 |
|||
Peterlin hvala na savjetima. Upravo sam i mislila da nas netko saslusa i savjetuje i usmjeri, vise kao pomoc nma roditeljima. Nisam mislila na neku psiholosku obradu djeteta, za to je ionako premala.
Ako netko ima jos koga za preporuciti bila bih zahvalna.
Od aktivnosti koje si navela dosta toga vec radimo ali kad nesto usvoji i savlada vise joj nije zanimljivo.
Imaš još i Psihološki centar Medveščak (Tanja Sever) - tamo imaš i radionice za darovitu djecu i njihove roditelje. U Suvag možeš na uputnicu, ovdje se plaća.mitovski prvotno napisa
Još imaš i ERF (Kabinet za ranu intervenciju) ali nisam baš sigurna da vam je tamo mjesto.
Mi nismo u Suvag išli baš psihologu, išli smo zbog drugih stvari, a to je bio dio paketa.
Vjerojatno imaš psihologe i po bolnicama. Što kaže pedijatar?
Posljednje uređivanje od Peterlin : 22.02.2013. at 22:32
Dobar dan svima! Molim vas mame darovite djece da mi pomognete rijesiti jednu dilemu. Rijec je o mom cetverogodisnjem sinu. Igra se kalulatorima i svime sto na sebi ima brojeve. U stanju je sam zbojiti neke jednostavnije cifre tipa 3+2 ili 5x3. Poznaje sva slova abecede jos od drugog rodjendana. Svoje ime znao je napsati s dve i pol. Od dve i pol ko lud po svud pise i cita brojeve, od tad koristi kalkulator kao jednu od drazih igracaka. U stanju je sada s 4 procitati ili sam napisati bilo sto. Pise vec bar pol godine, u biti i vise. Na svim proizvodima gleda rok trajanja. Ne zanimaju ga gormiti i slicne stvari.
Obozava kompjutere. Barata brojevima do tri cifre. Zna gledati na sat.
Dvojezicno je djete s ravnopravnom upotrebom talijanskog i hrvatskog jezika. Vrlo rano je poceo pricati, s godinu dan Pune recenice vec s godinu i pol. Pravilno, s bogatim rijecnikom na oba jezika. U svim vremenima, cak i futur kad je bio tako mali. Bez upotrebe treceg lica, no ni ja nikad nisam s njim pricala u trecem licu.
Nije nemiran.
Sad sam mozda to ovako nabacala zbrda zdola, oprostite na konfuznosti. Da li po vama bi trebala s njim nesto drukcije raditi ili je sve to normalnoi u prosjeku za njegovu dob?
Pa, u prosjeku za dob baš i nijeali baš i ne znam što bi sad trebalo s njim drugačije raditi. Psiholozi možda imaju drugačiji pristup. Moje iskustvo sa sličnim djetetom je takvo da u toj predškolskoj dobi ne treba ništa posebno, osim slušati njegove interese i ne gurati mu gormite i slično ako ga ne zanimaju (ionako će doći period kad ih počnu zanimati i takve stvari).
Druga stvar je ako dijete ima nekih poteškoća (zbog perfekcionizma i sl.), ali one u tako ranoj dobi obično ne dolaze do izražaja. Kod mojeg sina glavni i osnovni problem je preosjetljivost, a s tim smo se s vremenom naučili nositi. Nije baš imalo veze s njegovim intelektualnim interesima.
Jasno, sve to dosta ovisi i o interesima roditelja - MM npr. uživa "predavati" i objašnjavati, pa je to bilo idealno za razvoj intelektualnih kapaciteta, sve dok ga je mali htio slušati (sad sve češće reakcija bude: a daj tata, nemoj mi držati predavanja).
Hvala. U biti ni sama ne znam sto bih i kako s njim i da li on objektivno uopce je ili nije mrvicu darovit. Lud je za brojevima, u svemu ce pronaci njemu zanimljiv brojcani sadrzaj. Volim procitati i nazive proizvoda kad raspremam torbe iz kupovine. Ima sve neke svoje uvrnute fore koje su dosta neobicne.
Svaka mama bi rado da joj je dijete genijalac i svijesna sam da se tu lako moze pretjerati pa onda ne znam imam li uopce pravo svrljati po ovom vasem topiku
do sada sam vas uglavnom samo čitala ali da se malo priključim .Zanima me koje je vaše mišljenje o ovome.malo sam izvukla iz konteksta ali bit je tu
Ja recimo iz moje sadašnje perspektive ne bi da mi je dijete genijalac.Moj najstariji sin je "normalno",pametno dijete.Bez problema savladava školu,trenira,ima puno prijatelja i bogat društveni život,puno interesa.Prekrasno lako odgojivo dijete .
Kćer je nadareno dijete.Ima problema sa socijalnim kontaktima,selektivni mutizam koji je sada pod kontrolom,jako je zahtjevna,totalno orjentirana na sebe,nema ni malo strpljenja,ima jako kratak fitilj i nikakve kočnice pa su njeni ispadi svakodnevna stvar.Traži 100% pažnje i poticaja.Ukratko jako teško odgojivo dijete.Naravno da ju volim najviše na svijetu i da su trenuci s njom neprocijenjivi ali me cijedi totalno
zapravo ono što sam htjela reči je to da onaj tko nema takvo dijete misli kako je to prekrasno i divno.A ne shvaća koliko angažmana i živaca takva djeca zahtjevaju.I koliko je to teško.
Mislim da si jako dobro sažela bit cijele priče, pogotovo što imaš dvoje djece pa imaš priliku vidjeti tu razliku.
I meni je moj sin neprocjenjiv (uostalom, samo njega i imam), ali bezbroj puta se u sebi pitam zašto mora biti tako dozlaboga kompliciran.
Kako raste, sve češće dolazim u situacije da mogu stvarno biti ponosna na njega, ali doma nam je često... uffffff.
Ja nemam nikakvih problema s ponasanjem djeteta. Od rodilsta nadalje, beba za pozeljeti. Spavanje, jedenje, urednost... nevjeroatno nesto! Nekakvi tantrumi gotovo da ne znam sto su, mozda ih je u cijelom zivotu imao ne vise od 5. Al ja uvijek nekako mogu previdjeti sto bi ga moglo potaknuti na lose ponasanje pa to izbjegnem bilo kavim pricanjem, ono sto Tanja govori o predavanjima jer je tip koji jako jako puno voli pricati skoro kao kad idem na cavrljanje uz kavu s oodraslom osobom.
Tvoje bistro dijete vjerojatno ima taman dovoljno izazova u dvojezičnom okruženju. Vidjet ćeš kako će ići dalje, a za sada - opusti se i uživaj! Imaš sreće!
Tiziana me podsjetila na kalkulator
Odavno ga već ne koristi (i draže mi je, za školu bi mu samo smetao), ali brojevi su i dalje njegov način razmišljanja i ono što će prvo upamtiti. Interesi su mu sad otišli i puno dalje od brojeva i nabrajanja, ali sistem razmišljanja mu je ostao isti. I voli matematiku
meni je bio najveci strah da cu negdje pogrijesiti, ali bas jako pogrijesiti, u odgoju. i da ce to ostaviti trajne posljedice, jer pamti kao slon. sjeca se nekih dogadjaja kad je imala jedva 2 godine. znam sto mislis pod onim iscijediti, ma znala me prezvakati. doslovno izuci iz mene zadnji atom snage. znala sam novi dan zapoceti totalno oglodana, a tek je slijedila nova doza zahtjeva.
sada sam i ja ponosna na nju, bas jako ponosnaali kad nas je prala jedna posebno teska faza perfekcionizam + hiperemotivnost + sporost + kratak fitilj, ja sam iskreno mislila da cu izluditi. cesto sam se pitala, kako cu kasnije? ispalo je, da je kasnije lakse. bas ovo sto tanja kaze, interesi se prosirili. vise ne secemo sa povecalom po gradu i ne proucavamo asfalt, tudje ruke...
pamet je bonus, a ne problem, ali popratne osobine su... pa, rado bi da su nas zaobisle
meni je moje dijete prekrasno, jedinstveno, obozavano, ne mogu zamisliti da je drugacija, ali iskreno, da imam jos jedno ovakvo, ja bi zavrsila u nekoj ustanovi
Jaooo Tanja kako me vesele tvoje rijeci, ovo je tocno kao on! kalkulator nosi i vani a nekad cak broji korake tako da ukuca +1 i onda stalno stisce = i tako dobiva neke cifre luuude. Jucer sam shvatila da zna koliko imamo stepenica do ulaza, nisam vjerovala pa sam ih isla izbrojati. Nekad mi se vise cini opsjednuti matematicki ludjak nego cetverogodisnje dijete. Lani je dolazio iz vrtica sa snopovima crteza na kojima su bili uredni stupci brojeva po cijelom listu. Sunce, kucice cvijece nula bodova - brojevi po svuda! Zna uvijek koji je datum i koji dan u tjednu pa na svoje crteze obavezno stavi i datum i svoje ime.
Bas me tjesis Peterlin, vidm kroz forum da tvoji postovi mudro zvuce pa mi bas drago da to cujem jer inace ne znam kud bi s njim. Ja sam u Italiji a ovi ovdje aktivnosti povrh vjeronauka ili nogometa nemaju!!! Na nogometu si broji neke svoje situacije u glavi dok drugi predju pol igralista, a vjeronauk nije u skladu s mojim uvjerenjima a u svakom slucaju 3-4 godine su mi premali za to.
Tiziana, ne znam gdje si u Italiji, no jesi li mozda provjerila da li gradska biblioteka organizira nesto, ili Centro giovani? Postoje i doposcuola koji popodne imaju organizirane raznorazne aktivnosti.
E. na taj nacin ide na englesko-likovno-literarne radionice, no bilo je organizirano i drugo, npr. sah i slicno.
Ja sam provincia ali bas provincia da ti slabo dodje, a dok mi beba mala gradove mogu gledati na tv-u ili na tabletu. Hvala Elly. Al jednog dana sigurno nesto od toga ce biti. Barem engleski. Da mi je blizu bila bi ga dala e engleski vrtic, al do njega imam 20 km
Točno to je i moj radio
Kad smo kod matematike, moj je jučer izjavio: ''Mama, plus beskonačno je daleko više nego minus beskonačno, je li tako?''
Eto, ja ih imam trojicu. Bistri su svi, rekla bih. Mislim da se u blizancima može naći i darovitosti, s time da se jedan s tim nosi prilično normalno, drugi ima ispade raznih dramljenja oko toga da mu je kod bojanja nešto pobjeglo 1 mm preko crte i sl, a treći-najmlađi je sasvim ''normalan'', rekla bih. Neki dan na oglednom satu engleskog pita učiteljica ''What is this?''. Djeca odgovaraju ''Carrot''. A moj: ''Mlekva ti je to, mleeeekva''
Evo i mene...
znači, krenuli smo u prvi razred, sve super (naizgled), reda petice k'o od šale...međutim...već nekoliko puta (i danas) dobivam poziv od učiteljice da se Jan žali da ga boli trbuh, prije tjedan dana, glava, prije tjedan dana opet nešta...ne znam više šta bi rekla. vjerujem da ga malo zabolucka ali baš toliko da bi morala dolaziti po njega u školu...ne na informacijama mi je učiteljica rekla da je dosta nezainteresiran, da ga ništa ne zanima, dodatne zadatke ne želi jer kaže "on to ne zna", likovni mrzi jer, kaže, ne zna crtati, rad s rukama, kreativa, ne želi. Čak mu nije ni poticaj 5 smajlića za peticu. Večeras sam imala kratak razgovorčić s njim da mu objasnim kako je normalno da ga ponekad boli trbuh (i mene je prije svakog ispita, faksa) ali da proba malo istrpiti, a on mi je rekao da ne voli ići u školu, da mu je cijelo vrijeme tamo mučno, da ne voli ni svoje prijatelje, ništa, ništa...na rubu plača...
nemam pojma kako da se postavim??
Ufff.... teško... i poznato. Treba djetetu naći nešto što će voljeti. Moj E. voli strane jezike i glazbenu školu, sad od petog razreda i druge predmete, ali prije....ajoj....
Moj L. ima prijatelja (zaista darovitog, ne samo bistrog nego baš "navudrenog") i taj vječito i sada u 6. razredu ima takve smetnje. Dosadno mu je, s mukom odrađuje to što mora, a mora...
Ja sam par puta odvela svoju djecu na svoje radno mjesto, pa su se uvjerili da ni odraslima nije uvijek sjajno, ali da svaki posao (a škola je njihov posao) ima lijepe i ružne trenutke. Učila sam ih da u svakoj stvari treba tražiti dobru stranu (i to mi se ponekad vraća i danas - kad dobiju lošu ocjenu ili nešto potrgaju, sami će tome naći dobru stranu, he hehe...)
Vidi da li dijete možeš ugurati na neku izvannastavnu aktivnost koju će željno iščekivati (naši su boravkaši imali dodatni sport u nižim razredima i to su obožavali - uvjeravao me ravnatelj da to nije dobro za prvašiće, ali našlo nas se par tvrdoglavih roditelja i uspjeli smo to za njih izboriti).
Vidi s učiteljicom što može pomoći da si dijete popuni prazne hodove, a da mu bude zabavno + korisno (enigmatika je palila u razredu mog starijeg i za darovite i za običnu klinčardiju i za one koji su imali raznih teškoća jer to klinci smatraju zabavom).
Nađi djetetu neku zanimaciju izvan škole (štajaznam, modelarstvo ili slično - nešto što bi ga moglo zanimati).
Prati pažljivo što se događa pa vidi da li se stvari popravljaju, a po svoj prilici ćeš se morati pomiriti s ulogom djetetovog advokata do daljnjega. Bez brige, nisi jedina. Uostalom, kad se sjetim svoje škole, kapa dolje mom tati kako je "navigao" moju učiteljicu i davao joj ideje što sa mnom treba raditi da joj ne šetam po razredu, he he he... I dan danas ne pamtim prva tri razreda osnovne osim po dosadi, sve do upisa u glazbenu školu.
Hvala Peterlin na idejama.
On ide na nogomet (čak 4 puta tjedno) i to ga veseli. Ni sama nisam sigurna ima li praznih hodova, ne kaže da mu je dosadno nego da ne voli, da mu je mučno...ne želi izvršavati dodatne zadatke, nije znatiželjan k'o, možda, neka druga darovita djeca. strah ga je, oduvijek, nepoznatog...
Najgore je što ga stvarno, otkad je krenuo u školu, ništa ne zanima. Osim nogometa, utakmica na televiziji, rezultata, igranja na kompu, play stationu i sl. Više ni ne čita, samo nabija loptu po stanu...nikada i nije smišljao sam igre, igrao se sam, mogu reći da zapravo i nije maštovit po tom pitanju.
Ne znam je li ispravno uopće uputiti ga na neku aktivnost koja ga ne zanima. Ne znam, razmišljam da se ponovno obratim Severici, neki individualni razgovor ili nešto..
Mislim da otprilike mogu zamisliti kako mu je, prepoznajem sebe u tom uzrastu. Trebalo mi je 2-3 godine da taj osjećaj mučnog straha od škole potisnem, a nestao je tek u srednjoj školi (nije baš utješno, znam
Slažem se s tobom da vjerojatno nije od manjka poticaja, vjerojatnije je u pitanju njegov doživljaj škole kao takve.
Kakav dojam ti je ostavila učiteljica, ima li bar trunke senzibiliteta za njega, pokazuje li bar želju za razumijevanjem? O tome kakva je učiteljica može biti presudno kako će takvo dijete doživjeti školu. Ne manje bitna je atmosfera u razredu (druga djeca i njihovi međusobni odnosi).
Ja sam se kod svojeg sina pribojavala sličnog scenarija, ali na sreću, nije se ostvario (bar ne u tolikoj mjeri). Ali da mi ovaj tvoj opis zvuči poznato - da, zvuči.
Što se tiče gubitka interesa, mislim da će se to vratiti kasnije. I kod mojeg je u 1. razredu jedini interes bilo nabijanje lopte i skupljanje sličica, a u 2. razredu je već drugačija priča (i dalje ga zanima nabijanje lopte, ali i druge stvari koje su ga i prije zanimale + još neke nove). To je vjerojatno sve dio prilagodbe na školu.
tanja_b, nasreću, učiteljica mi se čini razumna, pročitala ga je da je "iznad prosjeka" i kaže, žao joj je što ne želi taj kapacitet iskoristiti...također kaže da će mu biti teže u starijim razredima ako ovako nastavi.
Evo i jutros je plakao da se osjeća loše ali ipak smo ga poslali u školu.
Znači učiteljica je super, i on kaže da nije stroga, ima prijatelje, odlične ocjene...kvragu, a opet nije dobro...
Meni se čini da djetetu nedostaje intelektualnih izazova. Nogomet je dobar za ispucavanje, ali ne za ovo drugo....
Nemam ti nikakav pametan savjet, to sam prolazila sa svojim djetetom (i sama sa sobom svojevremeno) i nekako mi je blizak stav da treba čekati da dijete to preraste. U međuvremenu doma graditi radne navike kako god misliš da je primjereno tvom djetetu.
Moji su imali roditeljski terorizam, naročito mlađi koji nije u školi pazio. Isplati se to... Danas tako veselo došao s peticom iz velikog testa iz matematike pa kaže - zamisli, drugi ništa ne uče doma...
I nemoj se nasaditi na učiteljičinu "dobrotu" - njena je dužnost da nađe načina kako se takvo (i svako) dijete motivira, a ne da se tebi žali i uzdiše kako će mu kasnije biti teško. Njen je posao da se pobrine da on radi. Možeš s njom zajedno osmisliti neke stvari da mu bude lakše i zanimljivije. A atmosfera u školi je druga (i tužna) priča, ne bih o tome da ne odem predaleko u offt. Ja sam svojima znala najaviti da za vikend idemo u muzej taj-i-taj ako učiteljice ne budu imale pritužbi na njihovo ponašanje i rad u školi. I dan danas to vole - bili u Mimari prošli vikend. Nađi nešto što tvoje dijete voli. Znam da nije lako, ali proći će... Sve je to još uvijek prilagodba na školu.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 27.02.2013. at 15:09
S pedijatrom nismo o tome razgovarali, barem ne još. Pitali smo tetu u vrtiću i ona kaže da ako osjećamo potrebu da odemo kod psihologa, ali i da budemo spremni na to da niti jedan psiholog neće postaviti pitanje djeteta, nego nas roditelja kao neke 'krivce' za njeno ponašanje. Rekla sam joj da mi i želimo samo savijet kako da se mi ponašamo, ali definitivno ne bih željela doći kod psihologa koji će me gledati kao nekog 'krivca' ili nešto još gore, već nekoga tko ima razumijevanja da nisu sva djeca ista i da ne mogu svi u isti kalup.
Uglavnom, sad više nisam pametna jer čujem i komentare kao joooj nemoj kod psihologa, na kraju će ti i socijalnu službu na vrat navaliti. Nije baš da vjerujem u to, ali svjedočila sam često, raznoraznim nevjerojatnim stvarima što se države tiče pa sad pušem i na hladno.
Svasta, da bi socijala služba reagirala jer trazis razgovor sa psihologom. Bila sam kod raznih psihologa , defektologa , na radionicama...neki su bili lošiji, neki odlični . I danas idem na konzultacije kad mi treba savjet u vezi djece. Istina, taj kojem idemo je privatan , to je jedina mana.
Pa i ja kažem svašta, ali vjeruj mi vidjela sam u zadnje vrijeme mnogo takvih 'svašta' stvari za koje bih rekla da je ne moguće da se dogode da sad pušem na sve. Može psiholog na pp, ako nećeš javno?
mitovski sa ovakvim situacijama ti više manje svi idu u PC Medveščak kod T. Sever.
Evo Mima je napisala. Jedino sto oni obavezno testiraju dijete , pa kasnije daju savjete na temelju rezultata. I to ne rade prije nego dijete navrsi 3 godine.
ali zašto za početak ne razgovaras sa vrtickim pedagogom ili psihologom? Ja bas nisam ništa previše od njih saznala , ali sam se trudila.
Jel ima tko iskustva sa kabinetom za razvojnu podršku Korneo?
Kod njih su vidim cijene mnogo manje, a nisu toliko poznati ko PC Medveščak, Sever ili udruga Bistrići...
Nitko nije prijavio da ima iskustva... Nek te to ne smeta! Mnoge takve ustanove i logopedski kabineti imaju besplatan prvi (ogledni) sat. Pitaj da li imaju ovi, odvedi dijete, malo pronjuškajte i vidi da li se tebi i djetetu sviđa i da li za cijenu koju traže dobiješ ono što misliš da vrijedi toliko. Da li se sviđa drugima - uopće nije bitno.
Ja vidim jedan potencijalni problem sa školom: A. očekuje da će on imati samo petice. Inače se žalosti kad mu nešto ne ide savršeno kako je zamislio, ili savršeno ili nikako. Razgovaramo o tome kad je prigodno, objašnjavam mu da je nekad trojka ili četvorka za koju se jako trudio vrednija od petice koju je dobio ko od šale, ali zasad vidim da se to "ne prima". Kakav koristan savjet?
Što je najgore, sebe vidim u njemu, i nisam sretna zbog toga.
Nisam shvatila iz ovog: ima li on sad sve petice (ipak je 1. razred), ili ima i drugih ocjena pa ga one smetaju?
Po meni, nikakve priče nemaju efekta dok jednom zaista i ne dobije ocjenu manju od pet, pa će se s vremenom naviknuti da je i to za ljude.
Kod mojeg sina prva ocjena koju je uopće dobio u školi bila je četvorka - iz likovnog (e jest naletio s prvom ocjenom na predmet koji mu najmanje leži
Istina, dosad nije nikad ni dobio ocjenu manju od 4, pa ne znam kako bi reagirao na niže (prekratko je još u školi, 2. razred). Tako da nemam potpuni odgovor na tvoje pitanje.
Nuspojava svega toga je da sad mrzi likovni, ali do toga bi vjerojatno došlo prije ili kasnije, bez obzira na ocjene. Naprosto nije takav tip.
Ma još ni ne ide u školu, ali već sad ga to muči, jer često sam, ničim izazvan spominje ocjene, a doma mu sigurno nitko nije o tome pričao, pogotovo ne na način da mora imati sve 5. Pa gledam kako bih ga unaprijed pripremila.
Po meni, najbolje tako da se o ocjenama što manje priča.
Uostalom, u prvom polugodištu 1. razreda ionako nema ocjena. A dok do pravih ocjena dođe, već će biti nekako adaptiran na školu i tada ćeš vidjeti kako će razmišljati i kako mu treba pristupiti.
martinaP, ja sam to isto napisala kad je moj kretao u školu. Dobila sam dobrih odgovora.
Što se kasnije desilo - ništa posebno - on se stvarno ne zamara ocjenama. Jednom je dobio 4 iz ispita pa je krenuo tvrditi da je 4 dobra ocjena, a ja sam mu morala reći da je 4 OK, ali da mi nije OK da nije sasvim savladao to gradivo (a bilo je nešto bitno, neko osnovno znanje, zaboravila sam što).
kad je imala 5 godina moja je kćer pokazivala zabrinjavajuće znakove perfekcionizma. npr. vidjela je starije djevojčice kako skaču preko štrika i ona je odlučila naučiti. loše je bilo što je postignuće nije činilo sretnom već naprotiv...kad je naučila 10 puta htjela je 30, kad je naučila naprijed željela je nazad. to su bile suze, poderane čarape... ništa je nije moglo smiriti
a onda je tata počeo rekreativno trčati ulične utrke 10 km. svi smo gledali i navijali. na cilj nije stigao ni prvi, ni drugi, ni pedeseti....bio je debelo iza ali sretan i zadovoljan. pričao joj je poslije kako je trčao najbolje što je mogao i da je zato sretan. poslije nekoliko utrka ona se smirila.
sad ide u prvi razred i do sad ima samo petice. mi potajno navijamo da uskoro padne i četvorkica, trojkica. nije mi cilj neznanje ali voljela bi da stvori model kako se nositi s lošijom ocjenom.
Mi smo se do sada uglavnom uspjevali nositi s potrebama darovitog djeteta, ali čini mi se da smo u izboru škole fulali. Odlučili smo se za malu kvartovsku školu (Zg), razred ispod 20 djece i nadali se da će biti prostora za malo individualniji pristup. Prostora možda ima, ali energije i volje od strane učiteljica nema pa iako on još uvijek voli ići u školu, alarm mi već glasno zvoni i mislim da moram reagirati, a ni sama nisam sigurna kako. Trenutno sam preemotivna pa ne želim donositi nikakve odluke, ali smo svjesni da trebamo razmotriti sve mogućnosti pa i promjenu škole. Učiteljicama je naporan, često se žale na njega da ima previše pitanja da ima komentar na sve, "najpametniji je" i sl. Radi se o tome da razmišlja na drukčiji način pa u tom svom svijetu nenamjerno i bez ikakvih filtera kaže što misli (ide kod T.S. pa ovo nije samo naše razmišljanje i zapažanje), što bi bilo simpatično možda nekoj učiteljici , ali njegovima nije i njegovo isticanje vide isključivo kao problem, a ja se osjećam bedasto jer bi djetetu u 1. razredu trebala objasniti da smanji entuzijazam i da ne bi trebao biti radoznao itd., a ni sama ne mislim da je tako. Učiteljica ih nije htjela hvaliti do sada, "jer će se onda oni koji manje znaju osjećati loše" (mislim da nema niti 1 smajlić u 1. polugodištu od "glavne" učiteljice, samo kvačice), a njegovo znanje smatra kao "on se pravi važan" pa ga čini mi se iz inata ne želi pohvaliti, a njemu to sve više fali, jer s druge strane kad npr. potrči na hodniku to odmah kritizira i nama se žale na njega (istovremeno, valjda mogu reći- naravno, dijete koje ima problem (čini mi se- ozbiljan) s agresivnošću i laganjem, ignoriraju, a moje dijete uz darovitost, ima i pojačanu osjetljivost na nepravdu pa smo stvarno super kombinacija
Netko je gore napisao da prepoznaje sebe u svom djetetu i da ga to straši i ja često dolazim do tog zaključka. Meni je osnovna škola bila grozna upravo zbog većine profesora, ali isto imam svijetle primjere kao tanja_b i sve više ih cijenim, i nakon dosta godina
Sad mi je stvarno glavna stvar da mu se ne zamjeri škola i učenje i da njegovu osobnost ne ugrozimo, ne želim njega ukalupljivati, želim da bude "svoj" - trebala bi mi neka učiteljica koja voli dr. Seussa, čini mi se
Je li netko imao slično (meni trenutno tužno) iskustvo? Pričala sam i s prof. Tanjom Sever, ali bi mi bilo super čuti i vaša iskustva i razmišljanja. Koliko sam shvatila, ovakva iskustva danas ipak nisu česta, ali smo mi uspjeli baš izabrati nekoga tko za nas nije najbolji izbor, čini mi se?
p.s. sorry na dužem postu, emocije
Što da ti kažem... pomislila bih u prvi mah da ste u istom razredu
Mislim da takvih iskustava ima i više nego što bismo htjeli.
Ipak, prije bilo kakve odluke o promjeni, mislim da treba dobro gledati i slušati kako se dijete osjeća. Ja sam sebi u glavi morala razgraničiti svoje nezadovoljstvo školom i atmosferom u njoj, od djetetovog - uglavnom zadovoljnog pristupa. Nije da se njemu sve u školi sviđa, često se žali i na učiteljicu i na razred, ali još uvijek je pozitivnih dojmova više od negativnih (a i po njegovom ponašanju vidim da nema većih problema u školi, koji bi zahtijevali moju intervenciju).
Inače, motivi za izbor škole bili su nam isti kao i tvoji. Sada, kao glavni argument za tu školu prevladava blizina, jer je zahvaljujući njoj samostalniji i ima više slobode. Kako bude stariji, tako će vjerojatno neki drugi faktori postajati važniji, ali tu više nije samo problem jedne određene škole, nego cijelog školskog sustava u Hrvatskoj, kojem otkrivam sve više problematičnih točaka. Nadam se da ćemo nekako isplivati.
Odustala sam od iluzije da će mi dijete svoje prve školske godine provesti u okruženju idealnom po njegov razvoj - sad dobro znam da neće. Trudim se doma poticati ga da razvija ona područja u kojima je osobito jak, učiti ga da razvije radne navike općenito, i nadam se najboljemu... jednog dana.
Ako je tako kako pišeš-mijenjaj školu što prije. Meni je žao što to nisam napravila u 5. razredu kad sam vidjela da mi se kod kćeri događa nešto vrlo slično ovom što opisuješ. Do 5. razreda imala je stariju učiteljcu koja je uvijek za nju imala dodatne zadatke i način da je motivira za više i bolje. Prelaskom u više razrede kao da se profesorski tim ujedinio u težnji da je ukalupi. Uspjeli su od darovitog djeteta napraviti slučaj za psihologa: anksiozno dijete i roditelje s "PTSP-jem" zbog škole.Je li netko imao slično (meni trenutno tužno) iskustvo? Pričala sam i s prof. Tanjom Sever, ali bi mi bilo super čuti i vaša iskustva i razmišljanja. Koliko sam shvatila, ovakva iskustva danas ipak nisu česta, ali smo mi uspjeli baš izabrati nekoga tko za nas nije najbolji izbor, čini mi se?
p.s. sorry na dužem postu, emocije
Preporodili smo se svi skupa u 1. srednje izabravši svi zajedno školu koja iz nje izvlači maksimum po svim parametrima. I danas, nakon skoro godinu dana, osjećam čvor u želucu kad prolazim kraj njene stare škole i dođe mi da ravnateljici i svim profesorima pošaljem mail za "zahvalom", ali samo su me riječi moje kćeri spriječile u tome. Dijete pametno kaže: "Pusti ih, nema smisla, neće se promijeniti. Zbog njih sad znam više cijeniti profesore u srednjoj".
Ako ti razrednica već sad dijete ističe samo po negativnom to znači da je on za nju problem, a ne blagoslov. Darovito dijete u razredu trebalo bi biti poticaj za ostalu djecu i profesionalni izazov za učiteljicu. Ako nije tako-bježite dok je još sve svježe.
Puno hvala na odgovorima. U svakom slučaju, puno hvala, jer ste mi puno pomogle
Ja sam zadovoljna sa školom u koju ide moja kći i ona je. Čak i ide u razred za naprednu djecu i tu je najbolja i definitivno je učenica generacije, ali razrednica joj je katastrofa.
Ta žena je toliko čudna, neopisivo čudna. Prošle godine kad nije imala kaj lošeg reći na informacijama onda je rekla da moja A glumi zvijezdu i da je to loše. Moooolim????
Moja kći je toliko mirna, tiha i samozatajna u školi da nitko živ ne bi ni znao da je bila na raznim natjecanjima i pobjeđivala da nije škola to sama objavila i razglasila.
Tada sam ja rekla razrednici da to sigurno nije istina i da ona o mom djetetu ne zna ništa pa ni primjerice da ona ima već drugu godinu crni pojas iz TKD-a. Isto tako da i moje dijete roni i ima međunarodnu diplomu za Open water diver-a. Itd. Tu je ostala u šoku i samo mucala pa kako, kada, veeeć?
Inače ta žena otvoreno pokazuje naklonost ka muškoj djeci, a žensku zapostavlja. I sama ima, navodno dva sina pa se vjerovatno ni ne zna ponašati sa curama.
Ne znam kaj da kažem osim da sam jako nezadovoljna s njom, ali ne pada nam na pamet mijenjati ovako dobru školu zbog nje pogotovo zato jer su ostali profesori super kao i ravnatelj.
Da, slažem se s Tanči - promjena škole je zadnja opcija... Ima tu puno stvari o kojima dobro treba promisliti. Ja se i danas pitam da li bi moje dijete bolje prošlo da smo mijenjali školu štajaznam u drugom razredu, ali kao i tanja_b odustala sam od toga zbog više razloga.
Nije to lako - promijeniti školu. Nije lako ni ostati. To treba pažljivo procijeniti. Možda je najbolje pokušati promijeniti razred unutar škole... Ne znam zapravo. Školski sustav je takav da najbolje odgovara prosječnima i poslušnima. Sve što je izvan tog uskog okvira u školi nije baš dobrodošlo i vječito imaš probleme s uklapanjem. Sr*nje...
Moj sin se spasio u petom razredu, na sreću. Da nije tako, razmislila bih još jednom.
Hvala na savjetima
Sretno ti bilo! I mi smo se spasili kad je boravak bio gotov, ali nisam imala petlje mlađeg sina izvaditi iz boravka godinu dana ranije (to bi opteretilo starijega, a njemu je bilo sasvim dovoljno da mora brinuti sam o sebi). Ima puno djece koja boravak teško podnose, nisi jedina.
Promjena škole je uvijek lutrija - nikad nisi sigurna da li će to zapravo dati željene rezultate ili će biti isto kao prije, možda čak i gore + trauma preseljenja...
Redovne informacije i kvocanje kod nas su dale neke ograničene rezultate. U svakom slučaju, dijete se nije osjećalo napušteno i nemoćno. Situacija u školi nije se bitno promijenila, ali je bilo barem podnošljivo.
Baš tako, nadam se da ćemo uspjeti u tome da je situacija podnošljiva i posebno u ovom drugom. Hvala puno na savjetima, iako je teško, ovako je ipak lakše kad se podijeli i zajednički analizira situacija
Dobra opcija je promjena razreda, ali ako se radi o nižim razredima OŠ. U višim razredima ionako, i prilikom promjene razreda, garnitura predmetnih profesora ostaje ista tako da se time ništa ne dobiva. Meni je užasno žao što nam je svima trebalo jako puno (previše) vremena da se saberemo i kad smo konačno uvidjeli koliko je problem eskalirao već je bio kraj sedmog razreda. Onda smo si mislili....izdržat ćemo svi skupa još godnu dana, ali nije bilo lako. Činjenica je da mi je dijete procvalo u srednoj i da zaista sretna odlazi u školu i iz nje se vraća.
Darovitost u našoj školi nije bila dobrodošla. I onda se pitam čemu testiranja unutar škole... Što smo svi dobili time što je i tamo okarakterizirana kao darovita (kao-prije to nismo znali, a radi se o djetetu koje je s 5 godina pisalo gramatički savršeno upravni govor i čitalo lektiru za 3. razred)? Jesu li ta testiranja samo pro forme ili da bi školski psiholog imao što za raditi? I na kraju je rješenje "problema" u tome da se dijete na silu uklopi u prosjek??
PROGRAM OBILJEŽAVANJA DANA DAROVITIH UČENIKA - 21.03.2013.
Rijeka, 16. ožujka do 25. ožujka 2013. godine.
Više:
http://www.gkri.hr/docs/gkriHR/docum...0/Original.pdf
Bliži se kraj školske godine, pa me zanima kakva je situacija kod drugih školaraca?
Kod nas - ništa posebno. Drugi razred završava sa super ocjenama, ali bez nekog entuzijazma za školu. Nije ni čudo, jer su mu svi predmeti nezanimljivi, osim matematike i tjelesnog. Srećom, imao je prilike ove godine sudjelovati u "Klokan" natjecanju, jedini se iz svog razreda plasirao na listu 10% najuspješnijih, ali je to prošlo manje-više bez komentara.
Smišljam taktiku kako ga iduće godine natjerati da više uči kod kuće, jer na ovaj način neće steći nikakve radne navike. Sve za školu napravi u boravku, a ako izostane iz škole, ne pada mu na pamet da pita što su taj dan radili ili da nadoknadi gradivo. Mislim da boravak (za njega) postaje nepotreban.
S druge strane, u glazbenoj školi imamo totalno drugačiju situaciju, ove školske godine sudjelovao je na tri natjecanja, dobio dvije nagrade, jako puno je napredovao u toj jednoj godini, od tehnike sviranja, do sluha, senzibiliteta, poznavanja literature... živi primjer kako se može raditi s djetetom tako da se iz njega izvuče maksimum. U redovnoj školi od svega toga nema ništa. Ali bar je zadovoljan s djecom u razredu, ima društveni život, nije autsajder, i to je već neki plus
Ovo je više nego tipično.... Blažena glazbena škola, ne mogu zamisliti kako bi i mi bez nje - ista priča.Bliži se kraj školske godine, pa me zanima kakva je situacija kod drugih školaraca?
Kod nas - ništa posebno. Drugi razred završava sa super ocjenama, ali bez nekog entuzijazma za školu. Nije ni čudo, jer su mu svi predmeti nezanimljivi, osim matematike i tjelesnog. Srećom, imao je prilike ove godine sudjelovati u "Klokan" natjecanju, jedini se iz svog razreda plasirao na listu 10% najuspješnijih, ali je to prošlo manje-više bez komentara.
Smišljam taktiku kako ga iduće godine natjerati da više uči kod kuće, jer na ovaj način neće steći nikakve radne navike. Sve za školu napravi u boravku, a ako izostane iz škole, ne pada mu na pamet da pita što su taj dan radili ili da nadoknadi gradivo. Mislim da boravak (za njega) postaje nepotreban.
S druge strane, u glazbenoj školi imamo totalno drugačiju situaciju, ove školske godine sudjelovao je na tri natjecanja, dobio dvije nagrade, jako puno je napredovao u toj jednoj godini, od tehnike sviranja, do sluha, senzibiliteta, poznavanja literature... živi primjer kako se može raditi s djetetom tako da se iz njega izvuče maksimum. U redovnoj školi od svega toga nema ništa. Ali bar je zadovoljan s djecom u razredu, ima društveni život, nije autsajder, i to je već neki plus
Što se tiče više učenja - ne znam ima li kod vas u školi neka matematika za napredne. To je svojevremeno vodila učiteljica mog starijeg sina. Imali su 1x tjedno dodatnu matematiku i to je dobro klapalo u toj generaciji. Ne znam što bi još moglo biti u sklopu škole... slabo toga ima. Nisu motivirani ni nastavnici/učitelji ni učenici, ali to je poznata priča.
S druge strane, od četvrtog razreda (ili trećeg - kad dijete izađe iz boravka, ovisno kako je u vašoj školi) obično se radne navike poprave jer je dijete na neki način prepušteno samo sebi. Moji su sinovi uredno to savladali. Nije bilo nikakvih problema, dapače. Mi smo silom prilika djeci prepustili da pišu zadaće samostalno i bez nadzora jer su dolazili doma par sati prije nas (moglo nam je biti - jednosmjenska nastava) i to je profunkcioniralo nakon prvih mjesec-dva bez greške.
Doma smo poticali djecu da sami proširuju znanja koja ih zanimaju. Još u boravku moj mlađi je znao zabavljati društvo iz razreda (uz podršku učiteljice iz boravka) prezentacijama tipa "Vulkani" ili "Morski sisavci" i brojnim drugim temama (znam da je sinova prijateljica imala Titanik). I drugi zainteresirani klinci imali su takve projekte. Oni koje je nešto zanimalo mogli su to prezentirati drugima 2x tjedno, uz najavu i prema dogovoru. Prezentacije su se prikazivale uz pomoć učiteljičinog laptopa i projektora. Klinci su to jako voljeli i to je bio dobar način proširivanja gradiva. Kako god bilo, sretno...
Imaju. Ali već sam pisala kako to funkcionira - više je nemaju, nego imaju. Zadaci koje tamo dobivaju su mu također prelagani. Za "Klokana" sam mu ja skidala zadatke s interneta i davala mu da ih rješava.
Možda iduće godine bude više te matematike, ne znam... rekla mi je učiteljica da je gradivo matematike u 3. razredu dosta zahtjevno.
Što se tiče boravka, čula sam i za neke druge škole da imaju mogućnost da djeca rade takve prezentacije ili projekte. Kod nas toga nema. Učiteljica u boravku puno radi s njima, ali sve je usmjereno na utvrđivanje redovitog gradiva (na koje moj zijeva). Osim toga, on se i srami pokazati pred drugima što zna. Zbog toga mi je malo krivo, ali s druge strane, razumijem ga, nisam ni ja bila puno drukčija
Ma zapravo ne možemo mi tu puno... Možemo se postaviti na glavu s radnim navikama, ali ako se od djece u školi ne traži - oni to mogu vrlo dobro procijeniti i uklopiti se u kolotečinu. Nadam se da će i vama glazbena škola uredno to kompenzirati dok se malo kasnije ne prošire vidici.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom