Posvojili smo klinca od 10 godina

[Vlvl]

Bok!
Ja sam nova na forumu. Suprug i ja smo posvojili desetgodišnjaka, sad će biti pune četiri godine.

Sjećam se da sam i tada gledala stranice udruge Roda, ali nisam vidjela ovaj dio s razmjenama iskustava. Tek se od nedavno snalazim po forumima, možda je to razlog. Ah, pomoglo bi mi da sam bila tu prije.
Sada se osjećam strašno veteranski, i kao roditelj, i u odnosu na posvojenje. (Znate, one davne godine kad smo krenuli... itd.) Naša iskustva s CZSS bila su uglavnom pozitivna. Stojim na raspolaganju za informacije, koliko to može nekom pomoći.
Za godinu dana ćemo preseliti u kuću, nadam se. Razmišljamo o posvojenju još jednog djeteta, ali vidjet ćemo... Tu se pak osjećam skroz novo i zeleno i grizonoktno.

Ispričat ću vam našu priču kasnije, gibam radit.

[sorciere]

[ina33]

Super, hvala što si nam se javila i pliz javi nam se još s tvojim iskustvima !

[Pliska]

Baš super da si se javila. Svako iskustvo dobro dođe.

[LeeLoo]

[Zdenka2]

Baš mi je drago da si s nama. Bit će nam dragocjena tvoja iskustva u odgoju, jer u ovoj našoj maloj zajednici baš i nema puno djece u dobi tvog sina.

[Metvica]

Daj daj, piši!! :D
Možda nam pomogneš u otklanjanju strahova vezanih uz posvojenje starije djece

[Vlvl]

Hvala na dobrodošlici!

Stvarno vas želim razuvjeriti strahova oko posvajanja starije djece. To je najvažniji razlog zašto sam se tu upisla.
Evo sad ću stavit prvi dio naše priče. Koliko god pokušam skratiti uvijek ispadne jako duga. Molim vas, nemojte se ljutiti. Možda baš neki od tih detalja pruži onima koji čekaju korisnu informaciju ili nadu.

Početak
Vjenčali smo se rano, brzo saznali da je suprug neplodan, terapija nije pomogla. Umjetnu oplodnju smo odgađali. Kada smo preselili u svoj stan, nakon 12 godina života s familijom, sve nam je krenulo na bolje. Posložile su se stvari u nama i oko nas, i bacili smo se u posvajanje. U međuvremenu, odustala sam od umjetne oplodnje, i izgubila poriv da imam svoju bebicu. Preispitivala sam se je li to linija manjeg otpora... No to je bilo to: htjela sam dijete (oduvjek smo htjeli hrpu djece i patili što ne možemo), ali nisam osjećala potrebu da ja rodim, pa čak više ni da produžim obiteljsku liniju, a godinama sam se osjećala kao izdajica svih predaka. I nekako, nisam više patila ni za bebom. Istovremeno, imala sam dojam da su sve tuge i tegobe koje sam prošla u životu služile tome da me pripreme za posebno dijete koje dolazi, i stekla sam jedan čudni mir, osjećala da sam zrela za dijete. 8) Imala sam tada 36, suprug 39 godina.

Prijava i obrada u CZSS
U CZSS (Zg-Trnje) žene su bile maksimalno ljubazne, ali je ipak nas svaki korak i odgađanje bolio. Predali smo molbu u kolovozu 2002. i odmah su rekli da obrada neće početi prije rujna, jer moraju biti obje, a sad su godišnji. U rujnu smo krenuli na razgovore, prvo zajedno onda odvojeno.
Međutim, kako su ženske imale puno posla dogovorile bi termin za dva tri tjedna, a onda nas dan ranije ili to jutro zvale da odgodimo, jer je nešto iskrsnulo - obično hitni slučaj u nekoj jadnoj obitelji, što se nije moglo predvidjeti. Ili je kasnio početak sastanka, a mi smo stajali u hodniku i trudili se ne slušati svađe i rasprave parova pred rastavom koji su tamo razgovarali o djeci. Plus poneko bolovanje, i tako su se ti razgovori otegli do kraja prosinca. Sva u radno vrijeme - da mi šef nije naj-haj po tom pitanju, ne znam kako bi bilo.

Paranoja
Mučilo nas je što su nas stalno pitale iste stvari: kad smo se odlučili za posvajanje, zašto, tko je to inicirao. Kako raspoređujemo kućne troškove. Tko odlučuje u kući? Kako se dogovarate o kućanskim poslovima? Trgujete poslovima :? A tko upravlja financijama? Tko je od vas prvi pokrenuo ideju posvajanja? I u krug. Činilo se da smo među rijetkima koji se nisu ubijali doktorima i višegodišnjim pokušajima da naprave dijete. Plus ili minus?
Dotukli su nas psiho testovi. Pitanja na koja mogu odgovoriti s da i ne, ovisi kako ih protumačim. Npr, jesam li ponekad tužna bez razloga. Da, ako sam tužna i ne znam razlog. Ne, ako idem logikom da za tugu postoji razlog, makar ga nisam svjesna. Ako napišem jednom ovo, drugi put ono, hoće li to ostaviti dojam da sam lupita, ili da namjerno lažem?
U svim bezdjetnim godinama poznanici i familija govorili su nam da bismo bili krasni roditelji i mi smo u to bili uvjereni, ali u tim mjesecima dok se naš život pretresao do najmanje sitrnice pitali smo se jesmo li sustavu baš tako poželjni. Postali smo paranoični i uvjereni da to što smo visoko obrazovani, međusobno ravnopravni, deklarirani ateisti i liberalnih ideja, da će nas to svrstati na listu nepoželjnih.

Dobre vijesti
U prosincu je bila kontrola stana. Ah, što smo ga ulizali, smiješno mi je kad se sjetim. Pa još jedan razgovor, pa čekajte na obradu, jedna se razbolila, druga mijenja posao... I krajem siječnja 2003. nazovu nas i kažu da smo prošli, možemo tražiti dijete. :D
Nemojte se smijati, cijelo vrijeme od početka obrade trudili smo se "misliti pozitivne misli" iako je to znalo bit teško, i kad sam radila vježbe joga nidra gdje se traži odluka, imala sam odluku u vezi s djetetom. Onaj mir s početka priče često se gubio, provela sam mjesece nabrijana, kao na hrpi kava, ponekad ljuta i očajna. A ipak, mislila sam kako postoji neko dijete koje treba baš nas takve kakvi jesmo, možda čeka roditelje, a ne zna da smo to mi, da mislimo na njega i da se približava dan susreta.

[ina33]

Isuse, kao da sebe slušam (osim u dijelu neliječenja u MPO-u i u dijelu vezano za "izdaju" svoje obitelji - jer mene moja obitelj ispočetka kritizira zbog MPO liječenja, ne zbog etičkih ili vjerskih razloga, nego zbog brige za moje iovako neprefektno zdravlje i zbog toga što su uvjereni da nam neće uspjeti i što se patimo i trošimo novac i vrijeme bez veze - to je njihov stav).
Prepoznala sam se sasvim u onome da mi postaje nevažno rađanje-nerađanje djeteta, u onome što se nekako već emotivno orijentiram prema malo "starijem" djetetu, u onome što smo i mi liberalni i ne idemo crkvu pa mi se čini da će mi to netko zamjeriti, u onome što isto nisam sigurna da ima jednoznačnih odgovora na psiho-pitanja, u onome što je naša okolina uvjerena da bismo bili super roditelji iako sam i ja u tome na ovome putu koji put pokolebana (ono famozno "a možda nam nije suđeno") i u onome što sam koji put sretna, sigurna i uvjerena da ovim putem imamo sasvim lijepe šanse dočekati našu mišicu ili miša, do onda kad klonem duhom (evo danas smo bili na razgovoru prvome, pokazalo nam hrpu neriješenih molbi, reklo koliko se otprilike čeka, i nakon tog početnog "obeshrabrivanja" ohrabrilo da budemo uporni). Puno ti hvala što si se baš danas javila !

[čokolada]

Vlvl, dobrodošla!
Samo piši, jedva čekamo nastavak!

[Vlvl]

Ina33, samo se ohrabri i ustraj!

Da sam prije skužila forum, javila bih se i prije. Previše je ružnih priča, trebaju ljudi znati i za ove dobre.
Danas na poslu skoro ništa nisam radila. Evo, priča ide dalje.

Reakcija obitelji
Obitelj nas je podržavala u naumu. Ma i da nisu, nama ne bi bilo bitno, ali bolje se osjećaš ako znaš da su uz tebe. Osim toga, to je dodatna sigurnost za dijete. Jedino moja majka, koja je znala negativne priče, rekla je da nas podržava ali se boji da si ne "upropastimo život" (njenim riječima) ako uzmemo dijete koje će poslije bit problematično. Ali tko ima garanciju da njegovo dijete neće bit problematično? :/

Zašto veliko
Međutim, svi su se čudili našoj odluci da uzmemo veće dijete (mislili smo zapravo na predškolca). To im se činilo hrabro. Ali mi smo bili zaplašeni pričama o dugom postupku i odlučni da se domognemo djeteta što prije. Socijalne radnice rekle su da je prosjek čekanja 1 do 2 godine. To nam se činilo prestrašno. Bili smo svjesni svojih godina. Da smo napravili dijete kad smo počeli hodat već bi bilo punoljetno.
Ima i prednosti većeg djeteta pred bebom: vidiš kakvo je, neki problemi u ponašanju već su se pojavili ili nisu, a osim toga, ne moraš smišljati kako da mu objasniš da je posvojeno.
Razgovarali smo s rođakom koja je profa na defektološkom faksu. Ona se jedina nije uzrujavala oko te "velike" djece. Rekla je da su najvažnije prve tri godine (Unicef, ha?), kad dijete ne zna pričat, a može skupit traume. I da se dobro raspitamo, važno je da je dijete u toj ranoj dobi imalo makar s jednom osobom bliski emocionalni kontakt: roditelj, baka, čak i susjeda ako se često vide. Ako je dijete prešlo tri, 4 ili 7 nije bitna razlika za posvajanje. Pa čak i 11 je još dovoljno rano da prije nego lupi pubertet uspostavimo autoritet. Eto, ona je umirila naše strahove.

Kako smo tražili dijete/djecu
Po primitku pozitivnog odgovora iz našeg centra, napisali smo jedno lijepo pismo i poslali ga na sve adrese svih centara za soc. skrbi i njihovih podružnica u Hrvatskoj. 105 čini mi se, ili 107. Skoro 500 kn za preporučene pošiljke.
Mi smo zapravo htjeli više djece, dvoje ili troje (a jesmo nezasitni!). Napisali smo da bismo uzeli i stariju djecu, po mogućnosti predškolce, ali može do 10 godina.
Dobili smo nekoliko negativnih odgovora, i jedan za djecu s poteškoćama u razvoju, na što nismo bili spremni. I nakon jedno tjedan dana, možda dva, nazvala me ujutro žena iz jednog centra, i rekla da imaju brata i sestricu, 7-8 godina. Tako sam uzbuđena bila da sam kašljala cijelo jutro! Isti dan ili dan kasnije nazovu supruga iz drugog centra, tamo imaju 7 i 11. Dogovorili smo s oba centra posjet za isti dan.
Nas smo se dvoje dogovorili još prije da nećemo djecu ogledavat i prebirati. Prvo gdje se pokaže da bismo mogli, tu ćemo gurati, pa kad upoznamo dijete/djecu ako između nas ne bude neke grozne averzije, onda idemo do kraja.
Idućih mjeseci, čak do godine dana, dobili smo još nekoliko obavijesti o mogućnosti da posvojimo dijete. Ne znam je li to bilo zato što smo napisali super pismo kojim smo potrefili žicu, ili smo dobili jako dobre ocjene od našeg centra, ili je naša spremnost da uzmemo većeg klinca bila presudna.

Intermeco: Hrvatska pošta gr-gr
Mnogi centri su naslovili odgovore (uglavnom negativne) na nas oboje, a neki za samo jednog od nas. Znali smo u tjedan dana tri puta ići na poštu, jer su bile preporučene pošiljke, a radimo kad poštar prolazi. Po Zakonu o upravnom postupku upravnu pošiljku smije preuzet svaki punoljetni član kućanstva, a i susjed. U praksi, poštar kad pozvoni preda poštu i klincu. Ali u Branimirovoj, e tamo nisu dali da jedan podigne za drugog, čak ni uz obje osobne iskaznice!!! Dok suprug nije napravio skandal i odurlao svoje.

Razgovor u centru
Tako smo krenuli na put, na razgovor, bio je početak ožujka 2003. Favoriti su nam bili oni manji, u centar 2 išli smo da pružimo šansu i toj djeci. Meni bi bilo prestrašno da me netko odbije samo zbog broja godina, a da ne zna ništa o meni. Sticajem okolnosti, prvi razgovor smo imali u centru 2.
Ono što nas je mučilo bio je prostor. Imamo dvosobni stan, 50 kvadrata, dnevna soba velika, druga jako mala. Znali smo da nećemo moći seliti barem pet godina. Nismo se usudili ugurat dvoje veće djece u tu minijaturnu sobu. Živjeli smo godinama u suživotu i znamo: ako je kuća tijesna, čeljad postane bijesna.
S ljubaznim tetama u centru 2 razgovarali smo dosta dugo, one su nam ispričale o ponešto o djeci, a mi njima puno o sebi. Rekli smo za našu dvojbu da pretpubertetsku djecu zbijemo u sobicu, pa da se za koju godinu, kad budu imali 13 i 16, počnu čerupati zbog manjka prostora. Upitale su nas zašto ne bismo posvojili sada jedno dijete, ako se toga bojimo, pa tek kad preselimo drugo. Rekli smo da o tome nismo uopće razmišljali, da smo htjeli dobit svoju djecu što prije, sve njih.
I onda, kao da vade ispod pulta komad čuvan za najbolju mušteriju: "Imamo mi tu jednog dječaka, 10 godina, isto je za posvajanje. Razmislite o njemu."
Joj, cure, suze mi teku dok ovo pišem.

Promijena plana
Duboko smo uvjereni da nam našeg mišeka ne bi ni spomenuli, da im se nismo svidjeli. Jako su ga voljeli u centru, i trudili se oko njega. Uvod nas nije puno dirnuo, sjedili smo uvjerni da nas druga djeca čekaju, ali kad smo čuli priču...
Mišek je najmlađe dijete samohrane majke, koja je umrla dvije godine ranije. Ima stariju braću i sistericu, premlade i presiromašne da se brinu o njemu. Nakon majčine smrti njega i njegovog prvog starijeg buraza, tada 8 i 13, strpali su na brzinu u udomiteljsku obitelj, da bi imali uredan život. Tata je službeno nepoznat, neslužbeno (malo mjesto) netko tko ima "pravu" obitelj, i nije nakon smrti majke bio faktor u njihovim životima.
Nedavno su bili brata zakonskog staratelja nagovorili da pusti da malca daju u posvajanje. Već je bio skoro posvojen, sve dogovoreno, ali su ljudi zadnji tren odustali. Čini se da su ih burazi zivkali kad je mali bio na vikendu, pa su se ovi prepali. Inače su ok, rade ili se školuju, nema problematičnih.
Kako smo više saznavali, tako nam se više činio pogodan za nas. Jedno je bilo sigurno: imao je ljubav koju je trebao u roditeljskoj kući. Burazi nas nisu brinuli, jer "mi smo oni koji zastrašujemo ", kako kaže moj dragi čija je familija velika i drži se zajedno, pravi klan. Dapače, činilo nam se dobro da dijete ima blisku obitelj koja mu pomaže da zna tko je i odakle, i da se nikad ne brine da nije voljen. Mislili smo da, ako ništa drugo, neće imat krizu identiteta.
Tako su nas dobili kuhane i pečene u prvom razgovoru. Dogovorili smo se da ćemo razmislit i javit. Sjeli smo u auto malo zbunjeni :shock: ali kao suncem obasjani. Nismo imali šta razmišljati! Odradili smo zatim u drugom gradu razgovor o dječici za koju smo prije mislili da će biti naša - ali to nije bilo to. Za dva dana javili smo da smo za. Za-za-za! Rekli su nam još na prvom razgovoru da je i jedan drugi par u igri, oni su tražili jedno dijete, njih su već prije zvali zbog malca. Mora se vidjet što će bit s njima. Ali mi se nekako nismo zabrinjavali.

Znate što je najsmješnije? Pokazali su nam sitnu fotku malca u hrpi djece na nekoj priredbi i uopće me se nije dojmio izgledom, opisala sam ga frendicama poslije "ružnjikav, al nije bitno". A mali je zapravo zgodan i presladak .

Pozdrav cure! Vidim da ću i doma pisati.

[ina33]

Jes, jes, jes - piši, željno iščekujemo!

[čokolada]

DALJE!

[Anett]

Vlvl, pa gdje si bila do sad?
PIŠI DALJE...

[malezija]

hvala ti!! DALJE...

[jana]

[s_a_n_d_r_a]

[nela]

[ivančica15]

nestrpljive smo

[Zdenka2]

Hoćemo još!

[mara]

još još :D

[sanja74]

[mareena]

Vlvl, malo je poželjeti dobrodošlicu!!! :D Netko je već rekao, gdje si bila do sad?

Čekamo nastavak...

[otocanka]

Grrrrrrrr , a tak sam se nahrustila za nastavak

Dobro nam došla, Vlvl

[Vlvl]

Ah, cure, koliko vas ima. I kak ste
Nadala sam se da će vas ovo zanimati, ali ovakav doček. :D Budem se umislila. Evo, dovršila sam dio o posvajanju.

Upoznavanje
Slijedilo je upoznavanje s djetetom u centru. Dogovorili smo da dođemo potkraj njihovog i našeg radnog vremena, da ne bismo morali izostati cijeli dan s posla. Možete misliti kako smo taj dan radili. Osjećali smo se sretno, nestrpljivo, uzbuđeno, preplašeno, ma što, užasnuto. Išla sam piškit hiljadu puta.
Zvala sam dan prije psihologicu iz centra. Trebamo li ponjeti poklon? Ako donesemo može izgledati da želimo kupiti dijete, ako ne ponesemo kao da nam nije stalo. Rekla je da ne trebamo nosit ništa, ali možemo odvest malca u trgovinu i neku sitnicu mu kupit.

I eto nas, s malcem u lice. Nekoliko stidljivih rečenica s jedne i druge strane. Žene iz centra vode nas kroz konverzaciju. Mali se vrzma, gleda na stranu i preispituje ih o njihovom kompjuteru. Mi smo mislili da to pokazuje da on nije baš zainteresiran za nas. Ali on taj nedostatak pažnje ima i danas, u za njega neugodnim situacijama. Mi smo imali one blesave face. Mogla bih reći da je to bila ljubav na prvi pogled, ali to nije sasvim točno. Mi smo bili spremni zavoljeti dijete čim ga vidimo. Sam osjećaj da je tu, blizu, i da treba nečiju ljubav i pažnju, i da baš on može biti mucek koji će dobiti našu ljubav... mi smo se naprosto topili iznutra.
Nakon jedno pola sata-sat nekakvog razgovora ispratile su nas u šetnju. Otpratili komad puta i pustili dalje same. Mali nam je ozbiljno objašnjavao što je gdje, a onda nas odveo u slastičarnu, gdje smo ga počastili kolačima. Onda smo ga odveli u trgovinu i kupili po njegovom izboru neke čipse, uzeli i kavu za udomitelje. Vratili smo ga doma, zadržali se kratko i otišli.

Idemo dalje
Trebali smo javit želimo li nastaviti dalje, želimo, želimo, a i mali je trebao reći svoje. Pa može. Dogovorimo da nam dođe za vikend, kad, mali se prehladi, a i ja. On je prizdravio i ipak mogao doći, suprug se odvezao po njega, a ja sam ležala u krevetu ko vreća. Gledali smo filmove, muž ga vodio u zološki, mazili i pazili i u nedjelju vratili natrag. Sve smo se udvarali jedni drugima.
E, tad je već trebalo reći idemo li u posvajanje. Mi smo rekli da, i nestrpljivo čekali da nam prenesu njegovu reakciju. Odahnuli smo kad su javili da se i on se složio.

Vikend posjeti
Uspostavili smo nekakvu rutinu vikend posjeta. Petkom smo išli po malca, nedjeljm ga vraćali. Bilo je tri mjeseca do kraja trećeg razreda, i bojali smo se inzistirati na brzini, da mali ne mijenja školu u pola polugodišta. Socijalne radnice nisu nas tu htjele savjetovati ni s da ni ne, rekle su samo da se to može brzo srediti, nema se šta otezati kad je dijete veliko.
Krasne su to žene, ljubazne, išle nam na ruku, odgovarale na hiljadu pitanja. Ona rođaka, glas razuma, upozorla nas je da ne posvajamo njih nego klinca. Bez obzira na ljubaznost, one nisu glavne. Osjetilo se da žele malcu dobro, a i mi smo im se sviđali.
Ali nešto nije štimalo. Mali je s nama bio super, a kad smo ga vraćali potuljen. Dogovorili smo da jedan vikend ne dodje, da se odmori od tog tempa. Složio se, ali na telefon je bio sav nikakav, gotovo neljubazan. Pali smo u paniku. Možda nas zavitlava? Možda se predomišlja? Najcrnje misli su nas morile i onda je suprug uzeo poklon koji smo kupili kao iznenađenje, sjeo u auto i odjurio razgovarati s njim. Vratio se s malcem, koji se iza njega stidljivo kesio, i tako smo i taj vikend proveli zajedno.

Loše iskustvo
Pokazalo se da se mali, daleko od nas, bojao da ga mi nećemo, kad smo najavili vikend odmora. Raspitali smo se kod socijalnih radnica. Njega je jako pogodilo kad je onaj prethodni par odustao. Već je bio najavio odlazak u novu školu nakon zimskog ferja, pripremio se za novu obitelj, i sve, a ljudi kad su odustali nisu ni razgovarali s njim, nego sa socijalnim radnicama. Udomiteljica ga je vidjela da je plakao.
Je li bio tužan, ili povrijeđena ponosa, svejedno, to je ostavilo traga na njemu, i on se dugo trudio biti rezerviraniji prema nama, valjda u strahu da ga opet netko ne povrijedi. A mi smo se trudili tada, a i sada, uvjerit ga na sve načine da se u nas može pouzdati.

Posvajanje
Opet smo razgovarali sa ženama iz centra. Zaključili smo da je život na dva kolosjeka prenaporan za malog, i da ima više štete nego koristi od čekanja kraja školske godine. Pokrenuli smo što treba za posvajanje, skupili na brzinu preostale papire. Dogovorili u lokalnoj školi da ga prime. Došli, opet pod radnim vremenom, potpisat uživo još nešto.
Trebali smo ponovo doći preuzeti rješenje kad je napravljeno. Pravnica iz centra ušparala nam je dolazak radnim danom, i dogoorila da se nađemo u gradu na samu Veliku subotu, i dala nam rješenje. A onda sjela na bicikl i otišla na plac. Divna žena!
Mali je došao nama, bilo je uskrsno ferje. Tjedan dana kasnije vozili smo se zajedno nazad, na njegovu prvu pričest. Udomitelji su pripremili malu svečanost, koja je ujedno bila oproštajna zabava. I tako smo konačno riješili sve što je trebalo i doveli dijete doma.

Sretan kraj ovog dijela priče
Bilo je to pred kraj travnja 2003. Osam mjeseci nakon predaje zahtjeva, tri mjeseca nakon dobivanja pozitivne ocjene u našem centru, dva mjeseca nakon što smo upoznali dijete. Nakon svih onih grdih priča koje sam čula, možda ovo trebam napisati velikim slovima: OSAM MJESECI SVEUKUPNO.

Naravno, nije to kraj priče, sad tek slijedi onaj roditeljski dio. Kako je dalje bilo, gdje smo fulali, što smo naučili.
Ali ovaj dio priče bio je za vas, drage cure, koje još čekate. Ne gubite nadu! Dok traje čini vam se da će trajati zauvijek, ali ipak dođe kraj, i to sretan kraj.

[čokolada]

kojeg ću još?


ajde, puštamo te da malo odspavaš, pa sutra nastavak

[ornela_m]

Citam u jednom dahu.
Prelijepo.

[Zorica]

[tinkie winkie]

aaaaa, rasplakala sam se...

[Asimon]

Preprepredivno!

[mareena]

...slijedi dio koji me najviše zanima ...

[malezija]

[Anett]

Nemoj predugo odmarati za nastavak...

[Zdenka2]

Ovo je prekrasna priča, a sad slijedi onaj dio koji me najviše zanima. :D

[apricot]

Vlvl, krasno pišeš
Veselim se nastavku, pretpostavljam da će biti koristan za svaku obitelj, ne samo posvojiteljsku.

Samo nastavi!

[Vlvl]

Bok, evo mene.

Bilo bi lijepo da mogu reći kako smo dalje živjeli sretno u ljubavi, razumijevanju i slozi. Ali nam razumijevanje i sloga nisu uvijek bili na visokom nivou. Imali smo uspona i padova, problema i nedoumica. Sad smo u jednom relativno mirnom razdoblju. Sve u svemu ne bih rekla da se susrećemo s problemima u većoj mjeri nego roditelji bilo kojeg četrnaestogodišnjaka.
Lako se uljuljkati pri pomisli da smo prošli najgore. Ali čisto sumnjam da nas ne čekaju novi izazovi.

Evo, pišem cijelo jutro. Jako mi je drago da imam ljude koji me razumiju. Pišem nekakvim redom kojim mi stvari dolaze. Vjerujem da vas zanima o odgoju itd. Ali sad mi je nekako došao na red još jedan dio o onim dosadnim stvarima, neće biti puno govora o djetetu i osjećajima.

Još malo o papirologiji
Kad je malac došao nama, prije i neposredno poslije toga trebali smo skupit još papira juhajhaj. Jedan od najboljih štoseva je bila potvrda da ne bolujemo od zaraznih ni duševnih bolesti. Naša doktorica se začudila, nasmijala, i dala nam potvrdu bez problema. Ispričala je da i starčeki kad idu u starački dom moraju priložit potvrdu o dobrom zdravlju. A ona im napiše da su dobrog zdravlja u skladu sa svojom dobi.
Trebalo je ispisat malca iz škole i upisat u drugu. U učničkj knjižici nisu predviđene rubrike poput promjene imena, pa imamo staru, do prvog polugodišta 3. razreda, i novu, koja počinje prvim plugodištem.
Hvatanje liječničkih kartona pokazalo se puno težim problemom. Jedva smo skupili liječnički i zubarski, ali poslije se pokazalo da je onaj prvi najraniji, s podacima odmah nakon rođenja, nestao. Tako nije bilo zapisa protiv čega je kao beba cijepljen. Usput smo saznali da je rođen nakon 7 mjeseci trudnoće, bio u inkubatoru, a kasnije u prvoj godini još jednom zbog upale pluća ili tako nečeg završio na dulje vrijeme u bolnici. To je moglo značiti neke druge probleme. Iako nas taj podatak ne bi pokolebo u namjeri da posvojimo dijete, bilo bi lijepo da smo to saznali u centru. Pitanje je da li su i oni znali to sve.
Trebalo je napraviti novi rodni list, novu zdravstvenu iskaznicu, odjaviti prebivalište i prijaviti novo prebivalište, prijaviti kao poreznu olakšicu. To su sve štrapaci, a mi smo radili. Veći dio toga su nam obavili udomitelji ili žene iz centra, da nam ušparaju putovanja, pa bismo mi došli u posjetu i to nas je čekalo. Ovaj dio papirologije nije vezan uz samo posvajanje, isto biste imali da se recimo rastajete, mijenjate prezime i selite s djetetom u novi grad.

Posvojiteljski dopust
E da, kad se približite posvajanju, ima caka. Nije baš najbolje posložena procedura otvaranja posvojiteljskog dopusta. U postupku sam se izjasnila da ću koristiti posvojiteljski, ali to u rješenju nije nigdje pisalo. Dobili smo istovremeno od centra uvjerenje da je zasnovano posvojenje, da je rješenje postalo pravomoćno tad i tad, i to se uvjerenje izdaje u svrhu ostvarenja prava na posvojiteljski dopust.
Otišla sam u HZZO u Klovićevu predati molbu. Bilo je očito da se tako nešto ne zbiva često, ljubazni ali zbunjeni službenici proveli su me kroz tri sobe, i jedva na dnu neke ladice našli obrazac zahtjeva, zadnji primjerak, koji su onda kopirali i ja ga ispunila. Tjedan dana kasnije dobijem službeni poziv za nadopunu dokumentacije: treba priložiti i rješenje o posvojenju s klauzulom pravomoćnosti. A čemu je služilo ono uvjerenje?
Nazivala sam da pitam kad će bit rješenje, mislim da je žena koja to radi otišla na bolovanje ili slično. Kad, krajem svibnja javi se ona i kaže da je rješenje već u otpremi, a datum početka korištenja je onaj isti datum pravomoćnosti rješenja, krajem travnja. :? A ja u međuvremenu dobila plaću za cijeli travanj, i trošim dane godišnjeg da ne moram na posao! Jedva nagovorim ženu da ode izvadit kovertu iz otpreme, poništi rješenje i napiše novo, s početkom korištenja od 1. lipnja.
Kad je došlo rješenje HZZO-a vidimo da je to samo rješenje da se priznaje pravo na naknadu plaće za vrijeme korištenja posvojiteljskog dopusta, u trajanju od -do. Dakle, ja sam cijelo vrijeme čekala papir koji mi kaže da imam pravo koristiti posvojiteljski od tad do tad, ali takav papir ili rješenje nije postojao.
HZZO odlučuje o pravu na naknadu plaće. Možda su u međuvremenu to bolje posložili, ali sumnjam. Možda bi se moglo tražiti od centra da u rješenje o posvojenju napiše da će taj i taj roditelj koristiti posvojiteljski s početkom od tog datuma. Konačno, nešto morate pokazati u firmi kao službeni razlog da prestanete dolaziti na posao, dok čekate rješenje o pravu na naknadu plaće HZZO-a. Što bi bilo da ja recimo nisam imala hrpu neiskorištenih dana godišnjeg? Ni ne možete trošit g.o. u svakoj firmi kad se sjetite.

Možda se neki pravnik ili grupa koja radi na izmjenama obiteljskog zakona može pozabaviti i ovom rupom u proceduri.

Naknada plaće za posvojiteljski
Znala sam da imam pravo na samo devet mjeseci posvojiteljskog, a ne na godinu dana. Ali nitko mi nije spomenuo, niti bi mi u najcrnjim snovima palo na pamet, da lova na koju imam pravo nije ona granica od 4.5000 kuna, nego 1.600 kuna koliko rodilje koriste u drugih šest mjeseci porodiljskog. To se od onda malo diglo, na 2.500 čini mi se. Jad i bijeda, svejedno.
Kad su me ono na HZZO-u vodali iz sobe u sobu, jedna je žena usput spomenula, onako, znate da naknada iznosi 1.600 kuna. Nisam vjerovala. Došla sam doma, bacila se na proučavanje zakona, kad, stvarno je tako. Totalno nam se srušila financijska konstrukcija! :shock:
Računali smo sa 9 x 4.500, a dobili 9 x 1.600, 26.000 kuna manjka u buđetu od 9 mjeseci. Da ne spominjem da je moja plaća ionako bila viša od 4.500, koliko sam očekivala. Ok, sitni plus je nastao kad je suprug prijavio malca kao poreznu olakšicu.
Znam, nije sve u lovi. (Nešto je i u dionicama. ) Ali početni troškovi bili su koma!

Troškovi
Na našoj sobi bio je truli prozor, što prije nije smetalo, ali kad je soba trebala postati dječja, dali smo izvadit stari i ugradit novi, s mrežicom: 8.000 kuna. Dok je soba bila naša spavaća nije bilo tepiha, pa smo kupili debeli, da se mali može igrat na podu: 2.500 kuna. Isto toliko za krevet s madracem. Parsto kuna za posteljinu i ručnike. Parsto za školsku torbu koja se upravo raspala, nedostajući pribor i nove teke. Parsto za tenisice koje je prerastao. Kupili smo mu bicikl, kacigu i gojzerice, da može s nama na brdo.
Jedino za odjeću nismo morali dati gotovo ništa, znani i neznani opskrbljivali su nas hrpama odjeće. Neka je bila taman, a neka prevelika, pa je čekala još godinu ili dvije. I mi smo preraštenu odjeću prosljeđivali dalje. To još uvijek dobro funkcionira.
Ok, ok, mogli smo nabavit lošiji prozor, klimavi krevet, jeftin madrac, tanki tepih, a izostavit bicikl i gojzerice. Ali nije u tome bit, već u ovom: nama se broj članova obitelji povećao za 50%, a prihodi su se smanjili za 30%.
Dio love nadoknadila sam radeći, u dogovoru sa šefom, još nekoliko mjeseci u firmi, po nekliko sati ne baš svaki dan, uglavnom kad je malac bio u školi. To su mi isplatili dio preko student servisa, dio kao prekovremene prikeljeno na ranije plaće. Nije to bilo najsretnije rješenje, ali na poslu je bila koma: od nas četiri dvoje na porodiljskom i dugotrajnom bolovanju, i ja treća koja sam otišla.
Istovremeno, Zagrebačka banka mi je ukinula dozvoljeni minus kad je plaća prestala sjedati na račun. Nekoliko mjeseci kasnije čula sam na radiju da oni ostave dozvoljeni minus, ako znaju da se radi o rodilji, a ne o gubitku prihoda iz drugog razloga. Napisala sam molbu, dostavila papire da se vidi da sam i dalje zaposlena, pa su mi ponovo odobrili minus, ali samo 2.000. I to mi je pomoglo puno.
Ipak smo u jesen morali dići i kredit na karticu Ameriken. Nikako nismo uspijevali pohvatat sve konce. Ispalo je da smo digli kredit 25.000 kuna, točno onoliko koliko je iznosila ukupna razlika između naknade koju smo očekivali, i one koju smo dobili - i to nam je na kraju dostajalo. Svjesna sam toga da imamo sreće što smo mogli dobit kredit, da drugi ni to ne mogu.

Ne želim nikoga plašiti novčanim problemima, ali nije loše da se unaprijed pripremite. Koliko možete, stavite lovu na stranu.

I sad, kad je gotov ovaj uvodni dio, slijedi o početnoj idili, prvim razmiricama, problemima, školi, pretpubertetu... Ako vas nešto posebno zanima, samo kažite.
Pozdrav svima!



anchie76 popravila boldanje

[Vlvl]

Ups, nešto sam fulala s boldanjem.
Može li se to kako ispraviti?

[gejsha]

sva sam se najezila.. bas mi je drago za vas i malog

[Zdenka2]

Mene najviše zanima na koje načine se manifestirala činjenica da dečko nije bio u obitelji u ranom djetinjstvu i kako rješavate eventualne probleme koji proizlaze iz toga. Puno ti hvala što ti se da toliko pisati.

[Vlvl]

Nisam razumjela, misliš to što nije bio u našoj obitelji, ili nije bio u svojoj?

Naime, on je bio u svojoj biološkoj obitelji do osme godine. Osim, naravno, tih nekoliko mjeseci u inkubatoru i u bolnici. Spoznaja o tome povećala je hrpu naših strahova. Ali kako se to odrazilo na dijete, to se zapravo ne zna.
Njegova sestra i mama pričale su mu, da kad su ga išle posjećivati u bolnicu, da je urlao toliko da su ga čule dok su hodnicima išle do njegove sobe.
Malo skretanje s teme, ali ipak povezano: znate li da djeca u bolnicama jako često plaču samo kad roditelji dolaze ili su kraj njih, a ostatak dana ne. Sestre i liječnici to znaju, i godinama se to tumačilo na način da je djeci zapravo sasvim dobro, ali iz nekih svojih razloga pokušavaju izazvati sažaljenje kod roditelja. Međutim, pokazalo se da to uopće nije tako. Radi se o tome da djeca susprežu pokazivanje tuge i boli, ili samo štede energiju, kad shvate da se nalaze u okruženju koje ne reagira na njihov plač. Nije im dobro, ali znaju (čak i oni najmanji) da tu nikog nije briga za to! A kad dolaze suosjećajne osobe, dakle roditelji, onda mogu pokazat da ih nešto muči.

Zbog nedostatka dokumentacije o cijepljenju i eventualnim komplikacijama uslijed preranog poroda doktorica ga je prije cijepljenja u četvrtom razredu poslala na slikanje mozga. Kako se to zove, ctt? I zbog nekih drugih sumnji (slaba koncentracija, povremeno brkanje izraza) prošao je još jedno dodatno testiranje, koje je trebalo pokazati jesu li se u mozgu, ako je možda za vrijeme poroda ostao bez kisika, stvorili novi, nešto drugačiji putevi prenošenja informacija.
Međutim, tu je bilo sve kako treba, i dijete nam jedino u obitelji ima papir koji pokazuje da je s njegovim mozgom sve u redu.

U vezi s boravkom u udomiteljskoj obitelji, za koju imam najtoplije osjećaje i poštovanje, kasnije se pokazalo da možda nije bilo sve pet. Naime, jedna terapeutkinja, do koje smo dospjeli u petom razredu zbog loših ocjena, rekla je da je mali cijelo vrijeme osjećao da kod njih nema bezuvjetnu ljubav, nego: tu će ti biti dobro ako ti budeš dobar. O cijeloj toj terapiji više ću napisat poslije.
Sad, možda je to istina, a možda i ne. Meni se ti ljudi čine jako ok, stariji par s nogama čvrsto na zemlji, a malac o njima nije nikad rekao ništa što bi se moglo negativno protumačiti. Ne sumnjam da su ga oni voljeli, a i on njih. Ali činjenica je da su oni u nekakvom poslovnom odnosu, oni su imali zadatak brinuti se za dijete, a nije im to bila "prirodna potreba i dužnost". Tko zna kakve to osjećaje izaziva u dječjoj duši?
Sama spoznaja da je tu stavljen odredbom CZSS, a ne po svojoj želji, i da ga centar može i premjestiti ako se ukaže po njihovom mišljenju potreba - to vjerojatno uzrokuje nemir i nesigurnost.

A to da smo ga upoznali s deset godina, pa nismo imali predpovijest naših odnosa, koja bi pomogla da nešto protumačimo - to se je pokazalo kao problem, ali problem koji smo očekivali.
Pomoglo nam je što je malac bio jako otvoren, i sklon pokazati da ga nešto muči, iako ne uvijek i kazati što je to. Upijali smo širom otvorenih očiju i ušiju sve što su on sam, udomitelji, braća ili socijalne radnice rekli o njemu, i spremali to na jednu hrpu u memoriju. Tih smo dana (tjedana, mjeseci) ionako bili u posebnom raspoloženju izrazite orjentiranosti na njega, uzbuđenosti i posebne razine pažnje - najbolje to mogu usporediti sa zaljubljenošću. Spremali smo svaki detalj informacije kao dagocjenost u posebnu sobu. Hrpa dragocjenosti je rasla
Kako je vrijeme prolazilo, za nama je bilo sve više zajedničke prošlosti i iskustva koje nam je pomagalo kad se pojavio neki problem ili dvojba.

Ali šta da kažem, hrpu puta smo improvizirali.

[ornela_m]

...
Malo skretanje s teme, ali ipak povezano: znate li da djeca u bolnicama jako često plaču samo kad roditelji dolaze ili su kraj njih, a ostatak dana ne. Sestre i liječnici to znaju, i godinama se to tumačilo na način da je djeci zapravo sasvim dobro, ali iz nekih svojih razloga pokušavaju izazvati sažaljenje kod roditelja. Međutim, pokazalo se da to uopće nije tako. Radi se o tome da djeca susprežu pokazivanje tuge i boli, ili samo štede energiju, kad shvate da se nalaze u okruženju koje ne reagira na njihov plač. Nije im dobro, ali znaju (čak i oni najmanji) da tu nikog nije briga za to! A kad dolaze suosjećajne osobe, dakle roditelji, onda mogu pokazat da ih nešto muči.
...

Jos jedan prilog kampanji za ostanak roditelja uz djecu u bolnicama.

[mamma san]

[Zdenka2]

Nisam razumjela, misliš to što nije bio u našoj obitelji, ili nije bio u svojoj?

Naime, on je bio u svojoj biološkoj obitelji do osme godine.

Pa zapravo sam mislila i jedno i drugo. On je bio s majkom i braćom, dakle, imao je obitelj u ranom djetinjstvu i tu je u boljoj poziciji od djece koja su od rođenja bila u domu ili u udomiteljskoj obitelji. Ja imam sina posvojenog kao beba, a sad bismo htjeli posvojiti malo starije dijete, 5-6 godina, pa me zanima s kojim bismo se sve problemima mogli suočiti zbog toga što dijete nije bilo u obitelji/s nama sve te godine. Zanima me kako vas je dečko koji se dobro sjećao majke prihvatio kao roditelje, kakve odnose ima s braćom, kako je gradio/gradi svoj novi identitet, nosi li zbog svega toga neke traume. Ako sam dobro shvatila on nije nikada bio u domu? Još jednom ti hvala na tvojim savjetima.

[Vlvl]

Da, naš sinak nije nikad bio u domu. I mi smo mislili da je dijete koje je odraslo u obitelji, makar samo s jednim roditeljem, u boljoj poziciji nego neko odraslo u domu, zanemarivano ili nad čijom su se koljevkom roditelji pijanci tukli - i dalje tako mislimo. Ali nije nas ta prednost lišila problema. I pokazalo se da nismo ni slutili što sve može uzrokovati traume.

Kako nas je mali prihvatio? Nakon prve stidljivosti i skanjivanja - željno. Ali, ne oslovljava nas s mama i tata. Kad smo tek upoznali malca, predložili smo mu da nas zove imenom, nismo htjeli biti teta i striček. Pa kad je ispalo da je naš, supug ga je pitao hoće li nas zvati mama i tata, a on je rekao da se sad navikao ovako.
Do tog nam nije bilo suviše stalo. Kad govori o nama u trećem licu bez krzmanja kaže mama, tata, roditelji - ili starci, ovisi u kojem društvu se nalazi.

Činjenica je da je meni teže biti njegov roditelj. Ponekad je baš onako dječje gadan, obreckava se, odgovara prezrivim tonom, u biti, zna se ponašati kao da sam ja kriva za sve - što god bilo to što ga trenutno muči. Da li je to zato što mene uspoređuje sa svojom pokojnom majkom? Moguće i vjerojatno.
Ja se trudim ne uzrujavati suviše oko toga, a trudim se bome i držati tu stvar pod kontrolom - ne treba mi klinac da se obreckava na mene. Iako nismo našli baš dobar način kažnjavanja, kad pretjera malko podviknem na njega, ili ga suprug onako mrko pogleda, pa se klinac na brzinu skulira.
Napominjem da ovakvih ekscesa nije bilo u prvom periodu, kad je tek došao i kad smo svi bili jako cici-mici.

Na braću je jako ponosan. Čuje se često s njima, pod praznicima boravi neko vrijeme tamo, a jedan buraz ponekad dođe nama u goste. Taj momak je ozbiljan i odgovoran, pravi uzor osim što nije bio dobar đak, jako rado ga primamo u goste, bez ikakvog prenemaganja. Taman nam dobro dođe da malog šminkera spusti na zemlju. "Kaj hoćeš, ja bi bio sretan da to imam."
Malac donekle oponaša braću: igra rukomet, ko što su oni igrali, skače s biciklom (a roditelji grizu nokte) kao što mu buraz skače, pušta kosu kad i on. Ponekad imamo dojam da se bremza da ne prestigne braću, kao da misli da će biti izdaja njegove obitelji ako on bude na bilo koji način bolji od njih. Recimo, kad je njegov buraz u gostima, onda se malcu naprasno pokvari sposobnost ispravnog služenja priborom za jelo.

Kako je gradio identitet? Novi, stari, bilo kakav - jako teško. Čini se da je tu bilo više traumi raznih vrsta, iz vremena puno prije posvojenja. On ima strašnu želju i potrebu da udovolji ljudima oko sebe, barem je kad je došao imao. Nismo znali kaže li nešto jer stvarno tako misli, ili jer vjeruje da će sugovornika (nas, učiteljicu, udomitelje, braću, prijatelje...) tako usrećiti. Pri čemu je bilo očito da to ne radi iz prefriganosti ili svjesne želje za nekom nagradom.
I čini se da su mu trebale godine da shvati da se ljubav dijeljenjem ne gubi, nego raste. Neko vrijeme je bilo upravo vidljivo da se suspreže da s nama ne bude suviše dobar. Valjda mu se činilo da bi to što nas voli sve više značilo da svoju obitelj voli sve manje...
Ali nekako, kao da se polako uhodao u svoj novi identitet i da se osjeća bolje u svojoj koži. Valjda se sve to polako sliježe. Trenutno smo, već sam rekla, u jednom dobrom periodu.

Vidite, sve to može imati veze s posvajanjem, a i ne mora. Činjenica je da nikada nećemo znati zašto nam se sinak ponaša i osjeća ovako ili onako. Odnosno, koliki utjecaj na to ima njegov prirođeni karakter, tj. genetika, a koliko okolnosti njegova odrastanja. A tu su: najmlađe dijete, siromašna obitelj, prerani porod, inkubator i bolnica u prvoj godini, odgoj u prvoj obitelji, bolest majke, smrt majke, udomiteljstvo, posvojenje, promjena kuće, grada i škole, naš odgoj...
Ne možemo znati ima li to što je posvojeno dijete ikakve ili nikakve veze s nekim pojedinačnim problemom ili situacijom.

U najmanju ruku, zna se da su prva tri na listi uzročnika velikog stresa: smrt bliskog člana obitelji, selidba i promjena posla. A malac je od 8. do 10. godine života doživio sva tri, ako promjenu škole računamo pod promjenu posla. Također, smatra se da mala djeca osjećaju puno veći strah i nesigurnost ako rastu u siromaštvu, nego što se prije mislilo. Iako sve ne razumiju, osjećaju primarni strah za svoju egzistenciju, što može biti pogubno za psihu.

A kako to da te stvari nama i drugim posvojiteljima nitko nije rekao prije posvojenja? Mislim ok, rekli su općenito, da ne možemo očekivati da će bilo koje posvojeno dijete biti bez traumi. Ali kakve su to traume, koje su im posljedice, kako se to manifestira i može li se pomoći - to nas nitko nije uputio. Zašto smo sami pabirčeći ovdje i ondje morali doći do toga? I u međuvremenu radili greške.
Daleko od toga da smo sada imuni na greške.

[emily]

VlVl, hvala ti sto sve ovo dijelis sa nama
jako zanimljivo

(kad rijesimo stambeno pitanje u smislu veceg prostora, MM i ja isto razmisljamo o udomljavanju ili posvajanju, veceg ili manjeg djeteta)

[Iva]

Vlvl, ne bih htjela da ovo ispadne klišej, ali ja se Vama stvarno divim.

Vaši postovi zrače ljubavlju, razumijevanjem i toplinom, te odaju sve karakteristike osobe veeeeeeelikog srca, svaka vam čast, Vama i Vašem mužu

Blago tom dječaku na ovakvim roditeljima.

[čokolada]

Vlvl, prekrasno mi je ovo čitati, sve me zanima, i još tako lijepo pišeš

[Zdenka2]

A tu su: najmlađe dijete, siromašna obitelj, prerani porod, inkubator i bolnica u prvoj godini, odgoj u prvoj obitelji, bolest majke, smrt majke, udomiteljstvo, posvojenje, promjena kuće, grada i škole, naš odgoj...

Puno je to za jedan tako mladi život. Sreća njegova da ima vas. Iz onoga što pišeš izbija tvoja iskrenost i prirodnost koju gajiš u odnosu s njim.

Nemoj mi zamjeriti, ja imam još neka pitanja, a ti ih preskoči, ako misliš da previše pitam. Koliko ti neke stvari nedostaju? Koliko njemu nedostaju neka zajednička iskustva tijekom odrastanja? Moj sin ima 6, 5 godina i ja često mislim o raznim fazama njegovog odrastanja, napredovanja od onog prvog časa kad sam kao bucmastu, slatku bebu prvi puta uzela u ruke. Osim što me te uspomene ispunjavaju, ja imam i jedan osjećaj da sam glavne stvari u odgoju već obavila. Znam da imam još jako puno posla i u školi i u sazrijevanju itd., ali znam i to da su osnovne stvari kod njega postavljene. Drugo dijete, ako ga dobijem, a nadam se da hoću, doći će mi već veće i prilika da ga tako odgajam kao što sam prvo, bit će zauvijek propuštena. Kako to premostiti? Kako si se ti s tim nosila? Koliko si se mogla naslanjati na odgoj koji mu je pružala majka, braća i udomitelji?

[mareena]

Kao i mnogi na forumu, divim ti se i zahvaljujem na vremenu, trudu i volji koje si uložila u svoje postove.

S nestrpljenjem očekujem tvoje sljedeće javljanje.

Veliki pozdrav tvom velikom sinu!

[Vlvl]

Cure, nemojte nas hvaliti zbog posvajanja.
Iako je u to uključena i želja za pomoći nekome, ipak smo to učinili zbog sebe. To dijete je naša sreća. A velik dio te sreće je u tome da se mi trudimo oko njegovae sreće.
Svi će vam to reći, koji su posvojili. Ja samo znam s riječima i brbljava sam i mogu opisati što osjećam.

Htjela bih vam reći koliko nas je posvajanje promijenilo.
Nabolje. :D Kad se samo sjetim kako sam bila žalosna dok nisam imala dijete, i neutješna kad mi se činilo da ga neću imati. I zavidna.
Od kad imamo dijete, mogu se iskreno razveseliti svakoj novoj trudnoći u krugu poznatih. A prije me, iako nisam htjela, na svaku vijest o trudnoći štrecnula zavist, zelena kao mulj na rubu bare... Bljak! U što sam se pretvorila? I to je dovelo do toga da sam se osjećala, zbog loših misli, donekle kriva i za spontane pobačaje moje jetrve, i za neuspjehe u zatrudnjivanju sobne kolegice. A sad je to nestalo kao rukom odneseno.
I godinama sam se borila s psihosomatskim problemima, smanjili su se kad smo uselili u svoj stan, dobrim dijelom se izgubili od kad imamo dijete.
Primijetila sam, nekoliko mjeseci nakon posvojenja, kad je već prošla ona prvotna euforija, primijetila sam da sam kad sam sretna, prvi puta zaista i bez ostatka sretna, nakon deset i više godina. Sve moje ranije sreće bile su sreće s nekakvim ali na dnu.
Ali nije to sve. Dobili smo perspektivu. Što smo prije mogli očekivati? Rad do penzije? A sada sam na nov način povezana s cijelim svemirom.
Osjećm se tako majčinski i ispunjena obiljem da to ne mogu opisati. Kao kraljica majka. Kao gazdarica imanja u čijoj je brizi i njena obitelj, i nadničari, i sve voćke, stoka, kučići i mačići. Iako tako zvuči nisam umišljena. I nisam luda, sasvim sam normalna, vjerujte.
A najzgodnije je to da nam je dijete ulaznica u krug odraslih. Naši se roditelji i cijela obitelj ponašaju prema nama sasvim drugačije od kad smo dobili dijete. Zapravo, nije to razlika u ponašanju, više promjena stava.

Zdenka2, nisam sigurna da mogu dobro opisati koliko mi fale informacije iz predpovijesti.
A odgoj - pa ok, mislim, dobili smo prilično dobro odgojenog klinca. Ne znam da li bih ja napravila nešto puno bolje da mi je došao u ruke sa 5-6 godina. Ali za jedno sam uvijek mislila da bi mi bilo lakše: da je došao dovoljno mali da ga koji put fliknem. Nije baš lako uspostaviti autoritet nad klincem kojeg nisi nikad udario, i koji se toga ne mora bojati.
Nama se podrazumijevalo da s djetetom nećemo dijeliti dio povijesti. U početku smo imali jako malo zajedničkog, sad raste. Ali, i udala sam se za tipa kojeg nisam poznavala do njegove dvadesetiprve. Bliskost dođe s vremenom, a i informacije.
Posvojili smo u idealnoj situaciji za dobit informacije, u prijateljskom okruženju. Svi su bili na istoj strani: udomitelji, obitelj, centar, i svi su nas obasipali informacijama. Nije to kao kad centar protiv volje roditelja i same djece daje klince udomiteljima, pa se svi mrze. Osim toga, mali ima poznatu povijest, ne da je nađen pa se ne zna čiji je.
Zapravo mi se čini da smo imali dovoljno informacja o onome što je bilo uzrokom najvećih traumi, samo što to nismo znali dobro upotrijebiti.

Jedan dodatni izvor informacija bio je to što sam prepoznavala sebe u njemu. Dobar dio mojeg dječjeg ponašanja i mana izbio je kod njega na vidjelo. Lijenost, površnost, silna žalost kad neki plan otpadne, neljubaznost od loše volje, tvrdoglavost. Znalo mi je biti upravo smiješno, kad sam prepoznavala osjećaje u pozadini nekog lošeg ponašanja, tako da se nisam mogla propisno naljutiti kad je trebalo.

Kako se kod nas stvari nisu podrazumijevale, tako smo u početku puno razgovarali. Sigurno smo rekli više nego treba i ugnjavili dijete, ali stavljali smo na stol teme i stavove za koje se smatra da si do neke dobi upio osmozom, pa se ni ne spominje. Htjeli smo izbjeći zabune.
Osim toga, to je bila dvosmjerna razmjena. Željeli smo i da mi s našom povijesti budemo poznati njemu, pričali smo, pokazivali dijapozitive. Prepričavali šale i obiteljske anegdote. Govorili što je nas kao male i malo veće smetalo, veselilo, rastužilo.
Naša obitelj ga je dobro prihvatila, dočekala kao rođenog unuka ili nećaka koji je bio na duljem putu. I on je njih prihvatio, ima favorite, uzore i one koje baš ne voli, ko u pravoj obitelji.