Darovita djeca-kako se nositi s njihovim posebnim potrebama

[tanja_b]

pa, i nema baš.
moj j nije darovit, no iznad prosjeka je. pa je do 4 razreda imao sve 5 bez imalo truda. nema taj osjećaj postignuća jer mu sve prelako ide. nema izazova. takmičenje? to ti je kao da barca igra s dinamom svaki dan. i messija bi teško bilo motivirati
ovo je za tanju b koja voli nogomet

Vidim da si me dobro razumjela
Uostalom, atmosfera u školi je takva, da je njemu bolje ne pokazivati što sve zna, jer ga nitko ne bi slušao (a dečki mu se obično rugaju, samo što ga to više ne tangira toliko, bar nešto).


Bilo kako bilo, kod A. je snažan poticaj za motivaciju došao s druge strane - bio je nedavno na natjecanu (i to međunarodnom), i sad su mu naglo porasla krila za sviranje i vježbanje. Tamo je vidio kako sviraju drugi, malo stariji od njega, i jako ga je to gurnulo naprijed. Sad se više ne srami pred dečkima u školi što ide u glazbenu I više voli vježbati i nekako se više našao u glazbi (ovo je i meni bilo otkriće, jer ja s glazbenim natjecanjima nemam nikakva iskustva i nisam imala pojma kako to izgleda i kako funkcionira). Baš je nekako studiozno tome pristupio, to mi se sviđa.
A škola neka ide kako ide. Gurnem mu tu i tamo neke dodatne zadatke iz matematike, toliko da nema dojam da je matematika dosadna. I da malo radi na sebi i u tom području.

[marta]

Hehe, kad je prof. gitare rekao L da postoje natjecanja iz kl. gitare na kojima se osvajaju nagrade ovome su tako zacaklile očice da sam se ja pocela naglas smijati, pogodio covjek ko prstom u govance.

[marta]

Da, tanja, skola je namjestena na neku srednju vrijednost, al se vrlo cesto dogadja da se uci onoliko brzo koliko moze najsporiji u razredu, pogotov lako upadaju u tu zamku kad su razredi mali (a ja naivno ocekivala obrnuto). Gubitak vremena. Doma bi to savladali lijevom nogom izmedju juhe i gl.jela.

[martinaP]

Zašto u školi ne bi bilo zadovoljstva svojim postignućima? Itekako ima. Ako su postignuća zadovoljavajuća.
Na nivou razreda u početku, a kasnije na nivou grada i šire, na takmičenjima iz znanja.

Ali, treba imati znanje i znati ga pokazati. I to imati ga više i bolje od ostale djece u razredu i znati ga pokazati bolje. Škola je takmičenje. Za onoga tko se želi takmičiti. I imati zadovoljstvo u postignućima. Ili biti zadovoljno da zna koliko i drugi, pa i da zna malo manje nego drugi, a da opet bude zadovoljno svojim postignućem.

Jer, postignuće učenja je znanje, a škole služe da nas uče.

No, ako roditelj ima negativan stav prema školi, vjerojatno će ga imati i dijete. I mislim da je to velika greška. Jer, škola će mu biti svakodnevni pratitelj 12, a valjda i više godina. Dijete treba biti zadovoljno u školi.

Joj, Beti, ne razumiješ... Ja sam bila takvo dijete - kako sam mogla biti zadovoljna npr. što znam zbrajati bolje od ostalih kad sam zbrajala 3 godine prije svih, i bila na razini npr. kvadriranja/korijena... Jednostavno je bilo dosadno, kakvo takmičenje kad si par godina ispred ostatka... Ja se i danas sjećam kako sam negdje u 3. osnovne bila frustrirana što nitko oko mene ne razumije koncept negativnih brojeva... Sreća je da sam imala divnu učiteljicu ("drugaricu" ) koja je sa mnom posebno radila (npr. razred uči tablicu množenja - a što ću ja to vrijeme, umirati od dosade?)

[Peterlin]

Al prilicno cesto se nema mota....

"Šta ce ti ta kajdanka?"
"Da zapisem svoju skladbu."
MIslim, skupljala sam zube po podu kako mi je opala vilica. Profesor gitare mi je rekao da je jedan od rijetkih kojima da 5. A ja sam mislila mu je to neka shema za motiviranje ucenika. Sad vise nisam sigurna u to.

Ovo je kao da si opisala mog mladjeg pred koju godinu... Prvu skladbu je zapisao "naopako" (jos je zrcalno pisao note, a i slova) i imam to negdje spremljeno. Kasnije naravno uzlet nije isao istom brzinom, ali glazbeni instrumenti su omiljena igracka... Cak ne mogu reci da moji decki puno vjezbaju, ali se zabavljaju svirajuci. Moram paziti da od te zabave ne ispuste iz vida skolsko gradivo. I da - sto cini lijenost u kombinaciji s tehnologijom: note se ne moraju zapisati "na ruke" nego na racunalu, pa spojis jos i sintic (odavno su me prerasli, ne mogu ja to pratiti).

Kako god bilo, glazbena se pokazala kao odlicna protuteza dosadi i zatupljujucoj atmosferi u osnovnoj skoli. Moram reci da je bolje otkad su krenuli na predmetnu nastavu, ali da - osnovna skola je namijenjena prosjecnima (kojih zapravo ima jako malo). Cak je to situacija i s izbornim predmetima. Moj stariji je neki dan izjavio da iduce godine ne ide na informatiku jer tamo nije nista novo naucio, nego uglavnom uci druge koji manje znaju. To je primjer kako je lako unistiti motivaciju.... i minus za profesora.

Inace, natjecanja su odlicna motivacija, to smo iskusili. Trentno je hit geografija, a kako ce ici dalje - nemam pojma.

I da - ne smatram da su moji decki daroviti, oni su bistri onako kao sto Cvijeta opisuje. Gradivo ide lako, ima stvari koje zapinju, ali puuuuno vise stvari koje su dosadne i za koje nedostaje adekvatna motivacija. Skolski sustav - paaa ne mogu dati bas nula bodova, ali ni puno vise. Ocjena minus tri.

[Zdenka2]

Sustav je trom i neprilagođen, a često nema razumijevanja nastavnika. Točno je što marta kaže da se škola (koliko-toliko) prilagođava djeci s problemima u učenju, a s darovitima apsolutno ne zna što bi, pa tako ispada da samo smetaju. Darovito dijete nije klasični štreber - ono je uvijek drugačije, uvijek nešto negdje strši iz tog kalupa, a škola sve čini da bi ga u taj kalup zatvorila. Npr. ne prihvaća se traženje vlastitih načina i rješenja ili zahtjevi za objašnjenjem zbog čega je nešto potrebno baš tako raditi, argumentirana mišljenja o nekom književnom djelu i slično. Slažem se s MartinomP - ako drugi muče muku s nekim razlomcima/ kvadratima/ korijenima, a ti se razmišljaš o temeljnim pitanjima matematike, rezultat može biti samo dosada.

Marta i tanja_b, odlično je da natjecanja funkcioniraju, pogotovo u glazbi.

[Peterlin]

Zdenka, drago mi je da si ovdje!

[čokolada]

MartinaP, malo OFFT., ali sad si me sjetila i moje divne učiteljice koja bi jednog dečka i mene, nakon što bismo nabrzaka riješili test, postavila uz prozorsku daske (bile su nekako dugačke kao mali stolići) i davala nam hrpe izazovnih zadataka, mozgalica, ponekad napr. i tekst nekog igrokaza da ga naučimo i osmislimo...A bilo nas je 32 u razredu, od toga troje koji bi danas imali bar individualizaciju i jedna s mentalnom retardacijom, dakle na skroz prilagođenom programu. A u to (davno) vrijeme roditelji nisu sigurno toliko razmišljali ni o školi ni o učiteljici.

[hibiskus]

Da, tanja, skola je namjestena na neku srednju vrijednost, al se vrlo cesto dogadja da se uci onoliko brzo koliko moze najsporiji u razredu, pogotov lako upadaju u tu zamku kad su razredi mali (a ja naivno ocekivala obrnuto). Gubitak vremena. Doma bi to savladali lijevom nogom izmedju juhe i gl.jela.

ovo bi potpisala. to nam je najveci problem u skoli.
prosle godine je nekoliko puta, doslovno, zaspala na satu od dosade, naslonila glavu na knjige na klupi i zacorila
ozbiljno razmisljam da je ove godine, kad bude bas jakooo rezignirana i kad ce po 100x raditi ponavljanje ponavljanja, na jedan dan ostaviti doma umjesto odvedem u skolu. angazirati cu baku i dedu i neka je vode nekud. jeste li radile takve nepedagoske mjere sa svojom djecom?
ne bojim se da ce skolu shvatiti lezerno zbog toga, jer jednostavno nije takav tip, a opet ne cini mi kao dobro rjesenje... makar to bi bilo samo povremeno.

od uciteljice ne mogu ocekivati puno vise od onog sto je dobila, roditelji djece kojoj teze ide gradivo vrse stalni pritisak na nju i dosta je angazirana oko razreda, a moja strsi na drugu stranu i to naravno nije toliki "problem" a trikovi kojima je ubijala dosadu prosle godine sada je vise ne zadovoljavaju.

[martinaP]

A u to (davno) vrijeme roditelji nisu sigurno toliko razmišljali ni o školi ni o učiteljici.

Meni je mater pažljivo birala učiteljicu, namjerno me nije dala godinu ranije u školu (iako je mogla) zato da bih došla k ovoj učiteljici.

[Zdenka2]

Zdenka, drago mi je da si ovdje!

Hvala, Peterlin,

[Zuska]

Ne znam je li netko već bio stavio link, ali evo - sjajna tjedna emisija Explora Korada Korlevića, sve su emisije na webu i sve je po temama i minutama pa se može slušati odgovor na točno određeno pitanje.

Vrlo je razumljiv i zanimljiv, sjajan je i kao znanstvenik i kao pedagog, pa vjerujem da će i vašim bistrićima biti zanimljiv.

http://znano.st/explora/

Inače, može se kvalificirati za upis u Rode, jučer je, između ostaloga, na dvije teme govorio i o važnosti majčinog mlijeka te o tome kako su prve tri godine djeteta najvažnije

[stelafran]

Evo da se i ja prikljucim. Vidim da su vecina djece vec skolarci. Da li netko ima iskustva sa 2 i pol godisnjacima. Mi imamo dosta problema sa odgojem. S je dijete koje se svima uvuce pod kozu makar svi govore da je teska i naporna. Nema niti jedne stvari koja bi ju zanimala duze od 2 min. Kupujemo puzle za 4+ god ona ih slozi i vise nije zanimljivo. Kupili smo djecji rijecnik engleskog mi smo joj citali i govorili na eng. Ona je drugi dan znala svih 25 pojmova na eng. Bez greske. Neznam sto takvom djetetu ponuditi s obzirom da nemoze u vrtic zbog zdravlja.

[quinda]

ovo bi potpisala. to nam je najveci problem u skoli.
prosle godine je nekoliko puta, doslovno, zaspala na satu od dosade, naslonila glavu na knjige na klupi i zacorila
ozbiljno razmisljam da je ove godine, kad bude bas jakooo rezignirana i kad ce po 100x raditi ponavljanje ponavljanja, na jedan dan ostaviti doma umjesto odvedem u skolu. angazirati cu baku i dedu i neka je vode nekud. jeste li radile takve nepedagoske mjere sa svojom djecom?
ne bojim se da ce skolu shvatiti lezerno zbog toga, jer jednostavno nije takav tip, a opet ne cini mi kao dobro rjesenje... makar to bi bilo samo povremeno.

od uciteljice ne mogu ocekivati puno vise od onog sto je dobila, roditelji djece kojoj teze ide gradivo vrse stalni pritisak na nju i dosta je angazirana oko razreda, a moja strsi na drugu stranu i to naravno nije toliki "problem" a trikovi kojima je ubijala dosadu prosle godine sada je vise ne zadovoljavaju.

mi to radimo s našim malenim, do sada smo dva puta... (riječ je o prvašiću)... čim primjetim kako mu jako padne nivo radoznalosti (čitaj: zanimljivih i provokativnih pitanja) uzimam(o) slobodan dan i skitamo se, gledam da se ne poklopi s najavljenim ispitivanjem

[tanja_b]

mi to radimo s našim malenim, do sada smo dva puta... (riječ je o prvašiću)... čim primjetim kako mu jako padne nivo radoznalosti (čitaj: zanimljivih i provokativnih pitanja) uzimam(o) slobodan dan i skitamo se, gledam da se ne poklopi s najavljenim ispitivanjem

Joj, ne znam... naravno, svatko prema svojem djetetu zauzima odnos koji mu se čini optimalnim, ali ja se nikad ne bih upuštala u takvo uzimanje slobodnih dana, pogotovo kad su tako mala djeca u pitanju (niži razredi oš).
Ipak mi je cilj da školu shvati kao svoj posao, koji nije uvijek zanimljiv, ali se mora odraditi. A i dosada u školi je dio svakodnevice (kad se samo sjetim kako sam ja umirala od dosade na nekim satima u gimnaziji - i našla sam svoj način kako to prebroditi). Naravno, da se dijete jako žali na dosadu i da je ne može podnijeti, onda bih razmotrila kako mu pomoći da to prevlada. Ali nisam sigurna da su izlasci iz škole pravo rješenje U svakom slučaju, kod nas nikako ne dolaze u obzir, druga djeca možda drugačije poimaju svoju svakodnevicu.

[Zdenka2]

Dijelim tanjino mišljenje - ne znam da u toj mjeri smatram sebe odgovornom za to hoće li njemu biti dosadno, da praktički živim njegov život. Škola je takva kakva jest, ali je obaveza i kao takvu je tumačim djeci: škola je vaš posao, vaša obaveza, kao što je i meni i tati posao obaveza. Iako mi je posao stvarno lijep i poseban ima dosta toga što moram raditi, a ne sviđa mi se. Ne bi došlo u obzir da to "ispustim", pa tako ne dolazi u obzir ni za djecu.

Nedostatak interesa za sadržaje u školi mi smo rješavali u slobodno vrijeme - slobodne aktivnosti je uvijek sam birao, prema svom interesu. Ima još nešto, što vjerojatno nije kod svakog bistrića isto, ali mislim da vrijedi upozoriti na to - potrebna za naoko "praznim hodom", vremenom u kojem on ne radi ništa. Shvatila sam s vremenom da je to vrijeme njegove najveće kreativnosti i promišljanja. Ima stvari kojima se bavi koje se doimaju korisnima (razmišlja o biti matematike), a i one s kojima nisam na čistu (stvorio je svoje pismo, a sad kreira jezik), ali ih smatram njegovim dobrodošlim eksperimentima koji sigurno dugoročno nekamo vode. (Znam takvih odraslih čije se djetinjsko "čudaštvo" na kraju nekim obratima savršeno ugradilo u njihovu buduću profesiju).

[Peterlin]

Dijelim tanjino mišljenje - ne znam da u toj mjeri smatram sebe odgovornom za to hoće li njemu biti dosadno, da praktički živim njegov život. Škola je takva kakva jest, ali je obaveza i kao takvu je tumačim djeci: škola je vaš posao, vaša obaveza, kao što je i meni i tati posao obaveza. Iako mi je posao stvarno lijep i poseban ima dosta toga što moram raditi, a ne sviđa mi se. Ne bi došlo u obzir da to "ispustim", pa tako ne dolazi u obzir ni za djecu.

Nedostatak interesa za sadržaje u školi mi smo rješavali u slobodno vrijeme - slobodne aktivnosti je uvijek sam birao, prema svom interesu. Ima još nešto, što vjerojatno nije kod svakog bistrića isto, ali mislim da vrijedi upozoriti na to - potrebna za naoko "praznim hodom", vremenom u kojem on ne radi ništa. Shvatila sam s vremenom da je to vrijeme njegove najveće kreativnosti i promišljanja. Ima stvari kojima se bavi koje se doimaju korisnima (razmišlja o biti matematike), a i one s kojima nisam na čistu (stvorio je svoje pismo, a sad kreira jezik), ali ih smatram njegovim dobrodošlim eksperimentima koji sigurno dugoročno nekamo vode. (Znam takvih odraslih čije se djetinjsko "čudaštvo" na kraju nekim obratima savršeno ugradilo u njihovu buduću profesiju).

X

Ja također djecu upućujem da moraju savjesno odraditi školske obveze, pa što god to značilo. Sad su već veći i znaju se sami izboriti, sami tražiti dodatno angažiranje učitelja/profesora i slično. To dobro funkcionira kod nekih (strani jezici, informatika), a kod nekih nije baš bilo dobro primljeno, ali eto, preživjeli su... Ne odgajam djecu tako da misle da im svaki trenutak u životu treba biti ugoda, jer se tako ne nauče nositi s frustracijama (a ovi napredni znaju imati niski prag). Isto, znala sam učiteljima reći ako primijete da je dijete gotovo i počinje brbljati, nek mu daju dodatni zadatak (isto, to je ponekad palilo, ponekad ne). Dodatne interese rješavali smo i rješavamo u slobodno vrijeme.

[quinda]

Moram priznati da sve to nismo promatrali na taj način. Sve se nekako slagalo samo, dijete je već prilično okopnilo u školi (ne žali se on, ali jednostavno prestane pričati, prepričava isključivo odmore, pa se sva njegova prisutnost na nastavi svede na sjedi drvo na drvu, zaokruži zadaću i napravi ju, ali to je sve) a mm službeno putovao u Veneziu, ponedjeljak, polakomila se ja na produženi vikend (a imam nešto slobodnih dana zlu ne trebalo)... pitali unaprijed učiteljicu, ona nam dala dozvolu i navela što taj dan planira za nastavu i zadaću, pa je nakon nastave, dan prije puta, on sam unaprijed odradio svoje. Drugi put je bio bez vanjskog povoda, ali postupak isti: dozvola/zadaća/put... a nama svima puno lakše nastaviti dalje nakon toga... što se osjetilo i na djetetu i njegovom odnosu prema školi... Sad moram razmisliti...

[tanja_b]

Moram priznati da sve to nismo promatrali na taj način. Sve se nekako slagalo samo, dijete je već prilično okopnilo u školi (ne žali se on, ali jednostavno prestane pričati, prepričava isključivo odmore, pa se sva njegova prisutnost na nastavi svede na sjedi drvo na drvu, zaokruži zadaću i napravi ju, ali to je sve) a mm službeno putovao u Veneziu, ponedjeljak, polakomila se ja na produženi vikend (a imam nešto slobodnih dana zlu ne trebalo)... pitali unaprijed učiteljicu, ona nam dala dozvolu i navela što taj dan planira za nastavu i zadaću, pa je nakon nastave, dan prije puta, on sam unaprijed odradio svoje. Drugi put je bio bez vanjskog povoda, ali postupak isti: dozvola/zadaća/put... a nama svima puno lakše nastaviti dalje nakon toga... što se osjetilo i na djetetu i njegovom odnosu prema školi... Sad moram razmisliti...

Ovako kako ti opisuješ, djeluje zbilja bezazleno, samo to je vrlo klizak teren. Dijete u 1. razredu tek stječe osjećaj za obaveze i radne navike, tako da mislim da nije dobro razbijati tu rutinu, čak i ako mu je zaista dosadno.
I meni moj prepričava uglavnom odmore i nogomet u boravku (pri čemu je glavni sadržaj kako se međusobno vrijeđaju sa starijim učenicima ). Ali čujem ponešto i o nastavi, ako dulje razgovaramo. Naročito kad rade nešto novo - to ga toliko veseli, čak i kad je riječ o gradivu koje otprije zna. Naprosto ga veseli kad ide naprijed, i to je normalno, ponavljanje doduše jest majka znanja, ali ona dosadna majka, koja uvijek tupi isto

[Zvrk]

Poslala sam jedan post koji je netragom nestao vjerojatno kao i moje zbrčkane misli ovaj mjesec.
Mi smo u školi doslovce procvjetali. Za razliku od vrtića u koji je išla nevoljko ali ipak ''jer nikad ne znaš možda bude nešto zanimljivo'' u školu odskakuće. Sve pripisujem divnoj, zabavnoj i prije svega profesionalnoj učiteljici. I prava je uživancija ići na informacije (kad se sjetim onih vrtićkih ''ona jednostavno neželi nešto raditi i vi tu ništa ne možete ili djeca imaju pravo na svoj izbor bla bla'' ili ''ona se voli igrati sama'' , nije ništa rekla...) Dođe mi da našu učiteljicu izljubim!
Mi smo još uvijek u potrazi za tim što se njoj sviđa pa da to furamo (preporuka TS). Mojoj se E sviđa doslovce sve, zanima je sve - samo je stvar prezentacije.
Idemo kod TS 2*mjesečno i svi kuže razliku - otvorila se prema drugima, slobodnija je u izražavanju (samopouzdanje liječimo judom), ali se isto tako voli i osamiti ponekad. Nnedavno je na izlasku iz škole odlučila ići doma, a ne ostati s djecom na igralištu rekavši prijateljicama ''ja bih sada radije doma nego bila s vama jer mi nekako baš paše da polako prošećem do kuće jer želim osjetiti zrak i prirodu a ne samo trčati tu okolo'' - ne trebam reći da se tako ponovo izdvaja, a za našim leđima ostali su upitnici djece i roditelja. Ponekad se osami i u kući i dok sam prije mislila da je nešto mući sad znam da ''procesuira'' jer mi dođe nešto kasnije s nekom novom već prerađenom idejom. Slažem se da im treba ''svoj mir'', ali i stalna potraga za novim izazovima pa su nam mnogi sadržaji u kući postali dosadni bez obzora na to koliko se trudim izmisliti im novu namjenu. Pa sam ja praktičarka pomislila da krenemo na ''bistriće''. Znam da je netko od već pisao da mu dijete ide na te radionice kod Jasne Cv. L. al ne mogu pronaći tko. Bili smo nekoliko puta (cijena je pretjerana) i nekako se niti jednom nisam osjećala dobro tamo. Za razliku od TS gdje mi je toplo oko srca, ovdje sve djeluje nekako hladno, proračunato, bez ljubavi. OK, tržišnu osnovu imamo svi, ali ja bih radije da moja E spontano upija nova znanja kao glazbu, kao kad mirišemo cviječe pa skužimo da im se mirisi razlikuju. Nisam ja totalna romantičarka, ali i ova znanja smo im potakli mi roditelji, dali smo im tu osnovu kako da promatraju svijet pa nek se dalje razvijaju. Sad, više ne znam. Nisam pristalica elitizma ako se ne mora, samo želim da bude sretna. No, kad zaredaju neki ludi dani kao ovaj protekli mjesec, od svih materijala koje sam smislila da bismo mogle odraditi doma, dodala se samo još jedna nova knjiga da skuplja prašinu jer od vodanja po događanjima uokolo nisam stigla ništa stvarno činiti sa svojim djetetom. Treba li nam toliko? Ima li tko iskustva s udrugom bistrić. Što mislite? Malo sam se pogubila...

[lorna]

Pozdrav svima mamama koje redovno čitam na ovom forumu. Moj sin definitivno spada u ovu temu, čitam postove i kad opisujete svoju djecu kao da opisujete njega.

Tema je neiscrpna, a molim za savjet. S obzirom da smo svi svjesni koliko je važan dobar učitelj prilikom polaska u školu, molim vas da napišete u kojoj školi ste naišle na dobar kadar za rad s darovitom djecom.
Imam situaciju gdje uskoro molim donijeti odluku o školi (vezano uz moguće preseljenje) pa samo molim malu navigaciju kakva su Vaša iskustva.

Hvala

[tanja_b]

Teško ti je dati pravi odgovor na to pitanje.
Nije zanemarivo u kojem kvartu živiš (odnosno u koji kvart se planirate preseliti), a ni svakodnevni faktori kao što je npr. blizina škole. Moje (skromno) iskustvo zasad govori da su školski programi takvi kakvi jesu (uglavnom loši) i da je od škole nemoguće očekivati čuda. Svakako, dobar učitelj/učiteljica jesu prednost, po mogućnosti da imaju senzibilitet za darovite, ali nisu ni sva darovita djeca ista. Neka su povučena, neka društvena, neka hipersenzibilna, nekima treba više poticaja, drugima pak treba nešto drugo...
Mi smo svjesno išli za time da nam sin možda neće dobiti super-poticajnu atmosferu, ali će mu škola biti blizu i to će mu pomoći u osamostaljivanju. Sad baš i nisam najsretnija s takvom odlukom ali što je - tu je (zato sam tim zadovoljnija s time kako se A. snašao u školi i afirmirao kod učiteljica, to je nešto što od njega nisam očekivala, pa me ugodno iznenadio).

[Zvrk]

Mi uz darovitost imamo i problem pažnje pa mi je bilo važno da je učiteljica korektna i zanimljiva (da dosadan sadržaj prezentira na zanimljiv način - to pali kod moje) i da je blaga da razumije ako problem bude u pažnji a ne neposluhu. Odnijela sam psihologici sve što imamo u papirnatom obliku, ali i učiteljici odmah na početku jer joj nisu ništa prezentirali unaprijed. Ne znam zašto to ne rade. Ja nekako vjerujem da pedagozi slažu tipove učenike s učiteljicama koje to mogu hendlati jer tako i sebi rade manje problema. Naravno, ako imaju izbor. Zbog socijalizacije a kasnije i osamostaljivanja upisali smo se u najbližu školu. Ućiteljica je divna! Istina, ne bi mi se ni dalo vozit svaki dan do škole i natrag kad već radim u kvartu ... ako se već ne mora...

[Ifigenija]

Pozdrav svima mamama koje redovno čitam na ovom forumu. Moj sin definitivno spada u ovu temu, čitam postove i kad opisujete svoju djecu kao da opisujete njega.

Tema je neiscrpna, a molim za savjet. S obzirom da smo svi svjesni koliko je važan dobar učitelj prilikom polaska u školu, molim vas da napišete u kojoj školi ste naišle na dobar kadar za rad s darovitom djecom.
Imam situaciju gdje uskoro molim donijeti odluku o školi (vezano uz moguće preseljenje) pa samo molim malu navigaciju kakva su Vaša iskustva.

Hvala

Mi smo se prepustili sudbini i nadali se najboljem. Naša kvartovska škola nam je pružila ma evo - idealno okruženje za sina. Voli školu, učiteljicu, djecu, ručak, boravak i tijekom cijelog semestra nismo imali niti jedan problem. Upravo čarobno riješeno, ljudi rade svoj posao za deset. Očito smo imali sreće...

[lorna]

To ću vjerojatno i ja napraviti, ali prije ću obaviti jedno kvartovsko ispitivanje tržišta i saznati barem u koju školu definitivno ne. Kao i kod teta u vrtiću, tako i kod učitelja sve ovisi o njima.

Kako će prezentirati dosadan program koji se u našem školskom sustavu nije mijenjao godinama, kako će doživljavati dijete - kao potencijal ili kao smetalo...


Program za darovite postoji za osnovne škole, ali je mrtvo slovo na papiru i što god roditelj želio za svoje dijete, sve mora sam. Al čini mi se što se prije pomirim s tim, biti će mi lakše u životu (ovaj mi se činio najprimjereniji onome kako se osjećam kad o ovoj temi pričam).

[pikula]

i mi smo se za sada prepustili kvartovskoj školi. A tako tako, malo imamo sreće malo nemamo,uglavnom nosimo se nekako i nadamo ili premještaju ili poboljšanju.

[lorna]

Hvala Vam na odgovorima. Znam da nije tako jednostavno odgovoriti na moje pitanje o školi i dok sam čitala sve postove na ovoj temi (a ima ih podosta), sve sam bila sigurnija da moram bolje istražiti što se da napraviti u toj potrazi za normalnom učiteljicom. A imam i mlađeg sina (dvije godine) i imam feeling da se njime ni približno ne bavim koliko se bavim sa starijim dok hendlam sve njegove kapacitete i buduće i sadašnje potrebe.

[mitovski]

Ja ću se ovdje onako jako sramežljivo javiti. Iskreno, ne usudim se još razmišljati ima li mrvica darovitosti kod moje J. iako mi draga Ifi stavlja bubice u uho.
Zanima me kako bi trebalo crtati dijete od 2,5g? Naime Jana već nekoliko mjeseci ne šara, nego crta neke oblike i zadnjih nekoliko dana je to preraslo u nešto više ti oblici poprimaju smisao npr. jučer je crtala miševe i to su stvarno mišići ili auto ili nacrta kaže bebu- nacrta joj glavu i 2 kružića sa svake strane kao uši. Narvno da taj miš nije kao da ga ja crtam, ali se prepoznaje da je to miš, ima tijeli, ima rep, uši, nos itd. Kad crta, crta jako strpljivo i pažljivo i polako vuče linije i strašno se naljuti i rasplače kad nešto ne može nacrtati jer naravno nije još motorički dovoljno zrela.

[Bodulica]

Ne bih htjela biti partibrejker, ali iz svog vlastitog primjera mogu reći da tako rano crtanje ne mora značiti nikakvu darovitost. Moj tata još čuva punu veliku bilježnicu mojih crteža koje sam počela crtati s nepune 2 god. i tad mi je čak jedan akademski slikar u tu bilježnicu napisao osvrt na te moje radove kazavši kako nikad nije sreo tako malo dijete da tako lijepo crta i da očekuje da ću jednog dana biti velika umjetnica .

No kako sam rano započela, tako sam i ubrzo završila sa svojom karijerom . Dosegla sam vrlo brzo jednu razinu i stala...
Ne moram ni reći da danas nemam pojma naslikati ni jednu poštenu mačku kako spada, a da tako isto, ako ne čak i bolje slika neko dijete u nižim razredima OŠ. A nije ta moja mačka ni puno bolja od one koju sam slikala s 2 godine...Zašto je to tako, nemam blage veze.

[mitovski]

Hm, steta a ja se ponadala da imam novog Van Gogha :D.....ma znam da to ne mora znaciti da ce u buducnosti biti slikarica, zanimalo me samo jeli to tipicno za dob ili nije, jer imamo i neke druge male naznake dali darovitosti ili mozda necega drugog ne znamo.
Vidimo da u nekom ponasanju odskace od ostalih, tete u vrticu koje su predivne i poticu kreativnost, isto primjecuju da malo odskace, mi cesto pogubimo konce i ne znamo kako s njom. Razmisljamo i o razgovoru s psihologom a onda se eto pojavilo i to crtanje.

[Bodulica]

Ništa neće odmoći ukoliko se posavjetujete sa stručnjacima. Očigledno da imate bistro i zdravo dijete, a to je u konačnici i najvažnije.

[sss]

Ima li netko savjet kako reagirati na izljev frustracije kad darovito dijete nešto ne napravi dovoljno dobro, gledano njegovim očima?
Moj petogodišnjak (nemam potvrdu da je darovit, ali ima elemenata za) u zadnje vrijeme ima epizode vrištanja, zapomaganja i ronjenja krokodilskih suza oko nečega što bi drugima bila sitnica. Obično počne s ''Ja bih crtao'' ili ''Ja bih pisao''. Krene sav sretan, izabere pribor, ima viziju i onda napravi dramu u stilu '' Neeee, ovo nije dobrooo, pogledaj to, nije dobro, moje B ima kutoveeee, nije okruglo, ne valjaaaaa... aaa buuu... '', dernjava, suze...Ili: ''Nije mi dobra zvijeeeezda, nisu joj svi krakovi isti, buuuu''.
- prvo pohvalim njegov rad, da je to stvarno odlično za njegovu dob - ne pomaže, naravno
- usmjerim ga da radi nešto drugo, ako ga ova prva aktivnost trenutno čini nesretnim - ne pomaže
- potaknem ga da vježba i pokušava ponovo - to je čak znalo i pomoći, jer nekad na kraju bude zadovoljan uvježbanim
- ne radim umjesto njega, to mi se čini nekorisnim (kad jeca da mu ja nešto nacrtam, jer njegovo nije dobro)

Vjerujem da odmaže i činjenica što mu brat blizanac većinu stvari obavlja brže i spretnije, jer je motorički precizniji.

Za djecu njegove dobi je za očekivati da znaju nacrtati kvadrat, a on je jako nesretan ako mu zvijezda nema sve iste krakove...

Pomažu li više pohvale, objašnjavanja, skretanje pažnje... što?

[Peterlin]

Zbog ovakvog ponašanja moj mlađi je 6 mjeseci hodočastio Suvagovoj psihologici na terapiju. Nismo mogli s njim na kraj, ne samo s ispadima bijesa nego i sa samoozljeđivanjem.

Nažalost, ne možeš puno - on se mora sam naučiti nositi sa svojim frustracijama. To je problem kad softver ide ispred hardvera tj. glava zna kako nešto treba izgledati, a ruka ne sluša...

Ja bih ti savjetovala da razvijate motoriku na neke druge nenametljive načine: legice, navođenje gumbi na konac, kolaž, puzzle, čak i one šablone za crtanje ponekad služe svrsi (iako ih ja ne volim, ali budući da smo imali ovakvo veselje, nije bilo toga što ne bi isprobali), slano tijesto, plastelin, guljenje krumpira i jabuka prošupljenim nožem....nemam pojma. Vezanje cipela, zakopčavanje gumbi... ima toga. Tek kad izvježba ruke na nekim drugim stvarima, moći će primiti olovku na drugačiji način.

Eh, da - OBAVEZNO mu nabavi specijalni pribor - trokutaste olovke i bojice ili namjensku tehničku olovku za djecu s problematičnom motorikom. Ako trebaš još detalja o tome, viči... Moji su još uvijek na takvom pisaćem priboru u petom i šestom razredu (jedan je ljevak, a drugi ima problematičnu motoriku).

***

Nama je puno pomoglo sviranje instrumenta - u ovoj dobi dok su imali 4 i 5 godina u kuću je ušao sintić, a kasnije su krenuli u glazbenu školu. Može to biti i neki drugi instrument ili aktivnost (štajaznam - stolni tenis...), nađi nešto što je djetetu po mjeri.

[tanja_b]

Ja bih ti savjetovala da razvijate motoriku na neke druge nenametljive načine: legice, navođenje gumbi na konac, kolaž, puzzle, čak i one šablone za crtanje ponekad služe svrsi (iako ih ja ne volim, ali budući da smo imali ovakvo veselje, nije bilo toga što ne bi isprobali), slano tijesto, plastelin, guljenje krumpira i jabuka prošupljenim nožem....nemam pojma. Vezanje cipela, zakopčavanje gumbi... ima toga. Tek kad izvježba ruke na nekim drugim stvarima, moći će primiti olovku na drugačiji način.

To isto varira od djeteta do djeteta. Kod mojeg, nije bilo šanse da upali ovakvo "odvlačenje pažnje". Kad si je zafitiljio u glavu da hoće pisati, on je morao pisati, pa makar se frustrirao do neba (s manje od 4 godine). Jedino rješenje bilo je da ga se nekako smiri i da ga pustimo na miru, on bi bio uporan kao jarac i na kraju je uspio napraviti to što si je zamislio (npr. kod pisanja, slovo K mu je zadavalo muke jer je trebalo odići olovku od papira).
Pisanje mu je još kako-tako išlo, s crtanjem je bilo više frustracija, a zapravo je to prevladao u vrtiću. U toj okolini nije toliko dramio kao doma, a s vremenom je i ta fina motorika bila sve bolja i bolja. Na žalost, s polaskom u školu opet je došlo ono famozno "ne znam crtati", sad je u fazi da mrzi likovni jer da mu ne ide dobro (a ide mu sasvim ok, ali on nikad nije zadovoljan).

Perfekcionizam vuče i sad, nije ga se riješio, samo što više ne plače i ne drami oko toga. Ali npr. nije u stanju pogledati vlastitu snimku na kojoj svira (pokrije oči rukama i kaže da "grozno svira", iako je za taj konkretni nastup dobio same pohvale). Tu treba polako, sad je ipak veći i možemo više razgovarati o konkretnim detaljima (što je to njemu bilo grozno, što se meni činilo dobro, i sl.).

[lorna]

Hm, steta a ja se ponadala da imam novog Van Gogha :D.....ma znam da to ne mora znaciti da ce u buducnosti biti slikarica, zanimalo me samo jeli to tipicno za dob ili nije, jer imamo i neke druge male naznake dali darovitosti ili mozda necega drugog ne znamo.
Vidimo da u nekom ponasanju odskace od ostalih, tete u vrticu koje su predivne i poticu kreativnost, isto primjecuju da malo odskace, mi cesto pogubimo konce i ne znamo kako s njom. Razmisljamo i o razgovoru s psihologom a onda se eto pojavilo i to crtanje.

Moje iskustvo je da je sinko crtao s dvije godine geometrijske likove, puževu kućicu i slično. Dok su djeca njegove dobi šarala doslovno, on je imao strategiju crtanja. No, vrlo brzo su ostali interesi "pogazili" crtanje i sad je po testiranju definitivno na nivou svoje dobi što se tiče crtanja i same grafomotorike.
Nakon što sam pročitala neke knjige o darovitosti, znam da postoje različite vrste darovitosti (kažu da ih ima 8 vrsta), kao i opći kriteriji utvrđivanja darovitosti djeteta.
Iako J. ima samo 2,5 godine, već se može po knjigama iskopati nešto pokazatelja o mogućoj darovitosti, jer nitko ju neće htjeti testirati prije 4- te godine (po mojem iskustvu).

Kada smo mi ispunili upitnik u knjizi Jasne Lay, 90 posto izjava za utvrđivanje darovitosti su se mogle preslikati na njega.

Tako da preporučujem knjigu Judy Galbraith - "Kako prepoznati darovito dijete" jer sam uz nju još upotpunila informacije nakon knjiga Jasne Lay.

Razgovor s psihologom je za mene uvijek dobra odluka (naravno, s provjerenim jer nažalost ima i onih izgubljenih kao u našem vrtiću).

Sretno!

[sss]

Hvala curke na odgovorima u vezi ''dramljenja''. Znam za poseban pisaći pribor i nabavila sam nešto. Ima i Stabilo kemijsku. Finu motoriku vježbamo Legićima Ljevak je i čini mi se da ga to ipak pomalo zbunjuje. Znam da nije loše biti ljevak, ali kod njega je moguće da nije ''prirodan'' ljevak, već priučeni, jer zbog krvarenja u mozgu pri porodu vjerojatno više koristi lijevu stranu, iako bi mu možda desna bila dominantna. Ne znam, teško je reći. Ma to ni nije toliko važno. Dijete je bistro, shvatit ćemo s vremenom je li i darovit, glavno da je sretan, a s ovim sporadičnim dramljenjem ćemo se već snaći. Inače, upisala sam ih na gimnastiku, ne može odmoći motorici.

[Zvrk]

Joooj, to dramljenje... srećom, s odrastanjem i emocinalnim sazrijevanjem imamo sve manje takvih ispada, ali i dalje nije zadovoljna sobom u mnogo čemu kad radi. Darovitost + nisko samopouzdanje ( ja to neee moguuu) + perfekcionizam idu zajedno. Uspijeli smo je vremenom naučiti da se suzdržava, da joj izlijevi ljutnje kraće traju ili da su manje vidljivi... . Koristili smo ideju imaginativne loptice u koju skupiš sav bijes, dobro je zgužvaš i baciš daleko od sebe... da ode ljutnja... pa smo vremenom morali dodati i malo duhovitosti - pazi gdje bacaš tu ljutu lopticu mora ići negdje na pučinu ili daleku livadu jer - ako nekome padne na glavu onda će on biti ljut... izvodili cijele predstave kao pala loptica nekom poznatom na glavu i kako bi on reagirao... Problem je što kod malih mudrica stalno moraš nešto novo izmišljati da ih zainteresira jer im ponavljanje fora postaje brzo dosadno. Često je govorila ''utješi me, ne znam kako da se smirim, utješi me... moraš me utješiti'' i sve zbog banalnih stvari koje njoj nisu bile nikako banalne već u tom trenutku životno važne. Uh, mislim da je zadnji puta bilo otprilike prije pola godine. Nije lako, al, evo, prolazi...

[Peterlin]

Joooj, to dramljenje... srećom, s odrastanjem i emocinalnim sazrijevanjem imamo sve manje takvih ispada, ali i dalje nije zadovoljna sobom u mnogo čemu kad radi. Darovitost + nisko samopouzdanje ( ja to neee moguuu) + perfekcionizam idu zajedno. Uspijeli smo je vremenom naučiti da se suzdržava, da joj izlijevi ljutnje kraće traju ili da su manje vidljivi... . Koristili smo ideju imaginativne loptice u koju skupiš sav bijes, dobro je zgužvaš i baciš daleko od sebe... da ode ljutnja... pa smo vremenom morali dodati i malo duhovitosti - pazi gdje bacaš tu ljutu lopticu mora ići negdje na pučinu ili daleku livadu jer - ako nekome padne na glavu onda će on biti ljut... izvodili cijele predstave kao pala loptica nekom poznatom na glavu i kako bi on reagirao... Problem je što kod malih mudrica stalno moraš nešto novo izmišljati da ih zainteresira jer im ponavljanje fora postaje brzo dosadno. Često je govorila ''utješi me, ne znam kako da se smirim, utješi me... moraš me utješiti'' i sve zbog banalnih stvari koje njoj nisu bile nikako banalne već u tom trenutku životno važne. Uh, mislim da je zadnji puta bilo otprilike prije pola godine. Nije lako, al, evo, prolazi...

Zbog ovakvih cirkusa i frustracija zbog poteškoća s pisanjem (ljevak - ista priča) moj mlađi je hodočastio na terapiju kod Suvagove psihologice. Dobrim dijelom se riješilo, ali ipak u stresnim situacijama još ima elemente nervoze, histerije i samoozljeđivanja.

Eh,da - nije problem nisko samopouzdanje nego previsoko postavljena letvica. Mi nismo to radili svom djetetu, ali takvi to obično naprave sami sebi i onda treba biti lukav kako da ih izbaviš iz zatvorene petlje njegovih samonametnutih očekivanja i stvarnih mogućnosti - između toga je dosta velika razlika koju treba premostiti nečim što djetetu ide dobro. Kod nas je tu rupu efikasno popunila glazbena škola. To mu je bila prava i djelotvorna psihoterapija.

Priča ima i nastavak - u petom razredu moje dijete se krasno osamostalilo i riješilo većinu problema čitanja i pisanja, kao i našlo veliko zadovoljstvo u osnovnoj školi. To mu je nedostajalo u prva četiri razreda... ALI profesorica instrumenta je pitala što se s njim dogodilo jer je zakazao (tj. ostao prosječan) u glazbenoj školi. OBjasnili smo joj i sve je ok. Inače, sad u 2. polugodištu vratila se volja za sviranjem i sve je nekako ponovno došlo na svoje mjesto.

Daj djetetu vremena koje mu je potrebno, a i pobrini se da u školi znaju u čemu je stvar (ako nisu sami uvidjeli - mnogi učitelji to znaju, toleriraju i usmjeravaju) i sve će biti ok. Ima stvari koje dijete mora riješiti samostalno (moj sin je našao sebi načine za dosta toga kojih se ja ne bih ni sjetila) ali treba ga nadzirati i po potrebi pomoći.

[tanja_b]

Priča ima i nastavak - u petom razredu moje dijete se krasno osamostalilo i riješilo većinu problema čitanja i pisanja, kao i našlo veliko zadovoljstvo u osnovnoj školi. To mu je nedostajalo u prva četiri razreda... ALI profesorica instrumenta je pitala što se s njim dogodilo jer je zakazao (tj. ostao prosječan) u glazbenoj školi. OBjasnili smo joj i sve je ok. Inače, sad u 2. polugodištu vratila se volja za sviranjem i sve je nekako ponovno došlo na svoje mjesto.

Znatiželjna sam, pa pitam i ja što se konkretno dogodilo Predviđam, naime, mogućnost sličnog scenarija i kod nas. Zasad (2. razred oš) rastura u glazbenoj, a redovnu školu odrađuje lijevom nogom jer su zahtjevi škole većinom za njega puno prelagani i nema nikakve mogućnosti za poticanje ili dodatnu motivaciju. Pomirili smo se s tim i plivamo dalje (dok nema problema, super je), a sve poticaje i ostalo (motivaciju, perfekcionizam, upornost, redovitost) odrađuje (s uspjehom) u glazbenoj. Ipak, s petim razredom (ako ne i ranije) će vjerojatno doći do značajnijih promjena u redovnoj školi, pa bih se rado pripremila na moguće situacije...

[Peterlin]

Znatiželjna sam, pa pitam i ja što se konkretno dogodilo Predviđam, naime, mogućnost sličnog scenarija i kod nas. Zasad (2. razred oš) rastura u glazbenoj, a redovnu školu odrađuje lijevom nogom jer su zahtjevi škole većinom za njega puno prelagani i nema nikakve mogućnosti za poticanje ili dodatnu motivaciju. Pomirili smo se s tim i plivamo dalje (dok nema problema, super je), a sve poticaje i ostalo (motivaciju, perfekcionizam, upornost, redovitost) odrađuje (s uspjehom) u glazbenoj. Ipak, s petim razredom (ako ne i ranije) će vjerojatno doći do značajnijih promjena u redovnoj školi, pa bih se rado pripremila na moguće situacije...

Ma ništa se posebno nije dogodilo - jednostavno je vrijeme i energiju pojela predmetna nastava + izborne aktivnosti (uz drugi strani jezik koji ima od četvrtog razreda došla je informatika, dodatna geografija... dodatnu povijest sam zabranila i bilo je suza ali nisam popustila). Još ide i na atletiku iako ne inzistiram da ode na svaki trening. Trebalo je cijelo polugodište da se stvari poslože. Četvrti razred je bio stvarno prelagan i dijete je naučilo da za osnovnu školu ne treba ulagati puno truda. Sad je drugačije. Nije da sam ga tjerala, jednostavno je više predmeta i zadaće treba pisati dulje, pa je ostalo manje vremena za sviranje. Vidim da je sad period prilagodbe pri kraju i sve je opet ok. Dogodi se da se zaboravi bilježnica iz prirode, pa je gradivo sa sata zapisano u bilježnicu iz geografije, ali ide to...

I još nešto - ja već dugo postepeno olabavljujem uzde nadzora, ali možda sam ipak precijenila njegove mogućnosti u petom razredu. S druge strane i gradivo glazbene škole u četvrtom razredu nije isto kao u trećem. Nema veze, mislim da je uhvatio korak i da će opet na natjecanje.

[mona]

da li nečije dijete ide u OŠ Fran Galović u Dugavama i pohađa program za darovitu djecu?
moj stariji sun ide u OŠ Dugave i bilo bi mi lakše da mi kćer ide u istu smjenu s njim
ali ona je darovito dijete i sada sam u dilemi zbog tog programa
zapravo nemam prevelika očekivanja od tog programa ali si nekako mislim da će učiteljice biti više senzibilizirane za takvu djecu
u školi naravno hvale taj program,čak sam od jedne psihologice koja nema veze sa tom školom čula da slove kao dobri ali zanimam me i dojam roditelja
ima li neko info iz prve ruke?

[Zvrk]

Moja jedina se svako malo budi, zato i pišem u ovo doba. Danas su u školi gledali animirani film o nekom snjegoviću '' Srce u snijegu'' s tužnim završetkom (riječ je o dobrom snjegoviću koji se namjerno rastopio upalivši vatru u peći znajući da samo tako može spasiti djevojčicu od promrzlina i ...umro, a djevojčica mu je probudivši se ''zahvalila'' tako što je ugazila u lokvu (čitaj njegovo tijelo) i stala mu na još neotopljenu glavu... Procesuira ovo cijelu noć (dan je prošao ok, samo mi je ispričala film). Dakle, trebali su nacrtati drukčiji kraj - sretni, valjda. Ona je nacrtala kako je od tekućine nastao led na kojemu su djeca klizala, a snjegović stajao pokraj njih.
Sad smo se opet suočili s njenim neprihvaćanjem tužnog završetka, a mislila sam da je to iza nas (tema iz vrtićkog doba).
Objasnila mi je da je to nemoguće, da se tako ne može ponašati, da snjegović ne može umrijet, da oni ne kližu po njemu da on mora postojati...da se to nije moglo dogoditi. Što da napišem, uspavala sam je pjevušeći po nalogu ''Umorna sam mamice, umorana sam jako, teško mi je zaspati daj mi reci kako...''. Onda se opet probudila s pitanjem kako da tog snjegovića izbije iz glave, cijelu noć će ga sanjati ''jer kad o nečemu misliš prije spavanja onda to i sanjaš''... '' ja ne želim da on umre...'' Ne prihvaća moje objašnjenje da ga ni ne treba izbiti iz glave već je ta nastavna jedinica baš i zato da govori o emocijama da se preispitujemo i bla bla bla ... ''ali ja nisam takva kao ta djevojčica, zašto su meni pustili taj film, to su trebali pustiti drugoj djeci... . Prije toga sam joj morala objasniti da i ja na poslu ne mogu nekom tko je gladan pustit film kako drugi jedu tortu jer bi ga to još više ražalostilo nego n.pr.-izmišljam- o tome kako su neki bezobrazni s hrpom hrane pali pod stol i slomili šta-ja-znam-nogu-n.pr. pa će oni vidjeti da nije sve u novcu već u ljubavi pa oni tako preispituju svoje emocije i-ni-sama-ne-znam-što-već ali da o ovome zašto su i baš zašto-ali zašto oni to gledali mora pitati nekoga kome je to posao i morala objasnit tko se u školi time bavi - psihologica i pedagogica. E, onda mi je već bilo dosta pa sam odlučila ''proglasiti dan'', ali je bila preumorna i ponovo zaspala. Onda se još jednom probudila i rekla da joj još jednom objasnim razliku između ta dva zanimanja jer će u ponedjeljak u školi ići pitati nju za odgovor. I, sad konačno spava evo već jedan sat u komadu, kod MM-a u sobi koja još nema vrata i u koju je ušao dim moje cigarete a prehladno je za luftanje... Inače, već 2 tjedna svojom odlukom spava sama u svojoj novoj sobi i prijeđe k nama tijekom noći (do tada smo spavali svi zajedno). Nikd ne pušim u stanu i baš sada...

[Zvrk]

Da ne bi netko mislio da je jako empatična, naprotiv! Plakala je kad joj je jedna djevojčica rekla da će cvijeće koje je ubrala umrijeti i da ga tako ubija, pa je bilo cijelu noć ''je l tako mama da se cvijeće uzgaja da bismo ga ubrali i ono još živi u vodi i bla-bla... ali meni n.pr. može pasti cigla na glavu i njoj to ništa ne bi značilo jer sam ja valjda zmaj

[tanja_b]

Ha čuj, moj se zna rasplakati kad čita nešto tužno (na Andersena koji je bio za lektiru, npr., zato i nije pročitao sve što je trebao). S druge strane, zamalo se rasplakao i na sretan kraj "Zagonetnog dječaka". To su takva djeca, koja sve jako proživljavaju, u ovoj fazi mislim da im je najbolje pustiti da prorade svoje emocije i ne zaplitati se u filozofiju oko pitanja "zašto su nam pustili taj crtić" i "zašto bih ja to morala gledati".
S druge strane, to može biti i prednost, kasnije. U zadnje vrijeme sve češće ostajem paf kad shvatim kako moj osmogodišnjak točno procjenjuje ljude oko sebe. Valjda mu to omogućava ta "unutarnja antena", ista zbog koje ga druge stvari tako jako pogađaju...

[Zvrk]

Još smo malo slijedeći dan razgovarali o tome s prijateljicom (koja se filmića sjeća iz svojeg djetinjstva, tako joj se urezao) i njenom klinkom koja je isto tako odreagirala i nastao je mir. Ipak mi djete odrasta, prije bi nam trebao čitav tjedan najmanje...

[Peterlin]

Da ne bi netko mislio da je jako empatična, naprotiv! Plakala je kad joj je jedna djevojčica rekla da će cvijeće koje je ubrala umrijeti i da ga tako ubija, pa je bilo cijelu noć ''je l tako mama da se cvijeće uzgaja da bismo ga ubrali i ono još živi u vodi i bla-bla... ali meni n.pr. može pasti cigla na glavu i njoj to ništa ne bi značilo jer sam ja valjda zmaj

To će ti se samo od sebe riješiti kako dijete bude širilo svoje vidike. Za sad još misli da je mama neuništiva. I moji su to mislili dok nisam jednom završila par dana u bolnici - mm kaže da su bili dooobri, sve ono što ih inače treba tjerati radili su sami od sebe i slično. Ipak, situacija se relativno brzo zaboravila i sad je po starom (mama neuništiva) ali tata, deda, bake i jedna omiljena susjeda su zapravo česti predmet brige. Da zatreba, bili bi tu i za mamu.

[Zvrk]

Nadam se... jer ponekad me zbilja uplaši... jednom se i nasmijala na moj jauk (često se negdje lupim - kvake u stanu i sl.) i kad sam joj rekla da me rastužila jer se smijala i jer joj je bilo svejedno što me boli, rekla mi je ''oprosti, mama, ali imala si jako smiješnu facu'' i to je to, i dalje ništa od suosjećanja. Kad je tijekom našeg razgovora shvatila da smijanje izgleda kao da joj je drago, rasplakala se jer ona ne želi biti ''loša''. kod slijedeće situacije se najprije nasmije, pa me onda dođe poljubiti kao ja nju kad je boli, ali kao da joj je to sada naučeno, nisam sigurna da to zbilja osjeća, kao da mi samo hoće ugoditi, napraviti ispravno... a ništa joj ne znači... zakomplicirala sam... U četvrtak imamo roditeljski kod TS pa ću baš spomenuti taj svoj feeling...

[LIMA]

Sad ću ja upasti ali me baš dirnuo Zvrkin post jer i ja imam malog emotivca kojemu i dok čitam priču moram usput cenzurirati "loše" riječi i u hodu improvizirati da se ne uznemiri.


A to što si rekla kako se ponaša prema tebi, jučer mi bili kod mojih, mene uhvatila migrena, a on se vješa po meni, galami... ja ga zamolim da se stiša ali on ne haje, a onda se ubacila moja mama s onim starim metodama - "Onda znači, TI NE VOLIŠ SVOJU MAMU, ako se tako ponašaš" . (A ja se pitala odakle mi to nabijanje grižnje savjesti kao odgojna metoda ).
On je pobjesnio na nju kako tako nešto može reći. Vidim da on nije neosjetljiv na mene, jednostavno me doživljava kao neku zdravo-za-gotovo-sigurnost.

[Zvrk]

Vidiš, to s cenzuriranjem priča smo mi jako dugo radili da smo se ponekad pitali pretjerujemo li... a opet... bila sam sigurna da je za nju tada tako bilo najbolje kao što i sada mislim da je došlo vrijeme za teže teme jer će se sada lakše nositi s njima.
Ja sam se nekako uvijek vodila po osjećaju. A možda sam i sama ponekad dizala tenziju koja lebdi zrakom... Ovo pišem jerr se sjećam kako sam jednom prije 2 godine ušla u stan i čula moju mamu i tatu kako gledajući neki važni pokop na tv-u odgovaraju mojoj kokici na pitanja o temi. Kad ih je pitala: A zašto je on u unutra i gdje ga sad spuštaju? Moja mama joj je hladno odgovorila da sanduk spuštaju u zemlju jer je čovjek umro i to je sad samo tijelo. Sva sam bila jadna, oštro ih pogledala i očekivala hrpu dugih noći, ali - nije se dogodilo ništa. Bilo je to pitanje - odgovor. Možda su tako mogle proči neke priče. Poslije sam dobro pazila da nekom svojom stankom (da, do te mjere - po tome smo daroviti!) pazim da ne pridodam neki tračak sumnje i da malena ne osjeti da nešto prešućujem jer ne bi bilo kraja od onih pitanja ''ali zašto su izabrali onda takvu boju ako nije nešto čudno ili zar nisi vidjela izraz lica, znači tu ima još nešto... mama, reci mi...'' uz poznato čeprkanje po prstićima...

[hibiskus]

zvrk koliko ti kcer ima godina? o preemotivnom djetetu bi mogla napisati roman. u nastavcima.
u jednom sam trenutku prestala skrivati tuzne dijelove prica, jer sam procijenila da joj to vise steti nego koristi. nedavno je morala procitati djevojcicu sa sibicama. unaprijed sam strepila od te lektire. isplakala je valjda sve suze koje je imala. ipak poslije smo normalno popricale. rekla sam joj da asm tu pricu procitala samo jednom, jer je pretuzna. objasnila sam da je to samo prica i da iz nje mozemo svasta nauciti.... i tako je rasprava krenula u konstruktivnom smjeru. prije par godina bi se i ona budila nocu i mucila bi je djevojcica sa sibicama, mislim da se mjesecima ne bi maknula sa repertoara. danas ne zeli pricati o toj lektiri, mislim da je u svojim mozganjima, kad je sama sa sobom, "obradjuje". po tome vidim da napreduje i polako, vrlo polako prihvaca svijet oko sebe onakav kakav je, a ne onakav kakav bi mi htjeli da bude.

samo da jos potpisem peterlin. i mi smo imali dugu fazu, svi su ranjivi samo mama ne. nakon nje dolazi faza prihvacanja da je i mama covjek i pretjerani strah od toga da se mami nesto ne dogodi, pa onda valjda, nadam se spustanje tih emocija na prihvatljivu razinu. do nje jos nismo dosli.