A i ne moraš
Zašto bi dijete trebalo biti označeno? Ni da je bolji, ni da je gori od drugih, je nebitno. Meni.
Stvarno, čemu?
 |
|||
|
|
|||
A i ne moraš
Zašto bi dijete trebalo biti označeno? Ni da je bolji, ni da je gori od drugih, je nebitno. Meni.
Stvarno, čemu?
Kako bi to dijete bilo oznaceno?Beti3 prvotno napisa
A i ne moraš
Zašto bi dijete trebalo biti označeno? Ni da je bolji, ni da je gori od drugih, je nebitno. Meni.
Stvarno, čemu?
Tetovira mu se nesto na celo nakon testiranja? Dobije bar kod na zglob pa svi vide rezultate jer imaju citac u skoli?
Mene sto stvarno zanima obzirom da se svako testiranje ili odlazak psihologu cesto naziva -obiljezavanjem.
Nisam primjetila sa se isto pise kad dijete ide na testiranje za alergiju npr.
Zašto bi dijete bilo označeno? Bi li tako savjetovala roditelju djeteta s ADHD-om, disleksijom, mucanjem i sl.A i ne moraš
Zašto bi dijete trebalo biti označeno? Ni da je bolji, ni da je gori od drugih, je nebitno. Meni.
Stvarno, čemu?
Nemoj ga nigdje voditi da ti ne bude označeno.
Kakve veze ima ovo bolji ili gori? Darovita djeca nisu ni bolja ni gora, ali darovitost zahtjeva određeni pristup i može se uz stručnu pomoć olakšati i roditelju i djetetu.
Meni su rekli da "bolje" u skoli prođu djeca koja imaju poteškoća od onih nadarenih. Oni imaju prilagodene programe, a nadareni ovise o volji i vremenu i zelji uciteljice.
Ima u tome istine?
Mozda i ima.Kod moga malog u razredu nadareni je stalno setao za vrijeme nastave i ometao druge jer mu je bilo dosadno.
Uciteljica mu nije zadavala dr zadatke ili mu preusmjerila paznju na nesto drugo.
Puno ovisi i o samom djetetu, koliko je prilagodljivo i kako prihvaća sustav i autoritet.
U osnovnoj školi općenito vole nadarenu djecu ako su poslušna i ništa dodatno ne zahtijevaju nego se sama "uzgajaju".
Istina je da dobro ne prolaze ni jedni ni drugi.
Posebno ako daroviti imaju poteskoce sa autoritetima.
Nadareni je mozda imao i poremecaj paznje sto je poteskoca koju darovitost ne moze spasiti.
Ovo isto stoji. Dobro si zamijetila sirius.Cuj, svakako odvedi dijete na procjenu prije skole. Cisto da znas zasto ako i uciteljica bude umorna kad krene.
Uciteljice imaju puno djece u razredu i vrlo je mala sansa da ce mu se uciteljica moci posvetiti u takvoj mjeri, ma ni blizu jer tu su i ostala djeca i nastavni program.
I ja sam od onih koji ne bih niti nisam vodila dijete ni na kakvu procjenu. Iako smo MM i ja prilično rano sami dista dobro procjenili. Objektivno je najviše problema imao u OŠ ( čak možda i u vrtiću) jer mu je bilo dosadno pa je smišljao svakakve "gluposti".
U gimnaziji su pak proveli testiranje, i tek na nekom sastanku sam skužila zašto to rade. Odnosno nisam skužila neg je ravnateljica rekla. Naime, dosta tih bistrića se voli natjecati pa se ispucaju na raznim "olimpijadama" znanja. Dok drugi nemaju tu potrebu za natjecanjem, pa su ih uključili u neke projekte što je ispalo jako zgodno. Uz to ima i djece koja nisu pristala na ta ista testiranja. U svakom slučaju takvoj djeci nije lako u našrm obrazovnom sustavu. Rijetko tko se njima bavi i odahnola sam kad je završila osnovna. Ok, bolje je u gimnaziji, naravno u onoj gdje se nadje sa sebi sličnima i gdje profesori znaju kako s takvom djecom izaći na kraj
Eh, ima ova batina i drugu stranu. Ako se naše bistro i ne sasvim prosječno dijete dosađuje u školi, pa smišlja načine kako da si skrati dan, tek tada je u opasnosti da bude okarakterizirano kao problematično i tu je etiketu jaaaako teško ukloniti.A i ne moraš
Zašto bi dijete trebalo biti označeno? Ni da je bolji, ni da je gori od drugih, je nebitno. Meni.
Stvarno, čemu?
Bolje je imati procjenu i papire unaprijed. To i roditeljima dobro dođe da se pripreme na izazove odgoja i školovanja takvog djeteta, a uz papir je puno lakše u školi braniti interese djeteta.
Bitno je naći u školi neku osobu koja razumije o čemu je riječ. Ako to nije učiteljica, možda ima netko u stručnoj službi, možda ravnatelj itd. Ali lakše je objasniti da nisi samo još jedan u nizu roditelja koji neosnovano mosle da je bas njihovo dijete posebno ako imaš papire koji to potvrđuju i još bolje, upute za učitelje.
Peterlin, znaju u školi vrlo brzo to kaj trebaju samo ih uglavnom nije briga. Osim ak nemaš lude sreće s OŠ i učiteljima
Istina... Mi smo imali sreće sa učiteljicom starijeg sina. Ja sam mislila da su sve takve, dok me iskustvo s mlađim nije prizemljilo. Ima tu još jedna stvar, učitelji često nemaju resursa za provođenje individualiziranog pristupa, čak i kad imaju znanja. Pogotovo ako u razredu imaju nekoliko takve djece s različitim potrebama. Učiteljica mog starijeg sina imala je cijelu lepezu takvih, od pravog genijalca do djeteta koje je imalo prilagođen tj smanjen opseg gradiva. Radila je odlično, ali nisam baš sigurna da je za to bila i adekvatno plaćena. Ne znam. Odabir učitelja je čista lutrija.
Već sam pisala o tome na ovoj temi, ali ću ponoviti: smatram svojom roditeljskom pogreškom "biranje učiteljice" pri polasku u školu.
Tješi me činjenica da su razrede - očito - slagali prema vrtićkim grupama, pa bi dopao k toj učiteljici tako i tako.
Ukratko, to su bile četiri godine triježnjenja od očekivanja od školskog sustava (nakon vrhunskog pristupa u vrtiću, bez ikakvih papira i testiranja). Srećom, viši razredi su se pokazali kao bolja sreća, bar što se tiče ispunjavanja nekih djetetovih interesa i ambicija. Nekih, ne svih, ali nećemo cjepidlačiti
Ono što mu je trebalo dobivao je ionako uglavnom kod kuće, odnosno izvan škole.
"Uglavnom kod kuće" je ključno.
Jelena, i ja bih rekla da ga odvedeš.
Mi smo T. nedavno vodili na procjenu, a procjena je pokazala da je ona darovito dijete. Nama je ta procjena olakšala. Olakšala nam je u smislu da sad imamo potvrdu toga i da ćemo, barem se nadamo, bolje moći ispuniti njene potrebe. Ona isto ima 5 godina i također, jako voli činjenice i točne odgovore. Zna zbrajati i oduzimati, množenje i dijeljenje zna osnove i manje brojeve. Više je nadarena za jezike. Od 4. godine godine čita i na latinici i na ćirilici, od 4 i nešto sitno i piše na oba pisma. Sad uči i engleski, svojom voljom, nagovara nas stalno da je učimo, svaki dan hoće znati još novih riječi.
I jako je zainteresirana za povijest. Danas smo išli na Avalu sa planinarskim društvom. Šetnja je, uz rekreaciju, osmišljena i kao turistička ruta, pa su nam ljudi putem govorili povijesne činjenice, događaje i slično. Kad smo došli kući išla je pisati sve što smo tamo naučili da ne zaboravi.
Nama je ta procjena stvarno puno značila jer i mi zapravo volimo činjenice i naziv za sve što se događa. Sad to imamo pa bolje razumijemo. Ne mislim da će se nešto posebno dogoditi ni ako nema procjenu i potvrdu kad roditelji ovako te potrebe i ispunjavaju. Ali ako će ti značiti nešto da znaš, odi ipak. Vjerujem da ima puno i u ovome što Peterlin kaže da je lakše braniti interese djeteta u školi uz papir, iako imamo mi još do škole i do tog iskustva.
Inače sam htjela pisati ovdje, odnosno pitati, da li ste svojoj darovitoj djeci objašnjavali darovitost i rekli im uopće da su darovita?
Mi još nismo. Zapravo ne znamo kako joj objasniti. Ne bi joj htjeli to tajiti jer želimo postići i da samu sebe razumije, a ne bi htjeli ni da dobije dojam da je bolja od druge djece.. Pa ne znamo kako bi počeli tu priču u biti.
Mi svojoj u toj dobi nismo rekli, a vodili smo je zbog prijevremenog upisa u skolu. Imala je 5 god 8 mj.i gnjavila nas od svoje 5.godine kad ce u skolu.
Sto se tice skole, darovitost je prednost (ako nema previse odskakanja u drugim podrucjima), no bez truda i radnih navika, darovitost kao da ne postoji.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 01.02.2021. at 06:59
O da, ovo je itekako točno.
Sent from my iPhone using Tapatalk
O ovome smo već pisali, ali za roditelje koji su se nedavno pridružili temi - podsjećam na knjigu Ellen Winner o darovitoj djeci: https://mvinfo.hr/knjiga/609/darovit...vi-i-stvarnost
Ta knjiga je meni otvorila oči i promijenila stavove o darovitoj djeci općenito (ne mojoj - moji su bistri, ali ne bih rekla da su daroviti, bez obzira na to što nam je prof. Vlahinsky rekla da je E. u toj grupi... S druge strane, previdjela je njegovu disleksiju, što joj ne mogu zamjeriti. Ona je psiholog, a moje dijete je trebalo logopeda).
Odgovor na pitanje jesmo li djeci rekli da su daroviti - nismo, jer nisu bili daroviti. S druge strane, govorili smo im da su posebni, za nas naročito jer su naši, ali da to vrijedi za svaku osobu. Svatko je u nečemu dobar.
Nismo ih nikada tretirali kao prinčeve. Gledali smo da ih opteretimo onoliko koliko mogu nositi i čak malo više od toga, jer previše slobodnog vremena obično je prostor za gluposti i skretanja u neželjenom smjeru. Ipak, treba voditi računa da se ostavi neki mali komad nestrukturiranog vremena za odmor i luftanje, ali to ne smije prevladavati u dobi dok se djeca još ne znaju sama organizirati.
Kako god bilo - kod sve djece treba razvijati vještine nužne za preživljavanje u školi i svijetu općenito. Od prvog dana ih pratimo i obično dobro znamo koje su im jake strane, a koje slabe. Zašto mislim da je vanjska procjena dobra ideja? Zbog toga što roditelji (pogotovo roditelji jedinaca) često nemaju mogućnost usporedbe. Ako nečije dijete spava ok od prvog dana - ne znači da su takva sva djeca. AKo nečije dijete nauči čitati onako, usput, do četvrte godine - ne znači da su takva sva djeca. Te činjenice obično nisu zasluga roditelja, iako bi čovjek često to volio misliti... (Offt. moj stariji je izrazito lako odgojivo dijete, a uz mlađega sam jako brzo shvatila da to nije uvijek tako i još važnije, da nisam ja za to zaslužna).
Daklem - moj glas je za procjenu. Stručnjaci imaju "širi horizont" i lakše će svrstati djecu u pravu kućicu, odnosno dati smjernice roditeljima kako najbolje iskoristiti njihove sposobnosti i kako im što bolje pomoći da se snađu. Još je važnije pribaviti upute za školu. Treba to imati u pričuvi. Ne moramo nužno odmah s tim mahati, ali ako se pojave problemi kod uklapanja u školsku sredinu, uzeti papir i porazgovarati s učiteljem/stručnom službom itd. Ja sam silom prilika odmah mahala s papirima svog starijeg sina, ali ne zbog darovitosti (o tome nije bilo riječi) nego zbog poteškoća. To se pokazalo kao dobra ideja, ali njegovo uklapanje u školsku sredinu nije bilo naša zasluga. On je takva osobnost da se svuda snađe i "ne strši" čak ni kad okolina nije idealna, pa nije bilo problema. S druge strane, učiteljica je imala razumijevanja za njegove teškoće, ali je također brzo prepoznala i njegove jake strane (matematičar i logičar), pa je dijete s poteškoćama brzo upalo u ekipu za natjecanja, još u nižim razredima, a i kasnije.
Evo kod mog to nije bio slučaj. Knjige se primio tek par mjeseci pred maturu. I ne pretjerujem. Radne navike nula. Al je puno lovio na satu.
Studirala sam s deckom koji je bio izrazito pametan a bome i jako nonšalantan kaj se tiče knjige. Ma i nezainteresiran. Kod njega se ozbiljnost javila valjda tek kad je diplomirao i to ne odmah.
A i sama darovitost nije sigurnost da ce se čovjek snaći. Dovoljno mi je izvrtiti film ljudi koji su išli samnom u razred.
Možda je stvarno najveći problem te djece taj kaj stvarno imaju puno interesa. I onda je pitanje u kojem smjeru krenuti.
Mi isto svom malcu govorimo da je svatko drugačiji i da svakome nešto ide bolje. On zna super računati i priča engleski, njegov mozak tako radi. Ali zna da ne zna lijepo crtati - a ima djece koja su tu odlična.
Nismo toliko išli na "darovitost" nego da smo svi različiti i neko može nešto lakše od drugog
Što je i istina, vjerujem da svako darovito dijete sigurno ima područje koje mu ne leži - nekako ne vjerujem da možeš biti lumen baš u svemu
Ovisi do koje mjere netko smatra da je zadovoljavajuće da darovito dijete postigne uspjeh jer kombinacija darovitost + radne navike je izvrsna. Darovito dijete brzo i lako hvata/povezuje, treba mu manje vremena za savladat gradivo od prosječnog djeteta (ružno mi zvuči kad ovako napišem, ali da bude plastičan prikaz). Nije važan nužno školski uspjeh, radne navike nam trebaju u životu općenito i poslije jednog dana kad se zaposlimo.
Ja sam fan one: Bez muke, nema nauke. Bez truda i rada, niente.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 01.02.2021. at 09:08
Veliki potpis na Peterlin!
Uvijek sam za pomoć stručnjaka ako roditelj o njoj razmišlja. Čim razmišlja znači da ga nešto muči, da o nečemu dvoji ili da mu je teško ili da ne zna kako. I nije sramota ne znati kako i potražiti pomoć.
Divno je kad se nađu roditelj i dijete koji su kompatibilni. Kad roditelj ima kapacitet za određenu problematiku tog djeteta, ali sasvim je normalno i u redu kad to nije tako.
Kad roditelj ne zna. Al obično su roditelji ti koji prvi nešto primijete. Ok, svak po svom.
No lili, ne kužim, koje radne navike ako dijete uspješno obavlja svoje "zadatke" a bez da satima sjedi nad knjigom. Ili si mislila da takvoj djeci treba davat dodatne zadatke?
Ne znam, napisala sam naše iskustvo s OŠ i SŠ. Kako će se dalje razvijat bez "radnih navika" stečenih odnosno nestečenih, pokazat će vrijeme.
Srećom, drugo dijete ima radne navike.
Bome, mi smo davali dodatne izazove. Ne nužno zadatke. Popunili smo im vrijeme: glazbena škola, sportovi (gimnastika, atletika, plivanje)...
Moj E. je imao traume i frustracije iz osnovne škole, ali je to kompenzirao u glazbenoj gdje mu je puno toga išlo lako (kao tvom sinu) sve dok negdje u drugom ili trećem razredu JA nisam profesorici skrenula pažnju da on uopće ne čita note, nego skida po sluhu sve što mu ona odsvira
Ne kužim te. To što je roditelj nešto primjetio ne znači i da zna kako tome pristupiti niti da zna svu širinu toga. U čemu je problem da roditelj potraži pomoć? Ne kažem da ju svatko mora potražiti, ali nije sramota reći da ne znaš i da trebaš pomoć.
Moje je dijete imalo cijeli skup različitih problema koji su išli uz to. Bilo je teško njoj, a i nama. Da je bistra smo primjetili, ali nismo zbog toga išli na procjenu. Moje osobno mišljenje je da nije darovita iako su je svrstali u tu skupinu ( nekako kako je i Peterlin rekla za svog sina). Bistra je. No, mi smo se više bavili problemima koji su proizašli iz velikog nesrazmjera emocionalne nezrelost i inteligencije.
Radne navike su izuzetno bitne. Mi s tim muku mučimo. Ona bi učila nešto svoje. Sve vezano za školu joj se ne da i dosadno je. Učila bi samo ono što nju zanima. Za sada je uz minimalno uloženog truda postizala odlične rezultate. Nisam sretna s tim nikako i na tome radimo, ali izuzetno je tvrdoglava i ima svoju teoriju od koje ne odustaje. Na žalost u ovim nižim razredima nismo imali sreću s učiteljicom. Ne samo mi, cijeli razred nije imao sreću. Vidjeti ćemo što će biti dalje.
A ja bas suprotno
Darovitost treba iskoristiti tako da živiš dobro, tj.onako kako želiš, bez muke, bez truda i rada. Ili s minimumom istoga
Za to treba biti stvarno darovit...
mitovski, ne znam al imam loše iskustvo s odlaskom stručnoj osobi tak da sam požalila kaj sam otišla. Iako nema veze s procjenom darovitosti.
No zato tu i pišemo, razna su nam iskustva. I nisa. Ja jedina koja bih zaobišla "stručnu" procjenu. Stavljam.u navodnike jer kako možeš uopće biti siguran u to. Eventuolano odvest dijete nekliko različitih osoba
Moja je mama bila jako ponosna na moje skolske uspjehe, i onako suptilno to servirala okolini. I pritom najcesce nadodavala da "öna za to nikad nista ne uci, toliko je pametna da sve u skoli zapamti". Pa sam ja zakljucila da je ucenje (=strebanje) nesto lose. I da je tek pravi uspjeh ako sve iz prve dobro napravis. Aajajaj. Radne navike su mi dan-danas katastrofa.A ja bas suprotno
Darovitost treba iskoristiti tako da živiš dobro, tj.onako kako želiš, bez muke, bez truda i rada. Ili s minimumom istoga
Za to treba biti stvarno darovit...
Nije da za sve majku krivim, ima stosta i u mom karakteru, ali ja svojima ne govorim da im je darovitost rjesenje. Jer doci ce vrlo brzo vrijeme, jednostavno zbog selektivnog skolskog procesa, kad ce biti okruzeni samo takvim darovitim. I tu pretegnu marljivi.
Nano, pišem općenito. Mislila sam na to kad je djetetu već "dan" dar, po mom mišljenju bogohulno ga je ne iskoristiti maksimalno (kad je već "privilegirano" da ga ima).
Što naravno često ne bude slučaj u stvarnosti, jako puno darova biva bačeno u vjetar jer za iskoristiti taj puni potencijal potrebno je puno više od biti nadaren/-a.
lunja, baš mi je žao.
Osobno smatram, da je tvoja mama pogriješila u pristupu, pogotovo načinu pojašnjavanja tvog uspjeha drugim ljudima, koji si ti "upijala".
Posljednje uređivanje od Lili75 : 01.02.2021. at 10:55
Moj sin tako zna doći iz škole i reći ja sve znam, naučio sam na nastavi. Dođe vrijeme za test i kaže: Ne trebam ponavljat, sve znam.
Znam i ja da on zna (jer dobiva sve petice),al želim da usvoji naviku da se treba učiti i ponavljati. Tako da on svaki put pred test ponavlja.
Bar tako mislim
Kćerki nikad nisam ni trebala ništa reći, ona je turbo odgovorna i savjesna od valjda otkad se rodilato je takvo dijete i znam da nikakve zasluge sebi tu ne pripisujem.
I on je, samo na svoj način.
Dajte mi recite, kad se smatra da je dijete darovito? Je li to neki definirani pojam, tipa ako dijete na nekoj vrsti testiranja ostvari neki rezultat ili kako?
Meni je logopedica rekla da je darovit, tad mi to značilo ništa. I da smatra da će mu zbog toga neke stvari u životu biti teže
Psihologica u vrtiću je rekla isto, da zadatke riješi s lakoćom, rješava i teže za dob. Da je perfekcionist.
U SUVAG-u je na testiranju na tim nekim testovima imao iznadprosječne rezultate za dob (iako je na jednom imao ispodprosječno - nekih 5-6 aspekata bilo na nalazu)
Ja nikad ne bih rekla da je darovit, samo da je ....drugačiji :brukava:
Naravno da je, darovito je kad ostvari određeni rezultat na testu inteligencije koji spada u mali postotak (2% valjda) za tu djetetovu dob
Ko i testiranje za Mensu
samo što Mensa mjeri opći (generalni) faktor, a dječji test različita područja, pa dijete može bit darovito u jednom, prosječno u drugom.
Posljednje uređivanje od tangerina : 01.02.2021. at 12:02
He he mima. Dobro pitanje.
Pogotovo ak testuranje provodi osoba koju roditelj plaća da mu testira dijete.
Ne znam odgovorit na pitanje. Nisam svoje vodila. Oboje su u 1. srednje imali prilike testirat se u školi. Jedno je to napravilo, drugo nije htjelo. Rezultat je došao doma u kuverti i istina, nemam pojma kaj je pisalo
Kao što je tang rekla, postoje međunarodni standardizirani testovi.
Nano, koliko god ti platila, testovi su isti za svako dijete određene dobi, a dijete može i ne mora biti u tih 2%. Nikakvi novci neće promijeniti rezultate testiranja, uostalom dobiješ te rezultate s grafovima poslije.
A roditelji djecu dovode iz vrlo različitih razloga (ima ih gore na temi navedenih).
Moju su u skoli (bez da su nas ista pitali, a inace pitaju i za najmanju sitnicu) testirali, kao i svu ostalu djecu, i tek nakon toga su me nazvali i pitali smije li u posebni program za "kognitivno darovite". Pa je od 8-12 godina isla cetvrtkom u sasvim drugu skolu (program se zove Day a Week), sto je stvarno bilo fantasticno.
Najmanje su radili na filanju informacijama, a najvise npr. na suceljavanju djece s novim izazovima, s tezim zadacima (prvi tjedan su radili fraktale, sjecam se da je dosla kuci s nekim zguzvanim kolazem i rekla da joj je to fraktal
Posljednje uređivanje od lunja : 01.02.2021. at 12:31
Ovo kao što je napisala tangerina, osim što je taj postotak 10%
Ovo kaj piše lunja bi bilo normalno i to bi tak trebalo biti po školama.
E sad meni nije jasan taj postotak. To je postotak od čega? Jer ipak gomila djece, pogotovo mlađe dobi, ne ispunjava nikakve testove. S kojim rezultatima ih uspoređuju?
Svi psihološki testovi (inteligencije ili bilo čega drugog) imaju norme, prije puštanja u komercijalnu upotrebu testiraju se na velikom broju ljudi i izrade se norme da znaš što koji rezultat znači. Inteligencija se u populaciji distribuira po Gausovoj krivulji, pa lako možeš izračunat do kojeg rezultata je koliko posto.
Znači gornjih 10 posto u odnosu na što: na opću populaciju (te dobi)
Za testiranje djece već se jako dugo koristi taj test Wisc, koji mjeri više različitih područja.
Hvala Jurana, bila sam uvjerena da je postotak manji i iskreno se malo i čudila kako baš toliko ima nadarene djece na forumu
Naravno da rezultat nikako ne bi trebao imati veze s time da roditelj plaća testiranje, cijena testiranja je ista bilo dijete nadareno ili ne, a sad baš fakeati rezultate, za to se valjda izbacuje iz komore
Nano, upravo tako.
Mensin test je uvijek isti i piše se u kontroliranim uvjetima. Ne uspoređuje se ni s kim. Ili riješiš više od točnog postotka pitanja, ili ne. A neki spuste olovku nakon pola vremena za rješavanje.
Ne bih vjerovala procjeni nekog stručnjaka, kojeg platim ( ni ne bih platila), da mi napiše kako je predškolsko dijete darovito. Sasvim dovoljno se to vidi kad krenu u školu.
Mene uopce ne brine/zanima je li darovito dijete, barem ne trenutno. Brine me sto znaci odgovoriti na njegove potrebe. Koje? Ne moze on nesto sad jos znati, a da mu ja to ne znam odgovoriti. Zadataka ja imam od prapocetka u glavi, i naši se interesi nekim svemirskim čudom, totalno poklapaju, tako da to nije problem. Više imam problem s psiholoskim aspektom. Moje dijete nikako ne spada u lako odgojivu djecu. Upravo suprotno. Tako da ja vrtim djecjeg psihologa zapravo. Pretpostavljam da ce mi reci da je darovit. Logopedica tvrdi da jest. Na nekim testovima sto je polagao je s 4 god upao u 7godisnjake.Tete u vrticu isto misle, premda je i njima vise naporno njemu stalno smisljati zadatke. Srecom pa je u relativno maloj grupi djece razne dobi. Uglavnom svakodnevica je borba. On ima stalno genijalne ideje. Nekad su one šokantne, da kazes - genijalno, a nekad bi si kose pocupao. Ja stalno igram šah i predviđam što bi on mogao smisliti u danoj situaciji. Mogla bih mu upaliti TV i nek gleda dok ja odmaram, al ne dam mu vise od pol sata crtica dnevno.
Nema ŠANSE da bude 10% istinski darovite djece (malih Einsteina) u općoj populaciji.
Teško je to odrediti. Bistrih i naprednih bi moglo biti toliko. Pitanje je kriterija...
Evo, ovdje je jedan diplomski rad u kojem su navedeni kriteriji darovitosti https://repozitorij.ufzg.unizg.hr/is...datastream/PDF
Čini mi se da se naslanja na onu knjigu Ellen Winner koju sam gore spomenula.
Ustvari, krivo sam napisala. Ne da ne bih vjerovala, nego mi je ta procjena bespotrebna.
Jelena, dijete će ti postepeno samo pokazivat. Kad se sjetim samo kroz koje faze smo mi prolazili: vozila na tračnicama ( išli smo i do Budimpešte kako bi se vozili metroom i trolejbusom), kaligrafija ( učio ju je sam uz youtube), povijest ( znao je cijelu lozu Habsburgovaca - vodičica u Eggenbergu u Grazu nije mogla vjerovat) - to su samo neki od primjera. Vjerujem da sad s 19 nema pojma o kaligrafiji, mozda zna tu i tamo kojeg Habsburgovca, javni prijevoz mu služi samo za doći od točke A do točke B.
Ono što mu želim je da nađe svoj put i da bude zadovoljan. Sa ili bez testova
Mislim, svima je zabavno s njim nakratko. Iscudjavaju se njegovoj razini komunikacije, logopedica je u transu nakon svakog sessiona, s tim da s njim ne moze raditi vjezbe tipa tr tr tr tr tr..., nego je i njoj izazov sto i kako. Dala mu je zvjezdicu za nagradu na prvom satu, on ju je bacio kroz prozor. Ne zato da bude zlocest, nego da vidi kako ce padati. Vecina aktivnosti je da vidi kako će se i zašto nešto odviti, a onda zahtijeva tocno fizikalno objasnjenje procesa. Jucer je gurnuo knjigu iza kreveta i ja sam poludila sto se moram zavlaciti sada. On se smije. Ja jos vise poludim, je l to sad smijesno sto se moram zavlaciti, a on kaze da nije smijesno da se moram zavlaciti nego mu stvarno nije jasno kako se ja mogu zavuci kroz taj uski prolaz. Knjiga je o svemiru. On pamti koji plinovi cine ciju atmosferu, koliko treba Merkuru da obidje Sunce. Koji su cvrsti, koji plinoviti planeti. Kad sam mu rekla da je na pola Merkura hladno, na pola vruce, odmah je rekao da bi on bio na sredini izmedju ta dva podrucja. Muči ga koliko ljudi bi moglo podići zajedno Mjesec i sl.
Eh, to je isto određena vještina - bez puno muke živjeti kako želiš.A ja bas suprotno
Darovitost treba iskoristiti tako da živiš dobro, tj.onako kako želiš, bez muke, bez truda i rada. Ili s minimumom istoga
Za to treba biti stvarno darovit...
Po ovom kriteriju, ja imam stvarno darovite dečke, hehehe.... Naime, nisu oni toliko pametni, koliko su vješti u otkrivanju načina kako sustav funkcionira. Neki dan kaže moj E. da je riješio kolokvi iz matematike 100%, programiranje isto neku visoku ocjenu itd. Uči on, ali nije dovoljno samo znati gradivo, bitno je i otkriti koji su ti elementi bitni za ocjenu, npr. redovno pisanje domaćih zadaća, redovna aktivnost na predavanjima, sve to donosi bodove. Nije stvar u tome da znaš riješiti matematiku sa 100%, nego kako uz minimum truda postići maksimum rezultata. To mojima ide dobro. Kaže E. - ne znam ja gradivo tako sjajno, ali sjajno znam kako se skupljaju bodovi, hehehe...
Aliii da bi se to postiglo, trebalo je dosta truda oko njihovih radnih navika tijekom godina. Uvijek govorim da su njihove rane smetnje (kod starijeg traljava motorika i izuzetno kratak interval pažnje udružen s još nekim poteškoćama, kod starijeg disleksija) bile PREDNOST, a ne nedostatak. To nas je sve prisililo da ih u ranoj dobi dresiramo kako će sami sebi pomoći:
- najbolje iskoristiti svoje prednosti
- odvojiti bitno od nebitnog
- dobro se organizirati
- razviti metode učenja koje su baš njima najprikladnije
- doooobro upravljati vremenom
- izvući iskustva i pouke iz neuspjeha
I još nešto - od malih nogu upućujemo ih da biraju aktivnosti tako da u njima uživaju. Sad su to već studenti (i to dobri), nadam se da će i dalje tako nastaviti, ali dok su bili mali, bilo je puuuno teških perioda, ne samo trenutaka. Ono što smo ih naučili je da NE ODUSTAJU, a to vidim kao problem kod mnogih bistrih klinaca + sjećam se sebe iz djetinjstva. Meni nikad nije trebalo puno vremena za učenje, sve do pred kraj srednje škole, a pogotovo u početnim godinama faksa... Skupo sam platila svoju bistru pamet. Mislim da su moja djeca stjecajem okolnosti prošla bolje
Posljednje uređivanje od Peterlin : 01.02.2021. at 13:19
Pa da, to je i meni cilj. Da se zapravo meni malo olaksa. Vjerojatno zvuci sebicno, al sam zbilja umorna od predvidjanja i korigiranja na prihvatljivi (a povremeno i neprihvatljivi) način.
I da, ne vjerujem da ce znati kolika je temperatura na Veneri i zašto je toplije nego na Merkuru. Isto kao sto je tvoj zaboravio Habsburgovce
Kako ne, uspoređuje te s općom populacijom. Trebaš bit u najviših 2%.
I ja se često pitam o tim kriterijima za darovite, malko mi se čine labavi nekad (moja djeca uključivo). Možda je do toga da se mjeri posebno po segmentima, pa u darovite spada i dijete koje je recimo u samo jednom području darovito?
Inače, srednjega je testirala neplaćena psihologica, obična preko socijalnog, isto kaže da je darovit tj. da su to posebne potrebe. ja opet nisam impresionirana tom darovitošću :lool.
Šalim se malo, djeca su mi očigledno bistra, ali ne znam, valjda je daleko od biti ponešto darovit do biti iznimno darovit. Ili ne znam šta je.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom