Ja razmisljam kao Zoila.

Meni je cilj da potaknem moje klince da ispune svoj potencijal.

Svako dosadno pitanje moze se pretvoriti u interesantno i izazovno. Recimo, zadatak o slaganju recenica i pretvaranja ih u pitanja. Ako je to jednostavno, onda napravis izazov tako da budu recenice interesantne, znaci da imaju u njima interesantne rijeci, da sadrze razlicite vrste interpunkcije i sl. Isto tako i sa pitanjem.

Npr., umjesto da napise

Ivo ide u skolu. Tko ide u skolu?

nek napise nesto tipa

Djecak Ivo, brat od Ane i Marka, ide u treci razred osnovne skole Jordanovac u Maksimiru. Kako se zove brat od Ane i Marka i u koji razred i skolu ide?

Iz svega se moze napraviti izazov.

I nema veze sto nam se ono sto su napisali ne cini logicno ili smisleno. Njihova masta je isto vrijedna koliko i nasa.

Petra je ovaj tjedan imala za zadacu napisati pricu, s tim da je fokus bio na Pocetak-Sredinu-Zavrsetak. Pricu mozes napisati u tri recenice, ili trideset. Kako takoder rade na prosirivanju rjecnika i koristenju interesantnih rijeci u izrazavanju, kao i razlicitih oblika interpunkcije, umjesto kratke (i dosadne) pricice, ona je napisala, na nas poticaj, jednu prekrasnu, fantasticnu i bogatu pricu. Osjecala se prekrasno nakon toga, ne zato sto je napisala "dobrru" zadacu vec zato sto je nesto stvorila, imala je onaj osobni, najvazniji od svih osjecaja uspjeha.

Kod bilo kakvog ucenja, bilo to rjesavanje zadace ili neobavezno istrazivanje, taj osjecaj zadovoljstva i uspjeha kojeg osjecas kao dio svog rasta je ono sto je bitno, ne sto ce drugi misliti o tome. I ako uspijemo usaditi tu vrijednost u nasu djecu, bila ona "darovita" ili ne, dati cemo nasoj djeci kljuc do uspjeha.