Sad sam tek uočila ovu tvoju rečenicu, pa sam htjela pitati: a što je s glazbenom školom? Pomaže li ona u tom smislu?Zdenka2 prvotno napisa
 |
|||
|
|
|||
Sad sam tek uočila ovu tvoju rečenicu, pa sam htjela pitati: a što je s glazbenom školom? Pomaže li ona u tom smislu?
Ma da, glazbena škola sigurno pomaže. Nastava instrumenta jedan na jedan je ono pravo za njega, a profesor mu je izvrstan kao čovjek i pedagog i s njim ima jako dobar odnos. Na solfeggiu je manje zanimljivo, ali je zadovoljan svojom grupom i voli ići. Međutim, glazba ne spada među njegove najveće talente; on je baš onako kako literatura kaže "akademski darovit", pa se većina potreba, a onda i problema odnosi na OŠ.
Da,i nama je to živi užas.
Njegova učiteljica drži konce u rukama,ali vjeroučiteljica i engleski.
Ovih sam dana dobila službeni poziv kod školskog pedagoga.Vjerojatno da im objasnim(ili oni meni) situaciju.Mi smo M.testirali pri polasku u prvi razred iako on drukčiji od kad se rodio.Uglavnom ,oni nikako ne mogu povezati njegovo ponašanje sa darovitošću.Nekad mi se čini da bi im bilo lakše da ima hiperaktivnnost ili ADHD ,ovako im ništa nije jasno...
Uglavnom ,drugi tjedan imam sastanak pa ću saznati njihove probleme...
Nisam mislila na bavljenje glazbom kao svojim talentom, nego na aktivnost u kojoj dobiva nešto posebno, nešto samo za sebe i što ga dodatno obogaćuje. A i odnos s nastavnikom jedan na jedan nije za zanemariti.
Iz tog razloga mi smo Andreja upisali u glazbeni vrtić od ove godine - ne zato što bi bio neki veliki glazbeni talent (mislim da je na tom polju prosječno sposoban, koliko i druga djeca), nego zato da dobije neku aktivnost u kojoj će si dati oduška, a da to neće biti samo svrdlanje po brojevima, po Wordu, po enciklopedijama. Zasad mislim da je to pun pogodak, i imam dojam da se baš uspijeva nekako kreativno izraziti, na sebi svojstven način, a bez ikakvog pritiska (inače je sklon perfekcionizmu i drago mi je što vidim da ga to tamo ne drži).
Hoće li imati volje i samodiscipline i za glazbenu školu, u ovom trenutku ne znam, ali i vrtić već puno znači.
Samo da ja prijavim svoje nedavno iskustvo - moj mlađi se doslovce preporodio upisom u glazbenu! I stariji ide, ali mlađi je procvjetao... Djeca doma spontano pjevaju, izrone iz torbi knjige iz solfeggia i harmonike, isprobavaju... baš im je super! Moj mlađi se baš primirio (veliki nikad i nije bio nemiran) otkako je krenuo u glazbenu školu. Bingo! Jučer smo bili na produkciji starijih razreda, nije se dao doma iako je bio mrtav umoran. Sviđa mu se i pokupilo je dobar dio njegove energije koju je ranije ispucavao na manje prihvatljive načine.Sad sam tek uočila ovu tvoju rečenicu, pa sam htjela pitati: a što je s glazbenom školom? Pomaže li ona u tom smislu?
I još nešto - izgleda da to društvo u glazbenoj školi baš paše mojoj djeci... Individualna nastava je odlična stvar, učiteljica harmonike nam se jako sviđa, a i ona iz solfeggia - djeca napreduju tako brzo da sam se iznenadila!
To je ipak drugačije nego razredni hahari iz OŠ... i ima više djevojčica!
Tanja_b, u tom smislu je glazbena škola doista puni pogodak. Tamo se dobro osjeća i dobro mu ide. Isto tako i B. - stvarno sva vesela ide u muzičku i našla si je tamo dobre prijateljice. M. baš nema prijatelje tamo, ali je dobar s djecom, profesor mu je zakon.
Sirius, kod M. je bio isti problem u vrtiću, a u školi su ga prihvatili takvog kakav je, skupa s njegovom darovitošću. Njegov sadašnji učitelj stvarno daje sve od sebe; nemam nikakve zamjerke na njega osobno, dapače, mislim da ulaže mnogo energije u M., trudi se razumjeti ga, daje mu riječ, omogućava mu da radi više. Ostali učitelji su isto u redu, pogotovo vjeroučitelj koji M. silno imponira. Nije stvar u pojedincima nego u školi u cjelini koja se jednostavno ne bavi darovitom djecom. Za njihove posebne potrebe mjesta ima samo na papiru. Škola nema psihologa i to smatram velikim nedostatkom u radu sa svom djecom, a pogotovo s bistrićima.
pozdrav zdenki2 koja mi je u određenim razdobljima jako pomogla savijetima
R.je sada 3g i prošao je testiranje i primljen u bistriće kao najmlađi
došla sam do toga kad nisam znala adekvatno objasniti što je država,većina i izbori
Hvala, pozdrav i tebi.
Pitanje za roditelje nešto starije djece: kako ste svojoj djeci objašnjavali njihovu "različitost" prema drugoj djeci?
Do sada nismo imali takvih situacija, ni približno, ali A. sad sve češće primjećuje da druga djeca (u vrtiću uglavnom) ne znaju toliko kao on, i ima potrebu to komentirati kod kuće, a ja nekako ne znam kako da mu odgovaram na te komentare... s jedne strane, ne bih htjela da postane umišljen, a s druge strane, ne bi trebao skrivati svoje znanje od drugih. Kako to uravnotežiti?
Zasad mu, kad komentira da ovaj ili onaj "ne zna čitati" ili "ne zna brojati do deset", samo odgovorim da xyz ima vremena, da će naučiti, itd. Samo ne znam dokle će ga takvi odgovori zadovoljavati.
Moji nisu akademski daroviti na ovaj način, ali kad su znali reći tako nešto (taj i taj ne zna čitati) ja bih rekla da taj i taj vjerojatno zna voziti bicikl ili role (ovo potonje smo u međuvremenu savladali, ali bicikl ne... ) i objasnila da djeca ne uče iste stvari u isto vrijeme, ali s vremenom sve nauče. Bilo je prihvaćeno. I poslužilo kao motivacija za učenje rolanja. Sad nas još samo čeka bicikl...
Rekla sam M. da je darovit u 2. razredu OŠ kada je počeo primjećivati da je drugačiji i shvaćati to u negativnom kontekstu. Stalno je govorio da je on drugačiji, čudan, da razmišlja drugačije, pitao zašto nikada ne može biti kao drugi, zašto ga drugi često ne razumiju. To je sve tumačio negativno po sebe i počeo stvarati negativnu sliku o sebi. Smatrala sam da u to moram intervenirati činjenicama.
Objasnila sam mu što je darovitost, da darovitih ljudi ima oko 10%, da oni stoje između iznadprosječnih i genijalnih (odmah je rekao da je Mozart sigurno bio genijalan). Rekla sam mu da je to dar, mogućnost, izazov, obveza, često i teret. Dobro je biti pametan i razumjeti mnogo toga, ali je često teško biti drugačiji i doživljavati nerazumijevanje većine. Objasnila sam mu da darovitost nije jednako uspjeh i da daroviti ljudi moraju itekako raditi, jednako kao i svi ostali, da bi taj svoj potencijalan konstruktivno upotrebijebili. Moraju raditi i više nego prosječni, jer što više imaš više moraš i dati (u toj točki je negodovao,) Također sam mu rekla da darovitost ne čini ljude po sebi nekim "veličinama", da je ona tek jedna od prednosti koju pojedinac može imati. Ona je svojstvo osobe, ali ne i njezino postignuće. Pitao me je za razlike između sebe i sestre u tom smislu i mislim da je upravo na tom primjeru najbolje shvatio da je darovitost tek jedno od svojstava ili mogućnosti na koje se možemo oslanjati u našem životu. Shvatio je u potpunosti zašto ide "k teti J. i teti T." i koliko mu je potrebno - na svom primjeru sam mu objasnila snalaženje i često nedostatne taktike darovitog djeteta koje nije imalo podršku stručnih osoba ni škole.
Prilično zrelo i objektivno je to sve prihvatio i to ga je uvelike umirilo u njegovim razmišljanjima o samome sebi. O tome priča samo sa mnom - kad treba neke dodatne informacije ili savjete. Sestri i prijateljima nije ništa o tome govorio. Ne smatra darovitost nečim što ga samo po sebi izdiže među drugima - u tom smislu više vrednuje uspjeh, odnosno postignuća do kojih mu je stalo.
U tome sam se vodila istim stavom kao i u ostalim pitanjima: kada je dijete dovoljno zrelo da postavi pitanje, dovoljno je zrelo i da dobije odgovor. Mislim da djeca imaju pravo na cjelovite informacije o sebi, prikladno njihovoj dobi, i da im to pomaže da stvaraju objektivniju sliku o sebi i da se lakše socijaliziraju.
potencijalan = potencijal
Da, ovo je bio moj problem, i to sve do odrasle dobi (točnije, dok nisam dobila vlastito dijete) :/
Andrej zasad ne postavlja pitanja o sebi - još je u onoj blaženoj fazi kad sebe prihvaća takvim kakav jest - nego o drugima. Ipak, dobro mi dođe da znam unaprijed kako reagirati. Zasad se trudim ne isticati ga pred drugom djecom, ali ne želim mu ni nabijati komplekse na račun tuđih dostignuća na drugim područjima (npr. vožnji bicikla, klizanju, plivanju i drugim vještinama koje on još nije savladao, a dosta njegovih vršnjaka jest).
Znači, zasad vozimo po starom
Nije stvar u isticanju; slažem se da ne treba darovito dijete isticati, jer mu to može samo stvoriti nerealnu sliku o sebi. Imam darovito i prosječno dijete i vidim da oboje ima svojih prednosti: dijete je osoba i samo je ta cjelina važna. Darovitost je samo jedno od svojstava djeteta koje samo po sebi ne znači puno, da ne kažem ništa.
I ja sam imala jako izražen taj problem u djetinjstvu, a rješavala sam ga kako to većinom čine djevojčice, povlačenjem u svoj svijet koji je u mom slučaju bio svijet književnosti. Moji roditelji su prepoznavali da sam drugačija, ali nisu u tome vidjeli problem, jer sam bila odlična učenica primjernog ponašanja. Kad sam s nekih 12 godina postala toliko zasanjana da sam zaboravljala/ne zapažala mnoge stvari iz realiteta odveli su me na testiranje. Rezultati mog testiranja smatrali su se ujedno i rješenjem - ne možeš imati problem ako si pametan; sve će se to samo po sebi riješiti. To je bio stav stručnjaka koji su me testirali, a roditelji su to tako primili. Dakle, snalazila sam se sama, ne uvijek najbolje, ali sam isplivala i mislim da sam maksimalno realizirala svoje sposobnosti. Svom djetetu ne želim da se kroz to sam probija.
I mi smo naišli na problem. Njegov perfekcionizam je dosegao vrhunac i izbacuje nas iz cipela.
Trenutno su nam najveći problem njegove zadaće koje se pišu (iako rješenja zna u sekundi) beskonačno dugo.
Svako slovo ili broj koji napiše najmanje dva puta briše jer mu uvijek izgleda odvratno i ne može ih gledati. To, naravno, nije istina ali on je zamislio da sve što napiše mora izgledati kao odštampano u knjizi. Svaki milimetar ili stupanj odstupanja njemu je ravno katastrofi.
Ne moram naglašavati da su mu zadaće nakon tolikog brisanja jako neuredne i to ga još više izluđuje.
Počeo se omalovažavati, izjavljuje kako je najlošiji učenik, najneuredniji, najsporiji...
Zadaće je počeo odgađati, oko svake se natežemo i pregovaramo kada će se i koliko raditi.
Probala sam mu objasniti da svatko od nas ima drugačiji rukopis, da je najvažnije da je ono što napiše točno i čitljivo, no to mu nije nikakva utjeha. Nakon takvih razgovora obično svoju ljutnju usmjeri na mene i razmrda nam poprilično puno zajednički provedenog vremena koje bismo mogli iskoristiti puno ljepše i konstruktivnije.
Probala sam i malo oštrije pa sam mu dozvolila samo tri brisanja po stranici. Dakle, da sve prvo napiše pa tri najružnija slova/broja obriše i ispravi. Prvo se složio ali nakon pet minuta poludio i odustao.
Onda sam ga zamolila da me ostavi na miru i rekla da je dovoljno velik da sam vodi brigu o svojim zadaćama i o tome kada i kako će biti napisane. Tj. da li će ih uopće pisati. Ali da onda i odgovornost za to snosi sam.
Kod prve slijedeće zadaće je nakon par minuta pisanja sam odustao od gumice došavši u sobu gdje sam bila i bacivši je na pod. No nakon slijedećih par minuta se i vratio po nju.
Ovako nam otprilike izgleda pisanje svake njegove zadaće što frustrira i njega i nas. Što da radim? Kako da mu pomognem?
mislim da si na dobrom putu - prepusti mu brigu o zadaci i objasni mu ocekivanja drugih vs ocekivanja njega od samog sebe, nisam sigurna da je moguce spasiti ga od njega samog
Brunda, i M. je to stalno radio u prvom razredu - brisao i brisao. To je jednostavno prestao raditi i prihvatio svoj relativno neuredan rukopis.
moja darovita princeza uživa na faksu koji je sama izabrala, uživa u društvu sebi sličnih iako i ovdje odstupa jer - rastura :D
nadam se da ce tako i moj daroviti "princ"! Sad je 8. razred i ubi me ta darovitost. Imam dvoje djece s pp, a jedno je darovito. Nekad mi je psihicki teze neg kod ovog drugog s pp
Svi se nadamo da će naši bistrići dobro odabrati struku i realizirati se profesionalno, ali i socijalno i emotivno. Sve ovo što činimo sada je pomoć na tom putu.
Nadice b, bravo za princezu!
Mila majko, opisala si moga sina :/
Imali smo problem s tim perfekcionizmom - znao se na početku godine rasplakati ako na dodatnoj iz matematike ne bi:
a) prvi riješio zadatak
b) skužio zadatak u roku 1 minute
Također, emocionalni razvoj šteka. I baš sam ponekad zabrinuta. Odlazim na konzultacije s psihologom i dobila sam detaljne upute kako s njime voditi razgovor. Takva se djeca ne daju voditi - rekla mi je psih.
Mila majko, opisala si moga sina :/
Imali smo problem s tim perfekcionizmom - znao se na početku godine rasplakati ako na dodatnoj iz matematike ne bi:
a) prvi riješio zadatak
b) skužio zadatak u roku 1 minute
Također, emocionalni razvoj šteka. I baš sam ponekad zabrinuta. Odlazim na konzultacije s psihologom i dobila sam detaljne upute kako s njime voditi razgovor. Takva se djeca ne daju voditi - rekla mi je psih.
Ovako je i kod nas.
Zaprepastila sam se kad sam otvorila ovaj topic. Neke od vaših rečenica i opisa su sada i naša svakodnevica. I sve razmišljam gdje smo mm i ja pogriješili da imamo tako uvrnuto dijete. Neku večer sam sat vremena s njim razgovarala (nakon ovakvih gornjih rečenica), i to po metodi koju sam dobila od stručne osobe. Glava mi je zakuhala, ali se sljedeća 2 dana ponašanje popravilo. Dok ponovno nije došla nova situacija u kojoj valjda nije ispunio svoja očekivanja i počeo se nervirati i destruktivno ponašati. (Evo trenutno vezuje cipele i govori: Sve lošije i lošije mi ide...Tek sam jednu obukao - a prošla je minuta)
Zanima me kakve su te upute. Što se tiče ovoga da "se takva djeca ne daju voditi" nije uopće tako. Darovita djeca samo traže objašnjenja, moraju dobiti informacije i neće se dati voditi "kao ovce" samo zato što je netko tako rekao. Oni se daju voditi i od roditelja i od učitelja i od psihologa, ali na takav način da i ti odrasli uzimaju u obzir njihove inicijative, potrebe, razmišljanja. Kako bismo ih inače odgajali da se ne daju voditi? Po godinama pretpostavljam da je tvoj sin prvašić - tako je i kod mog M. bilo s perfekcionizmom u prvom razredu. Sa zrenjem ipak dolazi spoznaja da niti možeš niti moraš biti u svemu prvi i najbolje i da to niti nije uvijek najbolje. Sada, u trećem razredu nema problema s time da je netko od njega u nečemu bolji, ali još uvijek je jako važno da on bude u vrhu, u konačnici najbolji ili među najboljim učenicima.
O ovome i govorim. Daju se voditi, ali uz puno puno truda jer im stalno moraš nešto obrazlagati, a to, htjeli mi to priznati ili ne, oduzima puno puno energije. A drukčije ne ide. Ako i ide, onda uz tolike otpore da uopće požališ što od njega nešto tražiš.
Uputa ima na formatu papira a4 ispisanog s obje strane. Nešto poput "majeutičke" vještine dovođenja sugovornika do spoznaje
Još jedan detalj - došla im je neka mlada učiteljica na zamjenu, a on veli da mu se ne sviđa jer je preblaga i da bi on strožiju. I to govori isfrustriranim tonom
klia, totalno te razumjem, stvarno nije lako. ja ponekad imam dojam kao da nista drugo ne radim u zivotu nego se bavim posebnostima svoje kceri.
s tim da m. nema toliki problem s perfekcionizmom, kod nje je stvar gotovo obrnuta. toliko je naime navikla da je u svemu najbolja da kad se dogodi da u necemu i pogrijesi nece priznati nego okrivljava druge. npr. ako je ispravim kad nesto krivo procita, uvjeravat ce me da je to stamparska greska...neki dan je mene i muza pola sata uvjeravala da se 1000 cita kao 10 000 i nije htjela odstupiti od svoje tvrdnje.
nedavno je medjutim bila izlozena jednoj kritici koja ju je dosta pogodila. uciteljica, koja je inace hvali, je u izvjestaju nakon nekoliko recenica hvalospjeva napisala i nesto u stilu kako bi voljela da s m. malo uozbilji jer ima tendenciju ponasati se sasavo u neprimjerenim situacijama (mi smo u americi gdje nemaju klasicne ocjene nego opisne izvjestaje).
dugo sam razmisljala sto da napravim, a onda sam razgovarala s m. i rekla joj sto je ucteljica napisala jer sam mislila da bi joj na taj nacin dala priliku da se "popravi". bila je jako pogodjena, mislim da jednostavno nije ocekivala bilo kakvu kritiku narocito sa strane uciteljice koja joj je toliko draga.
da li se stanje "popravilo" ne znam. s nestrpljenjem cekamo slijedeci izvjestaj.
Mi se trenutno nosimo s problemom učiteljice koja već drugi put traži psihološko testiranje jer joj se čini da moj G. nije bas socijaliziran, navodno u razredu nema prijatelja, ne odlazi ni kod koga od njih doma, ne sluša upute i sl..
Meni svakodnevno spomene najdražeg prijatelja iz razreda i općenito je sretno i drago dijete, pa ne dijelim mišljenje učiteljice.
I bez obzira što je u prvom nalazu imala prilike vidjeti da ima posla s darovitim djetetom, nije ni na koji način promijenila pristup prema njemu.
On je smireno dijete, nježniji tip, ne voli se naguravati po hodnicima, ne smišlja spačke pa joj je "čudan". Indirektno, htjela mi je reći da misli kako on zaostaje u razvoju iako mu je znanje daleko iznad prosjeka i odličan je učenik.
Najnoviji nalaz govori o još razvijenijoj darovitosti u odnosu na prvi nalaz te se preporuča uključiti ga u neku grupu za darovitu djecu. Htjela bi ga zaštititi od neznanja i lošeg pristupa učiteljice. Ideja?
Jesi li razgovarala o svemu tome s učiteljicom? Ponašanje djeteta kod kuće i u školi nije isto - ona ipak ima bolji uvid u to što se događa u školi nego ti. To što ona traži psihološko testiranje ne mora biti loše - to znači da zapaža probleme i želi ih rješavati. Naša djeca su većinom odlični učenici i nemaju problema sa znanjem i školskim obavezama, ali upravo imaju socijalnih problema. Meni bi bilo drago da učitelji mog sina traže psihološko vještačenje, možda i sociometriju razreda; to bi svima moglo samo pomoći, a na prvom mjestu mom djetetu.
Mislim da prvo s njom trebaš o svemu razgovarati. Ne mogu ti dati drugi savjet, jer nisi napisala konkretno u čemu se očituje loš pristup učiteljice.
Mom je sinu ove godine, dakle u 3. razredu " dijagnosticirana" darovitost.
Škola je provodila testiranje u koje su se mogli uključiti svi učenici 3. razreda, testiranje se vršilo Ravensovim matricama ( nadam se da sam dobro napisala ). Iskreno, nisam očekivala da je darovit, samo sam željela dobiti uvid u njegov intelektualni status. On je prekrasno, pametno dijete, ali ne pokazuje ni jedan od "simptoma" darovitog djeteta. Odmah sam to napomenula psihologici koja ih je testirala, i ona mi je rekla da postoje i djeca koja "prikrivaju" svoju darovitost, i da je on, vjerojatno, jedan od njih. Znači, u tri treća razreda našlo se, mislim 6-7 darovite djece, i oni sada ponedjeljkom imaju Kreativnu radionicu.
E sad mene zanima, da li ga voditi još gdje na kakva dodatna testiranja, ako da, gdje, što i kako...?
Zašto DA, zašto NE?
Dajte mi vaše mišljenje - bi li bilo pametno da ga skroz samog pustim neka se bakće s domaćim radovima ili da i dalje vodim računa o pravilnom ispunjavanju njegovih obveza?
Smrtno se dosađuje na vjeronauku jer stalno rade na isti način - crtaju, bojaju, crtaju, bojaju. Uoči Božića nacrtao je robotičke jaslice (likovi roboti). Ispod je uredno napisao Sretan Božić itd... No vjeroučiteljica je reagirala opaskom da je potrebno više ozbiljnosti u radu, koju sam morala potpisati.
Taj dan je došao kući pun straha, s užasnutim izrazom lica i nije mi htio pokazati bolježnicu. Mislila sam da je Sotonu nacrtao
:)
ja se isto borim s tim problemom, ali ću nastavit i dalje, nekako kao nemam izboraDajte mi vaše mišljenje - bi li bilo pametno da ga skroz samog pustim neka se bakće s domaćim radovima ili da i dalje vodim računa o pravilnom ispunjavanju njegovih obveza?
Smrtno se dosađuje na vjeronauku jer stalno rade na isti način - crtaju, bojaju, crtaju, bojaju. Uoči Božića nacrtao je robotičke jaslice (likovi roboti). Ispod je uredno napisao Sretan Božić itd... No vjeroučiteljica je reagirala opaskom da je potrebno više ozbiljnosti u radu, koju sam morala potpisati.
Taj dan je došao kući pun straha, s užasnutim izrazom lica i nije mi htio pokazati bolježnicu. Mislila sam da je Sotonu nacrtao
Zdenka2 , po meni to što ona nameće kao problem, meni nije problem, moje dijete je povučeno i ozbiljno, s ogromnim osmijehom na licu, rođen je takav i on misli da mu je dovoljan jedan prijatelj iz razreda, isto mislim i ja,
niti muz niti ja ne vidimo razlog , ako je on sretan, čemu bi ga mi sad gurali negdje, kod nekog na druženje?
bavi se sportom, doma najčešće provodi vrijeme igrajući se sa sestrom ili čitajući knjige.
Mene živcira to što ona ne želi shvatiti da je on poseban već njoj to uporno nije normalno.
Psihologica je jučer rekla da to njoj izgleda kao da ova radi ono za što se nije školovala- glumi psihologa.
Klia, mislim da djetetu treba pregledavati zadaće u prvom razredu, a poslije ga treba pustiti samog, ako nema problema.
Rebecca, ako tvoje dijete "ne pokazuje nikakve simptome darovitog djeteta" onda znači da ne pokazuje probleme. U tom slučaju, mislim da je potpuno nepotrebno da ga bilo kamo vodite.
Klia, mislim da se ne radi o tome koliko tko ima prijatelja i ide li se družiti kod druge djece, pogotovo u prvom razredu, kad se djeca još međusobno traže. (Moj sin je prvi razred završio s jedva jednim prijateljem). Moj savjet je bio razgovor s učiteljicom, od toga treba krenuti, pa vidjeti što dalje.
Moj mali je 3. razred. Razgovora s učiteljicom je bilo više nego dovoljno. Krenuli smo mi odavno. Naravno da sam odgovore tražila na adekvatnim mjestima.
Draga Rebbeca, kod tvog sina je ove godine identificirana darovitost; to nije bolest
Ravenove matrice su trijažni test koji zahvaća odnosno mjeri samo neverbalnu komponentu općeg odnosno tzv g-faktora. Neverbalna komponenta objedinjuje sposobnost uviđanja, sposobnost percipiranja i sposobnost otkrivanja odnosa među pojmovima.
Ravenove matrice se primjenjuju kada je potrebno testirati veći broj djece u kraćem vremenskom periodu. (U školi bi bilo gotovo nemoguće i vrlo neekonomično testirati učenike 3 razreda individualno svakog posebno).
Ukoliko želiš znati detaljnije kako tvoj sinak stoji i koje su mu jače a koje slabije kognitivne sposobnosti možeš tražiti dodatno testiranje nekim individualnim testom.
Hvala na odgovoru, al mislim da se ovaj dio odnosi na mamu petru
Što se tiče druženja, s M je ovako: dugo mu treba dok stekne prijatelja, al kad ga stekne, onda je to takva vezanost da razdvajanje povlači za sobom ponašanje slično depresiji (tako je bilo na početku šk. god. kad je skužio da nitko iz vrtića nije s njim u razredu). Sad mi već pomalo govori tko mu je prijatelj u razredu i koga će pozvati na roćkas.
No, ono što primijetim u dvorištu dok igra nogomet da je često ćudljiv, šefuje u igri (majko mila kako ga trpe :/ ), ponekad se i rasplače ili dođe doma poput uvijeđene princeze.......Naravno, ja ga uredno saslušam i vratim u dvorište gdje se potom nastavi igrati.... 8)
Danas je došao doma, ja bila na poslu, a on napisao cijeli domaći. Eh, da ga je uvijek volja tako...
O čemu se radilo - nova učiteljica je s njima igrala dan-noć i on je došao zadovoljan iz škole. I prirodno, bez otpora, prišao radu.
[quote="no@"]E da, baš ta riječ "identificirana" mi je falila, a bila navrh jezika... nisam ni smatrala da je bolest...quote]
Draga Rebbeca, kod tvog sina je ove godine identificirana darovitost; to nije bolest
Ravenove matrice su trijažni test koji zahvaća odnosno mjeri samo neverbalnu komponentu općeg odnosno tzv g-faktora. Neverbalna komponenta objedinjuje sposobnost uviđanja, sposobnost percipiranja i sposobnost otkrivanja odnosa među pojmovima.
Ravenove matrice se primjenjuju kada je potrebno testirati veći broj djece u kraćem vremenskom periodu. (U školi bi bilo gotovo nemoguće i vrlo neekonomično testirati učenike 3 razreda individualno svakog posebno).
Ukoliko želiš znati detaljnije kako tvoj sinak stoji i koje su mu jače a koje slabije kognitivne sposobnosti možeš tražiti dodatno testiranje nekim individualnim testom.
Odgovor je super, i puno stvari si mi pojasnila, hvala
Sad još samo da mi preporučite gdje bi to bilo najbolje napraviti, dodatno testiranje, naravno.
Oprosti na zabuni, taj odgovor je bio za mamu petru.Hvala na odgovoru, al mislim da se ovaj dio odnosi na mamu petru
Što se tiče druženja, s M je ovako: dugo mu treba dok stekne prijatelja, al kad ga stekne, onda je to takva vezanost da razdvajanje povlači za sobom ponašanje slično depresiji (tako je bilo na početku šk. god. kad je skužio da nitko iz vrtića nije s njim u razredu). Sad mi već pomalo govori tko mu je prijatelj u razredu i koga će pozvati na roćkas.
No, ono što primijetim u dvorištu dok igra nogomet da je često ćudljiv, šefuje u igri (majko mila kako ga trpe :/ ), ponekad se i rasplače ili dođe doma poput uvijeđene princeze.......Naravno, ja ga uredno saslušam i vratim u dvorište gdje se potom nastavi igrati.... 8)
Ovo što pričaš o druženju vraća me dvije godine unatrag - s M. i njegovim prijateljima je bilo čupavo u prvom razredu. Puno je htio, a malo je prijateljstava i druženja ostvarivao. Ali, sad je sve mirno i onako uobičajeno dječje.
E sad tko je zapravo radio ovo prvo testiranje? Školski psiholog ili neki vanjski suradnik? (riječ je OŠ M.B.?) Ako je to vaš stalni školski psiholog možeš pitati njega/nju da testira dijete, ako psiholog odnosno škola posjeduje neki individualni test. Ako ga nema vjerojatno će te uputiti gdje to možete najednostavnije obaviti u vašoj blizini.
Naša škola nema psihologa, pa je radila vanjska suradnica.
A ja bih molila info za Zg, jer mi je jednostavnije izvesti u Zg, nego kod nas...
U Zagrebu se to najčešće radi u PC Medveščak (kao što si već vjerojatno čitala na ovom topicu) samo što se dugo čeka i puno košta.
Malo ću se raspitati možeš li negdje drugdje gratis, pa ću ti javiti na pp.
(u načelu možeš bilo gdje - gdje se radi psihološka obrada ali obično se na takvim mjestima naručuje primarno zbog nekog problema)
zanima me da li ste imali iskustva sa vasom djecom u smislu da djeca imaju strahove vezane za spavanje?
moja curka vrlo cesto ima problema za zaspivanjem u smislu da ne zeli zaspati sama, te je vise u nasem krevetu nego u svom. kaze da se boji da se neki razbojnici mogu popeti po fasadi i uci kroz prozor....
inace je vrlo komunikativna, nije uopce strasljiva, vesela je i dobro reagira i na nove situacije i na nove ljude. samo je to sa spavanjem muka. vec duze vremena, sa boljim ili gorim fazama.
relativno sam friska u tematici nadarene djece, jer je testiranje bilo pred dva mjeseca, nabavila sam sad i nesto literature, pa iscitavam, te sam nasla da je to relativno cesta pojava kod "hochbegabte kinder"- nadarene djece.
imate li vi neka slicna iskustva i kako to hendlate?
Nismo imali problema u smislu da neće zaspati sam ili da prelazi u naš krevet, ali u zadnje vrijeme sve češće verbalizira svoje strahove u vezi sa spavanjem.
Pa je tako znao izjaviti: "Kad ti odeš iz sobe, meni je strašno", ili spominjati vukove, lavove i zmajeve ispod kreveta i slično. Ali nikad to nije poprimilo takve razmjere da postane problem.
Meni je drago da o tome govori, jer imam dojam da se i manje boji kad izgovori što ga muči.
Da, M negdje od 3 i po godine govori o strašnim snovima (tada smo izbacili jedan crtić iz njegove videoteke jer smo mislili da je on uzrok). Nisam znala da to ima ikakve veze s nadarenošću ili prosječnošću (a ni sad to baš ne kužim?).
Međutim, u današnjem Jutarnjem me šokiralo neko istraživanje koje kaže da djeca do 5. godine ne sanjaju. Meni oba dečka odavno znaju ispričati što su sanjali. :?
Kod nas je isto kao kod tanje_b - M. se boji mraka, boji se spavati sam u sobi, mora biti dobro ušuškan prije nego se ugasi svjetlo, ali dobro spava i nema noćne more. Isto tako verbalizira kao i Tanjin A.
I mene je malo začudio naslov tog teksta. Objašnjenje sam potražila u nedavno pročitanoj knjizi neurofiziologa J. Hornea "Putovanje snovima". On navodi (doduše, bez citata :neodlucan
Što se tiče spavanja, baš smo ovih dana imali novi - i još uvijek neriješen - izazov, tj. spavanje kod bake
i mene je zacudio naslov teksta iz jutarnjeg jer su mi oboje djece prije 5. godine prepricavali snove (konkretno jucer 3-godisnji sin) pa sam isla procitati tekst. Naslov je skovan povrsno dok u tekstu zapravo navodi da "djeca mlađa od pet godina rijetko sanjaju", te nadalje da su "znanstvenici otkrili vezu između razvoja kognitivnih sposobnosti i sanjanja", a buduci da ovdje najcesce govorimo o djeci koja su natprosjecna u kognitivnim sposobnostima - evo objasnjenja. ako je dijete od 3 godine kognitivno na razini 6-godisnjaka onda vjerovatno moze i sanjati kao 6-godisnjak.
sto se tice nocnih mora i strahova opcenito, moja kcer (s dijagnosticiranom darovitoscu) ih gotovo uopce nije imala, dok ih moj sin (nikad ga nisam vodila na obradu ali bih rekla da je i on darovit) ima izrazite strahove i ceste nocne more - ne bih rekla da to ima veze s darovitoscu. moji inace isto odlicno verbaliziraju sve smetnje, preosjetljivosti i strahove sto smatram pravom blagodati - uvelike olaksava zivot i njima i nama.
jos htjela podijeliti svoje iskustvo koje bi moglo biti utjesno za sve koji se boje skole
mozda ce nekoga zanimati iskustva s obrazovanjem darovitih u US, nedavno sam bila na predavanju o darovitima kojeg je drzala nasa skolska psihologica zaduzena za darovite. Prema njezinoj definiciji daroviti su oni koji imaju izvanredne intelektualne ili kreative sposobnosti te su im zbog toga potrebni posebni programi. tu spadaju su sva djeca koja imaju IQ 130 i iznad, s tim da u program za darovite mogu biti ukljuceni i oni koji imaju manje od 130 pod uvijetom da pokazuju darovitost u nekom podrucju (najcesce umjetnici). U svakom slucaju filtriranje darovitih je nesto sto je obaveza skole na nivou drzave te se pokusava pronaci sto vise nacina da bi se program pruzio svima kojima je potreban.
Sva djeca prolaze testiranje tijekom 2. razreda. Osim toga u bilo koje vrijeme roditelji ili ucitelji mogu zatraziti testiranje djeteta. Testiranje se sastoji od testa inteligencije, postignuca na skolskim tesovima, izvjesata ucitelja i izvjestaja roditelja. Tada se sastaje tim strucnjaka i utvrdjuje se (ili se ne utvrdjuje) darovitost. Potvrda o darovitosti NE ZNACI da ce dijete u svakoj skoli i do kraja skolovanja trebati posebne programe za darovite. Cesto im dodje dijete iz neke druge skole sa potvrdom o darovitosti, da be se ustanovilo da mu u novoj skoli posebni program uopce nisu potrebni. Sve ovisi o skolskom kurikilumu, u SAD-u se jasno zna koje su skole bolje, a koje gore (a time i povoljnije tj. nepovoljnije za iznadprosjecne), no ja mislim da je vrlo slicna situacija i kod nas, barem na podrucju Zagreba.
Kad se jednom utvrdi da je poseban program za darovite potreban on se provodi na tri nacina: akceleracija, obogacivanje programa i specijalizirano ucenje (istrazivacki rad i posebni program). Obogacivanje se odvija unutar razreda, a provodi ga ucitelj uz pomoc skolskog strucnjaka za darovite koji izradjuje program za pojedinog studenta i pomaze ucitelju u provodjenju istog. Akceleracija se najcesce provodi u matematici i to tako da je sva djeca testiraju te onda jednostavno dijete koje zna unaprijed gradivo se samo na sate matematike preseli u visi razred. Specijalizirano ucenje su programi koji podrazumijevaju izvanrazredne aktivnosti (poput istrazivackog rada koji se provodi u knjiznici, raznih kompjutorskih software-a itd.
eto toliko sam saznala, dobila sam jos i gomilu nekakvih linkova koje do dan danas nisam uspjela pregledati. nekako jednostavno vise nisam toliko zabrinuta kao prije. ako nekoga zanima poslat cu da sad ne zatrpavam topic.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom