Evo problema s kojima se mi susrećemo:
1. kompleks boga: ja sam najbolji, najpametniji i najljepši, nitko kao ja, ne trebam pomoć jer sve mogu sam, ako se netko hoće družiti sa mnom neka dođe k meni, ja ću odlučiti što ćemo se igrati ili ne ću sudjelovati u igri... - problem u ovome je što je u većini aktivnosti zaista najbolji i što djeca prirodno među sobom rade hijerarhiju prema sposobnostima i nametljivosti. Imamo sreću što naša učiteljica to budno prati i jako lijepo usmjerava taj dio socijalizacije. Inače, on se spreman i potući da potvrdi svoje nekakvo prvenstvo. Zato sam prošle godine, kad je tek upoznavao djecu iz razreda, svako malo hodočastila pedagogici. Pokazuje znakove prezira prema „tromoj djeci“ i slabijim učenicima. „Tromi“ su mu oni koji ne sudjeluju u nadmetanjima, ali poštuje dečke koji su slabiji i nježniji, ali igraju nogomet i drugo. Dakle, sve se vrti oko nadmetanja, borbe za prvenstvo, hijerarhije. Ne pokazuje znakove empatije, osim prema djeci koju smatra prijateljima. S druge strane, puno ljubavi i nježnosti posvećuje svojim plišanim igračkama. Mislim da je to blagi zaostatak u emocionalnom razvoju, ali to je navodno normalno i nije zabrinjavajuće.
2. previsoko postavljeni kriteriji - budući da sam najpametniji, ne smije mi se dogoditi greška. Zato petica nije petica ako je u testu i jedna greška. Na svakoj bilježnici vodi statistiku koliko ima 5, 4, 3, 2, 1, +, -, „bravo“, „super“, iako ima sve 5. To znači da je pod stresom poslije svakog pismenog testa.
3. Ne zna se nositi s neuspjehom. To je posljedica ovoga prije. Neuspjeh kod njega stvara bijes i destruktivnost koju on sam niti ne može razumjeti jer njegov emocionalan razvoj ne prati ostale sposobnosti. S time smo imali velikih problema prošle godine, a sad smo tu jako napredovali, s tim da sada psuje, ali to sam primijetila i kod druge djece.
4. Ne postojanje čvrstih granica. - To je naša roditeljska odgovornost. Ovakva djeca trebaju čvrste i jasne granice. Ali mi smo obični roditelji s neobičnim djetetom i treba nam više lekcija o tome da je prečica najčešće najduži put.
Nama je, između ostalog, pomoglo ignoriranje nadarenosti. S time da smo zauzeli stav: Svaki čovjek je vrijedan sam po sebi a ne po svojim sposobnostima. Najviše vrijede postignuća koja čovjek napravi svojim trudom, strpljivošću i upornošću, a kad nešto napraviš zahvaljujući onome što ti je Bog dao, samo možeš lijepo zahvaliti Bogu na tome. Mi bismo voljeli jednako M. i da ne zna i ne može sve što zna i može, tj. ne volimo ga zato što je tako pametan, nego zbog njega samoga.
Evo, mislim da su to naši osnovni problemi. Zapravo, sad više i nisu tako aktualni jer smo u međuvremenu sve stavili više-manje pod kontrolu. I imamo super učiteljicu, koja se ne divi tome kako je on pametan, nego drži red i disciplinu u razredu.