Ja sam isto sretna što mi je sin takav kakav je. Da, s njim je bilo mnogo teže nego s prosječnom djecom, ali je isto tako više i vraćao. Sin mi je izuzetna osoba i ja se ponosim s time i sretna sam zbog toga. Kod njega je sve bilo i jest na n-tu potenciju i inteligencija i emocije i odnosi s ljudima. Posljednjih godinu dana se bacio na proučavanje odnosa među ljudima i tu ide nevjerojatno duboko i opažanja su mu vrlo suptilna. To me silno ohrabruje i uvjerava da će znati proniknuti u ljude i da neće biti površan u odnosima. Razgovori koje vodim s njim, sada skoro sedmogodišnjakom, su jedinstveni. On pokazuje emocije i razgovara sa mnom na zreliji način nego što sam doživjela od mnogih odraslih ljudi. A istovremeno je slatko i milo sedmogodišnje dijete.

Ja sam ga od prvog trenutka prihvatila takvog kakav jest, volim ga duboko i bezgranično, uživam u njemu svakog trenutka, punim plućima. Istina je da njegova osobnost korespondira s dodirnim točkama u meni i uvijek sam osjećala da je takvo zahtjevno dijete izazov koji je meni potreban. Osjećam posebnu zahvalnost Bogu zbog toga što je on moj sin, što je povjeren upravo meni.

Sretni životni put naše posebne djece po mom mišljenju leži u nama, u našem prihvaćanju njih takvih kakvi jesu, njihovih posebnosti, zahtjeva, razlika u odnosu na ostale.