obiteljske osjećaje.
- Kad nakon serije loših ocjena ispali da u njegovoj obitelji nitko nije bio super u školi (što nije posve točno), a mi ga uvjeravamo da biti bolji i dati sve od sebe nije izdaja obitelji.
- Potreba malca da dio te (po njegovom osjećaju) velike love iz nove obitelji nekako preusmjeri na prvu obitelj. Na početku se vidjelo da ima očekivanja s tim u vezi. Nekako smo izašli s tim na kraj. S vremenom je shvatio da su nam i rashodi poveliki, počevši od kredita za stan, većih troškova života na dalje.
- S tim povezano: kad bon za mobitel proslijedi potrebitom članu obitelji, a on sam nema ni za se javit da kasni s treninga. Ili kad novu majicu proglasi premalom, da bi je mogao iskrcati tamo.
- Kad ode na put i nitko ga ne natjera da nam se javi čim stigne, nego mi moramo zvati.
- Znala sam imati osjećaj da postoji cijeli komitet zainteresiranih za malca koji prati njegov razvoj, napredak u školi, zdravlje i ponašanje, i procjenjuje jesu li naši napori doveli do željenog rezultata.
- Kad se ustali raspored škola ovdje, ferje tamo, pa na povratku njurga kako je tamo ljepše. Zato jako pazimo da nikad cijelo vrijeme ovih kraćih praznika (zimski, proljetni) ne provede tamo. Božić obavezno tu, Nova Godina po dogovoru može tamo ili frend dođe kod njega.
- Kad krenemo recimo za Sisvete ili Uskrs u posjetu pa imamo cjelodnevni projekt: brat, sestra, udomitelji, groblje, prijatelj. Nakon prvih nekoliko puta ustanovili smo da nikako ne možemo sve odjednom, pa odredimo dva ili tri mjesta kud idemo, a ostale obavijestimo gdje ćemo biti.
- Telefonski računi.
Mogla bih ovako još neko vrijeme, ali stekli ste predodžbu.
Sve ovdje nabrojeno nije nam razlog da požalimo što je baš ovo dijete ušlo u naš život. Jedino sam mislila, ako propustim takve stvari spomenuti, da će cijela situacija ostati preopćenita i možda nedovoljno uvjerljiva. Ako vas takve stvari mogu pokolebati, bolje da ste unaprijed s tim na čistu.
Ali uvjerena sam da dobar broj vas ima slične primjerke i u vlastitoj obitelji - stričeve vjetropire, tetke oštrokonđe, bake koje rade sve po svom - i da nekako s njima izlazite na kraj.
Hvala, Vlvl... MM i ja imamo male gradske obitelji, dobro da nam ukazuješ koliko to može biti različito i da smo na to pripremljeni, ja ni ne znam značenje pola tih termina jetrva itd.
Re: Ljubimci
Vlvl, i ja uzivam u tvom pisanju.
A ovaj odnos tvog sina s psom me neodoljivo podsjetio na odnos mog sina prema mladjoj sestri
I on se obozava s njom maziti, trazi od nje utjehu kad je tuzan, i partnera za divljanje kad je razigran. I ona je njemu 'digla' ugled medju prijateljima u vrticu, ali nekad bi umjesto nje radije starijeg brata. Nekad je grub prema njoj, a nekad je mazi tako da njoj bude muka. I stalno iznova moramo objasnjavati da 'no means no'...
malo sam off topic, oprostite.
a zakaj, čisto mogu zamislit tvog sinka sa sestricom.
Inače se jako suzdržavam od uspoređivanja djece i životinja, iako mi se usporedbe često same nameću. Ali roditelji to baš ne vole. Jedan se rođak uvrijedio :? kad sam njegovom malcu od 3 godine tepala da idemo prati šapice i njuškicu. Dijete gr-gr
A za ovog našeg malca mogu valjda reći da je podjednako ljubomoran i uvredljiv kao moja mačka. Zato se valjda nikako ne mogu složit.
Ina 33, ja volim te rodbinske nazive jer se točno zna o kom se radi, a šogor i šogorica pokriivaju pola familije. Djever je mužev brat, jetrva je njegova žena, a zaova je muževa sestra.
Eto, sad sam ja off topic.
Ja sam Dalmošica, u mojoj maloj familiji je sve - barba i teta, a ostalo isto barba i teta, a ako su mlađi rođak/ica. Hvala, zapamtit ću ako mi bude trebalo, ma nacrtat ću cijelo stablo
Iz iskustva nas "običnih roditelja" pubertet očigledno jednako izgleda u svim obiteljima.Da li je to što nas muči tipično za posvojenu djecu, za svu djecu, ili jako čudno i zabrinjavajuće.
Ovako, napikavali smo u mraku i radili najbolje što smo znali. Nadali smo se da je naše najbolje dovoljno dobro.
Sve što si napisala identično je i našim iskustvima!
Svi mi tapkamo u mraku i radimo ono što mislimo da je najbolje. I naravno, samo se nadamo da smo na pravom putu.
kao sto si vlvl odusevila ostale cure, odusevila si i mene. sa toliko topline i tako realno opisujes vas suzivot. mislim da bi roditeljima opcenito pomogla sa svojim iskustvima.
buduci nemam vlastite djece, mogu sve to prepoznati u sestrinom klincu kojeg drma akutni pubertet, a djelomicno i u sebi tih davnih dana kada sam mastala da ti grozni roditelji koje imam zapravo sigurno nisu moji....
mislim da je sigurnost koju pruzate svom sinu jedna od najbitnijih temelja za kasniji zivot. puno strpljenja i ljubavi koju dajete, takodjer
i pisi jos, tako lijepo pises
Virim preko ramena curama u temi Darovita djeca. Mnogo toga što one napišu za svoje klince vrijedi i za ovog našeg miškeca. Posebno onaj dio "i njihove posebne potrebe".
Ja naše dijete od početka doživljavam kao jaako posebno. Ali sigurno mnoge majke o svojoj djeci slično misle, pa ću radije svoje primjedbe na tu temu zabilježit ovdje.
Škola i ocjene
No da, ocjene mu nisu slavne, to već znamo. A nije baš ni sklon učenju. Ipak, divimo se s kakvom lakoćom i uz minimum učenja savladava strane jezike (hrvatski mu je teži). Ima dobre ocjene iz likovnog, glazbeno je nadaren, a tjelesni upravo rastura.
Suosjećajnost i osetljivost
Već sam spomenula njegovu suosjećajnost. Uz nju je vezana jako izražena osjetljivost na tuđu bol ili tugu, i na nepravdu. Uoči ih tamo gdje smo se mi odrasli navikli gledati.
Evo jedan primjer: prisustvovali smo na ljetovanju vrlo ružnoj sceni gdje je majka maltretirala curicu od pet-šest godina, od čega je naše društvo doslovce pobjeglo kilometar dalje. Malac nije mogao sebi doći, komentirao je viđeno, govorio da bi on pozvao policiju, očekivao od nas da nešto poduzmemo, razočarao se kad nismo, ljutio se na tu ženu, cijeli dan navraćao razgovor na tu temu i nikako se nije smirio.
Kad je imao 10-11 godina vodili smo ga na izložbu novinarske fotografije, gdje su pretezale teme rata i drugih nesreća, prizori poput ranjenih ljudi na cesti, otac nosi mrtvo dijete u naručju i takve stvari. Nije mu se svidjelo i to nam je rekao. Komentirala sam: ali ti inače voliš takve filmove, stalno ih gledaš. A on je odgovorio (pomalo iritiranokako mi to nije odmah jasno): ali ono nije pravo, a ovo je pravo.
Svjesnost
Gleda svijet otvorenih očiju, vidi i čuje više nego drugi ljudi, ima neku svjesnost, budnost, fali mi riječ, koja proviruje ispod tipično dječjih/tinejđerskih komentara i ponašanja. Otvoren je ljepoti svijeta na način koji kod druge djece nisam primijetila. Istovremeno je vrlo svjesan njegove ružne strane. Ne izbjegava razmišljanje i razgovar o teškim temama: o biti stvari, svemiru, bogu, ljubavi, smrti, smislu, ratovima, socijalnoj pravdi... Osjećam da je u svojoj otvorenosti svijetu vrlo ranjiv. To je jedan od razloga što ga potičem na odlaske u crkvu i na molitvu - mislim da mu je potrebna sva zaštita koju može dobiti.
Pravdoljubivost
Njegov osjećaj za pravdu tjera ga da se pobuni u raznim situacijama, bilo da se radi o njemu ili prijateljima - u školi će prije zinut nego pregrist, koliko god to bilo poželjno. Ali priznajem da kad on sam profitira jer mu je netko izašao u susret, tada ne nalazi razloga da se buni.
Zbog svoje pravdoljubivosti i suosjećajnosti postavlja visoke kriterije ljudima oko sebe, posebno odraslima od kojih, čini se, očekuje da mogu više, pa zato i moraju. (To je uostalom i nekakav naš životni moto: tko može, taj i mora.) Ako malac procijeni da netko, po njegovom mišljenju, nije dorastao visini zadatka, on ne nalazi olakotne okolnosti.
Autoritet profesora
Profesori u njegovim očima brzo izgube aureolu nedodirljivosti. Tu je pristran i sklon gledanju crno-bijelo: ako je netko učinio lošu stvar, svrstava ga u kategoriju loših. Olako dodjeljuje etikete: glup, bezobrazan, nepravedan. Onda se prekine u pola (zna da nas to smeta) pa njegovi komentari ovako izgledaju: Profesorica xy je stvarno glu-, mislim radi stvari koje nisu u redu.
A pred nama je nemoguća misija: uvjeriti klinca u autoritet po položaju, tj. da je profesor po definiciji nadređen učeniku, jer mu je takav zadatak; istovremeno objasniti profesorsku ljudskost i pogrešivost; razuvjeriti ga zablude da glupe i loše postupke mogu počiniti samo glupi i loši ljudi. Uza sve to trebamo pružiti podršku njegovim opravdanim negodovanjima, priznati da neki ljudi nisu najbolji izbor za posao koji obavljaju, i potaknuti ga da nam se uvijek obrati sa svojim problemima i nedoumicama.
Raduje me da primjećuje i gluposti koje rade učenici, pa njegovi komentari nisu uvijek usmjereni protiv profesora. Zna reći da se profesorica s pravom ljutila na nekog, i opiše što je bilo. Naravno, prema svojim sudruzima je popustljiviji, pa najviše opravdanja nalazi za prijatelje, zatim za djecu iz svog razreda, a manje za konkurenciju iz drugih razreda. (On sam nije nikad kriva ako slučajno je kriv, tada je na nekom drugom sigurno veća krivica.)
Funkcioniranje u grupi
Naše dijete nije uvijek ugodno društvo: zna se otresati, neljubazno odgovarati, prezrivo otpuhivati, i takav je ne samo prema nama, nego i prema svojim prijateljima. Kad ga povedemo nekud, samog ili u društvu vršnjaka, sklon je zanovijetati, cendrati, isticati da očekuje loš provod, i ponašati se kao da mu je želja svima pokvariti raspoloženje. Mi smo na to nekako oguglali, i više se ne uzrujavamo puno.
Usprkos tome (možda to dečke ne smeta toliko koliko nas) ima dosta prijatelja koji se rado druže s njim. S većinom je djece u razredu u dobrim odnosima, uključujući cure. Prilično glatko se snalazi u različitim društvenim situacijama, iako poslije zna (po)kazati da mu nešto nije bilo drago ni lako. Sve u svemu, smatramo da ima vrlo visoku emocionalnu inteligenciju, i da je to jedna od njegovih jakih strana.
Osjetljivost
Iako bi to sam porekao, zapravo je jako osjetljiv. Stvarna ili zamišljena nepravda začas ga sneveseli, i teško mu pada kad mu stvari ne idu na ruku. Peh doživljava kao nesreću, sticaj nesretnih okolnosti kao svemirsku nepravdu. Lako se demotivira i tada je sklon izjavama tipa: ja to ne mogu, meni ništa ne polazi za rukom.Toga je sada manje nego prije, srećom.
Grubu riječ ili zajedljiv komentar teško podnosi, od prijatelja i od odraslih. Razljuti se ili rastuži čak i kad je jasno da je to netko rekao usput, obuzet drugim mislima, bez stvarne namjere da njega povrijedi. Mi se jako trudimo naglasiti kada smo umorni, nervozni ili ljuti, da u tim situacijama našu nestrpljivost, povišen ton i manjak pažnje ne protumači kao da smo ljuti na njega.
Potreba za pažnjom
Ima vrlo veliku potrebu za pažnjom. Nije to nikad artikulirao, ali čini se da podrazumijeva da se mi brinemo o njemu i za njega najviše, bez obzira na potrebe u pojedinoj situaciji. Kad ima prijatelja u posjetu, teško je balansirati između potrebe našeg djeteta da nam bude prvi i najvažniji i naše obaveze domaćina prema drugom djetetu. :/ U takvim situacijama zakazuje njegova pravdoljubivost, a čini se da toga nije svjesan. Na svako naše argumentiranje da je možda u krivu odgovara s: Da, ali.. i nabraja razloge zašto misli da je on ipak u pravu. Shvatili smo da je tjedan dana najduži rok koliko drugi klinac smije biti kod nas, iza toga se samo svade i dure.
Teoretski, bilo nam je jasno da će bilo koje dijete koje dođe trebati našu pažnju i posvećivanje. Kad je malac počeo dolaziti, vidjelo se da on tu pažnju i traži. U svojoj potrebi za pažnjom ne može ili ne želi objektivno procijeniti prioritete. Na primjer, kad plaćamo račune preko interneta, i zamolimo ga da nas idućih pola sata ne ometa, osim ako je nešto jako bitno i hitno - a on upada za pet minuta s reklamnim letkom neke trgovine, i pita za objašnjenje tehničkih karakteristika prikazanih modela mobitela. Hitno, zar ne?
Perfekcionizam i potreba za priznanjem
Moram li uopće napisati da je perfekcionist? Od sebe i od drugih traži maksimum, ljut je i razočaran kad to ne postigne ili dobije. Od škole do hobija, od sporta do pisanja čestitki, spreman je odustati nakon prve pogreške, i potrebno je mnogo nagovaranja da ga se održi ustrajnim.
Potreba za priznanjem povezana je s time. Pretpostavljam da je to ekstremni oblik potrebe za pažnjom. Želi biti primijećen, priznat, obasut divljenjem, slavan i bogat. Kao da nema povjerenja u sebe da je upravo takav kakav je, sa svim svojim vrlinama i manama, vrijedan pažnje i ljubavi.
Za njega ne vrijedi "važno je sudjelovati", barem ne tamo gdje postoje nagrade. U natjecanjima na kojima sudjeluje, razočaran je ako ne dogura do mjesta na kojem se dobije barem diploma za postignut uspjeh, ako već ne medalja. Početkom školske godine zna gunđati da neće ići na treninge, a kad se uhoda i počne dobivati pohvale od trenera, dalje je lakše.
Istovremeno, ne prepoznaje pravo priznanje. To što ga trener gura u stariju ekipu doživljava kao obavezu, a kad ga prijatelji počnu oponašati uzrujava se (Ja sam se prvi sjetio, a sad svi to rade) umjesto da je ponosan na sebe.
U svemu tome ne treba izgubiti iz vida da je on prije svega pravo dijete, nemiran, pun raznih ideja od kojih nisu sve blistave, vođen suprotnim porivima od želje da bude dobar do lijenosti.
Eto, nadam se da vas nisam zagnjavila ovim opisom svoga djeteta. Vjerujem da će mnoge od tih osobina (posebno osjetljivost, suosjećajnost, potrebu za pažnjom i pravdoljubivost,) u priličnoj mjeri pokazivati većina posvojene djece. Baš te osobine tjeraju nam suze na oči i čine nas ponosnima, a istovremeno su stalni ispit naših roditeljskih živaca i sposobnosti.
Dakle stvarno, prvo mi komp uporno javlja da nije ništa poslao, a onda pošalje tri puta. Danas je internet živa koma.
Ajde cure na održavanju, molim vas, pobrišite viškove.
Ono o budnom pogledu u svijet i o pravdoljubivosti mi se jako sviđa, a i poznato mi je. A ono o perfekcionizmu mi se manje sviđa, ali mi je isto tako poznato.
Vlvl, zaista je poseban.
Sretni ste što imate jedni druge.
mislim da je tvoj sin vlvl jedan krasan djecak. upravo zbog svega sto je prozivio u svom malom zivotu vec tako realno razmislja. sve sto mu se dogodilo natjeralo ga je da brze odraste i da razumije. sa takvom toplinom koju mu pruzate i sigurnoscu koju pronalazi u svojim roditeljima izrasti i odrasti ce u dobru osobu.
a te njegove ispade, karakteristicne za svakog pubertetliju, ne uzimaj toliko srcu. meni je mama znala reci: jao, pa ti se znas i smijati!nikada se nisam tako dozivljavala pa me i dan danas to nasmije....
radim sa srednjoskolcima i cim trebaju nesto raditi okrecu sa ocima, cokcu i sl. to su takve godine i ne treba uzimati za ozbiljno,pomaze samo razgovor, razgovor, razgovor...
Iskreno divim Vam se i stvarno ste zaslužili jedni druge
Hvala cure!
sve pohvale Vivl... krasna priča.... sinoć sam slučajno naletila na nju /zainteresirao me naslov/
Posvojili smo klinca o 10 godina
Draga vIvI i svi ostali koji pratite ovu temu!
Ja sam brand new u forumu i nacekala sam se dok sam se ulogirala! Imam dvoje djece, princezu od 8 godina i farabuta od tri s kojim mucim muku jer ima teskoca s kakanjem pa sam odgledavala druga iskustva i prikljucila se ovoj temi iz opceg odusevljenja...
Jucer sam naletila vIvI na tvoju ispovijest i odcitala je u dahu. Na pocetku su mi suze tekle od ganuca, poslije od smijeha! Vjeruj mi vec se dugo nisam tako iskreno nasmijala, izgledala sam ko smajlic u kutu koji krepiva od smijeha!Sjajno si sve opisala, da se ne ponavljam, cure su sve rekle hvaleci te.
Imam potrebu reci nekoliko stvari.
1. Tvoja prica je fenomenalno iskustvo svima koji imaju posvojeno dijete ili to tek namjeravaju uciniti.
Tvoje iskustvo je inspirirajuce svim roditeljima, bioloskim ili ne. Kao sto su ti mnogi rekli, u njima se nalaze mnoge mame i tate. Zelim ti reci da se pocesto ne trebas opterecivati da li se tvoj andeo ponasa tako jer je imao neku traumu i sto je utjecalo na njega. Ne optercuj se prosloscu, sto je bilo, bilo je. Uzivaj, imas jedinstveno iskustvo, nebeski blagoslov i zivi ga sada. I tako proslost ne mozes mijenjati, u sadasnjosti i tako cinis mnogo i to stalno.
I moja cura koja je osam godina, bioloska sam mati, i prozivljavam slicne faze koje i ti, tako da imam potrebu utjesiti te i reci, svi se slicno bakcemo, odgoj je tako nekako koncipiran: povuci-potegni.
Kroz cijelu tvoju pricu vidim samo pozitivu, naprosto ta dusa koja je kod tebe ne moze skrenuti s puta. Ima toliko mnogo vase paznje, podrske, svjesne roditeljske odgovornosti, velikkkkkkuuuu ozbiljnost kojom se bavite sinom da je to ocaravajuce, a opet ste opusteni i veseli.
Nista nije slucajno u zivotu, upravo ste se morali sresti. I ono sto si sama rekla nekoliko puta, majcinstvo mijenja! Ti ces, kao i tvoj suprug biti druga osoba kada se pogledate s distance. Ti utjeces na sina, on na vas. Sve situacije koje si ispricala su jako svakodnevne i sveobiteljske, samo ne uspijeva svatko tako budno biti i odgoju. Ono sto, bar se meni cini, je teze izmedu odraslijeg usvojenog djeteta i manjeg je naravno u zrelosti djeteta, ali i vaseg roditeljskog iskustva. Oni koji imaju male bebe, djecicu prolaze njihove finte koje su bile bezazlene i nezrele i ti se kao roditelj navikavas godinama na njihovu zakucastost, mane ili naprosto nacine ponasanja. Kao novopeceni roditelj, nailazis na sofisticirane metode provociranja, zavitlavanja, a nov si u tome. Ali cini mi se da se vi super snalazite u vasem peteročlanom obiteljskom gnjecanju! Svo divljenje vam saljem! Zelim vam puno strpljenja i dosljednosti!
2. Odusevila si me metodicnoscu price, svaka tema ima nadnaslovic, pocetak, kraj i poantu. Netko je rekao da razmislis o knjizi, a ja kazem super scenarij za film! Meni se sve vrtilo u slikama kad si ti pricala...Posebno ono:"Valjda ce sve biti u redu", uzdah,"Valjda". Duhovito, slikovito, realisticno.
Uzivaj i javi se, voljela bih vidjeti sto ima novoga.
Posvajanje me kao tema odusevljava!
Pozdrav od mame s mora
Drage cure, baš vam hvala na javljanju i podršci.
Posebno želim reći vama "običnim mamama" da mi puno znači svaki komentar tipa "sve je to normalno". Jer, koliko god smo mi svjesni toga da je dijete prije svega dijete, i da problema i zakučastih situacija ima i u biološkim obiteljima - ipak smo uvijek pomalo kao na iglama, obuzeti pitanjima radimo li dobro, ide li njemu dobro, i slično.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom