Znači vi ste sve srodno darovite svojoj djeci, a ima li još koji roditelj da je darovit na suprotnim područjima ?
Znači vi ste sve srodno darovite svojoj djeci, a ima li još koji roditelj da je darovit na suprotnim područjima ?
Dakle, cvijeta, ja sam totalno iskompleksirana. I molim te, možeš mi objasnit ovaj dio postupka: / *(-2)
Ja - moj mozak nije matematički mozak. Nisam mu biološki roditelj, a da i jesam, mislim da se to ne bi nužno moralo poklapati. Moja seka i nećakinja su izrazito matematički darovite. Kod M. je matematičko mišljenje jako i to je njemu sad najzanimljivije područje, ali po testovima je jači u verbalnoj domeni - tu se sreće s mamicom.
E, to sam se bas i ja pitala... Da li se ljudske noge isto racunaju. Ne znam. Moram provjeriti kako je izgledalo sluzbeno rjesenje.
Djed i baka mogu biti tronožni isto tako, ako imaju štap, a i šesteronožni, s onom hodalicom, znate na što mislim.
a ako cete bez jednadbe s dvije nepoznanice, mislim da bi islo ovako:
prvo od 672 noge oduzeti 6 = 666 (ako cemo uzeti u obzir i tu dodatnu "caku". neki je ne uzimaju.
zatim: ako bi svih 240 zivotinja bilo dvonozno, imali bi 480 nogu.
posto imamo 666 nogu, to bi znacilo da mora u toj grupi biti i cetvoronoznih zivotinja jer je 480 manje od 666.
zbog toga oduzimamo od 666 - 480 = 186
da bi dobili cetvoronozne moramo jos 186 podjeliti sa 2 = 93
ako ne uzimamo u obzir baku, didu i mariju ide:
672 - 480 = 192
192 : 2 = 96
E sad smo već na mojem terenu LOL Porast broja ruralnih staračkih kućanstava? Zašto austrijanci imaju one mopediće za penziće a mi ne? Da li je moped= hodalica = noga?
Posljednje uređivanje od pikula : 18.01.2011. at 21:21
Imam darovitog dječaka, ide u prvi razred OŠ. Darovitost su mu otkrile odgojiteljice i psihologica još u vrtičkoj dobi (znao sva slova sa 24 mjeseca, zbrajao sa 3 god, množio i dijelio sa 6, čitao knjige za odrasle sa 6..itd..itd). Jako je ¨svojeglav¨ karakter i pruža otpor oko svega od pranja zubiju, jela, presvlačenja pa sve do sudjelovanja na nastavi na predmetu koji ga ne zanima (odbija sudjelovati na nastavi iz jednog predmeta i iznosi učiteljici razloge zašto on ne želi sudjelovati, a tek je prvi razred!). Poželi da ga upišem u neku vannastavnu aktivnost, pa kad ga upišem on nakon drugog puta sam sebe ispiše jer da nije on to tako zamišljao itd..itd..
Čitala sam da je ¨težak¨karakter čest kod darovitih. Jako mi je teško ¨izaći s njim na kraj¨. Ponekad mislim da ću ¨puknuti¨odgajajući ga. Na svaku molbu odgovara protupitanjima i argumentima zašto ne bi trebao baš to... Ima li tko slična iskustva?
Ja sam zbunjena ... Kako ono glasi ova tema?
"Kako se nositi sa posebnim potrebama darovitih roditelja?" ??
Evo službenog rješenja onog zadatka s brojem nogu:
Obzirom da Marija, baka i djed imaju po 2 noge, onda je ukupan broj nogu tih 240 domaćih životinja 672 − 3 ∙ 2 = 666.
Da su sve domaće životinje dvonožne, ukupan broj nogu bi bio 2 ∙ 240 = 480. Kako je ukupan broj nogu 666 i 666>480, među njima su sigurno neke životinje četveronožne.
Budući da četveronožna životinja ima 2 noge više od dvonožne, onda je broj četveronožnih životinja (666 − 480): 2 = 93.
Inače, ove napomene o broju nogu i hodalicama su mi !
:`( . Ako tko zna za neki forum o temi "DAROVITO DIJETE ŠTO ĆU SA SOBOM", tj. o problemima na koje nailaze roditelji darovite djece nek javi, hvala.
eto ga na peterlin, bojim se da su od moje nadarenosti ostale jedino - posebne potrebe
Eeee, tješi se, još si uvijek bolja od mene, ja se nisam ni usudila napasti zadatak, samo sam se domogla rješenja od učiteljice sad dok su aktualne pripreme za natjecanja, he he he...
A posebne potrebe uostalom imamo svi.
Izgubio ti se post u naprednoj matematici ali probat ću ti odgovoriti koliko znam.
Za svojeg sina ne bih mogla reći da je "težak" karakter, ali isto vrlo rado raspravlja i komentira i ono o čemu ja ne želim diskutirati. S jedne strane, drago mi je da on ima tu slobodu da izrazi svoje mišljenje (ja sam, a vjerojatno i mnogi u mojoj generaciji, odgajana da budem "pristojna i ne odgovaram starijima od sebe", što je zgodno kad je dijete malo, ali kod odraslih, ta osobina poprima drugačiji, gotovo negativan prizvuk). S druge strane, istina je da stalno mudrovanje zna biti naporno. Ali prednost kod takve djece je što su oni i dosta razumni, i prihvatit će argumente koji su "na mjestu". Tako da to i ne doživljavam kao toliki problem.
Mislim da je u svim takvim konfrontacijama bitno da mi kao roditelji zadržimo kontrolu nad situacijom. To ne znači da djetetove argumente ne treba uzeti u obzir. Ali ako dijete i jest intelektualno naprednije od svojih vršnjaka, ipak još nema ono iskustvo koje odrasli imaju i koje koriste u donošenju odluka.
(sad sama sebi zvučim kao neki uštogljeni psiholog )
Svojem sinu često dam za pravo u nekim raspravama, ali to ne znači da u konačnici bude po njegovom. Samo mu dajem do znanja da sam ga čula - mislim da je to dosta bitno.
O da. Moram stalno biti korak ispred inače me splete i saplete, sve mora biti po planu i programu u isto vrijeme fleksibilno, svaki prazni hod moram predvidjeti... Možda kukam, ali teško je dok ne shvatiš da je to stvarno tako i da većina ima slične situacije. Ja već dugo mislim da bi mi jedno druženja mama darovitih taako dobro sjelo.
Posljednje uređivanje od pikula : 19.01.2011. at 10:37
Moj bistrić je takav jedan zahtjevan i naporan karakter. Nije nikada pristajao ni na što samo tako, bez objašenjenja, bez odgovora na tisuću zašto. Ali, s druge strane, kad objašnjenje dobije i prihvati, problem najčešće nestaje. Puno traži, ali puno i daje. Takav je da bih ga nekad "stavila u top", ali ima divne osobine i poteze kakve ne opažam kod većine druge djece. Odgajala sam ga u ravnoteži između autoriteta i duboke povezanosti i razumijevanja. Silom se ne može ništa postići kod takvog djeteta, ali autoritet mu je potreban i na njega pozitivno reagira. Treba mu dopustiti autonomiju u odlučivanju o nekim pitanjima, ali ne o svim. Npr. zube se mora oprati, jer su posljedice takve i takve. Kod oblačenja može odlučivati do neke mjere - ako neće te hlačice i majicu, neka uzme druge, ali mora biti prikladno odjeven. Što se tiče predmeta u školi, i moj sinak je imao svoje mišljenje o mnogim predmetima i nastavnicima još u prvom razredu. Dobio je neka objašnjenja od mene zašto treba ići na neke izborne predmete. Što se tiče predmeta koji su obvezni o tome nema nikakve diskusije. Ako se djetetu nešto ne sviđa, to automatski ne znači da za njega nije dobro i potrebno. Upisivanje i ispisivanje iz nekih aktivnosti kod mene ne bi prošlo. Još se nije ni iz čega ispisao, što ne znači da neće, ali prema pravilu: ono što si upisao guraš do kraja upisane godine. S djetetom takvog karaktera, pa još i bistrićem treba puno razgovarati i pregovarati, ali uvijek sa sviješću da si ti roditelj, ti odgajaš i nosiš odgovornost.
Jesen, ja imam vrlo sličnu situaciju. Njemu je npr. preporučeno da ide na maketare, i fino ti on dođe, i onda odbije sve što kažu da radi, i kaže da on ima svoju viziju, on će, hvala lijepo, sam i po svome. Ali više nema toga. Mora vježbati ruku i znanje i učenje, pa smo se s njim dogovrili - ali on ne oponaša kao majmunčić (mlađa kćer mi je u tom smislu divna - ona ide za mnom i kopira, cijeli dan... ja vježbam - ona vježba, ja kuham - ona kuha... ), nego mora imati objašnjenje, motiv, razlog, po mogućnosti trideset godina unaprijed, u svemirskim razlozima. Npr. zašto je važno uredno bojati i uredne crte raditi - najbolji auti se razlikuju od prosječnih po malim stvarima, detaljima, strojevi su svi isti - ali su bolji oni koji imaju najmanje dijelove precizno pošlihtane... itd. Oduvijek je bio takav, ali dok je bebica nekako to nema takve reperkusije. Isto kao i Pikula, tanja-b i Zdenka to razumijem, pa kombiniram autoritet, puno razgovora, dovijam se situaciji kako znam i umijem.
Posebno bistrići moraju puno raditi, učiti, raditi stvari koje neće, jednostavno da im ruka i opće znanje dosegne razinu sposobnosti, pa da onda to mogu kanalizirati.
Težak je to posao naganjati ih, kad bi zašprehali samog Olivera Mlakara, ali isto tako i čaroban. Vježbaš nešto s bistrićem tri dana, a četvrti dan skok u kvaliteti da se onesvijestiš.
No, ne znam kako je vama, ja moram reći da mi zbog svega toga jesmo neka vrst obitelji s posebnim potrebama. Puno energije ide u njega, i novca i vremena...
Ja svaki dan moram imati što kaže Pikula i plan i program, ali i uvijek nove materijale za rad, moram mu nuditi hranu za mozak, inače je ršum. Brzo se razljuti, rasplače, brzo razveseli, intenzivan je... pa učimo i da on sebi napravi plan, i da se bori za sebe, i da izdrži dio frustracije, i da pronađe put za sebe, i da se prilagodi drugima. Svašta. Roller coaster. Ali isto tako je divno vidjeti kako te očice sjaje, kako izbija mašta, kreativnost, dobrota...
Ne znam točno što si mislila Ifi, ali ne slažem se s time da bistriće treba siliti da rade ono što neće, osim ako se ne radi o školskim obavezama. Izvan škole mogu birati i raditi ono što žele, kao i druga djeca. Samo nema mijenjanja svaki mjesec.
Zdenka, govorim o bazičnim stvarima, tipa dovršiti svoju zadaću, poslušati voditelja bez tisuću zašto, i one stvari koje idu uz odabranu aktivnost; npr. ako ide na maketare mora brusiti ako tako kaže voditelj.
Da... , činjenica je da se dio kreativnosti mora ubiti ako želimo da se uklope u školski (i sve ostale ) sisteme.
Na sreću (je li to na sreću?), Andrej nema problema s autoritetima izvan kuće (osim s vrtićkom logopedicom ). On će bez problema poslušati i tetu u vrtiću, i tetu u glazbenom vrtiću, i učitelja skijanja na zimovanju.
Ali zato, ako mu se nešto ne sviđa, neće to jasno i glasno reći, nego će gomilati frustraciju ili je izraziti na neki čudan način (u zadnje vrijeme izmišljanjem nekakvih fantastičnih verzija svakodnevnih događaja koje baš i nemaju veze sa stvarnošću). Pa tako sad radimo na prepoznavanju vlastitih potreba i razumijevanju svakodnevnih situacija.
Njemu to ne ide glatko, i u tom smislu se malo pribojavam škole, ne učenja u razredu, nego onog što se dešava u zajednici, pod odmorom, izvan nastave.
Hm, baš ubiti - ne znam; ja bih rekla - dati kreativnosti krila - ako se nauče vještine, znanja, upotreba alata i tih stvari onda su na konju. NJIMA to može izgledati kao da im režemo ruke i kreativnost, ali nadam se da će vrlo brzo i naši bistrići uvidjeti važnost dobrog oruđa, znanja i ostalo. I sustava, škole, tih pravila uopće. Je da to ne ide u glavu ko voda u čašu, neg se ritaju mnogoput, al ritaju se sva djeca - i za jest, pit, spavat, obuć se, skinut, u park, iz parka...
Ma nisu oni ni svi daroviti odnosno zahtjevni na isti način, kombinacije su razne, ali osjećaji sreće ponosa i isc
Uglavnom, u dogovorima sam s našim vrtićem da nam da prostor za grupu roditelji darovite djece i oni koji se tako sjećaju jednom mjsečno u poslijepodnevnim satima, pa ako ste zainteresirane javite mi se na pp.
Na umu sam imala kratko druženje s razmjenom informacija, ideja za igru i učenje, linkove, preporuke itsl. S obzirom da je prostor vrtićki klinci bi bili dobro došli ako vam tako odgovara.
Ja sam se imala prilike družiti s roditeljima darovitih - to je jako zanimljiva skupina ljudi. Puno sam s njima naučila, a istovremeno sam se jako dobro osjećala u tom okruženju. Znali smo se super i zabaviti na radionicama.
Zdenka2, a gdje ste se družili?
Pikula - ja sam za! Ti reci, ja ću doć!
Paaa, ne baš ubiti, ali preusmjeriti svakako... poučiti dijete da za sve postoji vrijeme i prilika.
Evo, ja od prvog razreda sa svojim mlađim imam isti cirkus - taj je uvijek "pametniji" od učiteljice i budući da ona to baš ne cijeni, naučili smo ga da se u školi suprotstavlja samo ako ima argumente. To zna ispasti komično iz naših cipela, ali vjerujem da je njemu pravi gušt loviti njezine lapsuse...
S druge strane, popodnevna učiteljica (nova, ovogodišnja) puna je razumijevanja za njegove kreativne erupcije, pa mališa to povremeno drsko koristi i šverca se kad mulja i ne napravi zadaću (ne dobije minus, nego smije ponijeti bilježnicu doma).
Ne miješamo se puno, ali je trebalo dugo da ga naučimo na koji način se može izboriti za svoje pravo glasa na kulturan način. Učiteljice nek ga "kultiviraju" kako god znaju, ali ako je on pristojan i uljudan (iako dosadan i uporan, nitko to ne zna bolje od nas doma) obično postigne cilj.
Dakako, takvo dijete nije nužno omiljeno, ali koga briga....
Ifigenija, na radionicama za roditelje u PCM - jednom mjesečno kroz 4 godine.
Slažem se s time da se bistrići moraju socijalizirati, odnosno prihvatiti pravila i obaveze - to i sama očekujem od sina. Ono što mi smeta jest da se obrazovni sustav ne prilagođava njima, ne zadovoljava njihove potrebe, drži ih u kalupima i onda se čudi kad djeca pucaju.
Moj još ne ide u školu, ali ga intenzivno spremamo - po uputama PCM i mogu misliti što se dogodi kad naiđe na tvrdu učiteljicu... ne znam što me čeka, ali vjerujem da to može biti rump...
Mi ne možemo Andriju nagovorili/natjerati da se sam oblači. Skidanje - nema problema, ali oblačenje neće pa neće... Tete u vrtiću kažu da je to njemu nezanimljivo, dosadno, gubitak vremena kojeg može iskoristiti za "pametnije" stvari... Ne pali ostavljanje golog/u pidžami, njemu je stvarno svejedno, on bi i u pidžami otišao vani, a kamoli ne naopako obučen. Ja već pomalo ludim, a od presinga ne vidim koristi... Pa neću ga valjda do škole oblačiti?
Jedino što pomaže je podmićivanje: sam se obuci pa ćeš dobiti nešto slatko (za čoksu bi se prodao), ali taj princip inače ne podržavam, a MM ne vidi ništa loše u tome.
Posljednje uređivanje od martinaP : 20.01.2011. at 13:20
Ja sam svog miceka dugo oblačila, prala mu zube. Još hoće da ga ja kupam i perem mu kosu. Znala sam se ljutiti zbog toga što su drugi bili samostalniji, a onda sam shvatila da je on mazniji, da je tako i meni i njemu lakše i da će mi taj fizički kontakt faliti uskoro. Probaj tako da ga potičeš na samostalnost, ali da i prihvatiš kakav je.
Mi smo M. oblačili čarape valjada do punih sedam godina, i dan danas drami ako su preuske. Vezice na cipelama je naučio vezati jućer (dva mjeseca do 9 godina).
Da mu se osvetimo za tu gnjavažau upisali smo ga na hokej, te mora naučiti oblačiti kompletnu opremu potpuno sam ako želi na turnire izvan Zagreba sa klubom (tamo gdje nema mame i tate) .
Mojeg je mlađa seka sve to naučila Ona je jako spretna s tim stvarima, već s dvije i pol je mogla sam obući štrample (ne kako treba, naravno ali ih je navukla), a sinek dvije i pol godine starijeg smo još oblačili. Uglavnom kako mora biti najbolji u svemu odjednom je uložio ogroman trud da dostigne seku. Ona ga i dlalje šiša po tom pitanju, ali i on je dosegao solidno znanje oblačenja, slaganja odjeće isličnih vještina koje ga nikad ne bi zaniteresirale da može podnijeti da on nezna nešto što seka zna, a ona je njemu mala beba
Da, dio problema je i taj što se ne može obući bez greške, i onda se ljuti i neće više ni pokušati. Pokušavam mu objasniti da bez vježbe neće ni naučiti.
Kod nas je vrtić po tom pitanju odigrao veliku ulogu, jer je tamo bilo pravilo, tko se prvi obuče u pidžamu za spavanje, može birati priču koju će slušati.
Kad se tome pridoda urođena potreba "da bude prvi" (strašno je s tim opsjednut, ne znam otkud mu to, i MM i ja smo totalno nekompetitivni tipovi), i da bude "velik", s vremenom se zbilja naučio sam oblačiti, a sad i svoj krevet ujutro sam namješta
Jedino još te nesretne žnirance nikako da nauči vezivati, a kako on mora sve sam (pa tako i otkrivati toplu vodu), ne želi da mu pokažem kako se to radi.
Moj se većinom hoće oblačiti, ali ima drugih elemenata života u kojima prepoznajem svog sineka u vašim pričama.
Ja sam ponekad na debelom čudu razinom njegove emotivnosti, neopisivih emocija (nosi po dva emotikona da iskaže što osjeća i tako to)..., brzih promjena raspoloženja, dubine očajanja koja ga primi - a onda isto tako i pusti ako nađe nešto drugo za baviti se time.
Ima li takvih klinaca i kod vas?
Ima, ima... Iz duboke tuge i očajanja do cvrkutanja od sreće u 2 minute... Naravno, i obrnuto.
I A. mora biti prvi, ništa drugo nije dobro. Na cesti ne smije biti nitko ispred nas, inače ubaci u 5. brzinu dok nije prvi... Čovječe ne ljuti se ne igramo je se on, naravno, ljuti kad nije pobjednik... Ajde, živi zid igramo i tu čak prihvaća da nekad izgubi i da je to ok, pa valjda ima nade . Ali u zadnjoj partiji on mora biti pobjednik, taman igrali još 10 puta.
Mi uopće ne igramo društvene igre.
Andrej bi ih možda još i igrao, ali sam sa sobom.
Sirius, super!
Otkad smo mu počeli kupovati cipele sa žnirancima M. jednom veže, naširoko, i onda hoda ko' u klompama.
postoji li bistričke moje Montessori igraonica u zagrebu..ne vrtić-pa ako ste riješile zadatak javite....meni je matematika ko Dalmatincima snijeg...
Ivana, mislim da ne...
ako sam u krivu biti ću sretna da me netko ispravi...
kada bolje razmislim, mogu na prste jedne ruke nabrojati općenito igraonice u zagrebu...inače moj mali ne želi nogom kročiti u igraonice, totalno su mu nezanimljive...tj. mislim da ga je malo frka...no to jeveć neka druga priča )
Cure, kaj je to PCM?
Jel bih trebala staviti smajlića-koji-se srami?