Stranica 1 od 5 123 ... PosljednjePosljednje
Pokazuje rezultate 1 do 50 od 216

Tema: Naš doživljaj prvog djeteta nakon rođenja drugog

  1. #1

    Datum pristupanja
    Feb 2006
    Postovi
    3,522

    Početno Naš doživljaj prvog djeteta nakon rođenja drugog

    Ovo je tema koju nisam pronašla. Ovo je također tema o kojoj mi nitko nikada nije ništa rekao. Upravo zato mi je bilo vrlo teško prihvatiti sve te promjene u mojem emotivnom doživljaju djece i krivila sam se radi toga, što zasigurno nije zdravo.
    Stoga, evo sad, nakon 10 mjeseci, želim s vama podijeliti tu emotivnu promjenu, ali isto tako (sad, iz iskustva) reći da se sve to s vremenom ipak stabilizira.

    Pa da se vratimo u moj posljednji dan trudnoće.... Nikad, ali stvarno nikad neću zaboraviti osjećaj mojeg posljednjeg zagrljaja sa kćerkicom.. posljednjeg u tom obliku, da je ona jedino moje djete koje poznajem. Toliku silinu osjećaja i toplinu i bliskost i povezanost teško je opisati, ali vjerujem da mnoge znate o čemu pričam. Stvarno divno. I svi ti trudovi i sva bol prošla je uz pomisao na nju kao motivaciju da lakše podnesem.

    Nakon Liamovog rođenja u meni se zbilo nešto potpuno novo. Ja sam se strašno zaljubila u njega. Stvarno strašno jako, intenzivno do boli. Kad se samo sjetim koliko dugo sam se brinula da li je moguće ikada voljeti još neko biće kao što sam voljela svoje prvo djete.. eh, samo se nasmijem. Da, moguće je itekako.
    Uglavnom, ta nova silina novih emocija malo me je zbunila. Bila sam apsolutno ispunjena i opčinjena tim malim bićem i percepcija cijelog svijeta i moje obitelji se izmijenila.
    Kad smo se vratili kući i kad je stigla Omi, očekivala sam kako ću presretna grliti svoje dvoje djece, no to se nije dogodilo. Ona mi je bila iznenađujuće velika, njene duge noge mi nisu bile slatke kao prije samo 3 dana, njena glava izgledala mi je velika i duguljasta i sve me je nekako šokiralo tom veličinom i nedostatkom slatkoće. Da, naravno da sam je voljela, ali ne istom snagom kao ranije, nisam je obožavala, nisam je poželjela čvrsto stisnuti i upiti njenu dječju energiju. Taj sam doživljaj samo djelomično shvatila ozbiljno... i odlučila pričekati slijedeći dan. No, ljubav se nije vraćala. A mene je srce boljelo. Plakala sam satima radi toga. Obukla sam se i otišla kod susjede koja ima troje djece i pitala je da li joj se to dogodilo. Nije! Razgovarala sam s drugim mamama. No, nikome se to nije dogodilo! No, našla sam nekoga kome se to dogodilo! Mojoj mami! Ja sam bila drugo djete koje joj je promjenilo svijet i upropastilo mojoj starijoj sestri život zauvijek. Dan danas, nakon 3, 5 desetljeća ona zna reći: "A vidiš, da se ti nisi rodila....." Završile smo razgovor, poklopila sam slušalicu i unatoč nemogućnosti da se sjetim svih vanjskih zvukova, znam da je u mojoj glavi tutnjalo i rastao je ooogroman strah da će se povjest ponoviti. Da će i moja djeca biti još jedna braća koja se ne vole (u mojoj široj obitelji to je popularno) i moje će starije dijete biti nesretno. I to sve zbog moje nemogućnosti da volim jako više od jednog djeteta. Koje razočaranje. Sa sobom.
    Razočarati se u vlastito srce možda je jedno od najvećih razočaranja koje možete doživjeti. Vidjeti da ljubav može biti donešena i odnešena bez naše volje može pomalo i zastrašiti jer bez ljubavi sve pada u vodu. Bez ljubavi nema snage da se podnose milijun malih sitnica koje život čine manje slađim, a s ljubavlju su samo to - sitnice. Bez ljubavi - to su ogromni problemi za koje se ne naziru rješenja.

    S vremenom, upoznala sam neke mame, nešto otvorenije, svjesnije, iskrenije koje su mi iskreno rekle da se ovo dogodilo i njima! Između njihove djece razlika je bila puno manja. Po 3 i 2 i 4 godine. A efekt isti. Sva su ta, još malena, dječica, izgledala ogromna u poredbi s malom bebom, a majčina ljubav trebala je jedno vrijeme da obuhvati toliku količinu ljubavi - nove i stare. Asimilirati iskustvo rođenja veeelika je stvar i voljela bih da možemo učiniti za sebe toliko da prihvatimo ono što se u nama zbiva bez grižnje savjesti, bez krivice, bez svih tih negativnih osjećaja. I isto tako da ne počnemo glumiti ono što mislimo da bismo trebale osjećati. Da, palo mi je i to na pamet. No, tada sam shvatila cijelu teoriju iza glume (bilo čega)... to ustvari znači da ne vjerujemo da stvari uistinu i prirodno mogu postati kakvima ih želimo, pa zato glumimo. Ja sam ipak vjerovala da će se to srediti s vremenom, nikako nisam dopustila misliti da je sve ono oduševljenje s mojim prvim djetetom samo tako otišlo. Zauvijek.
    I bila sam u pravu. Nije otišlo! Spavalo je iza zidina nove ljubavi, prikupljalo je snagu za novi zalet.

    Ne znam točno kada se sve počelo vraćati, ali postupno i s vremenom zasigurno. Ne preko noći. Kako je Liam rastao i kako su se oni međusobno povezali, a njena ljubav za njega i njegova za nju je nešto iznimno i prekrasno. Oni su definitivno neke srodne duše jer takvu povezanost ne viđam često. Takvo obožavanje iz dubine. No, nije tako bilo od početka. Kad je on bio mala, sitna, krhka beba, a ona još uvijek živahno 7g. djete nisam baš bila presretna da ga nosi i to je činila minimalno. Ustvari, nisu dobili šansu da se povežu. Ali i to se s vremenom mjenjalo na bolje i sada sam stvarno presretna kad ih promatram. Da, ima ona nekad potrebu biti sama, ali imam i ja. To nema veze niti s ljubomorom, niti s ljubavlju. Oni su divni zajedno. A moja ljubav za nju se vratila - moćna i snažna!
    Kad promatram sva ova iskustva koja imam s djecom u svojem unutarnjem svijetu, mislim da ne postoji daleka planina, niti zemlja, niti Bog koji nas može toliko pročistiti, "natjerati" da učimo o sebi i drugima, onako i onoliko kako to čine djeca.

    Nadam se da će moje iskustvo biti od pomoći novim dvostrukim (ili višestrukim) mamama.

    Puno zagrljaja svima... ,
    Anita

  2. #2
    marta avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Postovi
    15,682

    Početno

    Draga Anita, ja mislim da je to samo nacin na koji je priroda uredila da se pobrinemo za tu bebu, da joj nista ne fali, da ju ne zanemarimo cak ni nenamjerno..
    Meni se dogodilo 2 puta. A bila sam uvjerena da mi se drugi put nece dogoditi. Sad znam zasigurno da ce se dogoditi i treci put. Pomirila sam se s tim i zivot ide dalje.

  3. #3
    Poslid avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    ČK
    Postovi
    2,916

    Početno

    Dogodilo mi se te s Anjom kad se Aleksandar rodio. Ali ja se nekako uopće nisam oko toga zabrinula. Nekako sam znala da ćemo doći u ravnotežu.

    Kad se rodila Rahela to se nije dogodilo, ali vjerojatno jedino iz razloga što ja nju nisam ni vidjela prije nego sam došla doma iz bolnice i zato jer je ona 3 tjedna ipak bila odvojena od nas. Tada mi se dogodilo upravo suprotno, da sam se ponovno bezgranično zaljubila u svoju stariju djecu ali i u muža. Kao da je neki višak energije ljubavi lebdio oko mene a nije mogao doći do onog do koga je bio namjenjen.

    Zato sam nekako sigurna da je priroda to tako i zamislila i da zbog toga nismo lošije majke nego upravo onakve kakve i trebamo biti.

  4. #4
    Riana avatar
    Datum pristupanja
    Sep 2005
    Lokacija
    međimurje
    Postovi
    1,726

    Početno


    hvala ti što si to podijelila s nama


    i ja se pitam kako voljeti drugo dijete jednako kao ovo, jer mi se čini da je ovo što sad osjećam vrhunac, ali očito je kako nekome piše u potpisu: da se ljubav s drugim djetotom ne dijeli, već množi...

  5. #5

    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Postovi
    5,468

    Početno

    Drugarice Marta, sad si me uvalila u depresiju. :/

  6. #6
    marta avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Postovi
    15,682

    Početno

    Drugarice Zorana, sad bi te zagrlila da si mi blize, sto zbog depresije, sto zbog ovog drugarice!

  7. #7

    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Postovi
    5,468

    Početno

    (ovaj preskakajuce pase uz atmosferu)

  8. #8
    ribica tina avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2007
    Postovi
    386

    Početno

    to se i meni dogodilo i sada s 3.bebom opet se događa....

  9. #9
    seni avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2004
    Postovi
    7,513

    Početno

    anita, ne znam da li je dobro, da pises to sto pises, (odnosno, bolje receno, da mi s jednim djetetom to citamo) jerbo meni kao mami jednog djeteta to zvuci tako strasno, da se covjek preplasi dobiti drugo dijete.

    ali super da si to napisala, jer jos nikada od nekoga sa vise djece to nisam cula, niti procitala.
    inace se, kad bolje razmislim, dosta dobro uklapa u one price kada prvorodena djeca "postano nemoguca", a roditelji tvrde da cine sve kako ne bi bilo ljubomore i posvecuju jos vise paznje starijem djetetu.
    mozda prvorodena djeca zaista svojim sestim culom detektiraju tu promjenu kod mame/roditelja.

  10. #10
    Tonja_1 avatar
    Datum pristupanja
    Mar 2006
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    375

    Početno

    jako lijepo si svoj životni doživljaj podijelila s nama.
    ja sam toliko opčinjena svojim jedinim dijetetom da se znam pitati kako će biti kada dođe drugo, pa treće... . znam koliko mi je trebalo samoće s bebom da se "posložimo" jedno drugom, nitko mi nije bio potreban, čak su smetali. već sam se pitala hoće mi moja mala zvijezda "smetati" kada nova zvjezdica zablista . drago mi je što je omi tako super s liamom, jer me u tome strah kako će ta nova fascinacija malom bebom utjecati na starije dijete.

    imamo malu nećakinju u kući koja je bila miljenica dok nije došao domagoj, tada sam vidjela isto to što si pisala, njene do jučer male rukice nisu bile tako male i slatke, imala je tako velika stopala...

  11. #11
    luce2006 avatar
    Datum pristupanja
    Oct 2005
    Postovi
    759

    Početno Re: Naš doživljaj prvog djeteta nakon rođenja drugog

    Citiraj Anita-AZ prvotno napisa
    Nikad, ali stvarno nikad neću zaboraviti osjećaj mojeg posljednjeg zagrljaja sa kćerkicom.. posljednjeg u tom obliku, da je ona jedino moje djete koje poznajem. Toliku silinu osjećaja i toplinu i bliskost i povezanost teško je opisati, ali vjerujem da mnoge znate o čemu pričam. Stvarno divno....
    ... očekivala sam kako ću presretna grliti svoje dvoje djece, no to se nije dogodilo. Ona mi je bila iznenađujuće velika, njene duge noge mi nisu bile slatke kao prije samo 3 dana, njena glava izgledala mi je velika i duguljasta i sve me je nekako šokiralo tom veličinom i nedostatkom slatkoće. Da, naravno da sam je voljela, ali ne istom snagom kao ranije, nisam je obožavala, nisam je poželjela čvrsto stisnuti i upiti njenu dječju energiju. Taj sam doživljaj samo djelomično shvatila ozbiljno... i odlučila pričekati slijedeći dan. No, ljubav se nije vraćala. A mene je srce boljelo. Plakala sam satima radi toga.
    jooj boze, kao da sebe slusam. nikome, pa ni muzu nisam pricala o tome jer sam mislila da ce me proglasit nenormalnom. drago mi je, jako drago da se nekome jos ovo desilo jer san se stvarno bojala u tim danima da li sam ja normalna. sva sreca, proslo je nakon otprilike tjedan dana i ne zelin da mi se vise ikad to desi...

  12. #12
    luce2006 avatar
    Datum pristupanja
    Oct 2005
    Postovi
    759

    Početno Re: Naš doživljaj prvog djeteta nakon rođenja drugog

    Citiraj luce2006 prvotno napisa
    drago mi je, jako drago da se nekome jos ovo desilo jer ...
    joj, tek sada vidim kakav ovo ima "prizvuk" kada se procita. nisam mislila na taj nacin

  13. #13

    Datum pristupanja
    Feb 2006
    Postovi
    3,522

    Početno

    Citiraj seni prvotno napisa
    anita, ne znam da li je dobro, da pises to sto pises, (odnosno, bolje receno, da mi s jednim djetetom to citamo) jerbo meni kao mami jednog djeteta to zvuci tako strasno, da se covjek preplasi dobiti drugo dijete.
    Iskreno... razmišljala sam i sama o tome. I zato i nisam željela o tome pisati dok ne vidim kako će se stvari razviti. Sad kad je sve super, mislim da je dobro da mame koje će isto doživjeti (a to naravno nisu sve!) ne misle da je problem u njima i da će to trajati zauvijek, već da tome priđu bez straha. Mnoge stvari prihvaćamo lakše kad ZNAMO da su normalne.

    No, kužim te... gledajući s aspekta prvog djeteta s kojim smo opčinjeni, ne želimo mu priuštiti niti dan smanjene ljubavi. Znam.

    Eh, pa da takve utješimo...

    Ovo je sličica koju ja zovem OSMIJEH ZA OMI

    .... Ovako Liam gleda Omi kad uđe u sobu. S nikim (pa ni sa mnom) nije tako opčinjen kao s njom.


    A na ovoj fotki možeš vidjeti njenu opčinjenost s njim...


    Ipak je vrijedilo. Uostalom, tu su naši muževi da nadomjeste sve što mi tada nismo spremne dati i sve bude ok dok se majke ne oporave od šoka (poroda, nove ljubavi.... itd..). Jer nakon oporavka, stotinu je puta bolje i veće!

    ____________________________________

    Luce2006...

  14. #14
    Osoblje foruma Bubica avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    4,702

    Početno

    anita, ne znam da li je dobro, da pises to sto pises, (odnosno, bolje receno, da mi s jednim djetetom to citamo) jerbo meni kao mami jednog djeteta to zvuci tako strasno, da se covjek preplasi dobiti drugo dijete.
    Imam jednog klinca ali nekako stvarno vjerujem da mora proci to vrijeme prilagodbe i da djeca to osjete. Zato sam uvijek govorila da ce mi razlika izmedju djece biti najmanje pet godina tako da ovo prvo ipak dobije neku bazičnu sigurnost. nažalost, stvari se razvijaju tako da će B vjerojatno ostati i jedino dijete

    U svakom slučaju lijepo je kada čovjek osvijesti te svoje emocije, time je veća vjerojatnost da će se znati nositi s njima.

  15. #15

    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Postovi
    5,468

    Početno

    Anita, mi smo vec jednom pisale o ovome...samo moram iskopati na kojem topicu. :/

  16. #16

    Datum pristupanja
    Feb 2006
    Postovi
    3,522

    Početno

    Zorana, bila je neka tema o još djece ili tako nešto gdje sam ja ovo također spomenula... još prije dosta vremena. Nemam nikakvu ideju koji je topic, ali mislim da ga je white musk otvorila... mozda...

  17. #17
    seni avatar
    Datum pristupanja
    Feb 2004
    Postovi
    7,513

    Početno

    ma kuzim ja tebe anita.
    i super si srocila cijelu pricu. sa happy endom.

    samo mi je iz sadasnje pozicije jednostavno nemoguce i zamisliti, da bih svoju inu manje obozavala, pa ma koliko joj stopala bila velika.
    meni se uvijek cinilo, da bi me bilo vise strah, da bih s drugim dijetetom eventualno mogla biti nesto manje opcinjena nego sa i. mada je jasno da se ljubav prema djeci ne djeli, nego mnozi.

  18. #18

    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Postovi
    2,203

    Početno

    evo, ja sam dvostruka mama koja nije imala ni sekunde nista slicno. samo mi je moj veliki sin bio oooogroman.

    sjecam se takodjer posljednjeg zagrljaja prije nego sto se rodio jakov, bila sam u bolnici, i vec mi je bilo lose, samo par sati kasnije sam izgubila svijest... i zavrsila na carskom. ali taj zadnji zagrljaj, kako mi je pomazio trbuh, napravio krizic na njemu i rekao trbuhu: cuvaj se, mali. to necu nikada zaboraviti. i nisam. jos uvijek mislim da je taj krizic i ta ljubav koju je f imao prema njemu jos prije nego sto se rodio zapravo to sto je jakova spasilo... i obozavala sam ga zbog toga.

    i sto je bio tako cudesno jak, poput odrasle osobe.
    i sto je taj dan kad se jakov rodio pao i jako ogrebao nosic pa nije htio doci u bolnicu da ga mama takvog ne vidi.

    ma uopce

  19. #19
    Sanjica avatar
    Datum pristupanja
    May 2004
    Lokacija
    Moslavina
    Postovi
    919

    Početno

    Impresivan i dojmljiv post, vrlo lijepo i iskreno sročen.

    Da, dogodilo mi se. Ja sam u bolnici bila dva tjedna. Dok nisam rodila nisam željela da mi dovedu kći u posjetu jer sam se bojala da ću pobjeći iz rodilišta s njom kući. Tek kad sam rodila mogla sam je vidjeti. I bila mi je oooogromna. Imala je ruke kao drvosječa, a ne kao dvogodišnja djevojčica. Bila mi je strana i daleka, kao da nije moje dijete.

    Meni je utoliko bilo gore jer je ona hendikepirano dijete s kojom nisam imala nikakvu komunikaciju osim pogledom i gestima. Riječi i govor nisu ništa značile. A rodila sam krasnog, velikog sina od 4 300 g, brzo i relativno lako u odnosu na njen porod. Ponos i dika.

    No, taj osjećaj nije tako dugo trajao, samo je užasno što je strah za ovo zdravo dijete nekako bio veći. Ružno i za pomisliti, a kamoli izreći, ali molitva u stilu: Bože, ne daj da se ovom mom jedinom zdravom djetetu nešta dogodi.

    On nam je bio jedina svjetla točka, energija, snaga koja nas je gurala dalje da lakše prihvatimo život s njom i njenim hendikepom, s njenim ograničenjima, da lakšemo podnesemo komunikaciju s ostalim, prosječnim ljudima kod kojih je normalno da imaju zdravu djecu...

    Desetak godina kasnije priča se ponovila u stotsruko jačoj varijanti. Nova beba nakon toliko godina podigla je toliku razinu emocija i promijenila percepciju roditeljstva naopačke. Ljubav i emocije koje sada imamo nikada nismo imali u takvom intenzitetu s ovo dvoje prve djece.

    Onda smo bili mladi, uplašeni, neiskusni, stavljeni pred velike teškoće od prvog dana. Malo uživanja u odnosu na bol i teškoće s druge strane. Zbog prvog bolesnog djeteta, ovo drugo nam je naraslo preko noći. Nismo stigli uživati.

    Tek sada, ustvari, po pravo uživamo u djetetu i njegovom odrastanju. I svi smo pobenavili za tim malim cirkusantom.

    Danas sam po pitanju osjećaja smirena i zadovoljna. Volim jednako svu moju djecu, svakog od njih na jedan poseban način.

    Jedino što bih željela, a to nije moguće, ponovo roditi svu moju djecu od početka, al da imam ovu pamet i ovu glavu.

  20. #20
    iridana2666 avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2004
    Lokacija
    tamo gdje je srce
    Postovi
    1,638

    Početno

    Kada sam ja ostala u drugom stanju sa svojom drugom kćeri tako su se u meni razvijali sve jači osjećaji prema mojoj starijoj. Još sam joj se više posvećivala nego prije, svuda je išla sa mnom, puno smo pričale i provodile zajedno svo vrijeme moguće.
    Isto se tako sjećam noći kada mi je pukao vodenjak i kada me, usred noće MM vozio u bolnicu i mi smo morali buditi D. da bi odveli kod moje mame.... Taj osjećaj...kada sam ju poljubila onako još snenu...neću nikad zaboraviti. Do rodilišta sam stalno pričala o tome što bi D. bez mene da se nešto meni desi. Uopće se nisam brinula ni za bebu ni za sebe, samo što će ona bez mene. MM sam dala instrukcije ako mi se nešto desi, neka joj nastoji nadomjestiti moju ljubav te da joj uvijek priča kako sam ju voljela više od svega... Valjda me hormoni udarili Kaže muž poslije svega da kad me onu noć nije udavio, neće više nikad. Pitao me otkud mi tolike silne gluposti tih 20 min vožnje do rodilišta, da tako nešto od mene nikad nije čuo, ni prije ni poslije Što je najbolje, ni ja se svega ne sjeća, nego mi je poslije on sve pričao i nisam mogla vjerovati da sam to bila ja
    Kada sam došla kući, D. mi je izgledala oooogromno, ali se umeni rodila neka nova vrsta ljubavi prema njoj...jača...drukčija. Počela sam ju više cijeniti, odmah ju uključila u brigu oko bebe (a i dok sam bila trudna, mazala mi je svako večer trbuh ) i u tome je uživala... Često sam znala ostaviti mlađu sa MM ili kod mojih pa se samo posvetiti D.
    Sada su prekrasne zajedno. Obožavaju se (D. baš nije oduševljena kada joj se I. dira u igračke za 'velike cure' ), opće je veselje kada se sretnu poslijepodne nakon škole i vrtića. I onako, kad ih gledam koliko su različite izgledom (jedna je crnokosa, zelenooka, malinaste puti, druga svijetle kose, sivih očiju i sitna) , ali karakterno su blizanke - tvrdoglave, uporne, lajave (pogodi na koga )....

  21. #21

    Datum pristupanja
    Jul 2005
    Lokacija
    AT
    Postovi
    1,317

    Početno

    i ja sam to prozivila i citaju to sto si napisala imala sam osjecaj kao da mi zavirujes u dusu i pises o mojim osjecajima
    pogotovo ovaj dio koji si napisala mi je ubrzao rad srca,kao da si opisivala moje misli

    Ona mi je bila iznenađujuće velika, njene duge noge mi nisu bile slatke kao prije samo 3 dana, njena glava izgledala mi je velika i duguljasta i sve me je nekako šokiralo tom veličinom i nedostatkom slatkoće. Da, naravno da sam je voljela, ali ne istom snagom kao ranije, nisam je obožavala, nisam je poželjela čvrsto stisnuti i upiti njenu dječju energiju.

  22. #22

    Datum pristupanja
    Jul 2005
    Lokacija
    AT
    Postovi
    1,317

    Početno

    i ja sam to prozivila i citajuci to sto si napisala imala sam osjecaj kao da mi zavirujes u dusu i pises o mojim osjecajima
    pogotovo ovaj dio koji si napisala mi je ubrzao rad srca,kao da si opisivala moje misli

    Ona mi je bila iznenađujuće velika, njene duge noge mi nisu bile slatke kao prije samo 3 dana, njena glava izgledala mi je velika i duguljasta i sve me je nekako šokiralo tom veličinom i nedostatkom slatkoće. Da, naravno da sam je voljela, ali ne istom snagom kao ranije, nisam je obožavala, nisam je poželjela čvrsto stisnuti i upiti njenu dječju energiju.

  23. #23

    Datum pristupanja
    Jul 2005
    Lokacija
    AT
    Postovi
    1,317

    Početno

    ups

  24. #24

    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Postovi
    5,468

    Početno

    Da, i meni je to bilo koma :/
    Ja sam na tom jednom starijem topicu pisala da sam cak par puta u ocaju pregledava Zorkine slike dok je bila beba u nadi da cu se prisjetiti tih istih osjecaja koje sam imala prije rodjenja Jasene. Pa bi se onda od muke rasplakala...i onda opet po starom i sve ukrug

  25. #25
    Nice avatar
    Datum pristupanja
    May 2006
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    572

    Početno

    :shock: Dakle upravo sam shvatila što mi se desilo.
    Moja najdraža nećakinja koju sam obožavala preko noći mi je postala nekako velika i pokušavala sam uvjeriti svoju mamu (njenu baku) kako sada ima veliku glavu .

    Sada mi je lakše kada znam zašto se to desilo....

  26. #26

    Datum pristupanja
    Feb 2006
    Lokacija
    Lux
    Postovi
    905

    Početno

    Anita za tvoje iskustvo koje si podjelila s nama, slike nisam uspjela otvoriti, ali mislim da znam te poglede iz kojih iskri, kod nad je to isto tako.
    Kod mene je situacija bila neko vrijeme obrnuta, cijelu trudnoću i kratko nakon poroda,( nekih 7-10 dana)N je bio moje čudo, moje dijete, beba mi je nekako bila stvor i čudo koje se miče u tom trbuhu. Ja sam zapravo strahovala da drugo dijete neću moći voljeti tako intenzivno kao N, to mi se još kratko vrijeme nakon drugog poroda činilo nemoguće...Kako sam se samo prevarila!
    Ostatak priče znaš i sama, nema većeg uživanja od pogleda na moja dva mačića u igri, zajedničkoj ciki, kupanjcu...

  27. #27
    pinocchio avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2003
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    3,058

    Početno

    isprepadale ste me od glave do pete i znam da ste u pravu, da se to može dogoditi ali ne želim vjerovati da je to moguće. iako mi se dogodilo kada sam rodila ladu. naš, do tada voljeni i maženi kućni ljubimac počeo je nam je smetati pod nogama. i još uvijek mi smeta :/ dobro, s djecom je vjerojatno drugačije, ali one koje su imale psa prije prvog djeteta znaju o čemu pričam.

  28. #28

    Datum pristupanja
    Aug 2006
    Postovi
    1,712

    Početno

    Identična situacija i kod mene. Ali ja sam u to vrijeme toliko plakala i plakala, non-stop. Pogotovo kad sam odlazila u rodilište, isto plakala do besvjesti jer kako će sad moj Domi bez mene, a i ja bez njega, falio mi je već i mjesec dana prije poroda jer sam znala da će doći dan kad ću ga ostaviti. I kad sam rodila provela sam cijelu noć plakajući za svojim prvim djetetom, ništa me nije bolili koliko srce i duša. I tada je došao treći dan u bolnici i MM ga je doveo u posjetu, a on tako veliki, pogotovo nos, nekako široki i glava, to sam si protumaćila činjenicom da sam ipak dva dana gledala u malo Matejevo lićeko i da je to normalno, ali nije bilo normalno jer morala sam naučiti podjeliti ljubav, a nisam mogla.
    I naravno plakala i dalje. I u bolnici, i doma i non-stop. Svaki put kad bi počela razmišljati o Domiju suze su mi same tekle. Ali prošlo je nekako s vremenom, naučila sam kako mogu svoju ljubav dati svakome od njih dvoje. Moje prvo dijete sad ima sedam i pol godina i tako je nekako već veliki, odgovoran, ima svoje školske brige, svoje nove prijatelje i simpatiju, ima i svoju sobu u kojoj provodi vrijeme, ima i plivanje...puno je to vremena koje više ne provodimo zajedno i za time žalim, jer tako brzo odrastu, a ja bi da je još onako mali, da ga nosim, da mu pjevam, da spava kraj mene...Sjednem kraj njega uvećer kad zaspi pa ispunim tu svoju potrebu za njime i tako sam sretna kad ga vidim kako zadovoljno spava, umoran nakon napornog dana, moj sin, veliki sin, moje prvo djete.
    A i ovaj manji vrapčić, toliko ti se uvuće pod kožu, njega nemožeš ni sekunde ne primjetiti, jer ti je uvijek za petama, uvjek blizu, osigurava si svoju dozu mamine ljubavi, jer ipak on ima starijeg bracu, konkurenciju u maminom srcu prepunom ljubavi za njih dvoje.

  29. #29

    Datum pristupanja
    Apr 2005
    Lokacija
    silent hill
    Postovi
    1,606

    Početno

    Uh, ogromna glava, gruba kosa, velike šake i prsti....a do jučer moja beba....

    Kada sam došla doma, odmah se bacio na cicu. A djelovao mi je prevelik! Nije to više za njega....I još uvijek mi ponekad dođe da ga odgurnem od sebe kada doji. I još uvijek plačem kada ga zagrlim, jer imam osjećaj da ga zapostavljam. Kada dođe do mene, da mi pusu i pomazi me po glavi.

  30. #30
    dijanam avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    Zadar
    Postovi
    975

    Početno

    zavrtilo mi se u glavu od svih vasih postova...

    Anita, Sanjica... ivana, tvoj me post ganuo, uf...

    Kod mene slicno kao kod Ivane, samo su mi starija djeca bila odjednom ogromna.

    Ali sjecam se kad se rodilo drugo, a prvo stiglo u rodiliste s tatom. Ja sam izasla na hodnik. I gledam ga, svaki detalj mi i sad jasan, znam što je imao na sebi, mogu ga opipati, omirisati, gledam ga kako mase nogicama jer mu je klupa visoka. I gledam ga ja i ne mogu vjerovati da je to moj Andrija. Nekako mi je bio previse lijep. A samo ga dva dana nisam bila vidila. Nisam ga se mogla nagledati.

    Kad se rodilo cetvrto (a nije se rodilo malo), stigle mi doma, a meni ovo trece izgleda oooogromno. I onda mi se tako ooooogromno uvali na cicu!! Što ću OVO čudovište dojiti???

    A čudovište je najslađe na svijetu. Večeras cica i ja je pitam: "je li ukusno?" Ona ne pušta nego odgovara vrlo brzo i uvjerljivo kimajući glavom". A ja pitam: "jel ukusnije od jogurta?". A ona se skine i kaze: "Ukusnije je od čokolade!!" i navali...


    I opet moram citirati svoj omiljenog fratra koji kaže: roditelj svakom svojem djetetu može reći "volim te najviše na svijetu" i neće lagati. Svako voli na poseban način.

  31. #31
    Ivanna avatar
    Datum pristupanja
    May 2006
    Postovi
    930

    Početno

    Anita, baš si to lijepo opisala. Drago mi je da priča ima sretan kraj!
    I drago mi je da si to napisala jer mislim da to nije lako reći i o tome pisati. Rijetko koja mama bi tako nešto "priznala".

    Ja sam se, slično kao Tonja_1, pitala da li ću moć jednog dana drugo dijete voljet kao ovo. Sad mi se to čini nemoguće....
    Moja sestrična ima kćer od 5 godina koju ja stvarno obožavam, ko da je moja. Sjećam se kako mi je bila ogromna kad me posjetila s mamom u bolnici. Nekako mi tada više nije bila tako slatka i nježna i mala kao prije.
    Sad mi je super gledati kako je ona opčinjena mojim djetetom, kako ga gleda i obožava.

  32. #32
    Balarosa avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2005
    Lokacija
    Rijeka
    Postovi
    2,210

    Početno

    Anita, meni je ovo o čemu pišeš još daleko, ali morala sam doći napisati da jednostavno obožavam ovakve tvoje postove

  33. #33

    Datum pristupanja
    Feb 2005
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    107

    Početno

    Draga Anita,
    meni se u početku desilo sve suprotno od ovoga što ti pišeš. Čak sam i otvorila post na tu temu ali ne mogu ga sada naći. Moja je druga trudnoća bila željena, planirana (naravno), kad sam ugledala plusić na testu nitko nije bio sretniji od mene, ali kako je vrijeme prolazilo imala sam veliki osjećaj krivnje jer kako ću ja moći voljeti još neko drugo dijete a da to nije moj Sven (moja jedina, najveća ljubav, kako se mi zezamo volim te do neba i natrag.) No kako je beba rasla u trbuhu sve se mjenjalo. Ma naravno da sam je zavoljela od prvog trena....ali znaš onaj feeling...joj moj Sven sada neće biti jedini. Nakon poroda je moja mala buhtlica zauzela jedno novo mjesto u mom srcu. Jedva sam čekala povratak doma da budem sa svojom velikom bebom i jednom novom malenom i sad znam da u mom srcu ima još mjesta koje će nadam će popuniti jednog dana još neke nove male okice.

  34. #34

    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Postovi
    108

    Početno

    ja moram priznati da je kod mene obrnuto. moja kći je bila očekivana sa nestrpljenjem, pomno smo birali odjelca, kadicu, igračke... vezala sam se uz nju bezgranično. obožavam je do svemira i još 10 puta toliko... "ispala" je genijalno dijete. duhovita, nasmijana, likovno nadarena, inteligentna...

    kad sam drugi put zatrudnila, nestalo je tog iščekivanja (više-manje sam znala sve što me čeka), puno stvari smo imali pa nismo ništa novo morali kupovati. posvetili smo se jedino pripremanju kćeri na prinovu.

    braco se rodio prije nepuna tri mjeseca. i ja se, zapravo, još uvijek privikavam na njega. i, koliko god to zvučalo bezveze, još uvijek kćer volim desetostruko više od njega. dojim ga i brinem se o njemu ali, iskreno, jedva čekam svaku slobodnu minutu da budem samo i isključivo s njom. odlazim po nju u vrtić ranije a dosta dana je ostavljam namjerno kod kuće samo da ju čim više gledam i uživam u njoj.
    navečer kad zaspu, osluškujem zvukove iz njezine sobe i trzam se na najmanji šum jer ne želim propustiti ako me bude za bilo što trebala. ako oboje cendraju u isto vrijeme - trčim prvo k njoj. razgovaram s njom puno i napeto osluškujem hoće li spomenuti nešto zbog čega bih mogla pomisliti da joj nedostaje naše pažnje. i ima dosta dana kad sam beskrajno tužna zbog pomisli da ona više nije moje jedino dijete... i tada razmišljam kako sam, možda, trebala napraviti veću razliku između djece (sada je razlika 4 godine).

  35. #35
    summer avatar
    Datum pristupanja
    May 2005
    Lokacija
    St
    Postovi
    4,597

    Početno

    A ja se slazem sa seni, mada osobno nemam dvojbi da cu i drugo dijete voljeti jednako kao i prvo.

    Ali uzas me neki zahvatio citajuci ove postove, gledam ovog mog malog misa kako mi se igra kraj nogu i ne mogu zamisliti dan kad ce mi biti imalo stran, ogroman, ma mrvicu manje obozavan nego sad... Skoro da vec imam griznju savjesti zbog toga...

    Nista, nadat cu se da kod mene to nece biti izrazeno, a ako i bude, tjesit ce me vase price da sve to prodje. Anita

  36. #36

    Datum pristupanja
    Oct 2004
    Lokacija
    Iza kapaka
    Postovi
    5,360

    Početno

    Uf... a ja sam mislila da sam bila jedina... i bilo me strah napisati.

  37. #37
    AdioMare avatar
    Datum pristupanja
    Aug 2006
    Postovi
    9,030

    Početno

    ivana7997
    dijanam, oduševila si me postom

    I meni se, Anita, dogodio taj uragan ljubavi prema bebi.
    Pri tome se čovjeku može činiti da starije dijete voli manje ili ne voli dovoljno, ali .. ja sam je samo voljela drugačije .. eksplozivnije, ne više ... dok je ljubav za sina bila tiha rijeka koja brege dere.
    Možda tiša od uragana tih mjeseci, ali svojoj stabilnošću i postojanošću je konkurirala, i to kako!

    Kada se bura emocija stiša, ostaju dva bića koja se obožavaju (brat i sestra), i ostaje jedna mama koja ih gleda drugačijim očima još uvijek, ali istim pogledima punim ljubavi.
    Drugačijim očima samo zato što su njihova dva svijeta tako prekrasno različita, da su najljepša kada se sama spoje.

  38. #38

    Datum pristupanja
    Oct 2004
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    1,973

    Početno

    Anita, prekrasan i iskren post koji će vjerojatno (a već i je) potaknuti kod većine višestrukih mama oslobađanje. Nije lako balansirati u bujici osjećaja i održati ravnotežu onako kako smo naučeni i uvjereni da je jedino pravilno i dobro.
    Iako ja nemam iskustvo drugog djeteta, hvala ti na ovome.

    Ali imam iskustvo prvog s kojim me ljubav nije "strefila".

  39. #39
    momze avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2004
    Postovi
    4,444

    Početno

    Anita, hvala!
    Kod mene nije bilo toga jer je razlika punih 13 godina. A decki zive i odvojeno. No, malo se pribojavam treceg djeteta, ako se ikada odlucimo...

  40. #40

    Datum pristupanja
    Nov 2006
    Postovi
    81

    Početno

    hvala, evo već me u zadnje vrijeme mući isto pitanje.
    Nakon dugo,dugo isčekivanja kad sam ostala trudna neprestano mi je u glavi bilo pitanje hoću li ja moći ovu bebu voljeti istim intezitetom kao moju prvorođenu kćer, svaki put kad bih to pomislila užasno sam se osjećala, a onda kada je konačno nakon vrlo problematićne trudnoće moja druga princeza jednog predivnog jutra došla na svijet ... smijala sam se sama sebi kak su mi se motale takve gluposti po glavi.
    Kad sam došla doma iz rodilišta, osim uobičajenog baby bluesa, cijelo vrijeme me pekla savjest što se više ne mogu posvetiti svojoj starijoj princezi...doslovce sam ko kišna godina. Pa, onda ona ogromna lavina osjećaja prema mojoj maloj mrvici, pa me zbog toga znala peći savjest još više . A s druge strane kada starija princeza i ja provedemo zajedno vrijeme igrajući se, njezin osmjeh na licu, odmah se počnem topiti i tek tada se osjećam, neznam kako bih to nazvala...

  41. #41

    Datum pristupanja
    Feb 2006
    Postovi
    3,522

    Početno

    Cure

    Leica... jedan od ključa jest provođenje efektivnog vremena zajedno! To ponovno zbližava i budi one naše stare emocije prema njima!

  42. #42
    Iva avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    Prečko
    Postovi
    463

    Početno

    Citiraj dijanam prvotno napisa
    I opet moram citirati svoj omiljenog fratra koji kaže: roditelj svakom svojem djetetu može reći "volim te najviše na svijetu" i neće lagati. Svako voli na poseban način.
    Ovako je meni, ali isto sam u početku G. dosta zanemarivala - jesam, priznajem i sramim se toga, na sreću, bila je tu moja mama i MM koji su skužili pa su kompenzirali.
    Ali ono kak se veli - samo je jedna mama.....

    ...tek sad stvari mi se poboljšavaju...osjećam da mi fali vrijeme na samo s Gabrijelom...i stvorim ga...i uživamo oboje.

  43. #43
    fegusti avatar
    Datum pristupanja
    Mar 2007
    Lokacija
    pu
    Postovi
    2,033

    Početno

    [quote="seni"]anita, ne znam da li je dobro, da pises to sto pises, (odnosno, bolje receno, da mi s jednim djetetom to citamo) jerbo meni kao mami jednog djeteta to zvuci tako strasno, da se covjek preplasi dobiti drugo dijete.


    Strah je bezrazložan. Ako se i desi da se zapitamo volimo li istom snagom prvo dijete nakon rođenja drugog, vrijeme će pokazati da je naša ljubav bezgranična za te malene što smo im podarili život pa ma koliko ih bilo.
    Sviđa mi se to što je napisala Anita. Ponekad treba vremena i preispitivanja da se suočimo sa novom emocionalnom situacijom.
    Ja rođenje drugog djeteta nisam doživjela na taj način, ali moram priznati da mi se sada čini kako mi 10-godišnja kćer stvarno ima veliku glavu

  44. #44

    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Postovi
    5,468

    Početno

    A stopala?

  45. #45

    Datum pristupanja
    Jul 2004
    Postovi
    490

    Početno

    meni se ovo nije dogodilo...

    ni s drugim, ni s trecim djetetom. jasno se sjecam kako su mi nakon rodjenja bebe odjednom starija djeca izgledala ogromna, ali jako lijepa, na neki poseban nacin. ali od negativnih osjecaja, tu je oba puta bio osjecaj krivnje sto zbog dolaska bebe prakticki uskracujem dio sebe - svog vremena, prijasnje mogucnosti da im se posvetim - starijem djetetu/djeci.

    bas mi je zanimljivo citati sve ovo i koliko se nasa osobna iskustva razlikuju, kako se snaga istih hormonskih oluja kod razlicitih zena pokazuje u razlicitim osjecajima...

  46. #46

    Datum pristupanja
    Nov 2004
    Postovi
    399

    Početno

    Rasplakala sam se pri pomisli da svoga bebača neću u jednom trenutku ovako jako voliti kao sada.

    Iskreno se nadam da mi se sa drugim ditetom to neće dogoditi jer ne znam kako bi to podnila.

  47. #47

    Datum pristupanja
    Dec 2003
    Postovi
    1,536

    Početno

    Citiraj wildflower prvotno napisa
    meni se ovo nije dogodilo...

    ni s drugim, ni s trecim djetetom. jasno se sjecam kako su mi nakon rodjenja bebe odjednom starija djeca izgledala ogromna, ali jako lijepa, na neki poseban nacin. ali od negativnih osjecaja, tu je oba puta bio osjecaj krivnje sto zbog dolaska bebe prakticki uskracujem dio sebe - svog vremena, prijasnje mogucnosti da im se posvetim - starijem djetetu/djeci.

    bas mi je zanimljivo citati sve ovo i koliko se nasa osobna iskustva razlikuju, kako se snaga istih hormonskih oluja kod razlicitih zena pokazuje u razlicitim osjecajima...

    potpisat cu se pod ovo. fascinantno mi je citati o svim tim dozivljajima, stvarna potvrda koliko smo razlicite. mene je dugo i prije trudnoce i kroz nju pekla savjest kako cu to dijete koje tek cekam manje voljeti nego prvo, bilo mi je nevjerojatno da tu kolicinu emocija mogu podijeliti na dvoje istom jacinom. sad mi je to naravno smijesno, ali onda mi je bio problem.

    i sjecam se koliko mi je on bio ogroman, pravi mali div, ali i dalje mi je bio prekrasan i poseban. a zbog ovog gore boldanog, sto je wildflower napisala, smo mu se oboje prvih par mjeseci posvecivali cak i vise nego bebi.

  48. #48
    ana.m avatar
    Datum pristupanja
    Aug 2004
    Lokacija
    Zagreb,wild west
    Postovi
    9,220

    Početno

    Evo ja čekam drugu bebu i jako često razmišljam kako će to izgledati kad dođe druga beba. Gdje se nađe još tolika količina ljubavi koju imam za prvo dijete. I kako ću svog mezimca doživljavati kad nam dođe mala beba kojoj ću trebati puno više nego njemu, a on je jako jako vezan uz mene i ja sam mu uvijek na prvom mjestu. Ali opet tu je MM, on će se više pozabaviti Jankom dok ja budem s bebom, a kada se budem mazila s Jankom, MM će se maziti s bebom i opet ćemo se maziti svi međusobno.
    Uglavnom, evo drago mi je da si ovo napisala u slučaju da se i meni to dogodi da znam da nisam usamljen slučaj. Mada iskerno ne mogu ni zamisliti da Janka volim manje, da osjetim nešto manje u bilo kojem trenutku.

  49. #49
    malena beba avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2006
    Lokacija
    dalmacija
    Postovi
    8,635

    Početno

    predivno, jos brisem suze. nedavno sa rodila i sada svoju 4 god. kcer dozivljavam ogromnom a jos nedavno sam se pitala hocu li moci drugo dijete obozavati kao nju....

  50. #50
    malena beba avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2006
    Lokacija
    dalmacija
    Postovi
    8,635

    Početno

    predivno, jos brisem suze. nedavno sa rodila i sada svoju 4 god. kcer dozivljavam ogromnom a jos nedavno sam se pitala hocu li moci drugo dijete obozavati kao nju....

Stranica 1 od 5 123 ... PosljednjePosljednje

Pravila pisanja postova

  • Ne možete otvoriti novu temu
  • Ne možete ostaviti odgovor
  • Ne možete stavljati privitke
  • Ne možete uređivati svoje postove
  •