Zdenka, razmisli o akceleraciji i upisu u 2. razred. Ja sam bila u velikoj dvojbi što da radim s M. kad je trebala krenuti u školu. Ipak sam odlučila da sve prolazi sa svojim vršnjacima, išla je s punih 7 godina u školu zato jer je emotivno bila beba. Sad više nisam sigurna je li to bila dobra odluka ili smo ipak prvi razred trebali preskočiti. Čak mi i ona sama danas nekad prigovori što joj to nisam dala jer sam joj pričala o svojim razmišljanjima. Kaže kako se dosađivala u 1. razredu i kako nije imala osjećaj da ide u školu. Sad je za akceleraciju prekasno, a i navikla je na svoje društvo iz razreda, ali vidim da joj je ipak dosadno na satu.
Kod nas se isto radi na principu otvorenih razgovora o svemu, podaci koje joj dajem su ponekad neprimjereni njenoj dobi, ali isto kao i tvoj M. ona ne želi skraćene verzije nego zadire u bit, čačka i istražuje. Neki dan lista enciklopedije i nakon pola sata ih ljuto baci i veli da su bez veze jer u svima piše kako raste krumpir, a nju zanima kako je nastao prvi krumpir :/ .
I MM i ja sviramo cijelog života tako da je klavir stalno u kući, svira ga od 4. godine i sama kaže kako ne može zamisliti život bez njega. Glazbu, međutim, ne sluša nego samo reproducira: pjevanjem i sviranjem, a na mp3-ci sluša presnimljeni CD španjolskog i neki engleski za turiste . Onak-na glas po kući ponavlja riječi. Kad to vidim najradje bih joj maknula sve aktivnosti jer joj je dar za jezike očito ono što je kod nje najjače, ali mala ne da svoje aktivnosti i zubima se bori za svaku. Samo da je dan duži sve bi bilo u redu. Ovako mi nekad pukne srce kad vidim drugu djecu kak lutaju oko zgrade, a ona ide na klavir. No, njoj se ne luta oko zgrade i ne puca joj srce i zato stvarno nemam pojma kaj da radim. Jel zna netko nekog dobrog dječjeg psihologa? Ne za M. nego za mamu .