Prije skoro 3 tjedna Patrik je dobio seku.
Dugo smo ga pripremali na nju, ne agresivno, ali smo ju često spominjali i on je sve znao i naizgled svega bio svjestan.
Otkad smo nas dvije došle doma sve je ok, on je strpljiv i čeka da prvo namirimo nju (ako se poklopi da oboje nešto trebaju istovremeno), nije ljubomoran ali niti euforičan što je beba stigla.
Problem je zapravo taj što je Patrik UŽASNO neposlušan, svojeglav, kapriciozan i cendrav, ali takav je već neko vrijeme (nije postao takav nakon rođenja bebe).
Sigurna sam da je to sve zapravo vezano uz bebu, i iako on nije ljubomoran, to je njegov način prilagodbe. I teta u vrtiću je rekla da se vidi da traži više pažnje, a mi mu je doma pokušavamo dati.
No mene muči sljedeće: Patrik mi ide na živce
Znam da mu je sad potrebna dodatna pažnja i stvarno se trudim ne baviti maličkom previše dok je on doma, što i nije problem jer je on preko dana u vrtiću a popodne najčešće ode s tatom nekam kud voli ići. No kad mi se počne inatiti i složi onaj grozan izraz lica i počne cendrati, ja samo osjetim kako mi raste tlak. On cendra za svaku sitnicu, za apsolutno sve što mu nije po volji.
A ja znam da je sada osjetljiv, ali si jednostavno ne mogu pomoći. Treba mi ogromna samokontrola da se obuzdam kad postane takav, no nažalost to mi ne uspijeva baš olako.
I onda se izderem na njega i bezobrazna sam, a kasnije me grize savjest i žao mi je toliko da bih lupala glavom o zid.
Ima li netko sličnih iskustava? Kad ta faza prolazi (i njegova i moja)?
Hvala