Idemo na jednu radionicu u ovaj centar. Jako dobre inpute daju.
http://www.centarproventus.hr/hr/rad...itu-djecu.html
 |
|||
|
|
|||
Idemo na jednu radionicu u ovaj centar. Jako dobre inpute daju.
http://www.centarproventus.hr/hr/rad...itu-djecu.html
Ma ne vidim ni ja problem. Ja bih kruha preko pogačesirius prvotno napisa
. U pravu si.
Ne tražiš kruha preko pogače. Ti si roditelj i najbolji advokat svoga djeteta. Zašto da stekne negativan stav prema školi ako bi to trebalo biti mjesto gdje će s voljom učiti?Ma ne vidim ni ja problem. Ja bih kruha preko pogače
(Imam s mlađim sličan problem i danas - priličan nedostatak unutarnje motivacije koji se sigurno mogao izbjeći da je sustav bio prijateljskiji prema djeci koja mogu i žele više ili trebaju nešto drugačije od kalupa. Inače, čini mi se da ta prosječna djeca kojima je sustav kakti prilagođen uopće ne postoje...)
Unutarnja motivacija nema veze sa sustavom.
" sustav " je vanjska. Sa vanjskom motivacijom mozemo privremeno i ponekad utjecati na unutranju , ali ona ju ne moze zamjeniti. Iskreno, ne vidim da dijete ima problema sa unutarnjom motivacijom. Nema niti problema sa autoritetom, niti sa izvrsavanjem obaveza. To sto se njemu ne natjece sa ekipom samo za pohvalu uciteljice ( jer ocito ne vidi neki drugi izazov) uopce ne vidim kao neki problem. Da uciteljica zna motivirati na njemu pravi nacin vjerojatno bi se aktivirao. Ili ne bi , ako ga podrucje ne interesira. Ali to ne vidim kao problem.
I ova prica od martine mi prilicno vuce na klasicne predrasude o darovitoj djeci. Da ona moraju u svemu biti iznad prosjeka jer su darovita. Ako daroviti odraduje sve bez napora sa 30% kapaciteta da li je problem u njemu ili u sustavu koji mu ne postavlja dovoljno zanimljive izazove? Jednog dana , vjerojatno tek kad izade iz OS naci ce neki svoj interes u koji ce htjeti uloziti 100%. Ocito mu do tada nije dovoljan izazazov jos jedna petica ili pohvala. Pa zasto bi mu i bila? Nismo svi isti.
MM je stava da se ni treba truditi više nego je nužno, da mu to neće ništa dobro donijeti u životu. Ima i tu nešto.
Ajmo malo o perfekcionizmu, moze? Kako se nosite s time?
Nisam prije ovdje pisala jer dijete (curica, 8 godina, treci razred) nema nikakvih poteskoca koje mogu biti prisutne kod ovakve djece, ali sad u zadnje vrijeme me dovodi do ludila s tim prefekcionizmom (doduse, nije joj to od postara, nego od mame, ali svejedno me nervira).
Evo primjera - za skolu treba naci po jednu rijec iz bilo kojih stranih jezika. Nece svjetske jezike, nego one koji se manje govore. Kaze svi ce imati nesto iz talijanskog, spanjolskog, francuskog..., a ona bi nesto posebno. Ok, super mi je to i trazimo mi na netu rijeci iz nizozemskog, portugalskog, estonskog, turskog. Sve ok s nizozemskim i portugalskim, znam joj procitati rijec, ali turski bome ne znam procitati i kazem joj nek u skoli procita kako se pise. Tu nastaje lom, ona sizi, vice, dize ruke od svega. Mislim, nista strasno, skulirat ce se kao i uvijek, kasnije ce napisati nesto, ful je odgovorna, ispricat ce se i vjerojatno ce me traziti da to zajedno napravimo i nece vise siziti zbog izgovora.
Ono sto mene smeta je sto stalno ima te neke size ako nesto nije onako kako je ona zamislila (prvo je htjela traziti rijeci na japanskom i nasla sam joj ih na netu, ali nisu bile na japanskom pismu, kako je ona htjela pa je odustala) i izgubimo puno vremena i energije na nesto da bi ona na kraju odustala jer joj to nije dovoljno dobro. Sve na kraju stigne i uspije napraviti, no u medjuvremenu stradaju moji zivci.
U skoli nema nikakvih siza, voli skolu i sve vezano uz nju, ocjene su odlicne. U glazbenoj skoli isto sve super. Size su rezervirane za tatu i mene.
Meni je divna njezina ambicioznost, znatizelja i siroki interesi. U prvom razredu je u jedno popodne naucila glagoljicu i iducih godinu dana pisala pisma na glagoljici. Proslog ljeta je pozeljela uciti japanski i nizozemski (nismo joj nista napravili u vezi toga, trenutno ne stignemo). Kad treba za skolu napisati kakav referat na jednoj A4 stranici, ona se potrudi i napise knjizicu od desetak stranica.
Problem nastaje kad napravi pritisak na nas i ako joj ne stignemo isti tren pomoci, krene siza.
Zapravo si dosla reci da nemas problem nego se samo hvališ ?
Tko je djetetu kriv sto mu roditelji nisu daroviti, pa nisu dovoljno brzi u njegovim idejama.
Tipfeler - nismo JOJ nista napravili - trebalo je pisati "nismo JOS nista napravili"
Pa imam problem, sizi i bezobrazna je
ali to je njezin problem. Ne dozvoli da postane tvoj. :DPa imam problem, sizi i bezobrazna je
Gle, svaki put joj ponovim da to nije ok nacin i da se tako ne moze ponasati. Kad bude bezobrazna, kaznim je. Ali ne mogu je kaznjavati zbog siza. A tu ne pomaze nista osim da je pusti da se ispuse. Htjela bih nauciti kako da hendlam te size da ne dodje do raspada sistema s njene strane. Da shvati da ne mora bas sve biti da padnes na gu*zicu od odusevljenja.
tesko da ces tu moci nesto puno napraviti, ona se mora nauciti nosti sa svojim visokim standardima.
A znam.
Pisem tu jer vidim da dosta ekipe ima slicnih problema. Ako i ne dobijem neku ideju kako pomoci sebi i njoj, barem da se malo izjadam. Ja znam da ovo zvuci u stilu "nemam problema, samo se hvalim", ali i to moze postati problem ako se cesce desava. A kod nas je sad skoro svakodnevno i dolazimo zbog toga u sukob jer nemam uvijek zivaca da sve skulirano ishendlam. Uzimajuci u obzir da uz nju imam i goropadnu tinejdjerku i sina s poremecajem iz aut. spektra (srecom, blazim poremecajem, al opet, situacija doma nam je, blago receno, izazovna).
probaj pokazati razumjevanje i ponuditi joj izbor (od samo dvije stvari). da ima osjecaj da drzi stvari pod kontrolom.
Ne reagira na to. Mora biti onako kako si je ona zamislila ili nikako.
Na kraju dodje na moje (prihvati pomoc i isprica se), ali sljedeci dan opet Jovo nanovo.
ne kuzim bas, to je zadatak za drugi razred?
moj stav je onako opcenito uvijek bio da ja ne moram uvijek zadovoljiti njihovu znatizelju i ambiciju (!?!). ako se dijete ne moze snaci samo, onda nije na nivou zadatka. i kraj price. ako je roditelj uvijek na usluzi djetetu onda ono ne razvija svoje sposobnosti i vjestine nego samo svoju ambiciju, a time i frustraciju. treba to malo spustit na zemlju. znam da to nije popularan stav na ovoj temi :D
btw imas na google prevoditelju opciju za izgovor
zasto to ne bi bio popularan stav na ovoj temi?
problem je jedino taj sto je cesto frustracija veca obzirom da je i perfekcionizam veci. Djecji. Nije to nesto sto roditelji namecu , a cesto i ne poticu. Barem ne planirano. Samo bi rado malo vise mira u kuci.
i ne moras uvijek sve skulirano ishendlat. zastp bi to trebalo? da ti dijete svaki dan pije krv jer hoce ne znam gledat tv tri sata jel bi to skulirano hendlala da shvati da to ne moze??? pa pokazi emocije, stavi svoje granice, to te dijete trazi. zaboli njega za turski i estonski, ako mene pitas.
Uf. Teško je i nemam savjet. Povremeno interveniram vrlo oštro tako da prekinem začarani krug u kojem se nađe (npr.kako u tri sata napraviti savršen strip od 10 gustih str.).
Po davnom savjetu psihologa ne kontroliram je previše, ničim ne pritišćem, ali onda dama uzme slobodu ne napisati zadaću ili ne naučiti što treba, dok cijelo jutro pasionirano provede uz kakav hobi.
Sukobi rezultiraju nulom, durenje i nezadovoljstvo bude beskrajno, zapravo nerješivo pa ih izbjegavam koliko god mogu. Pokušavam sve unaprijed dogovoriti, planirati, bilo kako anticipirati sve ćorsokake u koje bi mogla ona sama sa sobom ili ja skupa s njom zapasti. Ima neku nevjerojatnu crtu upornosti u sprovođenju zamišljenog. Naporno u svakom slučaju.
Meda, ja bih rado malo osobnog iskustva, da vidim kak to ide roditeljima cija djeca size oko ovakvih stvari. Sigurno nije jedina ovdje koja je perfekcionist. Ovo s jezicima je samo primjer. Da ne ispada sad da imam razmazeno i samozivo deriste s kojime ne znam izaci na kraj- skroz sam zadovoljna s njom. Nego vidim koliko samu sebe muci s tim perfekcionizmom (pa onda, posljedicno, i mene).
Ona jako dobro zna gdje su moje granice (kazem joj da ako joj ne pase, nek slobodno ode i napravi sama), a ja bih bas rado izbjegla pokazati koliko me nanervirala jer se na to hvata ko krvopija i krene se svadjati. I to je ono sto hocu izbjeci.
Da, cokolada, o tome pricam. Osim sto, na srecu, sa zadacom ne kiksa.
Eh, draga... Ja nemam perfekcionista (moje dijete je prilično šlampavo, misli za sebe da je bolji nego stvarno je, ali ima stvari koje su mu bitne i oko kojih ne želi popustiti) ali znam kako izgleda kad ih uhvati šiza... Moj E. je u ovoj dobi išao Suvagovoj psihologici na terapije i to je dosta pomoglo.
Nemam ti nikakav pametan savjet osim onog što i sama znaš - frustracije bi u teoriji trebalo zaustaviti prije nego eskaliraju. Moj pristup je bio da o tome popričamo u nekom trenutku kad smo si dobri i kad je sve ok, dogovorimo se što i kako treba raditi, a kad ga kasnije uhvati šiza, samo sam ga podsjećala na taj dogovor "Jesmo li se lijepo dogovorili da nećeš šiziti oko pisanja zadaća?" Ponekad je upalilo, ponekad i danas izleti iz tračnica, ali ja se odavno više ne ustručavam reći "prestani odmah, smiri se i reci u čemu je problem". Istina, sad se to kod nas puuuno rjeđe dogodi, ali nije sasvim prestalo. Pamtim puno teža vremena.
Zadnji primjer - neki dan je prof. iz hj za kaznu zadala preko noći pisanje lektire (inače to tako ne rade, obrađuju to u školi). On je pročitao tu lektiru, ali trebalo je to u relativno kratkom vremenu uobličiti i napisati u bilježnicu, da stigne na dramsku. Iskakao je iz kože. Ja sam samo rekla da se sredi ako želi pomoć, jer mu je alternativa ići u školu bez zadaće ili žrtvovati dramsku. Uopće ne znam kako mi je to palo na pamet, ali gle čuda, upalilo je. Sredio se, ja sam mu našla bilješku o piscu u bratovoj knjizi, a sadržaj i analizu likova je ionako znao sam. Brzo je išlo. Njemu je zapravo (kao i uvijek) trebalo samo sidro, netko da ga prizemlji. Očito mu treba još uvježbavanja i sazrijevanja da stvar uspije formulirati kao stariji mu brat "Čuj, mama, možeš mi pomoći oko analize Pjesme nad pjesmama?" I kraj priče.
Eto, laumi, suosjećam.... Nema druge nego kako čokolada kaže - ne dozvoliti im da nas zezaju svojim problemima i prizemljivati po potrebi. Nije to uvijek lijepo, ne uspijem to uvijek izvesti taktično, ali zna se - ako želiš ili trebaš moju pomoć, zaobiđi šizu.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 10.02.2016. at 08:26
Mislim da bi pomoglo ovo sto spominjes, Peterlin, preduhitriti sizu. Morat cu vjezbati.
Uglavnom razgovaramo tek onda kad se smiri (doduse, nekad me ta siza izbaci iz takta pa dreknem odmah) i sve se lijepo dogovorimo. Do iduce size, onda sve ispocetka. A ne znam, valjda treba sazrijeti u tom smislu.
Ali interesantno, nikad ne sizi u skoli ili na skolskim izletima. Uciteljica je dozivljava kao vrlo zrelo i stabilno dijete.
Imaš ti pravo i odšetati ako ona pokušava započeti svađu. Jednostavno se makneš dok ne bude mogla normalno razgovarati.
Meni se čini da je ovo njen način da, kraj drugo dvoje zahtjevne djece, dođe do svog dijela pažnje. I onda koristi ono za što zna da se tebi sviđa i da nije za pokudu, a to je ekstra trud u stjecanju znanja. Slažem se s medom da bih ja tu čvršće branila svoje granice. Također, jedna od osobina darovitosti jest samostalnost u dolaženju do spoznaja - pogotovo u ovoj dobi kad zna čitati i služiti se internetom i knjigama.
Pokušaj joj ponuditi pažnju prije nego je stigne tražiti. Čim dođe iz škole, uzmi je u krilo i mazite se, a neka domaći piše sama.
Pa uvijek šize tamo gdje se osjećaju dovoljno sigurnim za šizu. A to je doma.
Trebaš naći nešto što nju resetira. Ali to nije lako. Moj srednji je na pragu puberteta i ima nebulozne ispade koji su mi prvo bili naporni, a onda smo svi skužili da je zapravo smiješan. Znači njemu se može doprijeti do mozga kad se ta njegova šiza okrene na sprdnju. Stariji i mlađi zahtjevaju skroz drugi pristup.
Pa to je normalno, šizi kod kuće i roditeljima jer se uz vas može opustiti
Kod mojeg sina je perfekcionizam pomalo splasnuo s godinama, tako da (na sreću) nemamo situacije da školski zadaci djeluju blokirajuće. Ali šize koje spominjete imamo još uvijek, najčešće kad ga zbog zgusnutog rasporeda u neke dane uhvati panika da "neće stići" (napraviti zadaću, vježbati instrument, stići u glazbenu, pa još ako ima nekakav ekstra zadatak...). Postajem pomalo alergična na frazu "neću stići", tim više jer uvijek stigne, ali još uvijek povremeno doživljavam da plače na telefon (dođe iz škole, ja sam na poslu) jer ima puno zadaće i "neće stići" do vremena koje si je zacrtao.
U tim situacijama, jedino što mogu je pokušati ga smiriti, čim se skulira, obično sve krene kako treba i sve stigne.
Ponekad mi ga bude žao kad ga to uhvati, a s druge strane, takve situacije su odlična terapija za perfekcionizam, jer kroz njih uči da ne ide sve uvijek onako kako si je zamislio i da se koji put mora prilagoditi situaciji i posložiti prioritete.
Prošle godine je moj stariji od punih 10 godina reagirao na neko moje odbijanje tako da se bacio na pod na leđa. Na to sam mu ja rekla da se to zove tantrum i da je karakterističan za ponašanje dvogodišnjaka, na što se on samo dignuo i potpuno mirno odšetao odatle.
Inače se on iza 8. godine skoro potpuno smirio, ovo se desilo u tjednu prije puta na školu u prirodi zbog čega je bio jako uzbuđen pa su mu se stanjili živci.
Jurana, ona zadace od prvog dana pise sama. I samostalno se sluzi guglom za referate.
Ovo sam joj neki dan pomogla s online rjecnicima, s time jos nije radila sama.
Maknem se od nje kad sizi. Nije problem da ona ne zna moje granice, nego da sve cesce nije u stanju sebe iskontrolirati kad je frustrirana. Posaljem je u sobu, ona se vrati kad se skulira, isprica se i dalje normalno funkcioniramo. Ono sto ja ne volim je da se to cesto ponavlja.
Paznje joj ne fali, stalno se mazimo i igramo, bar jednom tjedno spava sa mnom.
U ovoj konkretnoj situaciji nije bio problem to sto ona ne bi sama znala potraziti rijeci u rjecniku, nego sto ja nisam znala kako se izgovara rijec na turskom. Tu je ona posizila, ja sam joj ponudila da izabere neki drugi jezik, na sto je ona nastavila siziti da hoce bas turski. Na to sam joj rekla da se ja sad iskljucujem, a ona kako zeli.
Otisla je u sobu i na tome je ostalo.
Jos ima par dana za taj zadatak.
Pricajuci s vama, skuzila sam sto me najvise muci - muci me to sto se sukobljavamo oko takvih stvari. Vidim da je sva jadna, a ne znam kako joj pomoci. Nudim joj kompromis i ako ne zeli ( a uglavnom ne zeli), micem se od nje. A ne znam je li tako treba.
Takva je u svemu, pita me za savjet u vezi necega (odnosi s prijateljima, "projekti" koje si sama zadaje) i najcesce joj se ne svidi ono sto joj kazem, ali ne zna to lijepo raspraviti sa mnom, nego posizi.
Ne poznam ni tebe ni nju, ali meni se to ovako sa strane čini kao testiranje granica.
Kod mog sina (a mislim i kod laumi) nije problem nedostatak pažnje. Problem je nedovoljno dobar osjećaj za vrijeme ili kvalitetu rada (teško nalaze pravu mjeru) i to ih frustrira, a tu je teško nešto brzo učiniti.
Upravljanje vremenom = nula bodova (Offt. to je kod mog sina istovremeno jedan od razloga zašto loše napravi pismene provjere u školi, iako zna gradivo.)
Kad klinci to osvijeste, da im je osjećaj za vrijeme traljav, to ih nervira. Jedina pomoć je steći pozitivno iskustvo, a za to treba dosta vremena. Kod laumine curice vjerojatno je slična stvar - još uči koliko detaljno treba napraviti neki posao ili zadaću da to bude odlično, a da ne iscrpi i sebe i sve oko sebe, tj. opet - koliko vremena smije na to potrošiti.
Btw. to je jedna od stvari u kojima tehnologija pomaže. Moj sin ima nekoliko različitih alarma na mobitelu, da ga podsjete kad treba ustati, kad je vrijeme za ići na engleski, kad za informatiku (to je popodne, nije u sklopu redovne nastave - nebrojeno puta je zakasnio), a za dramsku ne treba nikakav podsjetnik - to obožava pa vodi računa.
Jedini lijek je dovoljna količina pozitivnog iskustva.
Nije problem hendlanje vremena. To je problem kod najstarije . Mala od prvog dana skole je 100% samostalna, ne treba je ni na sto podsjecati, sve ima pod kontrolom. Sto se skole tice, nemam nikakve brige niti posebnog angazmana. Ako zbog toga sto je neku zadacu ili lektiru isla raditi previse detaljno pa nije stigla nesto drugo, digne se ranije ujutro i prije skole to dovrsi. Ali to se dogadja rijetko. U biti sve u vezi skole mogu prepustiti njoj.
Muci me sto se ona toliko ljuti na tatu i mene ako u necemu nismo "dorasli" njenim standardima
ovo i kod nas zna biti problem, ili ako slučajno traži našu pomoć a mi joj ne objašnjavamo onako kako je ona zamislila tj. krenemo od šire slikeMuci me sto se ona toliko ljuti na tatu i mene ako u necemu nismo "dorasli" njenim standardima
Kako reagirate ti i muz u takvim situacijama?
Kad se na mene ljute radi toga što nisam dorasla njihovim standardima, ja im objasnim u čemu oni nisu dorasli mojim standardima, i da je to normalno da ljudi nečemu nisu dorasli. Nitko nije dorastao svemu i uvijek. I da sjaše jer me između ostalog živcira stalno nezadovoljstvo... Ponekad se isposvađam s njima ko da i sama imam 12 godina.
Lajkam ti post, marta.
eto, vrlo jednostavno. kod nas je to bio trening od malih nogu. i naravno da mu i dalje moram to govorit, niti djeluje od prve, al to je princip.
ne kuzim kako mislis kako ti je to palo na pamet, sta si prije radila?
amen
laumi, jesam li dobro shvatila da te na kraju najviše muči to što vam je odnos malo previše opterećen lošim emocijama?
Da, u zadnje vrijeme (par mjeseci) je tako. I dalje je jako mazna i puno pricamo o svemu, ali sad je tu i ovo, skoro svaki dan se oko neceg zakacimo.
I ne bi to bilo nista strasno da je jedino dijete. Imala bih vise vremena da takve situacije malo ljepse rijesimo.
Ma muči je što bi ona htjela da mala radi sve to što i inače krasno radi, ali da ne jamra non stop jer misli da to što radi nije dovoljno dobro. I da u tom vlastitom nezadovoljstvo postaje otresita i bezobrazna, da obično lijepo druženje s mamom (koje bi trebalo biti ugodno, neobavezno, opuštajuće dok pretražuju Internet) mala pretvara u horor svađu jer nikad nije zadovoljna onim što sama nađe kao rješenje ili joj ga mama ponudi kao rješenje. I onda, ako mama ide za granicama i kaže SAD JE DOSTA, mala pošizi jer ne može ishendlati situaciju. Jer iz njene perspektive situacija NIJE riješena - nije našla savršenu sliku/riječ/bilo što, mama kakti nije dorasla njenim zahtjevima, kako to sad mama ne može pomoći (a ni mala sama ne zna što to treba pomoći i naći) i frustracija samo raste do eksplozije (kod nas ponekad teškog plača kojeg jedva smirim.
Ovako sad zvuči zastrašujuće, ali ipak srećom nije jako često. I nema veze s granicama ni s odgojem. Ima veze s pretjeranim perfekcionizmom koji može kočiti dijete u ostvarivanju svojih (obično jako velikih) potencijala upravo zato što nikad nije zadovoljno rezultatom. A rezultatsku letvicu uvijek si postavi previsoko i nikad je zapravo niti ne može preskočiti.
Piše ti gore što sam radila - vodala psihologu i logopedu (on ima smetnje čitanja). To je dalo rezultate. Stvarno smo se dosta trudili. Ali mi je u jednom trenutku dokuferilo (kad sam procijenila da može podnijeti i oštriji pristup) i počela sam se prema njemu ponašati kao i prema bilo kojem drugom derištu. Kraj priče.
Cokolada, ovo je odlicna analiza! Da, tocno to.
Moj je problem sto ako je izignoriram, ona se smiri, ali ostane sva jadna, a opet se ne zelim stalno s njom natezati oko necega.
Htjela bih prekinuti taj krug u kojem nitko nije zadovoljan.
He, meni osobno i ne trebaju pojašnjenja, ja se sa sličnim doma bakćem :D
Bila sam ti jutros napisala post, laumi ali mi je pukla veza pa je nestao, a u međuvremenu ste pretresli dosta toga pa neću ponavljati.
Mislim da smo se već jednom našle tj. prepoznale na sličnoj temi s naši srednjima. D. ima 11, i ako te mogu utješiti, njemu je sazrijevanje puno toga dobroga donijelo. Velika je razlika njega sa 8 i sada, ma desetljeće, a ne tri godine.
Naglašavam ovo što je već rečeno - kad uočiš obrasce, i ako unaprijed znaš da nema sreće od te situacije, prekini je domah.
D. se sad dosta uspješno nosi s teškoćama, zaprekama, problemima - uspješno meni znači da im pristupa tako da ih rješava (često u 5 minuta jer je pametan i brz) umjesto da drami dva sata. Ali ima jedan broj situacija (sad je to zbilja rijetko) kad i dalje kreće drama. Kod njega je to u pravilu kad mu se nešto ne da. Onda počne s glupim pitanjima kojima je cilj da zadatak po mogućnosti nestane, ili da ga barem netko obavi umjesto njega. Ako normalno pomažem, onda krene cirkus jer on zapravo ne želi niti mu treba pomoć, on želi da to sad ne treba radit. Kad sam to uočila, počela sam momentalno rezat te situacije. Prvo mu kažem da se ne pravi glup, a onda, ako ne prestane, mičem knjige i proglašavam odlazak u školu bez obavljenog zadatka. Naravno, ne mora biti škola, može biti bilo što.
Vjerojatno nemate istu situaciju, ali evo, možda možeš prilagodit iskustvo vašim situacijama.
E sad, ova emotivna strana je nešto drugo. Tu je meni uvijek prisutan taj osjećaj da bi trebalo biti bolje. I da sam njemu najgora mama (od njih troje). Ne mislim da je to samo subjektivno crnjačenje, mislim da tu ima objektivne istine. Prečesto nam previše vremena ode na natezanja razne vrste. Pa se sjetim onoga da se treba fokusirati na dobre stvari i dobre trenutke i dane.
Posljednje uređivanje od vertex : 10.02.2016. at 12:45
Vertex, hvala ti na detaljnom postu!
Ona je meni najmladje dijete, karakterno mi je najslicnija od svih troje, oduvijek smo se odlicno slagale pa me valjda to zato i toliko pogadja. A i oduvijek je bila razumno i lako odgojivo dijete (za razliku od sestre i brata), prve tantrume je dobila s 8 godina. Valjda je sad doslo na naplatu to sto nije ludovala kad je bila mala.
u ovoj konkretnoj situaciji, meni se čini da to nije problem. nije ona glupa i zna da ne znaš turski :D
Muci me sto se ona toliko ljuti na tatu i mene ako u necemu nismo "dorasli" njenim standardima
nego je ona zamislila turski i baš bi turski, a pojma više nema zašto bi baš turski, i ne može sad baš odmah odustati od turskog kako bi ti htjela :D u nekom momentu će joj nadoć :D i prihvatiti će savjet. al ne odmah.
podsjetilo me strašno na moju m, mi se jako često posvađamo kad učimo zajedno, radimo nešto za školu zajedno. sto i jedan primjer imamo kao ovaj tvoj, gdje ona nešto tupi li ga tupi i ništa joj ne valja što ona napravi i ne valjaju joj moji prijedlozi i ne valja ni što ja napravim i ništa.
i isto svađa zna završiti njenom posvemašnjom šizom.
neki dan mi je tako i rekla - da misli da će sad dobiti živčani slom od mene
uglavnom, ja joj, ako sam u pravu (a obično jesam :D ), ne popustim. i pod cijenu šize. ne mogu pa ne mogu joj lagati da ne mislim ono što mislim, da me ubiješ. a rijetko se dogodi da je ona u pravu, onda priznam, šta ću.
no, unatoč što skoro svako učenje završi ili počne ili bude prekinuto s nekom našom svađom, vidim da i dalje voli sa mnom učiti. najozbiljnije. baš voli. čeka mene i kad treba i kad ne treba.
tako da, šta ja znam, valjda te svađe i njene šize, nisu neka tragedija.
Sori laumi, onda sam pobrkala ili dijete, ili cijelu forumašicu :D
Ali nadam se da nije post bio viška svejedno.
D. recimo baš voli svoje šize. Jedno vrijeme, ima tome par godina, nakon nekih razgovora i "razgovora" je obustavio dramu na dobrih mjesec dana pa sam mu u nekom maženju rekla da nam je baš super tako. On je skroz ozbiljno rekao da ne zna baš, da mu to fali, jer ga šiza "nekako isprazni". Pa se ti misli
Vertex, mislim da su nam sinovi slicni, tvoj srednji i moj srednji. I meni se cini da smo se skuzile na jednoj temi, moguce mojoj, o motivaciji i samopouzdanju.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom