Darovita djeca-kako se nositi s njihovim posebnim potrebama

[mihim]

Mislila sam da je moje djete darovito, a možda je samo iznad prosjeka a možda ni to.
napunila je 3 godine, muzikalana je ( ali to joj je genetski), pamti tekstove pjesmica od prve, pleše i pjeva, ali s druge strane još malo tepa, s 17 mj. je znala sve samoglasnike, a neka slova već i piše, no čini mi se da je izgubila samo tako interes za slova i ja je nisam željela siliti da nauči ostatak abecede kad jednostavno nije htijela, ona je samo jedan dan počela brojati do 15, a sad lagano i na engleskom- to ju nitko nije učio. Njezin bratić koji je po meni hiperaktivno djete s druge strane s 5 gonina broji do par milijardi i sto tako oduzima i zbraja..........uglavno povezuje i zamjećuje stvari na koje čovjek ne obraća pažnju i ima konjsko pamćenje.....razmišljam da je upišem na zbor, poslije u glazbenu i na neku sportsku aktivnost.....uglavnom šogorica mi je učiteljica i ja sam ju samo pitala da mi preporuči svoju kolegicu kod koje bi bilo dobro da mala jednog dana ide u razred....i ako se dokaže da je darovita ne želim da samo s takvom djecom ide u razred jer mislim da su u životu i druge stvari bitne, a jedna od njih je uvažavanje različitosti, empatija itd. a ne samo inteligencija...a ako ću biti poštena mogu reći, da je bolje biti pametan ( za ego) u "glupljem" razredu, nego među zadnjima u onome darovitome!!!

evo dosadno mi, a nemam volje ucit, pa malo citkaram ovdje. nisam bas znala da darovitost moze bit problem. za malca nam vec dugo svi govore kak je napredan, pametan bla,bla. nisam bas neku paznju pridavala tom, mislila sam aj malo je naprijed... a citajuci ove postove, sad ne znam, mozda je i puno naprijed. on predobro plese vec jako dugo ( a njemu nije genetski jer mi imamo dvije lijeve kaj se toga tice ) to je teta u vrticu komentirala sa cuđenjem kak ima ritma, od nedavno i pjeva, i sokiram se svaki dan s necim novim, zna hrpu djecjih pjesmica, neki dan zveckam malenoj s nekim kljucevima i pjevam zvoncici..., a on nastavi - jone cijeu noc -, broji svoje autice, do 9 samo izostavi 8... mašta mu je - ne znam di, sve vidi, cuje, komenira. bas sam se zapitala sad, bas cu ga pratit malo.

[seni]

tanja_b i zdenka2 hvala na informacijama.

[ivana zg]

Htijela sam podjelit neko moje razmišljane si dvojbe s vama. Kad sam bila trudna, naravno htijela sam roditi pametno i darovito dijete. No kako je ona rasla, ja sam razmišljala o tome da smo svi mi nadareni za nešto, ali zbog naših drugih manjih "nadarenosti" npr. u matematici, kemiji itd. u školi nismo imali baš neke ocijena pa se nismo mogli upisati u škole i fakultete gdje smo mogli razvijati taj naš talent, jer i u takvim školama traže i druga znanja. I onda sam si ja mislila, željela bi da moje dijete u školi bude podjednako dobro u svemu, u svim predmetima, da bi jedan dan mogla biti ono što želi. S druge strane željela bi da ima neki talent za umjetnost, glazbu, slikarstvo, šivanje, modeliranje, pisanje, duhovnost, da bi nakon napornoga radnoga dana mogla "negdje odmoriti dušu", u pisanj, glazbi- naravno amaterski, a ako daj Bože ne bude imala problema u školi možda i kao životno zvanje. S druge strane, vidjela sam da su neka darovita djeca npr. "frikovi" npr. za matematiku, a s druge strane ne znaju se sami okupat, loše čitaju, ne znaju se sami obuć. Koliko je onda ta darovitost prednost u našem društvu, ako ti ono nešto za što nemaš sklonosti oduzima priliku da se baviš onim za što si darovit.

A sad, bila sam na Goljaku kod psihologice koja je napisala da mi je djete prosječno, ne u skladu s godinama nego prosječno. E sad meni to nije problem, već me zanima da li 3 godišnja djeca koja nemaju "sposobnosti" koje ima moje djete su ispodprosječni?
Bilo je 8h ujutro a ona navikla ustat u podne-rekla sam da ne zna baš boje, za što je psihologica rekla da ni nemora u svojoj dobi- na kraju se ispostavilo da je sve boje prepoznala i nazvala svojim imenom, naravno što god bi joj ova zadala nju je zanimalo nešto drugo, pa je izjavila da je samovoljna....nije razumjela njezina pitanja...daj mi dvije kockice, ona gleda; ja kažem izbroji joj dvije kockice i ona joj od prve da u ruku dvije, memori; psih. pita; nađi mi istu sliku, ona gleda, ja kažem nađi drvo ( jer je bilo na slici) a ona je od prve ga našla i dalje bez problema sve ostale, oblike je od prve složila kao i kockice, ali nije htijela spojiti njene dvije točkice crtom već je nacrtala svoje....psih. kaže nacrtaj loptu, ona ju nacrta digne se, i ode po loptu i želi se igrat, uzme igračke i igra se dijaloga, pa hoće slikovnice....uglavnom psihologica je zanemarila da moje dijete slaže puzzle od 2,5g, da je s 17mj. znala prepoznat sve samoglasnike a sad ih i piše i da broji do 15....šarafi novi bicikl i romobil i od prve pogodi koji joj šarafciger treba

E sad mene zanima, koja su mjerila za prosječnost iznad, ispod- to da s 3g slaže puzzle i piše slova, ili spaja dvije točke crtom?
To vas pitam, jer po meni se darovitost ne određuje na ovaj način. Jedno djete je više logično, i matematično, drugo ima veću nadarenost za slova- zar su izvan prosječna djeca samo ona kojoj je "motorika" i logika jača strana a sve ovo su usvojene vještine pa makar i s 3godine?
Nemojte me krivo shvatiti, prosječna nas je većina i nobelovci i oskarovci, slikari i izumitelji, zanimaju me samo kriteriji i je li to uopće moguće odrediti.
Hvala.
Inaće čula sam da Tanja Sever više ne radi tamo.

[tanja_b]

Nemoj se ljutiti, Ivana, ali moj dojam je kao da je tebe uvrijedilo što je psihologica rekla da ti je dijete prosječno.
Ako ste bili na Goljaku, vjerojatno postoji razlog zašto ste u njihovom sustavu praćenja i obrade. I vjerujem da je nakon svega toga dobro da ti kažu da je dijete - u prosjeku. Što se tiče njezinih sposobnosti, pa ona ima tek tri godine. Pusti je da se razvija, raste, svakim danom uči nešto novo i napreduje svojim tempom kako najbolje može. U neko doba iskristalizirat će se u čemu je bolja, u čemu nije, je li po nečem natprosječna, ili čak nadarena... otkrit ćete to već. Bez žurbe, darovitost neće pobjeći, ako je ima

Darovitost se uvrđuje nizom specijaliziranih psihologijskih testova, kakvi su to točno testovi, ne znam ni ja jer mi psihologija nije struka. Ali u PCM mi je rečeno da se takvi testovi ni ne mogu provesti na djeci mlađoj od 4 i pol-5 godina.

Što se tiče tvog komentara je li darovitost "prednost u našem društvu" - pa zapravo i nije. Prednost imaju oni koji su natprosječni, ali uravnoteženo, u svim područjima, pa im sve ide od ruke i lako se uklapaju u sredinu. A darovitost (znači, izrazito odskakanje u nekom od područja) obično je popraćena nekom drugom neravnotežom, pa se mogu javiti razni problemi, najčešće na emocionalnom ili socijalnom planu. Kako nam je psihologica nedavno zorno predočila: "Čavao koji najviše strši prvi dobiva po glavi."

Ako te zanima fenomen darovitosti kao takav, preporučujem da potražiš malo neku knjigu na tu temu ("Ostvarenje" ima nekoliko naslova na temu darovitosti - ovaj čas se mogu sjetiti knjige Ellen Winner: Darovita djeca - mitovi i stvarnost), pa će ti možda biti lakše posložiti sva svoja razmišljanja na tu temu.

[čokolada]

Ivana, zbog čega si išla kod psihologa? Malena ti je na Goljaku već u tretmanu ili ste sad prvi put bile zbog psihol. testiranja?

[ivana zg]

Ivana, zbog čega si išla kod psihologa? Malena ti je na Goljaku već u tretmanu ili ste sad prvi put bile zbog psihol. testiranja?

tanja b znala sam da će tako zvučati moj post, ali ja nisam razočarana, zanima me jedino ono na što si mi lijepo odgovorila i slažem se s tobom, tako i ja razmišljam- ma ja sam se iznenadila, zato što je zadnji put psihologica napisala, u skladu s dobi-nije napisala "ocijenu"

Na Goljak smo krenuli radi vježbe motorike za koju nam je teta fizoterapeutica rekla da joj čak možda nije ni trebala a sad smo s3g trebali ići psihologu, logopedu, neuropedijatru pa na kraju fizijatru s svim tim nalazima- mene nitko nije silio ja sam sama odlučila da to želim obavite-zašto ne- a fizijatar nam je to na nalazu napisao prije 2g, to je kod njih valjada uobičajena praksa, da kad djeca porastu obavljaju i to, a i ti su nalazi potrebni nakon 3g ako idete na komisijsko vještaćenje radi produljenja porodiljnog...mislim da nas je logopedica naručila na kontrolu kad bude imala 5g, a za psihologica mislim da uopće nije.
Uglavnom ja u tome ne vidim ništa loše, i zašto ne bi "kontrolirala" svoje djete tamo kad već imam tu mogućnost, to nisu nikakve procjene, i na komisijskim vještačenjima bude psiholog. Ja sam psihologicu pitali, ima li možda moje dijete pomankanje pažnje, a ona je odgovorila, ne, samo je samovoljna, pošaljite ju u vrtić.

[XVANA]

Brunda, ovo je sada van teme, voljela bih stupiti u kontakt s tobom, moje dijete ima slične probleme s bubrezima kao što je imao tvoj Sven, pa molim te javi mi se ako možeš, nešto bih te pitala. Hvala ti unaprijed!

[Trina]

Moj stariji sin je iznadprosječno inteligentno dijete. I strašno sam razočarana u školski sustav i odnos prema takvoj djeci, odnosno ignoriranje problema ili vrline (ne znam više u koju kategoriju to da svrstam) i guranje djece u jedan te isti kalup. Kod njega se odmah vidilo da je drugačiji. Oduvijek je intelektualno bio daleko napredniji od vršnjaka. Sa 6 mj me je počeo svjesno zvati, sa 7 ostale članove obitelji...s godinu dana već je normalno pričao. Sa malo više od tri ipo glatko čitao i pisao a u isto to vrijeme imao znanje djeteta koje kreće u školu. Znam jer sam nakon njega rodila "prosječno" dijete koje se razvijalo po pravilima i propisima. Ne znam sad više što je kad savladavo ali sve se kod njega odigravalo brzo i lako. Danas je trećaš koji je jako lijepo ukalopljen među masu i ostatak djece. Nema sličnih sebi, kao što Zdenka spominje, pa se prilagođava ostalima. U vrtiću je imao odličnu tetu koja ga je odmah pročitala i poticala ga na način da je njegov "program" uvijek bio ispred prosječnog i vidio se još veći napredak. Dok nije krenuo u školu. Tad je učiteljica, stara žena sa starim metodama, starim živcima i praznim frazama, skupa s pedagoginjom obećavala brda i doline za njega, na njenu inicijativu, ne našu, a od toga nije bilo ništa. Postavlja se krivo i nameće mu osjećaj krivnje. Stalno ponavlja kako od njega očekuje puno više od ostalih a on ne daje previše jer mu škola predstavlja nekakav hobi a ne izazov. Sve ima u malom prstu ali je lijen. Odnosno, nikad nije bio dijete koje će izabrati knjigu ispred igre i društva. Veliki je društvenjak i socijalizacija mu je uvijek bila jača strana, znači nije jedan od onih koji se zatvore u svoj svijet i uživaju u njemu. Običan je živahan dječak koji ne voli pisati domaće radove a nju grize i ždere što bez ikakvog truda postiže ono za što druga djeca moraju uložiti veliki trud. I to mu nabija na nos. Sva ispitivanja i testove dobiva petice, iako to dijete nikad nije učilo ali ona mu dijeli jedinice iz nezalaganja. Sad je izjavila da mu neće dati da prođe s 5 jer ne može biti nagrađen s odličnim uspjehom on i neko drugo dijete koje se trudi za tu istu peticu. U isto vrijeme govori kako će dogodine (to govori svake godine) za njega uvesti dodatan program jer običan program njemu ne predstavlja izazov. Uopće ne znam kako da se postavim prema čitavoj situaciji. Ne samo prema njoj nego i prema njemu. Što da radim s njim? Što i kako da mu sama uvodim nešto što bi bilo ok za njega? Znam da mu njegova inteligencija neće pobjeći u životu ali opet imam osjećaj da je glupo prepustiti se sustavu i ukalupljivanju.

[Zdenka2]

Prevelika očekivanja su veliki problem s kojim se darovita djeca sreću. Razgovaraj s učiteljicom neka smanji očekivanja i prepusti ga njegovim interesima. Najviše mu možete pomoći vi roditelji, jer sustav ne ide u prilog našoj djeci. Moj bistrić će sad krenuti u 4. razred - svi u školi samo pričaju kako je pametan i kako ne znaju što će s njim kad riješi zadaće i počne radit gluposti dok drugi još nisu gotovi, ali od posebnog programa i pristupa nema ništa. Uza sav moj trud, razgovore i pozivanje na postojeći kurikulum škole u kojem pišu bajke o radu s darovitom djecom, sve se svodi na to: nek' si uzme knjigu i čita. Sva naša djeca mogu se oslanjati gotovo isključivo na nas i na programe koji se nude izvan škole, koje mi financiramo.

I, darovitost nije vrlina. To je samo sposobnost uma.

[cvijeta73]

trina, da sam ja na tvojemu mjestu, ne bih se zamarala oko ukalupljivanja i prepuštanja sustavu. ali, ono oko čega bih se sigurno zamarala je skroz nepedagoški pristup tvojemu djetetu, mene je nanerviralo samo dok sam čitala.
stvarno bih joj zaprijetila nekakvom inspekcijom ako nastavi se tako odnositi prema njemu, nametati mu osjećaj krivnje, neće mu dati da prođe s 5, ma kako to, molim te, a škola ništa ne nudi da bi ga ponukala da se trudi.
očigledno ona nema nikakav pedagoški pristup prema djeci, vjerojatno ne fasuje samo tvoj, tako da od nje i ne bih očekivala nekakav poseban program i sl, jer da je dobar pedagog ne bi se sigurno na takav način postavljala, pa taman da pustimo sa strane i dodatan program i dodatne izazove, recimo da za to škola nema kapaciteta.
i zato bih ja oštro s njom. onako, kao na forumu.

[Juroslav]

i Trinin i Zdenkin klinac su primjeri kaj znači imati dobrog, predanog učitelja: F. je u sličnoj situaciji (ne mogu reći istoj, tek završava prvi razred), no nema nikakvih problema bilo s dosadom, bilo sa ometanjem drugih - on (i još 2-3 klinca - napredan neki razred) uvijek dobiju dodatne zadatke tipa matematičkih mozgalica i sl.

i moram još dodatno pohvaliti naše učiteljice: 'naš' prvi razred je (izgleda) jedini imao razrednu završnu priredbu u kojoj su učestvovali baš svi klinci (osim roditelja, deda, baka i ostale rodbine, oduševljene su bile i ravnateljica i logopedica)

[Trina]

S učiteljicom nema smisla više razgovarati o tome jer sam pokušavala objasniti neke stvari bezbroj puta. I uvijek sve ona razumije, sve ona hoće, jako zvuči zainteresirano i angažirano a u stvari je to osoba koja je već trebala ići u penziju i koja nema ni volje ni znanja da nešto poduzme. Nekidan je bio muž na informacijama i pokušao joj objasniti kakvo dijete je naš J i da nije fer da J mora osjećati grižnju savjesti zato što je dijete a ne odrasla osoba. Vidjet ćemo, živo me zanima s koliko će proći.

[Zdenka2]

Juroslav, budeš vidio, nije to tako jednostavno. Moj M. ima stvarno dobrog učitelja, mladog, predanog, idealističnog. baš za pohvalu. I prethodna učiteljica je bila izvrsna, ali oni ne mogu stvarati čuda u sustavu koji to ne podržava. I M. su učitelji davali dodatne mozgalice, ali to nije to - on treba poseban program, rad u jednom dijelu odvojen od druge djece. Ovako možeš i ne moraš - on je isto u prvom razredu rješavao dodatne zadatke, a onda je prestao. Shvaćao je te dodatne zadatke kao kaznu što je brzo gotov sa zadaćom. Pravo rješenje bi bilo da on i druga slična djeca u okviru dnevnog boravka imaju svoje vlastito vrijeme, program i učitelja. Škola to ima na papiru, ali to kadrovski, prostorno i financijski ne može provesti. I kad je tako, sve se svodi na to pokušavaš u dogovoru s učiteljima držati kakvu takvu ravnotežu.

Drugo što je možda u pitanju je temperament djeteta - M. je dijete na turbo pogon.

[moia]

Nemoj se ljutiti, Ivana, ali moj dojam je kao da je tebe uvrijedilo što je psihologica rekla da ti je dijete prosječno.
Ako ste bili na Goljaku, vjerojatno postoji razlog zašto ste u njihovom sustavu praćenja i obrade. I vjerujem da je nakon svega toga dobro da ti kažu da je dijete - u prosjeku. Što se tiče njezinih sposobnosti, pa ona ima tek tri godine. Pusti je da se razvija, raste, svakim danom uči nešto novo i napreduje svojim tempom kako najbolje može. U neko doba iskristalizirat će se u čemu je bolja, u čemu nije, je li po nečem natprosječna, ili čak nadarena... otkrit ćete to već. Bez žurbe, darovitost neće pobjeći, ako je ima

Darovitost se uvrđuje nizom specijaliziranih psihologijskih testova, kakvi su to točno testovi, ne znam ni ja jer mi psihologija nije struka. Ali u PCM mi je rečeno da se takvi testovi ni ne mogu provesti na djeci mlađoj od 4 i pol-5 godina.

Što se tiče tvog komentara je li darovitost "prednost u našem društvu" - pa zapravo i nije. Prednost imaju oni koji su natprosječni, ali uravnoteženo, u svim područjima, pa im sve ide od ruke i lako se uklapaju u sredinu. A darovitost (znači, izrazito odskakanje u nekom od područja) obično je popraćena nekom drugom neravnotežom, pa se mogu javiti razni problemi, najčešće na emocionalnom ili socijalnom planu. Kako nam je psihologica nedavno zorno predočila: "Čavao koji najviše strši prvi dobiva po glavi."

Ako te zanima fenomen darovitosti kao takav, preporučujem da potražiš malo neku knjigu na tu temu ("Ostvarenje" ima nekoliko naslova na temu darovitosti - ovaj čas se mogu sjetiti knjige Ellen Winner: Darovita djeca - mitovi i stvarnost), pa će ti možda biti lakše posložiti sva svoja razmišljanja na tu temu.

pa ovak, ja sam baš sa zanimanjem pročitala tvoj post, inače nema pojma tko si, ne pratim tvoje postove, mi smo još jako mali, tek 4 i pol mj. pa i ne zalazim ovdje previše, ALI upalo mi je od prve u oči da je psihologica jedna prilično površna psihologica koja se drži knjige prije svega, zanemarujuć pojedinačni personaliti djeteta. ja bih rekla da je tvoje dijete ipak malo naprednije, samo ne po nekoj tamo ukalupljenoj knjizi.

[moia]

Moj stariji sin je iznadprosječno inteligentno dijete. I strašno sam razočarana u školski sustav i odnos prema takvoj djeci, odnosno ignoriranje problema ili vrline (ne znam više u koju kategoriju to da svrstam) i guranje djece u jedan te isti kalup. Kod njega se odmah vidilo da je drugačiji. Oduvijek je intelektualno bio daleko napredniji od vršnjaka. Sa 6 mj me je počeo svjesno zvati, sa 7 ostale članove obitelji...s godinu dana već je normalno pričao. Sa malo više od tri ipo glatko čitao i pisao a u isto to vrijeme imao znanje djeteta koje kreće u školu. Znam jer sam nakon njega rodila "prosječno" dijete koje se razvijalo po pravilima i propisima. Ne znam sad više što je kad savladavo ali sve se kod njega odigravalo brzo i lako. Danas je trećaš koji je jako lijepo ukalopljen među masu i ostatak djece. Nema sličnih sebi, kao što Zdenka spominje, pa se prilagođava ostalima. U vrtiću je imao odličnu tetu koja ga je odmah pročitala i poticala ga na način da je njegov "program" uvijek bio ispred prosječnog i vidio se još veći napredak. Dok nije krenuo u školu. Tad je učiteljica, stara žena sa starim metodama, starim živcima i praznim frazama, skupa s pedagoginjom obećavala brda i doline za njega, na njenu inicijativu, ne našu, a od toga nije bilo ništa. Postavlja se krivo i nameće mu osjećaj krivnje. Stalno ponavlja kako od njega očekuje puno više od ostalih a on ne daje previše jer mu škola predstavlja nekakav hobi a ne izazov. Sve ima u malom prstu ali je lijen. Odnosno, nikad nije bio dijete koje će izabrati knjigu ispred igre i društva. Veliki je društvenjak i socijalizacija mu je uvijek bila jača strana, znači nije jedan od onih koji se zatvore u svoj svijet i uživaju u njemu. Običan je živahan dječak koji ne voli pisati domaće radove a nju grize i ždere što bez ikakvog truda postiže ono za što druga djeca moraju uložiti veliki trud. I to mu nabija na nos. Sva ispitivanja i testove dobiva petice, iako to dijete nikad nije učilo ali ona mu dijeli jedinice iz nezalaganja. Sad je izjavila da mu neće dati da prođe s 5 jer ne može biti nagrađen s odličnim uspjehom on i neko drugo dijete koje se trudi za tu istu peticu. U isto vrijeme govori kako će dogodine (to govori svake godine) za njega uvesti dodatan program jer običan program njemu ne predstavlja izazov. Uopće ne znam kako da se postavim prema čitavoj situaciji. Ne samo prema njoj nego i prema njemu. Što da radim s njim? Što i kako da mu sama uvodim nešto što bi bilo ok za njega? Znam da mu njegova inteligencija neće pobjeći u životu ali opet imam osjećaj da je glupo prepustiti se sustavu i ukalupljivanju.

bravo ! potpisujem post u cijelosti.

baš me zanima kako ćemo mi po tom pitanju proči u njemačkoj, ali koliko čujem možda se mrvicu više polaže pažnje na to, ali ipak nedovoljno. no, budemo vidjeli...

e da, radi s sama s njime ! puno toga ti sama već možeš kod njega razviti, budi sigurna u to !

[moia]

inače baš po tom pitanju, djeca su male spužve i jako vole kopirati roditelje i ponosni su kada mogu ono što mogu i starci. primjer: stari je trejder na US makretu već godinama i klinca je od malih nogu puštao da se vrzma po njegovom uredu (doma) i pričao je s njime ko s odraslom osobom kad se mali interesirao za ono i za ovo, nije ga tjerao, nije mu uzimao iz ruku svoje dragocijene bilješke, puštao ga je da sudjeluje u svemu koliko je njemu bilo interesantno i kad je vidio da mu je zbilja interesantno počeo ga je poticati. rezultat toga je bio da je mali već sa 7 godina znao preko 50 kratica firmi koje se nalaze na US makretu (burzama), sa 10 godina je dobio svoj prvi konto i opalio prvi trejd. krajnji rezultat svega je da "mali" danas ima 26 godina i zarađuje na marketu par stotina tisuća $ godišnje sasvim lagano bez stresa i gubljenja ogromnih suma novaca. no, "mali" je u tome praktički od pelena i nema tog sustava koji će ga to naučiti, niti škole niti fakulteta. ključan u svemu je bio roditelj.

[moia]

roditelji koji žele darovito dijete DEFINITIVNO nemaju darovito dijete

ha ha ha, živa istina. a oni koji ga imaju, željeli bi da ga nemaju. moja mama je godinama od mene tajila da sam na testu prije prvog razreda opisana kao nadprosječno inteligenta. tek sa 20 i kusur godina sam to saznala od moje tete, njene sestre koja više nije mogla držati jezik za zubima, he he he. e da, i kaj imam od toga, pa niš specijalno. nekad si mislim da je čak dobro i napravila što to nisam znala. mislim da sam se više trudila, nego što bi da sam to znala.

[moia]

pa ovak, ja sam baš sa zanimanjem pročitala tvoj post, inače nema pojma tko si, ne pratim tvoje postove, mi smo još jako mali, tek 4 i pol mj. pa i ne zalazim ovdje previše, ALI upalo mi je od prve u oči da je psihologica jedna prilično površna psihologica koja se drži knjige prije svega, zanemarujuć pojedinačni personaliti djeteta. ja bih rekla da je tvoje dijete ipak malo naprednije, samo ne po nekoj tamo ukalupljenoj knjizi.

o joj to je tak kad se žurim. krivi post sam gore qotala. trebao je biti ivanin post. sorry,

[tanja_b]

Sve ok, moia, meni je odmah bilo jasno na čiji se post referiraš

inače baš po tom pitanju, djeca su male spužve i jako vole kopirati roditelje

Ali ne mogu ovo ne iskomentirati Frazu "djeca su male spužve" pročitala sam i čula više puta, svaki put kad je riječ o natprosječnoj ili darovitoj djeci. Ali štos je u tome da darovita djeca nisu samo "male spužve", i njihove sposobnosti i interesi ne svode se na puko kopiranje roditelja. U osnovi je tu originalan način razmišljanja, kreativnost u postizanju vlastitih rješenja, i traženje vlastitog puta u nekom području interesa. Sva djeca imaju velik kapacitet učenja (ljudski mozak je takav po prirodi), i u tom smislu zaista se može reći da su djeca "male spužve", ali svesti darovitu djecu na "male spužve" čini mi se površno i bez pravog razumijevanja njihove ličnosti i načina razmišljanja.
Naravno da roditelj ima veliku ulogu u usmjeravanju i poticanju djeteta, ali darovitost nije uzrokovana roditeljskim angažmanom.

[tanja_b]

Sve ok, moia, meni je odmah bilo jasno na čiji se post referiraš

inače baš po tom pitanju, djeca su male spužve i jako vole kopirati roditelje

Ali ne mogu ovo ne iskomentirati Frazu "djeca su male spužve" pročitala sam i čula više puta, svaki put kad je riječ o natprosječnoj ili darovitoj djeci. Ali štos je u tome da darovita djeca nisu samo "male spužve", i njihove sposobnosti i interesi ne svode se na puko kopiranje roditelja. U osnovi je tu originalan način razmišljanja, kreativnost u postizanju vlastitih rješenja, i traženje vlastitog puta u nekom području interesa. Sva djeca imaju velik kapacitet učenja (ljudski mozak je takav po prirodi), i u tom smislu zaista se može reći da su djeca "male spužve", ali svesti darovitu djecu na "male spužve" čini mi se površno i bez pravog razumijevanja njihove ličnosti i načina razmišljanja.
Naravno da roditelj ima veliku ulogu u usmjeravanju i poticanju djeteta, ali darovitost nije uzrokovana roditeljskim angažmanom.

[tanja_b]

Sorry, otišlo dvaput, internet šteka.

[moia]

Sve ok, moia, meni je odmah bilo jasno na čiji se post referiraš



Ali ne mogu ovo ne iskomentirati Frazu "djeca su male spužve" pročitala sam i čula više puta, svaki put kad je riječ o natprosječnoj ili darovitoj djeci. Ali štos je u tome da darovita djeca nisu samo "male spužve", i njihove sposobnosti i interesi ne svode se na puko kopiranje roditelja. U osnovi je tu originalan način razmišljanja, kreativnost u postizanju vlastitih rješenja, i traženje vlastitog puta u nekom području interesa. Sva djeca imaju velik kapacitet učenja (ljudski mozak je takav po prirodi), i u tom smislu zaista se može reći da su djeca "male spužve", ali svesti darovitu djecu na "male spužve" čini mi se površno i bez pravog razumijevanja njihove ličnosti i načina razmišljanja.
Naravno da roditelj ima veliku ulogu u usmjeravanju i poticanju djeteta, ali darovitost nije uzrokovana roditeljskim angažmanom.

da, samo s tom razlikom da sam ja htjela reći da djeca upijaju kao spužve bila ona darovita ili ne osim toga darovitost je jako jako rastezljiv pojam

[ivana zg]

moia drago mi je što si razumjela što sam htijela pitati i reći,hvala

[Trina]

Zaključene su mu skoro sve četvorke i proći će s 4. čak i iz matematike koju iam u malom prstu i učiteljica uvijek naglašava kako je najbolji u matematici. Kad smo to nekidan čuli muž je otišao u školu razgovarati s njom(ja sam radila pa nisam imala kad) a ona mu je pokazala imenik sa samim peticama i dodanim jedinicama da mu smanji prosjek, radi neredovitog pisanja domaćih radova. Moj sin i troje drugih učenika jedini prolaze s 4, svi ostali s pet, svrstan je među najgore učenike. Jutros sam otišla u školu kod nje i istresla sve što sam mislila. Pitala sam je kakva je to pedagogija, na koji način moje dijete koje ima petice i sve do jednog testa i sve do jednog ispitivanja (osim prirode iz koje ima četvorke) može proći s 4? Otkad se ocjene iz zalaganja vrednuju više od ocjena iz znnaja? Kakvu poruku mu šalje takvim postupkom? Ona kaže da mu šalje poruku da se dogodine više potrudi. Ja njoj da mu šalje poruku da može biti najveći tudum i dobivati bilo kakve ocjene iz predmeta ali dok piše sve domaće radove prolazit će s 5. Svašta sam joj rekla, tisuću pitanja postavila a ona je nakraju ostala bez teksta i rekla mi da to ništa nije konačno i da se sve još može promjeniti, da će razgovarati s drugim učiteljima o njemu. I u toku razgovora ona mi kaže: "On je jedini u razredu pravi odlikaš! Zamislite. Pravi odlikaš kojeg učiteljica kažnjava radi jednog nenapisanog domaćeg tjedno (od 10-15). Kaže mi i ponavlja od početka prvog razreda kako je on jedino dijete kojem se niakd nije desilo da nešto ne razumije, koji uvijek sve shvati od prve i jasno i glasno pokazuje svoje znanje. Pa koja je bit škole? Što se traži od učenika, ne razumijem. Ne opravdavam njegovu lijenost ali nije mi jasno, stvarno mi nije jasno. Jer on te domaće piše svaki dan a koji put preskoči. Ima učenika koji imaju znanje za tri a ona ih je nagradila zaključnom peticom kao motivaciju. Osim toga, on je u razredu u kojem prevladavaju dečki koji su žestoki, živahni i ne može na kraj s njima. Moj sin spada u kulturne, mirne i dobre. I to mi je naglašeno tisuću puta. Sve pada u zaborav, i petice iz znanja i ponašanje u školi a zaboravljeni domaći radovi istaknuti su kao najvažnija stavka u obrazovanju. Isuse, poludila sam. Da je on dijete koje nije zaslužilo nikad nebi otišla s njom pričati nego bi znala da je dobio što je zaslužio. Ali ignorirati sve petice i sve pozitivno a naglašavati nešto što nebi smjelo biti najvažnije mi je apsurdno. U dnevnik je upisala po 4-5 jedinica iz zalaganja da mu pokvari prosjek. Šokirala sam se, majke mi. On se jutros zatvorio u wc i plakao radi neuspjeha. Ljuta sam ko pas

[sirius]

Baš mi je žao. Ne stignem sad detaljno. Da li postoji mogučnost da ga testirate i dobijete na papiru preporuke za dalje?
Da li postoji mogučnost da ga premjestite kod druge učiteljice koja je sposobna raditi dodatno i/ili povremeno na drugačiji način sa njim da bi ga motivirala i izvukla maksimum.

[nadica_b]

uvijek postoji mogućnost nazvati i tražiti inspekciju

[moia]

Zaključene su mu skoro sve četvorke i proći će s 4. čak i iz matematike koju iam u malom prstu i učiteljica uvijek naglašava kako je najbolji u matematici. Kad smo to nekidan čuli muž je otišao u školu razgovarati s njom(ja sam radila pa nisam imala kad) a ona mu je pokazala imenik sa samim peticama i dodanim jedinicama da mu smanji prosjek, radi neredovitog pisanja domaćih radova. Moj sin i troje drugih učenika jedini prolaze s 4, svi ostali s pet, svrstan je među najgore učenike. Jutros sam otišla u školu kod nje i istresla sve što sam mislila. Pitala sam je kakva je to pedagogija, na koji način moje dijete koje ima petice i sve do jednog testa i sve do jednog ispitivanja (osim prirode iz koje ima četvorke) može proći s 4? Otkad se ocjene iz zalaganja vrednuju više od ocjena iz znnaja? Kakvu poruku mu šalje takvim postupkom? Ona kaže da mu šalje poruku da se dogodine više potrudi. Ja njoj da mu šalje poruku da može biti najveći tudum i dobivati bilo kakve ocjene iz predmeta ali dok piše sve domaće radove prolazit će s 5. Svašta sam joj rekla, tisuću pitanja postavila a ona je nakraju ostala bez teksta i rekla mi da to ništa nije konačno i da se sve još može promjeniti, da će razgovarati s drugim učiteljima o njemu. I u toku razgovora ona mi kaže: "On je jedini u razredu pravi odlikaš! Zamislite. Pravi odlikaš kojeg učiteljica kažnjava radi jednog nenapisanog domaćeg tjedno (od 10-15). Kaže mi i ponavlja od početka prvog razreda kako je on jedino dijete kojem se niakd nije desilo da nešto ne razumije, koji uvijek sve shvati od prve i jasno i glasno pokazuje svoje znanje. Pa koja je bit škole? Što se traži od učenika, ne razumijem. Ne opravdavam njegovu lijenost ali nije mi jasno, stvarno mi nije jasno. Jer on te domaće piše svaki dan a koji put preskoči. Ima učenika koji imaju znanje za tri a ona ih je nagradila zaključnom peticom kao motivaciju. Osim toga, on je u razredu u kojem prevladavaju dečki koji su žestoki, živahni i ne može na kraj s njima. Moj sin spada u kulturne, mirne i dobre. I to mi je naglašeno tisuću puta. Sve pada u zaborav, i petice iz znanja i ponašanje u školi a zaboravljeni domaći radovi istaknuti su kao najvažnija stavka u obrazovanju. Isuse, poludila sam. Da je on dijete koje nije zaslužilo nikad nebi otišla s njom pričati nego bi znala da je dobio što je zaslužio. Ali ignorirati sve petice i sve pozitivno a naglašavati nešto što nebi smjelo biti najvažnije mi je apsurdno. U dnevnik je upisala po 4-5 jedinica iz zalaganja da mu pokvari prosjek. Šokirala sam se, majke mi. On se jutros zatvorio u wc i plakao radi neuspjeha. Ljuta sam ko pas

isuse bože, pa kakav je to sistem !? e ja sam se isto šokirala majke mi, kad sam ovo pročitala? pa od kuda vade te filozofije nije mi jasno. bože me sveti, sve se bojim kaj nas čeka tu u njemačkoj za par godina kad krene u školu. već sam se sada svašta naslušala. pa jel cijeli zapadni svijet popizdio sa tim školavanjem

pa to kaj nadica veli, inspekcija, pa daj ako postoji ta mogućnost treba prijaviti jer ovo gore fakat nema više veze s ničim.

[Trina]

Čekam kraj mjeseca da odu po knjižice jer ja ne znam što je na kraju odlučeno. U petak, kad sam bila kod nje, rekla je da imaju sjednicu koji sat poslije našeg razgovora i da će o J pregovarati s drugim nastavnicima i ravnateljicom. Javit ću vam konačnu odluku. Moia, ja nekako sumnjam da se u Njemačkoj ovakve stvari mogu desiti.

[enela]

Problem je u sustavu. Sustav traži da se posebno radi s djecom s poteškoćama, sustav za njih osigurava udžbenike, novčanu naknadu i sl, ali za darovitu djecu ne. Za djecu koja se školuju po članku tom i tom moraš prilagoditi barem kriterije, ali za darovitu djecu ne. Rad s njima je često dobra volja učiteljice.
@Trina Veliš, učiteljica je pred penzijom. Žena ima redovan program koji moraju savladati prosječna djeca, možda u razredu ima i neko dijete koje se školuje po prilagođenom programu, pa dijete kojem treba individualizirani pristup - s njima mora posebno raditi i tu obično ima kakvu-takvu pomoć defektologa, ali za darovito dijete nema pomoć sa strane. I vjerojatno više nema vremena ni energije, na žalost. Jedina edukacija vezano uz rad s darovitom djecom je povremeno predavanje školskog psihologa koji obično nabraja karakteristike darovite djece. Nema primjera što i kako raditi s njima, nema priručnika ni prilagođenih udžbenika. Učitelji se tu lako pogube. Sinova učiteljica očito ne zna što i kako. Kaže nadica, inspekcija. Odi korak po korak. Dijete ti osim učiteljice ima i nastavnicu/ka stranog jezika, ako ima vjeronauk ima i vjeroučiteljicu/a, razgovaraj i s njima da dobiješ realnu sliku, razgovaraj sa školskom stručnom službom, ravnateljom. Ukoliko su u školi već imali sjednice razrednih vijeća, obavezno u ponedjeljak odi u školu da vidiš koje su zaključene ocjene jer imaš pravo žalbe u roku tri dana od dana zaključivanja ocjene

[LIMA]

Čitam ovu temu od početka jer me tek sada ova problematika (osobno) počela zanimati, no baš sam se sjetila u krivo vrijeme jer sa na nesreću učiteljica

Trina, tvoj post me zbilja pogodio i mislim da stvarno nije u redu od učiteljice, baš me zanima rasplet događaja.
U postu iznad je tako lijepo objašnjeno. Nipošto ne želim braniti kolege ali mi učitelji moramo ostvariti zadani program, ja recimo imam i jednog učenika koji ide po posebnom programu (to je ustvari za specijalnu školu, samo što je dijete radi socijalizacije potpuno integrirano u redovni razred), ima dosta poteškoća, a ja nemam pomoći niotkud, nemam ni psihologa ni defektologa, sama se bakćem, izrađujem posebni didaktički materijal za njega, a kada sam vidjela platnu listu osjećala sam se kao da mi je netko pljunuo u lice: za 50 sati odrađenih s njim dobila sa 73 (sedamdeset tri) kune. Pa sad vi mislite tko svoj sat naplaćuje kunu i pol? A ustvari svako dijete je individua i sa svakim bi se moglo posebno raditi poštujući njegove mogućnosti.

A ustvari sam se htjela javiti isključivo kao roditelj i neću se više petljati kao učiteljica
Moj osobni problem s mojim djetetom: kako rekoh, učiteljica sam, pročitala sam hrpu knjiga, radim radionice o odgoju za roditelje, a sama vidim da sve radim krivo i kako ne treba! Odgoj našeg sina se pretvara u nešto što nipošto nisam htjela: popraćen je prijetnjama, ucjenama, a ponekad i po guzi .
Jednostavno ne znam kako dalje. Ivano je od rođenja pokazivao jednu bistrinu, no malo sam počela razmišljati o njegovoj nadarenosti kada je s 2 godine uspješno riješio test za upis u 1. razred. Potražila sam kriterije nadarenosti po knjigama s faksa i vidjela da je to to.
Bilo nam je sve zanimljivo, sve pamti, ima izvanredan sluh za glazbu i memoriju (jednom je čuo neku pjesmu u reklami i rekao: Pa to je ona pjesma što je svirala u autu kada smo prelazili preko pružnog prijelaza! ) s 2 godine znao je sve boje, slova, marke automobila, prometne znakove... u svemu što ga zanima on ide u takvu dubinu i širinu, ne znam kako to opisati, kao da je opsjednut i u mislima mu se vrti samo to. Onda prijeđe na nešto drugo.

No, sada smo došli do jedne točke gdje su pitanja sve zahtjevnija, mi ispadamo sve gluplji i jadniji u njegovim očima (neki dan je grmjelo i on me sigurno 2 sata ispitivao o grmljavini, munji, elektricitetu, pa što ti može biti kada ovako ili onako ili tamo ili vamo lupi munja, pa može li ti što biti ako munja pukne u drvo a ti ga dodirneš... pa onda o nebu, oblacima, mjesecu, suncu, meteorima, kukcima, organima u ljudskom tijelu, a ono najgore odnedavno - o smrti. Kada će tko umrijeti, što će se onda dogoditi s tobom, jel te zakopaju ili odeš u nebo, kako može biti oboje, što je duša, tko je Bog i milijuni drugih pitanja koja se samo rađaju jedna iz drugih. Ja ponekad nemam strpljenja, nakon neke granice mu dam do znanja da je naporan i dosadan pa mi poslije bude žao.
A najgore od svega je to ponašanje - on nas vidljivo svakodnevno preveslava i mota, tako je lukav i proračunat i već sam komentirala kako imam osjećaj kada nešto želi da je u razmišljanju uvijek korak ispred nas i tako nam zna postaviti sačekušu da se ni ne snađemo. Ima tu osobinu da misli kako je uvijek u pravu i nema šanse da će priznati da je on nešto kriv, primjera radi, jučer je stvarno prevršio svaku mjeru i MM ga je poslao u sobu u krevet za kaznu, a on će: "Da, idem u krevet jer sam danas puno šetao i umoran sam". Kužite? NIKADA on nije u krivu i nema šanse da ga se može izbaciti iz takta.

Dakle, glavni problem oko čega MM i ja dumamo: To ustvari i nije loša osobina, ta samouvjerenost i tvrdoglavost ali za jedno dijete je jedna vrlo loša osobina i mi osjećamo da smo upravo sada na nekom raskrižju: ubiti to u njemu i učiniti ga poslušnim (nama i njegovim budućim učiteljima bi bilo lakše, ali njemu kasnije u životu možda ne bi) ili nešto drugo? Kako ste vi rješavali slične nedoumice?

Oprostite na podužem i možda zbrčkanom postu, nadam se da ste shvatili bit. Mi smo presretni s njim što je tako bistar i pametan i ponosni smo na njega ali često se unatoč tome što smo i MM i ja pedagoški obrazovani osjećamo nemoćni

[Peterlin]

Ja mislim da je svako dijete zagonetka koju roditelji trebaju riješiti.

Moj mlađi je bio (i još je) ovako zahtjevno dijete... Sa starijim se nismo osjećali ovako nemoćni, ali s mlađim vrlo često - bistrina + neugodna razina agresivnosti bila je kombinacija koja ni za koga nije bila dobitna. Kako iz lonca? Ne znam.... još smo unutra. Nama je dobro došlo kad smo shvatili da imamo dijete koje treba POUČITI socijalnom kontaktu. Ne radi se o tome da ne smije i ne treba postavljati pitanja. Smije i treba. Radi se o tome da mora naučiti KAKO postavljati pitanja i KADA to činiti. Uspjeh je polovičan.... (čeka nas drugi dio dijagnostike u Suvagu - pregled psihologa koji je trebao biti 16. lipnja ali smo ga preskočili jer je dijete otišlo na operaciju mandula).

No, unatoč svim tim papirima (imam iskustva sa starijim sinom) ništa ne pomaže dok sami ne pronađemo ključeve za BAŠ TO dijete. Kod našeg sina ključ koji za sada daje rezultate bila je glazbena škola. U roku 2-3 mjeseca učenja instrumenta koji mu nije bio prvi izbor dijete se našlo na prvom školskom takmičenju. Tek smo na početku, ali dobio je nešto što ga ispunjava... Kako će ići dalje, ne znam, jer za razliku od starijeg brata koji od pelena prilično točno zna što želi (tehničar po definiciji, nije mu od Boga nego od tate i mame) ovaj mali ima "širokokutni objektiv" i morat ćemo odgovoriti na jako jaaaako puno pitanja. On će još dugo tražiti sebe, trebati našu podršku i snalaziti se u svakovrsnim situacijama....

Eto, to je naše neveliko iskustvo. Bit će zanimljivo.... Ali nitko nije rekao da će biti lagano. Svako dijete - priča za sebe. Mislila sam da će s mlađim biti lakše (stariji je imao svakakvih poteškoća kao malo dijete zbog kojih smo s njim odgulili terapije raznih vrsta, pa cijenimo činjenicu da je dijete zdravo... u međuvremenu je sve to prerastao) i čini mi se da sam se dobrano nasadila s tim uvjerenjem. Tko zna kakva nas veselja još čekaju.... ali sve je to sastavni dio života. Netko je odgovarao i na naša pitanja. Netko je bio pri ruci i kad smo mi odrastali. Sad smo mi na redu. Sve bu dobro!

[Zdenka2]

Trina, ja bih u ovakvom slučaju razmišljala o premještanju djeteta u drugi razred. Jako sumnjam u razumni razgovor s učiteljicom koja ovo smatra "pedagoškim" nastupom.

[Trina]

Nemamo mogućnost premještaja u drugi razred ni kod druge učiteljcie jer u našem mjestu djece bude jedva za jedan razred. Još ništa ne znam, nisam se s nikim ni čula ni vidjela, čekam taj 30. da vidim na čemu smo. Ako je prošao s 4, dogodine ću i ja biti jedna od onih agresivnih roditelja koji svaki tjedan odlaze na informacije vršiti pritisak na učiteljicu pa se ni meni ni mom djetetu neće usuditi raditi ovakve stvari jer očito je da je sa djecom takvih roditelja bila ustrašena i nije se usudila dati ni ocjenu koju ta djeca zaslužuju, kamoli ih kažnjavati. Gadi mi se sve skupa jer di god se okrenem naša država ne funkcionira.

[nadica_b]

Trina, mene osobno je pogodio tvoj stav o djetetu s pp - jer ja sam majka i darovitog djeteta i djeteta s pp. Vjeruj mi da sustav nije niti za jedno moje dijete - još najmanje za dijete s pp. Ja sam ta koja s njim sve odrađuje i još se moram boriti s vjetrenjačama u sustavu i još moram biti zahvalna što škola uopće školuje moje dijete s pp, jer bi i davna vremena on išao u specijalnu školu.
Mlada pametna dama je sve mogla od šale napraviti; uvijek je kod nje kao i kod druge djece postojao najveći problem - MOTIVACIJA. Moj pp-ovac može imati svu motivaciju ovog svijeta, ali što kada mu je priroda dala ograničenja?
Zato je ona i podbacila u gimnaziji (srećom tek u gimnaziji), ali zato uživa na faksu.
U OŠ je naletavala na svakojake nstavnike; fer i nefer. To je životna škola. I samo je na njoj bilo ako je znala da pojedini nastavnik nešto jako boduje (tipa DZ) da se sama potrudi da ju i napravi i dobije 5. Posljedično, ako to nije radila, dobila je 1. I tko je tu kriv? Po mom mišljenj - ona, jer to što je pametna je ne opravdava od redovnih dužnosti učenika.
A kada roditelj skače na svaku ocjenu koja je manja od 5, koju poruku šalje svom djetetu?

[Peterlin]

Nemamo mogućnost premještaja u drugi razred ni kod druge učiteljcie jer u našem mjestu djece bude jedva za jedan razred. Još ništa ne znam, nisam se s nikim ni čula ni vidjela, čekam taj 30. da vidim na čemu smo. Ako je prošao s 4, dogodine ću i ja biti jedna od onih agresivnih roditelja koji svaki tjedan odlaze na informacije vršiti pritisak na učiteljicu pa se ni meni ni mom djetetu neće usuditi raditi ovakve stvari jer očito je da je sa djecom takvih roditelja bila ustrašena i nije se usudila dati ni ocjenu koju ta djeca zaslužuju, kamoli ih kažnjavati. Gadi mi se sve skupa jer di god se okrenem naša država ne funkcionira.

Ne znam, ovo mi se čini jako pogrešno.... Treba ići na informacije, TREBA održavati kontakt s učiteljicom, jer ako nema mogućnosti promjene razreda, i te kako je bitno ne tjerati mak na konac nego U INTERESU DJETETA učiniti sve što je potrebno da mu u tom razredu s tom učiteljicom bude dobro. Ja bih se potrudila, ali diplomatski, doznati razloge za skidanje ocjena. Možda je u pitanju disciplina.... Djeca nisu u školi ista kakva su doma. Moj mlađi je takav. Dobar prijatelj mog starijeg sina suočio se također s tim i posljedicama.

A isto tako (molim te, nemoj me krivo shvatiti, to je isključivo na dobrobit djeteta) razmisli dobro o svom načinu komunikacije s učiteljicom, da se to ne slomi preko leđa djeteta. Očistite sve smeće - jasno i glasno nazovite stvari svojim imenom. I učitelji i roditelji su samo ljudi. Ja sam jednom svašta izgovorila učiteljici svog starijeg, a bome i ona meni, pa smo se vrlo brzo opet našle na istoj liniji. I osjećale smo se bolje jer smo istresle OBJE sve što nas je tištalo.

S učiteljicom mlađega imala sam lani imala obrnutu situaciju. On je u prvom razredu imao prosjek 5,0 ali po našem mišljenju nezasluženo. Ja sam rekla učiteljici "molim Vas, ocijenite NJEGA, nemojte da Vam dobar odnos s roditeljima utječe na prosudbu..." Rekla je da je svjesna situacije, ali da u prvom razredu ona daje takve ocjene u svrhu motivacije (i fakat, imali su bolji prosjek nego ga zaslužuju - cijeli razred). Ove godine moj sin će imati 4 iz hrvatskog. S razlogom. Mogao bi bolje čitati i nepismen je. Mi smo zadovoljni ocjenom, jer lani nismo mogli uvjeriti dijete da treba više raditi i bolje učiti kad je u knjižici stajalo 5,0. Meni je važnije da moje dijete nauči, nego da ima same petice. A isto tako u razredima oba sina ima djece s pp i to je jako dobro, da djeca od malena nauče da oni koji mogu više i TREBAJU više, a oni koji imaju ograničenja, ne mogu iz svoje kože.

[Zdenka2]

Mislim da treba redovito kontaktirati s učiteljicom, ali nikada ne agresivno. Sama sam se osvjedočila da je moj koncilijantni i suradljivi nastup najviše koristio mojoj djeci. Takvim kontaktima stvaraju se uvjeti da učiteljica upozna dijete i s druge strane i da mu pruži više razumijevanja. Ako nema mogućnosti premještaja, onda je potrebno što više razgovarati i uložiti truda u to da se odnosi poprave.

Peterlin, slažem se s puno toga što si rekla, ali nikako ne s ovim da disciplina snižava ocjene - postoji ocjena iz vladanja, a ostale ocjene daju se za znanje. Nije stvar u tome da ćemo skakati na svaku ocjenu manju od pet, daleko od toga, ali mislim da je strašno demotivirajuće da se djetetu koje je odlično snižavaju ocjene. To je kontraproduktivno i dovest će do nepovjerenja djeteta prema učiteljici, povrijeđenosti i još većeg otpora.

[marta]

Vi svi zivite u vecim gradovima u kojima su skole postavljene na skroz drugim temeljima. Nazalost u nasim selima postoji po jedan razred za svaku godinu i nikakav izbor covjek nema. Ucitelji i nastavnici su zacementirani na sovjim mjestima i koliko god generacija ucenika da los nastavnik osakati, uglavnom se nece dogoditi nista. Nastavnici i zaposlenici skole su povezani raznim rodbinskim i politickim vezama i nitko nikad ne prigovara onima sto lose rade. Stovise, uglavnom se gnjavi one koji rade dobro jer nabijaju komplekse ostalima pa im se podmecu klipovi pod noge. i na kraju uvijek bude "pojeo vuk magare".
Iz te perspektive mi je potpuno jasno o cemu Trina prica. Ako uciteljica uistinu njenom sinu zakljuci losije ocjene, mislim da bi trebala reagirati na visoj instanci potpuno zaobilazeci skolu, jer taj pristup u ovakvim sredinama je pisanje uz vjetar.

[Peterlin]

Peterlin, slažem se s puno toga što si rekla, ali nikako ne s ovim da disciplina snižava ocjene - postoji ocjena iz vladanja, a ostale ocjene daju se za znanje. Nije stvar u tome da ćemo skakati na svaku ocjenu manju od pet, daleko od toga, ali mislim da je strašno demotivirajuće da se djetetu koje je odlično snižavaju ocjene. To je kontraproduktivno i dovest će do nepovjerenja djeteta prema učiteljici, povrijeđenosti i još većeg otpora.

I ja tako mislim, ali osvjedočila sam se da ima i toga. I upravo oko toga sam se "dohvatila" s učiteljicom (kod koje to nije običaj, ali se dogodilo), na dobrobit svog sina i sve ostale djece. Rekoh joj što mislim, ona meni što ona misli, zaključile da je bilo pretjerivanja s obje strane i vratile stvari na mjesto.

[LIMA]

Ovako: baš danas smo imali sjednicu na kojoj je ponovljeno (a to otprije znamo) da se u imeniku više NE SMIJE ispod rubrika dodavati svojevoljno rubrika "Zalaganje". Dakle, to zalaganje ne ulazi u ocjenu učenika.
Ti se Trina smiješ i žaliti na ocjene ako želiš, to je tvoje pravo i ne vidim razlog ako je učinjena tolika nepravda zašto se ne bi žalila. Razredno vijeće nakon žalbe treba razmotriti opravdanost ocjene, a ako se roditelj niti s time ne slaže može tražiti ispitivanje učenika. Samo, naravno da ima i iskorištavanja toga prava, kod moje sestre u školi je bilo 85 žalbi na ocjenu (gimnazija), svi oni s 3. negativnom su se žalili i ustvari dok taj postupak traje, te žalbe, on za tih 10-ak dana nauči za taj test i provuče se ali tako je kako je, bez obzira na iskorištavanje roditelji trebaju biti upoznati s pravima.

Ima jedna dobra stručna knjižica (Gojko Zovko: Odgoj izuzetne djece) gdje je lijepo objašnjeno sve kategorije i ispodprosječne i iznadprosječne djece i u jednome je u pravu: puno više istraživanja i literature imate o djeci s poteškoćama, vrlo se malo izučavaju darovita djeca iako i darovitost za sobom vuče mnoštvo poteškoća.
Lijepo je opisano svaka značajka darovitosti i uz svaku moguće poteškoće koje ta značajka može prouzročiti u školi (vidjet ćete da darovitost može prozročiti more poteškoća!).

Ja ću si dati truda pa ponešto prepisati, znam da je netko prije pitao kako se može prepoznati darovitu djecu.

Npr.
KOGNITIVNE KARAKTERISTIKE DAROVITIH UČENIKA I MOGUĆI POPRATNI PROBLEMI:

1. Izuzetna količina informacija i neobično pamćenje -------> Standardni nastavni program dosadan; nestrpljivost u čekanju drugih učenika
2. Izrazita (dobra) moć shvaćanja -------> Loš odnos s manje sposobnim vršnjacima; zasićenje ponavljanjem već usvojene građe; odrasli ih smatraju mudrijašima
3. Raznolikost interesa i velika znatiželja-----> Problemi u skupnom rješavanju zadataka; preuzimanje previše zadataka odjednom
4. Izrazita verbalna sposobnost i bogat vokabular -------> Ostali učenici takvo nastojanje mogu smatrati "razmetanjem"
5. Visoka sposobnost izražavanja ------> Dominira diskusijom, vrvi podatcima i pitanjima; nastavnici i učenici mogu to smatrati negativnim i osuđivati; koristi verbalizam da izbjegne teške zadatke
6. Neobična sposobnost elaboriranja podataka -----> Učenik ne voli da ga se prekida u radu; ostali ga smatraju previše ozbiljnim; ne voli rutinski rad i dril
7. Ubrzani proces mišljenja ----- > Frustrira ga nedovoljno brzo napredovanje u prelaženju građe
8. Fleksibilan način mišljenja --------> Može se javiti mišljenje da učenik ne poštuje autoritet ili tradiciju
9. Sposobnost sinteze naučenog ------> Smeta ga zahtjev da se čeka s početkom novog zadatka prije nego što se završi prethodni
10. Rana pojava sposobnosti odlaganja završenja zadataka-------> Ukoliko se kao dokaz uspješnog učenja traži samo rezultat učenik neće biti motiviran za rad na inače interesantnom zadatku ili istraživanju
11. Izrazita sposobnost uočavanja neobičnih i različitih odnosa--------> Smeta ga što okolina smatra da ne govori o temi nego o onome što nije predmet rasprave; ponekad ga nazivaju dosadnim ili nekorektnim
12. Posjedovanje originalnih ideja ili rješenja-------> Ne odgovara mu strogi, kruti red, može se dogoditi da bude kažnjen zbog nepoštivanja reda i pravila, pa zato što nije prihvaćen može postati buntovan
13. Veoma rano počinje razmišljati na način drugačiji od ostalih (razmišlja alternativno, apstraktno, sagledava posljedice, čini poopćavanja) --------> Ne bavi se detaljima, poopćava pitanja drugih što ostali često smatraju nepristojnim
14. Veoma rano stječe sposobnost formiranja i korištenja pojmova -------> Pogođen je nesposobnošću ostalih da shvate i cijene originalnost u opažanju i organiziranju; sustavi i strukture do koji dođe sam mogu se kositi s onima koje uči u školi
15. Ocjenjivački pristup prema sebi i drugima-----> Mogu ga smatrati elitom, umišljenim, prekritičnim, može se obeshrabriti zbog samokritičnosti i inhibirati u usvajanju novih znanja u strahu od neuspjeha; ostali mogu smatrati da previše traži i čini preveliki pritisak; može ozbiljno djelovati na međuučeničke odnose u slučaju ako ostali ne mogu pratiti njegova znanja; netolerantan je prema glupostima

Huh!
A to je samo za kognitivne razlike darovitih ) tu su još i afektivne, fizičke, intuitivne i socijalne razlike (vidite da je ovo zbilja detaljno razrađeno prepoznavanje darovitih, ne tek na osnovi nekog testa)

[LIMA]

Sve bu dobro!

Ma imam i ja taj osjećaj, samo što mi je sada nekad taaako teškooo! Ovo s glazbenom školom je dobra ideja, samo što mi je još uvijek možda mali za neke aktivnosti, ne ide ni u vrtić (gnjavi baku i djeda). Razmišljam da ga upišem u neku igraonicu ili tako nešto.

[čokolada]

Obzirom na činjenicu da zadnjih godinu-dvije pratim literaturu i čitam o svim mogućim poremećajima (od onih iz spektra autizma, SID-a, ADHD-a, disleksije, disgrafije, pa sve do karakteristika darovite djece...) moram reći da su mi se mnogi prozori otvorili . Od vraćanja u školske dane kad je naša razredna Iva bila "glupa ko top (i u našim i u očima učiteljice), a danas znam da je imala disleksiju i disgrafiju, do shvaćanja vlastite i tuđe djece i njihovih neobičnih ponašanja. I bude mi neugodno pred samom sobom što sam iz neznanja ponekad skroz neprimjereno reagirala .

[Trina]

Trina, mene osobno je pogodio tvoj stav o djetetu s pp - jer ja sam majka i darovitog djeteta i djeteta s pp. Vjeruj mi da sustav nije niti za jedno moje dijete - još najmanje za dijete s pp. Ja sam ta koja s njim sve odrađuje i još se moram boriti s vjetrenjačama u sustavu i još moram biti zahvalna što škola uopće školuje moje dijete s pp, jer bi i davna vremena on išao u specijalnu školu.
Mlada pametna dama je sve mogla od šale napraviti; uvijek je kod nje kao i kod druge djece postojao najveći problem - MOTIVACIJA. Moj pp-ovac može imati svu motivaciju ovog svijeta, ali što kada mu je priroda dala ograničenja?
Zato je ona i podbacila u gimnaziji (srećom tek u gimnaziji), ali zato uživa na faksu.
U OŠ je naletavala na svakojake nstavnike; fer i nefer. To je životna škola. I samo je na njoj bilo ako je znala da pojedini nastavnik nešto jako boduje (tipa DZ) da se sama potrudi da ju i napravi i dobije 5. Posljedično, ako to nije radila, dobila je 1. I tko je tu kriv? Po mom mišljenj - ona, jer to što je pametna je ne opravdava od redovnih dužnosti učenika.
A kada roditelj skače na svaku ocjenu koja je manja od 5, koju poruku šalje svom djetetu?

Oprosti, ne razumijem čime sam te uvrijedila, odnosno kojom rečenicom sam ti dala do znanja da imam negativan stav prema djeci s pp. Jer nemam. Ako si stekla takav dojam žao mi je jer mi to nije bila namjera.

Peterlin, ono s agresivnim pristupom je bila ironična reakcija na nekoliko roditelja iz naše škole. Inače, na informacijama sam redovito i s učiteljicom razgovaram na normalnoj, kulturnoj razini jer takva sam i nebi se spuštala ispod svog nivoa

[Trina]

Zaboravila sam se nadovezati na još jedan dio Peter..posta. S disciplinom je sve OK. Kao što već rekoh, učiteljica ima problema s većinom dječaka ali stalno mi naglašava kako moje dijete nije među njima i hvali ga po tom pitanju. Znam da djeca često nisu vani kao kući, baš kod nas i je tako. Kući je živahan dječak kojeg ne možeš uhvatiti ni za glavu ni za rep a u vrtiću je bio i sad u školi kulturno i pristojno dijete. Ja sam već rekla, nikako ne opravdavam njegovu lijenost. Domaći radovi se moraju pisati ( i piše ih, oni dobivaju abnormalno puno toga svaki dan pa mu puno vremena oduzimaju, zato mi valjda i prešuti s vremena na vrijeme ono što mu se neda pisati) ali ne možeš poništiti sve odlične ocjene iz znanja na račun onog drugoga. Ispada da je važnije ne preskočiti nijedan domaći nego dobivati petice iz ispita.


A kada roditelj skače na svaku ocjenu koja je manja od 5, koju poruku šalje svom djetetu?
Nadica, ovo ti u ovom slučaju stvarno nije na mjestu. Ja zaista nisam taj tip osobe o kojoj pišeš, ja sam samo reagirala na izvršenu nepravdu nad mojim sinom. Da mislim da nije zaslužio tu peticu nebi mi palo napamet reagirati.

[Trina]

I još sam nešto htjela dodati (sad sam kao ina). Tu sam se i javila da čujem vaša mišljenja pa je svaki post i svačije mišljenje dobrodošlo.

[LIMA]

Evo nastavak
Trina, mislim da u ovim i onim gore redcima možeš iščitati i neke stvari s kojima se tvoj klinac redovito susreće, a to se često etiketira kao nemar i neposluh.


AFEKTIVNE KARAKTERISTIKE:1. Velika akumulacija informacija o osjećajima kojih nije svjestanc à Krivo protumačena informacija može negativno djelovati na pojedinca

2. Neobična osjetljivost na očekivanja i osjećaje drugih à Neobična osjetljivost na kritiku; jaka potreba za uspjehom i priznanjem

3.Smisao za humor dobronamjeran i zlonamjeran à Korištenje humora u svrhu kritike dovodi do loših interpersonalnih odnosa

4. Visoka svijest o sebi i osjećaj da je drugačiji od drugih à Može se izolirati i stati po strani te imati osjećaj odbačenosti; može različitost od drugih uzeti kao negativnu crtu

5. Osjećaj za pravdu i svojevrsni idealizam javljaju se vrlo rano à Postavlja nerealne ciljeve ili čini promjene zbog kojih doživljava nezadovoljstvo

6. Osjećaj samokontrole (unutarnji fokus kontrole) i zadovoljstva rano je razvijen à Ne želi suočavanje s problemima; odbacuje vanjske kriterije i odlučuje živjeti prema vlastitim kriterijima koje smatra izazovom autoritetu i tradiciji

7. Izuzetna emocionalna snaga i intenzitet emocija à Neobična osjetljivost; problemi u realnost životnih ciljeva

8. Velika očekivanja od sebe i drugih što često izaziva frustracije sobom, drugima i situacijama à Frustracije i obeshrabrenja zbog visoke razine samokritike; problemi što drugi ne mogu pratiti visoke standarde darovitog pojedinca; inertnost zbog nedostizanja rezultata koje je sam sebi postavio

9. Dosljednost između sustava općih vrijednosti i osobnih aktivnosti à Frustracije sobom i drugima koje vode otežavanju vlastite afirmacije i aktualizacije te otežavaju interpersonalne odnose

10.Viši stupanj moralnog prosuđivanja à Netolerancija i nesposobnost shvaćanja skupine koja je ravna darovitom pojedincu, što uzrokuje izolaciju ili čak odbacivanje tog pojedinca

[Peterlin]

Ma imam i ja taj osjećaj, samo što mi je sada nekad taaako teškooo! Ovo s glazbenom školom je dobra ideja, samo što mi je još uvijek možda mali za neke aktivnosti, ne ide ni u vrtić (gnjavi baku i djeda). Razmišljam da ga upišem u neku igraonicu ili tako nešto.

Kad mi bude taaaako teško, trudim se sama sebe podsjetiti da nam dragi Bog ne daje izazove kojima nismo dorasli. Do sad je palilo. Nadam se da će i dalje... Ponekad se zaboravim, pa uzdišem i sklona sam sve gledati s crne i naporne strane (mislim, teško je dijeliti savjete, jer gotovo svaki brižan roditelj zna kako je to i kakav je osjećaj povremene nedoraslosti potrebama djeteta) ali ide to... Mene je to znalo moriti (pogrešno glagolsko vrijeme - još uvijek se ponekad tako osjećam, ne baš rijetko) naročito prije nego bi mm i ja nadošli na rješenje, a onda bi se sve lijepo raspetljalo.

Držim fige da se i vama ukaže neko baš primjereno rješenje. Djed i baka su djeci obično zakon i to je dobitna kombinacija za jedne i druge, baza za sve ostalo...

[Svimbalo]

Ne mogu izdržati da ne budem partibrejker vezano za Trininu situaciju.
Iskreno me interesira koje si ti, Trina, struke da si daješ za pravo misliti da si upućenija od sinovljeve učiteljice?
Zar doista misliš da dijete koje je, kao što sama kažeš, lijeno i ponekad ne piše domaću zadaću (jer je naravno, ima previše, što si ti svakako kompetentna procijeniti ) zaslužuje da ga se nagradi odličnom ocjenom?!
Gledaš kako se osjeća tvoje dijete, a kako bi se osjećala ona djeca koja, eto, nisu sa 6 mjeseci znala dozvati mamu, niti su čitala s 3,5 godine, ali su trude i daju sve od sebe, koju bi ONI poruku dobili da se tvojem sinu zaključe petice?
Strašno.
Bolje da ne nastavljam dalje.

[čokolada]

Najlakše je u crno-bijeloj varijanti.

[Svimbalo]

.

[Svimbalo]

Ako je prošao s 4, dogodine ću i ja biti jedna od onih agresivnih roditelja koji svaki tjedan odlaze na informacije vršiti pritisak na učiteljicu pa se ni meni ni mom djetetu neće usuditi raditi ovakve stvari jer očito je da je sa djecom takvih roditelja bila ustrašena i nije se usudila dati ni ocjenu koju ta djeca zaslužuju, kamoli ih kažnjavati.

Odlično, upravo tome trebamo stremiti.
U pravu si, država ne funkcionira, jer takve bi roditelje trebalo javno bičevati na glavnom trgu.
Umjesto toga, daju im se krila, a čemu će se njihova djeca naučiti, ne moramo ići dalje od svakodnevne crne kronike da shvatimo.