Evo napokon i mene, nekoliko puta sam virila na ovaj topic, ali sam ja od onih roditelja koji što mim reče "negiram činjenicu da mi je dijete nadprosječno. Dok sam čitala postove Zdenke2 imala sam dojam da priča o mom N.
Od početka mi je zapravo jasno da je drukčiji.
Kad je imao 9 mjeseci i u parkiću jednoj mami za baby keks rekao (aja) hvala, mama je :shock: uz ono "Pa on nije kao naša djeca"(ekipa bebača iz parka).
Zapravo me pred neki dan, na neki način, na javljanje na ovaj topic potakla naša roda Iva, naši dečki su u istoj vrtićkoj grupi.
Mi nismo bili na nikakvim testiranjima, N je prilično živahan što graniči sa hiperaktivnošću, perfekcionizam je često izazivao ispade bijesa, ali smo se s vremenom i njegovom zrelošću s tim uglavnom naučili nositi.
Sad sam kao i mim u dvojbi što raditi ili ne raditi sa mojim djetetom, da li ga poticati i više nego sam traži ili samo slijediti njegov interes, odgovarati na pitanja i usmjeravati???