Nema te emocije koja će me "natjerati" da nekoga volim ili ne volim. U društvu se uvriježilo mišljenje da je ljubav emocija zato i dolazi do raskola među obiteljima. Kao da je dovoljno reći "osjećam ljubav", a ne usitinu "ljubiti".
 |
|||
|
|
|||
Nema te emocije koja će me "natjerati" da nekoga volim ili ne volim. U društvu se uvriježilo mišljenje da je ljubav emocija zato i dolazi do raskola među obiteljima. Kao da je dovoljno reći "osjećam ljubav", a ne usitinu "ljubiti".
Anita, hvala ti na tvojem iskustvu..
Ja imam isti-slični problem već 6 dana od poroda, uz dodatak osjećaja krivnje prema mojoj starijoj curici, kako sam joj to mogla učiniti..
Da me sada s još nekim mora dijeliti i da nemože uživati u svoj našoj ljubavi samo za sebe.
I čini mi se da onda tim svojim emocijama tumačim i njeno ponašanje, a kad se možda pritisnem biti realnija i ne raditi dramu, onda mi se učini da ona ustvari jako dobro podnosi novu situaciju i da je to projekcija mojih misli.
Stvarno se nadam da će sve doći na svoje, možda kad opet krenemo same, sad nas 3 curke i pas, u svakodnevicu, park, šoping i sve...
Jao baš to sve zna boliti...ali valjda stvarno narasteš sa svakim iskustvom..a valjda još i baby blues..
Anita, dirnuta sam tvojom iskrenošću. Post je prekrasan...
Joooj tema je...ono...
Zene drage imam sincica od 19 mjeseci a trudna sam evo 14. sedmicu...Citam ovo i suze mi frcaju sto od tuge, sto od smijeha, sto od...ko zna cega...
Bilo mi je mnoooogo smijesno kada ste opisivale tu iznenadnu zaprepastenost dimenzijama starije djece...kako su ogromna i to...a znate zasto? Jer se meni poslije poroda upravo to isto desilo sa muzem!
) izgledao mi je kao dzin- u najmanju ruku...I to je trajalo daaaanima. Nisam mogla ni da zamislim kako je to maziti ga...milovati po glavi...onolikoj
Smijesno mi je....ali fakat sam se da prostite usrala od treme...kako ce moj srcan prihvatiti bracu ili seku i sto je jos vaznije kako cu JA sve to prihvatiti. Mnogo mi je vazno da se niko ne osjeca zapostavljeno...jer ja cesto u zivotu jesam...
Trudicu se da me ona famozna recenica "ljubav se ne dijeli - ljubav se mnozi" drzi do kraja...
trudna sam 7tj,a David ima sada 11,5mj..i več me sada hvata taj strah...da neču voljet svog štrumfeka istim intezitetom kao sada....svakim danom mi je sve veči i veči....uživam u svakom njegovom koraku,osmjehu..ali bojim se da to ne nestane....učim ga od samog početka da je u b uši braco ili seka..da se i on privikne na to...ali kako da sebe natjeram da nestane taj strah...neželim da osjeti to..ma neželim da mi se to uopče dogodi....
Ovo je doista predivna i iskrena tema.
Meni se to dogodilo nakon što sam rodila Ledu. Eugen mi je najedanput postao velik, ogroman, a imao je samo 4 godine. Nebih možda rekla da sam ga voljela manje, nego odjednom on je postao stariji brat i više nisam imala vremena za neke njegove mušice kao prije, jer mi se činio dovoljno velik da sam može shvatiti i raditi neke stvari, moram priznati da sam puno puta u tome čak i pretjerala, jer smo od njega očekivali neke stvari koje prije nismo i sasvim normalno da je to kod njega razvilo određeni bunt.
Dugo mi je trebalo da se skuliram, a najviše mi je pomoglo moje sječanje. Ja sam starija sestra i uvjek kad je E nemoguć sjetim se kako je bilo meni kad sam dobila brata i koja je to bila promjena u mome životu. Više ništa nije bilo kao prije.
Kad se rodio Oskar desilo mi se suprotno. Imam želju zaštititi Ledu što više mogu, jer je još tako mala (fizički mi se i ona odjednom počela činiti velika, kao da je preko noći narasla za duplo), a na neki način je već izgubila dio pažnje koji joj je neophodno potreban.
Rođenjem djeteta ljubav se duplicira, ali na žalost pažnja koju im posvečujemo se smanjuje na neki način, jer nemogu biti na tri strane odjednom. Fizički nemoguče, ali zato imaju jedni druge, a imaju i roditelje, po meni su zato bogatiji, a i brže će postati samostalniji, jer moraju, a moja neizmjerna ljubav i pažnja su uvijek tu.
Čitam ova vaša životna iskustva i tako se osjeti jedno razumijevanje, utješno djelujete.. Iako ne mogu potpuno razumjet vaše osjećaje za prvo dijete nakon rođenja drugog jer sam ja tek rodila prvo, osjećam da nas povezuje nešto što je očito izvan naše moći da to kontroliramo.. Drago mi je i jako je utješno što vam se ljubav prema prvoj djeci s vremenom vratila, to i meni daje nadu da sam normalna, da nisam izrod, a tako se osjećam. Rodila sam prije 26 dana, dugo željenu bebu, voljenu još u trbuhu, nestrpljivo čekanu 4 godine..a sad..kad sam je konačno dobila - osjećam se loše, tužna sam, uplašena, poželim da je sve ko prije kad još nisam bila mama, strah me takve odgovornosti, osjećam se izoliranom od cijelog svijeta jer sam stalno doma s bebom, a on je tako mali, bespomoćan, prekrasan i srce me boli kad osjetim da u meni još nema onoliko ljubavi prema tom malom stvorenju koliko sam ja očekivala da će biti
..
Moram reći da sam naprosto oduševljena iskrenošću. Za sada imam samo jednog malog dečka ali se nadam još kojem bebaču. Drago mi je što ste podjelile svoje osjećaje jer ono što me frapira je kada neke mame pitam za savjet moram primjetiti da su rijetko iskrene.
Sve skupa divno, divno
... ovim postom kola ljubav, idem sada obrisati razmazanu šminku
Hvala Anita...
Ovo mi je bolna tema...i svjeza.. Rodila prije 5 dana drugog djecaka... Odjednom imam jako malo strpljenja za starijeg koji ima 8 godina... I vidim da on to osjeca.. Kako pomoci sebi i njemu koji je bio 8 godina jedinac!
ja sam sad presretna sta sam nasla ovu temu !!!! hvala vam hvala vam !!!!! bojala sam se uzasno nije mi jasno bilo sta mi se dogada pekla me savjest i jos me pece,,,moje stanje jos traje , ali nakon sta sam ovo sve procitala lakse mi je !!!!
evo moja druga bebica ima danas 20 dana a curica 5 ipo god,,,uhh kad je dosla u rodiliste u posjetu meni i braci ja sam dozivila sok ,,,kolika je ovo kolike su joj oci a ruke a noge ........i to jos traje !jos je gledam u cudu! pa u 1 dan nisam mogla zaboravit kako izgleda pa nisam se u 1 dan mogla toliko na malu bebu naviknit da mi je ona sad cudna ,,,sad se lagano navikavam a cini mi se da ce proces dugo trajat, a tek ova griznja savjesti sta joj se nemogu u potpunosti posvetit uzasno me rastuzuje prve sam dane plakala sad idem na bolje ,,,bojala sam se sta mi se dogada ali vidim da nisam jedina i da je to normalno i sad ce mi bit puno lakse to sve prihvatit, hvala vam svima od srca !
odličan post pun roditeljske stvarnosti
Kod mene stariji kad se rodila mala princeza imao je 3 godine, sad kako mu se bliži 4 rođendan polako dolazim u ravnotežu no iskreno mislim da ću tek kad oboje krenu u vrtić i budu mogli raspravljati o tome što sve neće i što bi sve htjeli doći na istu razinu... ovako su njihove potrebe tako različite a samim tim i moj a i suprugov odnos prema njima...
Sad smo u fazi "malog puberteta"i pelena, dojenja i ostalih prvih uspjeha
predivna tema.
6,5godina razlike. Sve sam doživela i dete džina i grižu savesti, a stariju i dalje puca ljubomora, po potrebi, a ja mislim da je nepravda na strani male, jer je sve prilagodjeno starijoj, ona je ko nekakav prilepak, ali srećom ne buni se, samo da je ne zaboravimo.
Još traje..
Stariji je ljubomoran (8), i igra se s nama opako. Zato je i sve podređeno njemu. Mlađi (7 mj!)... Ko da ga nema. Miran, ne traži ništa posebno za sebe osim hrane, pića etc. i tu i tamo malo pažnje.
meni je termin za 2,5 mj, a stariji će imati manje od 3 g....
mene pak muči hoću moći voljeti malu kao njega...ipak je on kao mali čovjek, sve se možeš s njim sporazumjeti dogovoriti...
naravno da oćeš. kod nas je razlika 5 god. kad se sitim prvog osjećala sam euforiju i nisam mogla virovat da takva ljubav postoji. a sad s njom je nekako zrelije i nije euforija nego neizmjerna sreća pogotovo kad ih vidim zajedno. a njemu sam objasnila da je sestrica donjela još vriću ljubavi sa sobom kad se rodila pa je to njemu strašno zabavno.Leni prvotno napisa
meni će razlika biti 6 godina i ne mogu si uopće zamisliti što možemo očekivati!
bit će vam genijalno
Meni se dogodilo isto kao Aniti...jedan dan jedva ostavljam 1., on mi je sve, puni me energijom, nakon 5 dana izbivanja sve se promjenilo, sve je drugačije, on je drugačiji, a nisam ni sama sa sobom načistu bila što se to promjenilo, zašto i kako i jel normlano...bila sam ljuta sama na sebe, živčana zbog toga, kao da sam izgubila onu neku čarobnu sponu koja me povezivala sa 1.
Sa vremenom se sve vratilo, ja sam bila durgačija, trebalo je posložiti sve kockice...obožavam obojicu (taj se osjećaj nikada nije promjenio) i stoji ono ljubav je jedino što se množi kada se dijeli...
Žao mi je što ovu temu nisam vidjela ranije, tek nakon tjedan-dva sam shvatila što se događa, ja živčana da nisam ni sama znala zbog čega a u tom periodu sam svoju živčanost prenosila na 1.
Neznam koliko hormoni utječu na to...da pažnja, briga budu usmjereni na novu bebu, miris bebe....ma neznam ni objasniti to rječima
Istina da su oni 2 različita svijeta, i da svaki traži svoj pristup.
Bilo me u početku strah 3. bebe (ja bi htjela još bar jedno) jer kako ću sa svim emocijama....sad kad sam sama sa sobom načistu više nema straha...
nemogu ni ja, razlika će biti 4,5 godine. Ali lakše mi je kad vidim koliko se E. raduje i isčekuje malog bracu, to mi daje neki mir i znam da će sve biti ok
E jesam se sad rascmizdrila, a još ni ne planiram drugo.
Baš zbog toga.
Gdje će ovo moje malo kad dođe drugo dijete?
A da mi se dogodi nešto kao Aniti i još kojoj mami na topiku, uh.
Mislim da ću morati odrasti u glavi. Ma, znam da to nema veze s glavom..., ali, uh, teško...
teški su to osjecaji, a nemas kome reci jer ne mogu razumijeti, pa se tu dok citam vase postove osjecam bolje. stalno imam osjecaj da zanemarujem starijeg sina, koji je do dana rodjenja mog drugog djeteta bio sav moj svijet, sad prvog sina vidim velikog, dugog..deckic ukratko, nije vise mala beba, vjerovatno odavno, ali meni je bio. znam da ce proci, samo se nadam da ce to biti sto prije
jako iskreni postovi!!! super curke!
iskreno se nadam da me neće obuzeti takvi osjećaji,ali vidjet ćemo javim vam za 6 tjedana
Moja L. se jako veseli braci, evo sad pred spavanje je došla do mene, i kaže "Mama, idem mazit bjacu Fjanka (bracu Franka)" i pomazila moj trbuh, ja se istopila.
jedino što sam jako umorna u zadnje vrijeme,al to je za neki drugi topic.
Nakon ove teme sa strahom sam cekala drugog sina. Pa eto sad, kad sam nepuna 4 tjedna mama po drugi put da prenesem svoj dojam. Na samom porodu isto ko i sa Svenom, nevjerica da je tu, da sam rodila, da mi je u zagrljaju. Prvi put kad mi je Sven dosao u posjet potpuno sam se slomila u onom hodniku, rasplakala sam se kao nikad u zivotu, nedostajao mi je uzasno, sva ta 4 dana u bolnici nisam smjela ni pomislit na njega a kamoli ga spomenut a da se ne rasplacem. Kad smo dosli doma opet sam stano plakala zbog hormona, emocija i svega sto se skupilo. Sven mi je i dalje bio br. 1, bio je i dalje moja beba iako ce uskoro 4 godine. Tek navecer, kad smo legli spavat, Svenu sam okrenula leda dok je Dorian dojio, kad je mali zaspao okrenula sam se k Svenu i imala sta vidjet. Bio je OGROMAN! Kao da mu je glava narasla 4 puta! Odjednom! To vise nije bio Sven! Uzasan trenutak! Gledam ga, mazim ga al kao da ga ne prepoznajem. I moram priznat da me jos uvijek ponekad sokira veicina njegove glave. Nista drugo, samo me ta glava fascinira. I uzasno mi je tezak, ne mogu ga vise dignut a dizala sam ga bez problema i u trudnoci. Sto se tice emotivnog dijela mislim da je Dorian zakinut, nisam njime opcinjena kao sto sam bila Svenom. Nemam onaj osjecaj zaljubljivanja svaki dan sve vise. Mislim, predivan je meni Dorian, obozavam ga, ali nije isto ko s prvim. Mozda i to dode s vremenom. Zasad ja i Sven imamo isti odnos, nazalost jos u trudnoci smo se malo udaljili jer ja nisam fizicki mogla ispunjavati sve njegove zelje a sad ne mogu zbog bebe ali kad mu treba utjeha ja sam mu na prvom mjestu. Dorian kao da je oduvijek tu, nije unio preveliku promjenu u nas zivot, jel to zbog mog flegma stava ili neceg drugog, ne znam, ali pase mi ovako.
Ono sto je definitivno, nema sanse da kazem kojeg volim vise, oni zauzimaju identicni dio mog srca i to je tako jos otkad sam bila trudna. Zeljela sam drugo dijete jer mi je nesto nedostajalo, bas sam imala mjesto za jos jedno malo bice i sad sam potpuno ispunjena.
[QUOTE=koksy;1945537]Nakon ove teme sa strahom sam cekala drugog sina. Pa eto sad, kad sam nepuna 4 tjedna mama po drugi put da prenesem svoj dojam. Na samom porodu isto ko i sa Svenom, nevjerica da je tu, da sam rodila, da mi je u zagrljaju. Prvi put kad mi je Sven dosao u posjet potpuno sam se slomila u onom hodniku, rasplakala sam se kao nikad u zivotu, nedostajao mi je uzasno, sva ta 4 dana u bolnici nisam smjela ni pomislit na njega a kamoli ga spomenut a da se ne rasplacem. Kad smo dosli doma opet sam stano plakala zbog hormona, emocija i svega sto se skupilo. Sven mi je i dalje bio br. 1, bio je i dalje moja beba iako ce uskoro 4 godine. Tek navecer, kad smo legli spavat, Svenu sam okrenula leda dok je Dorian dojio, kad je mali zaspao okrenula sam se k Svenu i imala sta vidjet. Bio je OGROMAN! Kao da mu je glava narasla 4 puta! Odjednom! To vise nije bio Sven! Uzasan trenutak! Gledam ga, mazim ga al kao da ga ne prepoznajem. I moram priznat da me jos uvijek ponekad sokira veicina njegove glave. Nista drugo, samo me ta glava fascinira. I uzasno mi je tezak, ne mogu ga vise dignut a dizala sam ga bez problema i u trudnoci. Sto se tice emotivnog dijela mislim da je Dorian zakinut, nisam njime opcinjena kao sto sam bila Svenom. Nemam onaj osjecaj zaljubljivanja svaki dan sve vise. Mislim, predivan je meni Dorian, obozavam ga, ali nije isto ko s prvim. Mozda i to dode s vremenom. Zasad ja i Sven imamo isti odnos, nazalost jos u trudnoci smo se malo udaljili jer ja nisam fizicki mogla ispunjavati sve njegove zelje a sad ne mogu zbog bebe ali kad mu treba utjeha ja sam mu na prvom mjestu. Dorian kao da je oduvijek tu, nije unio preveliku promjenu u nas zivot, jel to zbog mog flegma stava ili neceg drugog, ne znam, ali pase mi ovako.
Ono sto je definitivno, nema sanse da kazem kojeg volim vise, oni zauzimaju identicni dio mog srca i to je tako jos otkad sam bila trudna. UOTE]
baš to se i meni dogodilo, potpuno isto.
ali mogu ti reci s oklaksanjem da stvari s vremenom dodju na svoje. kod mene je sada tako, 2 i pol mj od rodjenja male, sve ok. ali dok je trajao taj osjecaj osjecala sam se tuznoooo..ali je proslo
sam znala da je to normalno i valjda prirodno.
Mene su emocije nakon prvog i drugog prale vrlo jako, ali kod drugog je bila malena i sve ovo ostalo....
I sad plačem i to jako, kad se svega sjetim i vjerovatno ću tek sad sa ovim saznanjima pokušati 'oprostiti' sebi te svoje osjećaje...
jer u dubini duše nikad nisam zaboravila taj prvi period nakon poroda.
Da, ljubav se stvarno množi i jednostavno je beskonačna
joj Koksy, rascmoljila si me, ali i nasmijala, s tom glavom
Ja sam rodila prije 2 tjedna, drugog sinčića. Prvi je sada 2,5 godine star, i do sada je bio sve moje, uživala sam u svakom trenutku s njim, imala energije za igru, strpljenja za normalne dječje ispade. sada kad imam još jedno dijete, novorođenče ovisno o meni, ja odjednom nemam strpljenja i dovoljno ljubavi za starijeg, živčanim na svaku njegovu riječ maltene, vičem na njega, ma strašno
moja druga bebica ima danas 11 mjeseci, i napokon je sve ok. vec je neko vrijeme ok. sad se igraju skupa i dobro je. kad manja beba postaje manje ovisna o mami onda napokon mozemo se poceti opet intenzivnije baviti starijim djetetom. nije lako za nas mame ali prodje...pa kad starije djete nasmije manju bebu..nema ljepseg
Joj, draga, proći će...Ne mogu razgovarati, na poslu sam.
Samo ti šaljem zagrljaj
V&N, iz danasnje perspektive, meni se ipak cini da je to baby blues u pitanju. Mozda ne bi bilo lose popricati s nekin strucnim, znam da bih ja danas, s ovim iskustvom koje sad imam, potrazila pomoc.
V&NMama isto mi je bilo , grozno sam se osječala...sad bebica ima 3 mjeseca i mogu reć da su se osjećaji vratili na svoje. isto mi je prolazilo kroz glavu jel mi ovo trebalo. ostavi bebu doma na kratko a sa starijim radi nešto, povezat ćeš se opet. ja bi otišla u dućan solo sa starijom do dućana, odvela je u vrtić (makar ju je MM vodio uvijek) i baš mi je to pomoglo.
i ova tema mi je bila spas...
Posljednje uređivanje od emanina : 09.05.2012. at 20:53
V&NMama - i meni je bilo slično, i da odmah napišem - prošlo je!
Što je najgore, ja čak i nisam toliko bilo svjesna toga, sve dok mi MM nije skrenuo pažnju što radim. Tada sam počela obraćati pažnju malo više kako reagiram na kćer (moje starije dijete) i svjesno se odmaknuti od situacije kada osjetim napetost. Čini mi se da je ona bila laka meta za ispuhivanje moje nervoze. Strašno! Znala sam dugo po noći biti budna kada bi ona, MM i maleni zaspali i ležati pored nje, gladiti joj kosicu i ljubiti ju, gutajući suze. Ma užas, teško mi je i sada, dok ovo pišem.
U svakom slučaju, protekom vremena i uz određeni trud koji sam svjesno uložila je nekako postalo bolje. Sad vičem na oboje!
Želim ti puno strpljenja jer ti je beba još jako mala no nadam se da ćeš uskoro i ti osjetiti pomake na bolje!
V&NMama,
nadam se da će to ružno razdoblje brzo proći i da ćeš ponovo biti povezana sa svojim sinčićem
uh, opet sam se rasplakala jer se ne mogu staviti u tu situaciju
enchi i ostale
ja sam hvala Bogu bolje, bolje je postalo čim sam osvijestila si da imam problem. i jučer i prekjučer sam otišla van sa svojim sinčićem kad je beba spavala, prošetali smo, pričali, mazim ga kad god stignem.. i osjećam se bolje, a i on, sigurna sam, moja 1. ljubav
prvi put sam to ucinila s muzem. toliko sam se fokusirala na malu da sam njega u potpunosti izgurala. tako sam ga i od sebe odgurala.
trebale su proci godine da to skuzim.
onda sam problemu dala ime i sve je postalo lakse.
sada kad se rodila mladja, zaista sam drugacije pocela gledati svoju stariju. bila mi je velika. i shodno tome, od nje sam ocekivala ono sto ocekujem od velikih. pa kad to ne bi ispunila, sizila. puno puta sam se ulovila da vicem na nju, da sam nervozna, a to je sve bilo zato jer sam bila umorna. ok, vecinom.
ovog puta sam znala da problem imena tog i tog postoji, pa sam se lakse hendlala s njime, pa tako i onda kad mi se zaista nije mazilo, i nisam imala potrebu za mazenjem, ja bi se s njom mazila. dala bi muzu da premota bebu i ja bi uzela stariju u narucje. tako bi ucinile navecer i ujutro prije nego ode u vrtic.
s druge strane, kad bi mladja konacno navcecer zaspala, i ja bi se opustila, kao dan je gotov, i pozeljela se tada stisnuti uz svoju stariju, ona bi vec spavala i meni bi krenule suze kako mi nedostaje i fali.
kad sam se ulovila da je prosao dan da ju nisam stigle, ne zagrliti, vec dotaknuti...postavila sam si neka "pravila" izmedju ostalog i ta da, makar na 5 minuta, ona ce meni u zagrljaj, a ako treba, otici cemo u drugu sobu u kojoj cu biti skoncentrirana samo na nju i ono sto mi ona prica, bez da razmisljam o x drugih stvari vezanih uz bebu.
i da cu biti pazljivija i njeznija. da se moram skulirati jer iako bi se izderala da me se do mjeseca cuje jer je isla ljubiti bebu koja spava i tako ju probudila, nakon sto sam ju pokusala 3h smiriti, da to ne radi jer je zlobna, vec jer ju voli. zaista ju voli i sad kad je prehladjena i ne dopustam joj da ju ljubi, ona pati.
kad si tako postavim stvari, puno je lakse. i meni i njoj.
sretno.
i ja sam se uhvatila kako se izderavam na stariju bez veze, zbog moje nervoze ili zbog toga što se dere po kući dok ja pokušavam uspavat mlađu....ali sam na vrijeme shvatila da mi je totalno nepotrebno i jako loše...pogotovo jer me nije bilo dva tjedna doma prije poroda i starijoj sam jaaako falila...
sad nastojim kontolirat svoje ponašanje i kuliram se i puštam joj da je ljubi kad god hoće....
malena još ne kuži ništa a starijoj je ovo jako važan period života,...a meni će sve to tako brzo proći....
mene je beskrajno strah svega što pišete na ovoj temi. s time da ne brinem oko male koja će se tek roditi... ne brinem hoću li je zavoljeti i povezati se s njom... samo razmišljam kako ću doživjeti v. nakon poroda, hoću li zadržati bliskost i toplinu ili ne, neki dan mi je počeo porodiljni i čitavo vrijeme smišljam što da radimo zajedno. u principu osjećam se krivom unaprijed...
Poznato mi je sve sto tu pisete. I, izgleda, i to je dio roditeljstva vise djece. Moj mladji ima 16 mj i jos uvijek se ponekad preispitujem poklanjam li im dovoljno paznje obojici, je li koji zakinut, radim li sve kako treba....
Naravno, na pocetku je bilo teze. S vremenom smo uhvatili ritam i postalo mi je lakse, ali gore navedena pitanja jos uvijek ponekad doplivaju u misli, lagala bi kada bi rekla da ne.
Imam jedno svoje pravilo koje mi pomaze da "ne zastranim", a to je da kada god imam priliku provesti vrijeme 1na1 s bilo kojim sinom ja ju iskoristim.......i dvije minute (ako se nema vise vremena) su dovoljne za iskazati ljubav i biti usmjerena samo i iskljucivo na jedno dijete.
i to nam super dojde, i meni i djeci.
Krivnja!
Osjecaj kojeg se treba cim prije rijesiti. Pisem ti iz vlastitog iskustva. Jedno vrijeme nakon drugog poroda sam se osjecala krivom jer ne mogu biti 100 posto vremena ni uz starijeg ni uz mladjeg. Ali, vidjela sam da me taj osjecaj ne potice, ne djeluje motivirajuce nego me samo tjera sve dublje i dublje u neki ponor.
I ubrzo sam se resetirala.....promijenila razmisljanje. Postalo mi je bitno da dajem sve od sebe, da se trudim, da iz svake situacije ( bila dobra ili losa) izvlacim maksimum. I na kraju dana, kada sam znala da sam dala sve od sebe koliko sam mogla za svoju djecu ( a nisam svemoguca ni savrsena) bila sam ok sama sa sobom. Nestalo je mjesta za krivnju!
Da, osjećaj krivnje je strašan, i strah radimo li sve savršeno i jesmo li savršene mame svojoj djeci. Lakše je kad se oslobodimo toga.
meni se moje prvo dijete čini ogromno, al baš o g r o m n o
a uopće nije, mršavica je i nježnica, samo kad mi dođe blizu ima mi velike oči, i obrve i trepavice i duge ruke i noge i ne mogu vjerovati kako se percepcija promijeni
što se tiče emotivnog dijela, od prvog dana sam osvijestila da moram biti jako strpljiva s njom i naći u danu bar 10 min.
10. min. koje će biti samo naše i ničije više
i tako s njom nešto pocrtam, obojam, malo se mazimo i pričamo
imam osjećaj da je meni to bitnije nego njoj
i da, češkanje po leđima prije spavanja ne mogu izbaciti, to joj je navika od malena
vidim da joj puuuno znači i da je presretna što je to i dalje naša "igra"
ova malecka mi je svaki dan sve ljepša, slađa, draža, povezana sam s njom od početka
i makar mi dođe da poludim kad je starija ide ljubiti nakon što se ova derala dva sata pa zaspala,
duboko udahnem i prešutim
jer to je sestrinska ljubav i koliko sam strahovala kako će to izgedati sad jednostavno nemam prava tu išta korigirati
jer sam sretna da je ljubi
Izgleda da se to gotovo svim mamama događa. Ja sam se prepala svog sina kad sam došla iz rodilišta: kako je mogao u ta tri dana tako narasti? A do tad sam mu tepala:" Bebo moja..." A sad mi se činio ogroman, ma kakva beba? I osjetila sam se tako udaljeno od njega, kao da su mi se zamrzli svi osjećaji, ne znam to bolje opisati... To je trajalo par dana, onda se polako sve vratilo u normalu. Pokušala sam svo slobodno vrijeme pokloniti njemu, pustila sam bebača mužu, a sa starijim otišla u parkić, knjižnicu, šetnju... I svaku večer prije spavanja imamo vrijeme za priču i maženje, barem nakratko... Sad mi maleni ima tri mjeseca i volim im obojicu najviše na svijetu, jednako snažno!
flopice, nisam skužila da si rodila!
ČESTITAM! od srca...
kad sve ovo čitam, mislim da ćemo stvarno još pričekati s drugim djetetom jer mislim da bih se razboljela od svega ovoga
ma meni moja mala naraste kad ju ne vidim cijelo prijepodne kad bude kod bake i dede, a ne da ju usporedim s minijaturnom bebuškicom (inače, i moja je sitnica s veeelikim okicama)
uopće ne mogu zamisliti sada tu situaciju da imam malu bebu o kojoj se stalno moram brinuti, a da je ova sa strane
Posljednje uređivanje od SikaPika : 13.05.2012. at 03:40
SP jesam, hvala
potpuno te razumijem, meni je trebalo podosta vremena da si dopustim zamisliti mogućnost drugog djeteta
sad uživaj u Maši a kad bude trenutak za još jednu bebicu znat ćeš to prepoznati
Ovako i ja, svaki put se rastopim kad je sočna bratska pusa probudi nakon par minuta spavanjajer to je sestrinska ljubav i koliko sam strahovala kako će to izgedati sad jednostavno nemam prava tu išta korigirati
jer sam sretna da je ljubi
Fascinira me što i ja i klinci imamo osjećaj da je oduvijek s nama, a tek joj je mjesec dana
A vezano za temu, tko je ono pričao o velikoj glavi, koksy? Nije mi jasno kako mu je u 4 dana tooooliko narasla glava! Ali fakat je, došla je veća od bratove
Ovo kao da sam ja pisala, identicno.meni se moje prvo dijete čini ogromno, al baš o g r o m n o
a uopće nije, mršavica je i nježnica, samo kad mi dođe blizu ima mi velike oči, i obrve i trepavice i duge ruke i noge i ne mogu vjerovati kako se percepcija promijeni
što se tiče emotivnog dijela, od prvog dana sam osvoijestila da moram biti jako strpljiva s njom i naći u danu bar 10 min.
10. min. koje će biti samo naše i ničije više
i tako s njom nešto pocrtam, obojam, malo se mazimo i pričamo
imam osjećaj da je meni to bitnije nego njoj
i da, češkanje po leđima prije spavanja ne mogu izbaciti, to joj je navika od malena
vidim da joj puuuno znači i da je presretna što je to i dalje naša "igra"
ova malecka mi je svaki dan sve ljepša, slađa, draža, povezana sam s njom od početka
i makar mi dođe da poludim kad je starija ide ljubiti nakon što se ova derala dva sata pa zaspala,
duboko udahnem i prešutim
jer to je sestrinska ljubav i koliko sam strahovala kako će to izgedati sad jednostavno nemam prava tu išta korigirati
jer sam sretna da je ljubi
Nemoj se u napred nervirati, evo ja sam rodila 2. 05.05. i stvarno kad sam tri dana kasnije došla kući starija mi je izgledala kao da je preko noći porasla. Međutim, meni je tako "velika" prekrasno izgledala, krupne oči, duge trepavice, duge noge i ruke, sećam se da sam je taj prvi dan gledala kad spava i ispunila me je takva milina koliko mi je bila lepa.
Ivu sam zavolila tek kad smo dosli doma (carski)
Olija volim od kad su mi ga stavili jos mokrog na prsa (VBAC).
Evo, tek otkako Oli ima 6 mj. i vise nije krhka beba...volim ih podjednako...u prvih 6 mj. Olijeva zivota volila sam ga "ludjacki" i stitila sam ga od svih (i Ive).
Posljednje uređivanje od Calista : 23.07.2012. at 21:09
Kod mene potpis na flopicu i leo. Volim je jos vise kad su dvije, neka se ta ljubav pomnozila... ali i sad se ulovim u promatram njene divne velike okice! Nekako mi se ne fer cini da je toliko odrasla u tih par dana sto me nije bilo doma... Ali imamo svoje posebne trenutke od starta, ova je tema bila ful od pomoci!
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom