aaaaa,curke
,hvala vam puno....
žao mi je ali za sada još samo preko pp pišem sa curkama koje mi se javljaju,a budemo jednom nastavili i ovdje za pomoć drugima....
za sada još nije vrijeme....
 |
|||
|
|
|||
aaaaa
žao mi je ali za sada još samo preko pp pišem sa curkama koje mi se javljaju,a budemo jednom nastavili i ovdje za pomoć drugima....
za sada još nije vrijeme....
trebala bih vaš savjet. zanima me da li su ovo posljedice stresa, ppd i da li će proći samo od sebe. porod mi je bio dosta težak, boravak u bolnici stresan. kad sam došla kući katastofa. beba je imala jake grčeve, stalno je sisao. nitko nije imao razumjevanja za mene. prijatelja od jednom niotkud. svekrva me salijetala, dosađivala mi. mm se nije zauzimao za mene. plakala sam često. taj se plač sad pretvorio u bijes. desili su se još neki veliki problemi sa svekrvom koji su lebdili u zraku 2 mjeseca, mm ih se nije potrudio rješiti. ja sam plakala, pokušavala razgovarati. sad sam se nekako ogradila od svega mm joj je objasnio da ne dolazi često, ne javljam se na tel. kad ona zove. ali sam dobila stomačnu nervozu, čestu vrtoglavicu, nemogu pričat s nikim sve me iritira i zamara, kosa mi je počela jako ispadati, osjećam neko stezanje u grlu. s m nemam nikakav odnos.
šta bi mi savjetovali na to
lejla22, ja sam sebi već malo naporna jer svima isto pišem, a i tebi moram isto- odi malo van, prošetaj, ako imaš kome ostaviti bebu na sat- dva
odi kod neke prijateljice, javi se ljudima koje nisi dugo čula , probaj čim više spavati, počni misliti malo i na sebe
popričaj s mužem, reci mu šta te muči, odite vas dvoje negdje, posek.ajte se...
ako to potraje duže od dva tjedna, javi se psihijatru, po mogućnosti privatnom....vidi sve što sam pisala ranije i na pdf idu li vam na živce
i sretno ti
pitaj sve što trebaš, ima tu puno bistrih glavica
lejla, najgore od svega je da se zatvoriš u kuću i otuđiš od onih kojima je do tebe stalo.
pomoć trebaš tražiti, neće doći sama od sebe.
za početak je potraži u nekome tko te je spreman saslušati bez pametovanja.
japanka pametno zbori.
tebi jedan veliki
hvala na savjetima. probat ću pa ćemo vidjeti
Podižem malo temu.
Nakon današnjeg telefonskog razgovora, psiholog je zaključio da najvjerojatnije imam ppd. Sutra idem na razgovor u 4 oka i najvjerojatnije ću dobiti terapiju.
Molim sve one koje su to prošle, koje su spremne podijeliti svoja iskustva da mi se jave. Podrška i razumijevanje su mi prijeko potrebni.
Imam podršku okoline, ali mi treba netko tko razumije o čemu pričam.
MOLIM VAS!!!
ja ti se javim na pp...
nisam prošla...
tj prolazim ja svašta...ali nisam gotova
ja sam imala (e sad ne znam više točno da li se baš radilo o ppd-u ili zakašnjelom baby blues-u). U svakom slučaju moji osjećaji su bili da bi najrađe ostala u krevetu i spavala i spavala i ne dizala se. Nije mi se dalo niti tuširati, ma ništa (jedino sam jesti mogla - čudo jedno). E da, bilo je čak i nekoliko situacija kada sam pomislila da bi bilo bolje da sam umrla tijekom poroda, ali eto danas sam dobro i sama sam se izvukla iz toga. Sad, koliko sam o tome čitala, postoje različiti stupnjevi i najbolje bi bilo potražiti pomoć specijaliste. Mislim da si na dobrom putu, trebaš samo znati da je najvažnije priznati sebi i drugima da se nekaj dešava i potražiti pomoć, da se toga ne trebaš sramiti i da je jako važna podrška okoline. A evo ti od mene i jedan
Elin, hvala ti na podršci.
Eto, dopisujem se s curama na pp i to mi toliko znači. Okolina me podržava, razumije, pomažu (hvala vam svima od srca). Javljat ću se i dalje, razgovor, makar i ovaj virtualni, liječi dušu. O tome treba govoriti otvoreno i to je već pola terapije. Barem meni pomaže. Nakon što "izgnjavim" svoje bližnje, nekako mi je bolje i lakše se nosim s tim.
Straško
ja sam se iščupala nekako iz svega. sama nisam tražila stručnu pomoć. najviše mi je pomogla knjiga Moć sadašnjeg trenutka mislim da je ima za skinit na inetrenetu. pa ko ima volje za čitanje neka proba, mene je oduševila.
Elin,
Kak si se izvukla, koliko dugo je trajalo? Kad je zapravo počelo? Meni kad je D. imao 6 tjedana.
Jučer sam bila na savjetovanju, dijagnosticirana mi je ppd. Dobila sam tablete za spavanje (ne znam kad sam zadnji put spavala), koje moram piti tjedan dana dok organizam ponovno ne stekne naviku spavanja. Zatim hrpu vitamina i minerala jer sam u svega par tjedana poslije poroda izgubila 13 kg zbog izostanka apetita. I antidepresiv.
Problem je tu, suočila sam se s njim i sad hrabro u nove pobjede, bolje dane.
Ovu noć sam po prvi puta spavala u dva navrata po 3 i 4 sata. Odmah mi je nekako lakše.
Trenutno sam u nekoj "ravnoj" fazi. Oribala sam stan, opeglala veš, obavila sve jutarnje aktivnosti i sad idem kod svojh, možda me to malo podigne.
Jedva čekam da se izliječi to moje razdoblje života, da budem ona stara.
Strpljen-spašen!
A joj, ja sam opet koma. Svaki dan isti scenarij. Prošlu noć opet nisam spavala, unatoč popijenim tabletama. Tako se teško nosim s tim. Muž vodi brigu oko maloga, ja nemam snage, ni volje, ne mogu ga ni na ruke primiti
Straško, ovak ti je to bilo kod mene:
rodila sam 04.06.2007. i sve je bilo o.k. dok 10.06.2007. nisam dobila visoku temperaturu i završila nazad u bolnici. Dijagnoza: postporođajna groznica.
Počelo je zapravo u bolnici: 10.06.2007. sam u bolnici provela plačući od 4 ujutro do ponoći. Idući dan sam se digla i nastavila plakati. Ušla je sestra i zabrinuto pitala da li hoću da mi dade nekaj za smirenje, odbila sam. Onda je za vrijeme ručka došla k meni teta koja dijeli kopu i zabrinuto me pitala zašto ne jedem, a ja nisam mogla niti dan prije niti taj dan i rekla sam joj da ne mogu. Do kraja boravka u bolnici stanje mi se popravilo zahvaljujući sestrama gin I na SD posebice sestri Oliveri koja je fakat duhovita, tako da sam se sa njima nasmijala, što mi je jako pomoglo, pa sam iz bolnice izašla kakvog-takvog dobrog stanja duha.
Kad sam došla doma krenulo je sve opet nizbrdo. Mala nije htjela jesti i stalno je plakala, a ja sam počela plakati i govoriti da će mi umrijeti moja ptičica (tako sam ju zvala). Na kraju nisam izdržala i otišla sam na Šalatu (to je bilo 1 tjedan nakon što sam se ja vratila iz bolnice) - tamo je maloj dijagnosticiran UI i zadržana je u bolnici. Tu sam noć provela plačući i nespravajući, iduće sam jutro došla odmah u bolnicu i posjet sam provela gušeći se u suzama i cijeli taj dan isto. Nakon toga sam se smirila, ali nisam pričala - bila sam tužna. Kad je mala izašla 1 tjedan nakon toga iz bolnice, opet sam bila o.k., ali sam dobila visoku temperaturu i opet tarapana. Dijagnoza: nespecifična upala pluća. Mjerila sam tremperaturu po 10 puta na dan, bojala se sepse i malo sam spavala.
Kada je mala završila po drugi put sa UI u bolnici (imala je 2 mjeseca) ja sam mislila da ću izgubiti pamet. Nisam za ništa znala, sve je bilo nerealno, samo sam sjedila uz njezin krevetić i plakala, skuhala bi si kavu i nisam primijetila da bi u šalicu od 1 dcl ulila litru mlijeka, a onda bi ga tako ostavila razlivenog na podu. Išla sam uokolo kao zombi, bol je bila prevelika i prevladavala je sve osjećaje. Bila je samo jedna velika, neizdrživa bol i sjećam se da sam si ponavljala: Toliko ima dana u Boga i svi su bolni.
Kad je mala izašla iz bolnice neko je vrijeme opet bilo o.k. dok me ne bi uhvatili strahovi, mjerenje temperature po 10 puta na dan, stajanje iznad njenog krevetića i gledala bi ju da li diše po cijelu noć itd.
Osjećala sam se ništavo, kao da ne postojim - čudan neki osjećaj, kao da se sve nekaj dešava oko tebe i ti sad to gledaš kao neki film, ali ne sudjeluješ. Plakala sam kriomice. Bilo je dana kada mi se nije dalo niti dići iz kreveta, niti istuširati, ma ništa. Jedino je u svemu tome ona bila stvarna, nju sam obožavala od trenutka kada se rodila, ali sam se bojala da ponovno ne dobije UI.
Sve ti to dolazi u valovima, ima nekih dana kada je o.k., a onda opet drugih kada te poklopi - osjećaš se kao mačka stjerana u kut i najrađe bi skočila na strop.
Ali prođe, zapamti to prođe i tebi će isto proći i biti će bolje i biti ćeš ona stara. Daj si vremena i sve polako. Pokušaj udovoljiti sebi - skuhaj si nekaj fino, prošetaj s djetetom, odi si kupiti nekaj, posudi si neki film i pogledaj ga - napravi za sebe nekaj kaj voliš. Ponavljam ti, sve to prođe i sve dođe na svoje mjesto.
elin
daelin prvotno napisa
baš tako
ja najviše osjećam prazninu
mjesecima je bilo-neosjećam ništa,prema nikome
svi samo traže nešto od mene,očekuju,uzimaju,podrazumijevaju.....
a ja se vrtim ko na centrifugi....
iscrpljena,prazna,jadna
još ne idem van,još se ne smijem,dobri dani-loši dani su oko 50%-50%
možda opet požalim jer se otvaram,pa me nečiji nož dočeka....
ali vidim da puno cura traži koju riječ....a ja ih razumijem...
hvala svima s kojima uz pp
moram reći.....
(ja još ne razumijem šta je "ta" osoba mislila....
da će moja depresija prestat, mama i ja se zagrliti i čarolijom sve se izliječiti i onda ćemo doć njoj i klanjat joj se jer nas je spasila???
-previše filmova ,previše fimova....)
btw-moja mama je znala jer sam pričala i sa njom i sa tatom...kada mi je bilo najgore,prvih par mjeseci....da,vjerovala ili ne,ja pričam sa mamom,
ali se sve lijepo smirilo,prihvatili su da sam "drugačija",ali da ide na bolje.....a sada me opet pozivi izluđuju,pa panika ako se na javim na mob ili telefon.... :/
mrzim to,jer sve je to već bilo iza mene, sve je to prestalo....a sada me opet uza sve druge probleme još ovo guši....ponovno i ponovno....kopanje po MOJOJ rani
mama mi je rekla-tina,nije ona mislila ništa loše,htjela je pomoći.....blabla....
aha,a zašto je nakon svega ona uvrijeđena....
dovoljno je da kaže oprosti,ja BI prešla preko svega i nikada spomenula,
ali.....
"moglo bi bit da je lakše umrit nego ljudima reć oprosti...."
ribica-tina
I još bi nešto htjela reći: ovo kaj sam ja napravila - sama se nosila sa svime time, nisam dobro napravila jer moglo je biti čupavo. Ispalo je dobro, ali moglo je biti grdo. To vam je kao ono kad gledate na tv-u kad izvode vratolomije, pa kažu "nemojte ovo pokušavati kod kuće". Dakle, ovo kaj sam ja napravila (sama se nosila sa ppd-om) nemojte pokušavati sami, potražite stručnu pomoć. Jer dobro veli ribica-tina, nije to zagrliti ćeš se sa nekim bliskim i sve će nestati kao odneseno čarobnim štapićem, to je proces u kojem si malo dobro, malo loše. Ali opet velim, prođe to i vratiš se u normalu. Koliko dugo, ne znam, svi smo mi različiti, pa valjda i svako to prođe u nekom svom vremenu.
Pusa svim bojovnicima na ovom pdf-u od mene.
Jabučarko moja puno hvala. Kad idemo u Jabuku?elin
Eto i mene nakon još jedne neprospavane noći. Ne znam dal sam živčana, bijesna zbog toga.
Znam je da je prošlo tek 7 dana od početka terapije i da ne ide to tako lako, pucneš prstima i gotovo. Sa bezvoljnošću, tupošću sam se nekako saživjela jer znam da treba proći vremena da lijek počne djelovati.
A kaj je sa spavanjem? Zar ti lijekovi ne bi trebali djelovati odmah ili se varam!? U tih tjedan dana tri puta mi je promijenjena terapija za spavanje i ja sam već luda. ZAŠTO ne mogu spavati??? Oči ne mogu držati otvorene kako sam umorna, ali zaspati nikako.
Srećom pa mi je mama na godišnjem pa je totalno preuzela brigu oko maloga, ja uskačem tu i tam kad imam snage, a to je tako žalosno
Jel ima netko da je imao takvih problema sa spavanjem? Meni je sve od toga i krenulo. Nespavanje, umor, iscrpljenost, bezvoljnost....tako se redalo jedno za drugim.
Tješim se, sve će proći, doći na svoje, samo mi treba snage, strpljenja...
ja sam ti imala problema sa spavnjem jako dugo nakon poroda. Znaš ono kad ti patronažna veli da se spavaš kad spava i dijete
a joj straško, baš se mučiš
Meni je ovakva situacija kao što je sada tebi bila u trudnoći nažalost
Apsolutno nespavanje, kod doktora, terapija, pa se mučim, pa popijem lijek, pa grižnja savijest jer to šteti bebi, pa opet nespavanje.... i tako u krug tjednima, mjesecima.... Užas
Ali
kad sam rodila sve je bilo ok
Je bilo nekako napeto, tjeskobno i osjećala sam se na rubu snaga ali sam bila sretna što imam svoju bebicu i što je zdrava
Ali trebalo je oko 6 mjeseci da osjetim kako se hormonalno, emocionalno i duhovno vraćam u neko normalno stanje
Ne mogu ti puno pomoći jer mi se čini da ne prolazimo isto ali znam da je antidepresivu potrebno 10-14 dana da počne djelovati.
Dakle još samo malo izdrži a onda će ti postati lakše kad ti se kemija opet uravnoteži, ~~~~~~~~~~~ vibram da bude tako
U međuvremenu pij željezo (jedi puno crvenog mesa, puuuno cikle) i dodatno B VITAMIN. On pomaže povratku apetita i obnavlja živčani sustav
Sretno i drž se
da, vidiš, dobro veli Majuška, ja sam nakon poroda bila jako anemična, hemoglobin 74. Čitala da anemija izaziva depresije i glavobolje, tak da uzrok može biti i čisto fizičke prirode. Pila sam Ferrum, a nakon toga i onaj sok za dojilje u kojem ima dodatak željeza. Zapravo, kada malo bolje razmislim, više-manje mi se stanje vratilo u normalu kad je hemoblobin u krvi izmjeren 137, tak da... ne znam, ali eto mogle bi te depresije biti i od toga.U međuvremenu pij željezo (jedi puno crvenog mesa, puuuno cikle) i dodatno B VITAMIN. On pomaže povratku apetita i obnavlja živčani sustav
Sretno i drž se
Elin, Majuška
Pijem minerale po koje je MM išao u Sloveniju jer ih kod nas nema. Rečeno mi je da nastavim piti Pregnital, ali mislim da ću se prebaciti na B vitamin. Sad sam kod mame, pa je svaki dan svježe skuhano, pijem puno limunade. Spremna sam sve samo da se vratim na ono staro.
Najgora su mi jutra jer nakon neprospavane noći nemam snage ustati, ništa...popodne mi bude ok, uvijek idemo u šetnju, razgovaramo i nekako mi je lakše, bolje se osjećam....ali ta noć i jutro
Pusa svima i hrabro u nove pobjede, bolje sutra!
Samo ponosno javljam da sam zadnja dva dana spavala :D
Nakon 5 tjedana borbe s nesanicom, eto, ja sam konačno spavala.
Osjećam se da bih mogla planine rušiti!!!
Odlično Straško! :D
:D :D :D
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom