Ja sam skužila da se Sven najviše na mene naljuti kad se s nekim drugim posvađa a nije u pravu. Npr. htio se igrati sa susjedovom igračkom a on mu je nije htio posuditi. Na to sam mu rekla da je vrati jer nije njegovo i nije dobio dozvolu da se s tim poigra (isto tako ako on nekome nešto ne želi posuditi, ja ga ne tjeram jer je on vlasnik toga i ima pravo sam odlučiti). Na to se zaletio na mene ljut k'o ris i htio me udariti.
To je jedna situacija, ima ih dosta. I u tim situacijama je ustvari uvijek najviše ljut na mene a ne na onoga s kojim je počeo prepirku. I skužila da se tako prema meni ponaša onda kada ne stanem uz njega. Kao da me u taj tren percipira kao izdajicu.
A što se tiče perfekcionizma, i on je takav. Dugo vremena nije htio uopće primiti olovku u ruku i crtati jer nije mogao nacrtati onako kako si je to zamislio. To ga je užasno frustriralo i baš bi počeo šiziti, i onda bi sve bacio i odjurio dalje. I inače kada mu nešto ne uspije iz prve odmah cendra i viče. Pokušavam ga smiriti tako da mu kažem da nitko ništa ne zna iz prve, da za sve što se želi postići/naučiti treba vremena, puno vježbanja i upornosti. O tome dosta pričamo nakon što se smiri. U trenucima šize ga prvo zaustavim i smireno ponavljam da se smiri, skoncentrira i ponovno pokuša polako bez divljanja. Obično mu kada me posluša i uspije bolje, i sada je najčešće dovoljno samo da mu kažem: smiri se i probaj ponovno polako.