Ovo je tema koju nisam pronašla. Ovo je također tema o kojoj mi nitko nikada nije ništa rekao. Upravo zato mi je bilo vrlo teško prihvatiti sve te promjene u mojem emotivnom doživljaju djece i krivila sam se radi toga, što zasigurno nije zdravo.
Stoga, evo sad, nakon 10 mjeseci, želim s vama podijeliti tu emotivnu promjenu, ali isto tako (sad, iz iskustva) reći da se sve to s vremenom ipak stabilizira.

Pa da se vratimo u moj posljednji dan trudnoće.... Nikad, ali stvarno nikad neću zaboraviti osjećaj mojeg posljednjeg zagrljaja sa kćerkicom.. posljednjeg u tom obliku, da je ona jedino moje djete koje poznajem. Toliku silinu osjećaja i toplinu i bliskost i povezanost teško je opisati, ali vjerujem da mnoge znate o čemu pričam. Stvarno divno. I svi ti trudovi i sva bol prošla je uz pomisao na nju kao motivaciju da lakše podnesem.

Nakon Liamovog rođenja u meni se zbilo nešto potpuno novo. Ja sam se strašno zaljubila u njega. Stvarno strašno jako, intenzivno do boli. Kad se samo sjetim koliko dugo sam se brinula da li je moguće ikada voljeti još neko biće kao što sam voljela svoje prvo djete.. eh, samo se nasmijem. Da, moguće je itekako.
Uglavnom, ta nova silina novih emocija malo me je zbunila. Bila sam apsolutno ispunjena i opčinjena tim malim bićem i percepcija cijelog svijeta i moje obitelji se izmijenila.
Kad smo se vratili kući i kad je stigla Omi, očekivala sam kako ću presretna grliti svoje dvoje djece, no to se nije dogodilo. Ona mi je bila iznenađujuće velika, njene duge noge mi nisu bile slatke kao prije samo 3 dana, njena glava izgledala mi je velika i duguljasta i sve me je nekako šokiralo tom veličinom i nedostatkom slatkoće. Da, naravno da sam je voljela, ali ne istom snagom kao ranije, nisam je obožavala, nisam je poželjela čvrsto stisnuti i upiti njenu dječju energiju. Taj sam doživljaj samo djelomično shvatila ozbiljno... i odlučila pričekati slijedeći dan. No, ljubav se nije vraćala. A mene je srce boljelo. Plakala sam satima radi toga. Obukla sam se i otišla kod susjede koja ima troje djece i pitala je da li joj se to dogodilo. Nije! Razgovarala sam s drugim mamama. No, nikome se to nije dogodilo! No, našla sam nekoga kome se to dogodilo! Mojoj mami! Ja sam bila drugo djete koje joj je promjenilo svijet i upropastilo mojoj starijoj sestri život zauvijek. Dan danas, nakon 3, 5 desetljeća ona zna reći: "A vidiš, da se ti nisi rodila....." Završile smo razgovor, poklopila sam slušalicu i unatoč nemogućnosti da se sjetim svih vanjskih zvukova, znam da je u mojoj glavi tutnjalo i rastao je ooogroman strah da će se povjest ponoviti. Da će i moja djeca biti još jedna braća koja se ne vole (u mojoj široj obitelji to je popularno) i moje će starije dijete biti nesretno. I to sve zbog moje nemogućnosti da volim jako više od jednog djeteta. Koje razočaranje. Sa sobom.
Razočarati se u vlastito srce možda je jedno od najvećih razočaranja koje možete doživjeti. Vidjeti da ljubav može biti donešena i odnešena bez naše volje može pomalo i zastrašiti jer bez ljubavi sve pada u vodu. Bez ljubavi nema snage da se podnose milijun malih sitnica koje život čine manje slađim, a s ljubavlju su samo to - sitnice. Bez ljubavi - to su ogromni problemi za koje se ne naziru rješenja.

S vremenom, upoznala sam neke mame, nešto otvorenije, svjesnije, iskrenije koje su mi iskreno rekle da se ovo dogodilo i njima! Između njihove djece razlika je bila puno manja. Po 3 i 2 i 4 godine. A efekt isti. Sva su ta, još malena, dječica, izgledala ogromna u poredbi s malom bebom, a majčina ljubav trebala je jedno vrijeme da obuhvati toliku količinu ljubavi - nove i stare. Asimilirati iskustvo rođenja veeelika je stvar i voljela bih da možemo učiniti za sebe toliko da prihvatimo ono što se u nama zbiva bez grižnje savjesti, bez krivice, bez svih tih negativnih osjećaja. I isto tako da ne počnemo glumiti ono što mislimo da bismo trebale osjećati. Da, palo mi je i to na pamet. No, tada sam shvatila cijelu teoriju iza glume (bilo čega)... to ustvari znači da ne vjerujemo da stvari uistinu i prirodno mogu postati kakvima ih želimo, pa zato glumimo. Ja sam ipak vjerovala da će se to srediti s vremenom, nikako nisam dopustila misliti da je sve ono oduševljenje s mojim prvim djetetom samo tako otišlo. Zauvijek.
I bila sam u pravu. Nije otišlo! Spavalo je iza zidina nove ljubavi, prikupljalo je snagu za novi zalet.

Ne znam točno kada se sve počelo vraćati, ali postupno i s vremenom zasigurno. Ne preko noći. Kako je Liam rastao i kako su se oni međusobno povezali, a njena ljubav za njega i njegova za nju je nešto iznimno i prekrasno. Oni su definitivno neke srodne duše jer takvu povezanost ne viđam često. Takvo obožavanje iz dubine. No, nije tako bilo od početka. Kad je on bio mala, sitna, krhka beba, a ona još uvijek živahno 7g. djete nisam baš bila presretna da ga nosi i to je činila minimalno. Ustvari, nisu dobili šansu da se povežu. Ali i to se s vremenom mjenjalo na bolje i sada sam stvarno presretna kad ih promatram. Da, ima ona nekad potrebu biti sama, ali imam i ja. To nema veze niti s ljubomorom, niti s ljubavlju. Oni su divni zajedno. A moja ljubav za nju se vratila - moćna i snažna!
Kad promatram sva ova iskustva koja imam s djecom u svojem unutarnjem svijetu, mislim da ne postoji daleka planina, niti zemlja, niti Bog koji nas može toliko pročistiti, "natjerati" da učimo o sebi i drugima, onako i onoliko kako to čine djeca.

Nadam se da će moje iskustvo biti od pomoći novim dvostrukim (ili višestrukim) mamama.

Puno zagrljaja svima... ,
Anita