Ovo je najbolja motivacija! Osim toga, jako puno znači kad se nikome ne moraš moliti...anima prvotno napisa
Moram reći da je moja curka bila jaaaaako ponosna da i njena mama vozi
 |
|||
|
|
|||
Ovo je najbolja motivacija! Osim toga, jako puno znači kad se nikome ne moraš moliti...Moram reći da je moja curka bila jaaaaako ponosna da i njena mama vozi
Cure samo hrabro!
Položila sam prije 8 godina. Miš ima 4 godine, a nisam bila vozila od prije trudnoće.
Ovo ljeto nas je zadesila tragedija, moj muž je iznenada preminuo. 2 dana poslije sprovoda sam krenula voziti auto za koji nikad nisam sjela za volan. Sa svekrom sam odvozila cca 15-tak sati. Ne usudim se baš svugdje, posebno ako neki dio ne poznam ni pješke, ali malo po malo. Vrtić nam je pod nosom, ali do posla, dućana, svekra i svekrve.
Srce mi naraste kad mi miš kaže kad se parkiram u podzemnu u CC1: Mama jako sam ponosan na tebe, super si parkirala.
evo i ja sam napravila korak protiv straha. nakon šta sam pročitala postove i iskustva, zvala sam instruktora i u ponediljak krećem, nadam se ovaj put da ću odvozit ravno do dozvole.
Bravo za sve cure koje su se odvažile i krenule voziti
Ja sam jedna od onih koje taj vozački nije pretjerano zanimao jer živim u relativno malom gradu, a i mm me bez pogovora vozika svukuda, ali se nekako mislim da bi mi ta dozvola ipak olakšala neke svakodnevne situacije.
Stoga me zanima ima li uopće smisla otići polagati nekome tko nije baš nešto motorički spretan?
Naime, smotana sam, a s druge strane prilično oprezna i nesklona rizicima.
Da li ima koja od vas da se prepoznaje u mojim riječima, a da se ipak odvažila na vožnju?
Evo, 40 mi je u g*zici, ali me ovo pitanje kopka već duže vrijeme. S druge strane imam preko nekoliko prijateljica čije vozačke godinama stoje u nekakvim ladicama, a nije to baš mala lova da je dam za komad papira koji mi kasnije neće biti od nekakve koristi.
Zato, smotane i oprezne...dajte koju riječ ohrabrenja
E da, zaboravila sam dodati da mi je i orijentacija u prostoru katastrofalna
Kad mm parkira u one podzemne garaže, a meni naknadno zatreba nešto iz auta trebate samo vidjeti koliko se vrtim okolo dok ne pronađem auto.
Može li se i to popraviti ili da prestanem razmišljati o vožnji?
Ne bih te htjela obeshrabriti, ali ako sama misliš da ti ne bi išlo, možda da ipak poslušaš samu sebe.
Ili da probaš negdje gdje nema saobraćaja, ne na cesti nego u nekom dvorištu, uz muža, kako ti ide osjećaj prostora, znaš li koliko i kada okrenuti volan.
Orijentacija nije tako bitna, kupiš GPS i on te vodi. Važniji su refleksi, kako reagiraš u neočekivanim situacijama koje su u gradskom prometu česte.
Vozački ispit je oko tisuću eura ako se otprve položi. ( to je oko 350 vožnji Cameo taxijem
Mene vožnja veseli i zato vozim. Mislim da svatko tko želi voziti to i može. Uz dužan oprez i poštivanje pravila.
I da dodam, uskoro ćeš imati još dva vozača u obitelji pa će te imati tko voziti kamo god želiš. A mladi jedva dočekaju da voze mamu jer im je to prilika da sjednu za volan. Vlastito iskusto.
Posljednje uređivanje od Beti3 : 13.01.2012. at 18:24
evo me. orijentacija u prostoru katastrofa, koordinacija katastrofa, strah od vožnje golem i pregolem (s laganim napadajima panike).Bravo za sve cure koje su se odvažile i krenule voziti
Ja sam jedna od onih koje taj vozački nije pretjerano zanimao jer živim u relativno malom gradu, a i mm me bez pogovora vozika svukuda, ali se nekako mislim da bi mi ta dozvola ipak olakšala neke svakodnevne situacije.
Stoga me zanima ima li uopće smisla otići polagati nekome tko nije baš nešto motorički spretan?
Naime, smotana sam, a s druge strane prilično oprezna i nesklona rizicima.
Da li ima koja od vas da se prepoznaje u mojim riječima, a da se ipak odvažila na vožnju?
Evo, 40 mi je u g*zici, ali me ovo pitanje kopka već duže vrijeme. S druge strane imam preko nekoliko prijateljica čije vozačke godinama stoje u nekakvim ladicama, a nije to baš mala lova da je dam za komad papira koji mi kasnije neće biti od nekakve koristi.
Zato, smotane i oprezne...dajte koju riječ ohrabrenja
odgađala sam autoškolu 10 godina. proljetos me MM upisao i samo rekao jedan dan: U ponedjeljak ti počinje tečaj u autoškoli.
teoriju sam položila otprve, a na obuci iz vožnje sam bila katastrofalna. fulavala ulice u koje sam trebala skrenuti, ulazila u krivi smjer i tako. svašta je bilo. a sve zbog straha najviše. iako su mi skoro otprve išle stvari koje su većini problem, parkiranje i kretanje pod ručnom.
vožnju sam položila iz trećeg pokušaja, tek onda kad sam se suočila s tim strahom koji me kočio i krenula ga rješavati. vožnja se odmah popravila kad sam se naučila nositi sa strahom. sad vozim skoro svakodnevno i ne mogu vjerovati da sam radila toliku frku oko vožnje.
tako da toplo preporučam svima koji se dvoume da barem probaju.
u cijelom tom procesu meni se poboljšala koncentracija i snalaženje u prostoru, a i samopouzdanje mi je poraslo.
Moje preporuke, također. Mogle bi se iznenaditi koliko koliko vam stvari idu od ruke bolje nego što mislite.
A i dobro se suočiti sa strahovima.
U dijelu straha, potpisujem laumi. Imam dobru sposobnost orijentacije, ali strah je bio strašan. I ne mogu reći da je nestao, ali je pod kontrolom - tj. ne sprječava me da vozim. Sad mi je teže ići javnim prijevozom nego suočiti se sa strahom.
ni moj strah nije nestao, ali je pod kontrolom. i to mi je jako velika stvar - ako sam naučila kontrolirati ovaj strah, mislim da je malo toga što sad ne mogu.
i treba čim više voziti, praksa stvarno čini čuda.
kao da opisuješ jednu od mojih najboljih prijateljica.
i, iskreno, ni ja je nikada nisam vidjela za volanom.
katastrofa.
ali, nakon što su djeca porasla i trebalo ih je razvažati od nemila do nedraga... odvažila se i položila iz prve.
ima tome možda 4-5 godina.
kupila si polovni autić i sada vozi i na more i u šoping u inozemstvo... prava vozačica.
a prvih dana je vrištala kad se trebalo prestrojiti.
vožnja je praksa i rutina.
kao plivanje, vožnja bicikla... ma i hodanje, u krajnjem slučaju.
možeš ti to!
ovo nisam bila pročitala, ali točno kao da opisuješ moju R.E da, zaboravila sam dodati da mi je i orijentacija u prostoru katastrofalna
Kad mm parkira u one podzemne garaže, a meni naknadno zatreba nešto iz auta trebate samo vidjeti koliko se vrtim okolo dok ne pronađem auto.
Može li se i to popraviti ili da prestanem razmišljati o vožnji?
samo ti daj.
pa ako vidiš da ne ide... ha, probala si.
(i ona je imala četrdesetak kad je položila, nisu godine prepreka)
E baš ste me ohrabrile.
Sad samo trebam skupiti lovu i krenuti u avanturu.
Ako ikad provozim biti ćete obaviještene
i mene je strah, u glavi se vidim kako dobro vozim, i kad sam sa MM u autu, pratim snimam ulice, raskrižja, semafore, i vidim se kako ja sidim za volanom. međutim, znam da moram još jednom otrest ispit dok ne položim. meni kao da uvik fali onaj jedan sat da budem u potpunosti spremna. tako je i na faksu bilo sa ispitima. uvik je falija jedan dan da sve naučim
Sjela za volan ljetos, nakon više od 10 godina posjedovanja vozačke dozvole. Odvezla nekoliko časova sa instruktorom, čisto sigurnosti radi. Potrpala djecu u sjedalice i krenula. Drugačije nije moglo. Sila Boga ne moli...
Sad se svakodnevno vozim na posao bez problema. Jedino se još uvijek parkiram "naglavačke", ponekad u rikverc, ako ima dovoljno prostora. Bočno još ne ide kako valja, al' navježbaću ja i to
vještičica ja sam se već uspjela i izgrebati na uskom parkiralištu. Srećom imam ful kasko. Sad idem samo gdje je široko i pregledno, pa makar rastegnem noge do odredišta.
Samo da podržim "hrabre" žene za volanom. Položila sam relativno kasno (sa 26 g), onda kada sam si to sama mogla platiti, usprkos strašnom strahu koji sam cijeli život imala od vožnje. Smatrala sam to "nužnim zlom". Ipak, puno godina nisam vozila jer sam do posla imala doslovno 4 minute hoda, pa nekako nisam ni imala stvarne (česte) potrebe za vožnjom. Kada smo se sa dvoje djece preselili u najljepši dio Rijeke i do posla sam trebala mijenjati dva autobusa i to vrlo nelogično i loše povezane linije (promjena smjera), počela sam razmišljati o aktivaciji tog blaga zvanog vozačka dozvola. Poklopilo se i to da je moja prijateljica prodavala automobil koji je bio u odličnom stanju (prošao smiješno malu kilometražu), i ono najbitnije - AUTOMATIK. Vidim da sam odužila, a u biti sam htjela svim neodllučnim vozačicama predložiti da se pokušaju u vožnju uključiti na ovaj, puno lakši način. Mnogo je lakše koncentrirati se na prometna pravila i vožnju neopterećen razmišljanjima o promjeni brzine, strahom od toga da će se auto ugasiti i sl. Meni sada, kad je strah od vožnje pod kontrolom, kad se smatram sasvim solidnom vozačicom, predstoji "prebacivanje" na veći automobil (za koji dan stiže nam treća srećica i trebam automobil u koji stanu tri AS) i privikavanje na mjenjač, ali to ne smatram velikim problemom, samo malom nadogradnjom. Da mi je prije par godina netko rekao da ću uživati u vožnji, rekla bih da je lud, ali eto, moram priznati, vožnja na posao, nakon što ostanem sama u automobilu i odvrnem Hladno pivo, vrlo mi je drag dio dana.
položila prije 2mj. i STRAH STRAH STRAH. vozim dok je muž samnom u autu.pa smo sinu kupili ovih dana AS,danas je montirali u auto.pa cu se sama kao usudit voziti sa malim ,kad se okrenem vidit cu malog...,ali strah.
potrošeno priko 1000E.pala ispit vožnje prvi put.tresla sam se,panika...užas. rekla sam instruktoru da mi je bilo lakše drip podniti.
zadarmamica, preporučam ti da voziš kad muž NIJE u autu. Počni sa sporednim ulicama, ili idi izvan grada. SAMA, sama svoj gazda za volanom. Stavi neku muziku koju voliš i cool. Svojim tempom, svojom brzinom.
Ti to znaš, samo treba praksa. A ako ti je muž suvozač nećeš biti "cool". Ja svojega vozim jedino ako je u gipsu i to prva dva-tri dana.
Vožnja je korisna, praktična, a možda s vremenom otkriješ da je i lijepa. Pogotovo kad ti dijete da kompliment kako mama dobro vozi. Strah će nestati kako budeš sigurnija u sebe.
Ne bi ti dozvolili da prođeš na vozačkom da ne znaš držati pravac, da ne znaš odrediti udaljenosti i da misle da si opasnost na cesti. Ne trebaš bočno parkirati, ne trebaš preticati, ne trebaš pokazivati snagu auta. Ako ti netko i zatrubi, baš te briga. Nitko se nije naučen rodio. Dok ne uhvatiš praksu, lagano sa gasom i nemoj paničariti.
I, važno, NEMOJ se u vožnji okretati da vidiš bebu. Kupite zrcalo s kojim se vidi. Sad ću naći link, nešto ovakvo:
http://www.google.hr/imgres?q=retrov...:0&tx=98&ty=61
za početak se vozi bez djeteta
i bez muzike
koncentriraj se na auto i sebe. istražuj mogućnosti stroja koji imaš u rukama
i svoje reflekse, periferni vid... sve ono što će ti biti potrebno
voziti sigurno znaš, ne bi te pustili da ne znaš
ostalo je iskustvo i rutina
hvala na savjetu. muci me strah i nelagoda da cu dignit zivce nekom ako sporije krenem sa semafora.ili kad se ubacivam.
probat cu navecer sama sisti u auto. i problem je što nevozim opušteno,nego stalno mislim kako cu prominit brzinu.tribala bi to ležerno,a ja mislim o tome.
muž mi ima strpljenja za mene, ali nemože shvatit da me strah kad on vozi dugo godina.a moje sve frendice položile prije par godina a ja nisam tila.tako da sam sad prošla i skuplje od njih.
Naravno da ćeš dignuti nekom živac kad sporije kreneš. Pa što! Koliko sekundi to traje? I taj netko je drugima dizao živac kad je učio voziti.
A i za mijenjat brzinu ćeš naučiti, auti mogu podnijeti prilično visoke i niske okretaje, malo će se mučiti, malo bučiti, slušaj zvuk motora dok muž vozi i gledaj kad on promijeni brzinu. Tako da ti taj zvuk uđe u uho. Onako brrrrrr-pa u veću brzinu...
I naravno da beba neće biti s tobom dok učiš. To se valjda podrazumijeva.
toliko mi je lakše kad sam pročitala koliko nas ima. ja sam položila prije 13 godina,a ne znam jesam li tu brojku sveukupno odvozila nakon toga. naravno,nije mi bila sila voziti, pa nisam imala auto,pa ne znam ni ja šta..isprike,isprike...uglavnom,počela sam voziti prošle godine i sve je bilo dobro dok prvi put nisam zabrljala.onda opet odustala,pa htjela opet krenut,pa ostala trudna i evo me sad.baš samna svoj kukavičluk,jer sad vidim koliko bi si olakšala stvari s bebicom.ovak ne mogu mrdnut,a i non stop ovisim o drugima.uglavnom,ne razumijem zašto me toliko strah i ne vjerujem da ja to mogu,baš blokada u glavi.a imam osjećaj da ako ikad ponovo provozim,to će mi biti ono ispit zrelosti i samostalnosti.eto,samo sam se htjela malo izjadati,jer znam da nema tu puno filozofije,nego jednostavno sjesti za volan i voziti i voziti...practice makes perfect!
to ti je isto kada ljudi uče plesati, pa u početku broje 1-2,3; 1-2,3i problem je što nevozim opušteno,nego stalno mislim kako cu prominit brzinu.tribala bi to ležerno,a ja mislim o tome.
ili slow-sloww-quick, quick-slow-slow...
onda otplešu deset puta i nema više brojanja
ne zato što su tako odlučili nego zato što su se izverzirali
prvo vozi tamo gdje si sigurnija, pa se sve više uključuj u gradski promet
i, ne beri brigu ako ti tko trubi... neka te preskoči ako mu se žuri
(iako, ja bih stavila onu "L" naljepnicu)
koliko god je oprez u vožnji krajnje opreman, dobro dođe i malo opuštenosti. ja sam uspjela već dva puta zagrebati auto. Naš parking je u nazovi ulici širine jednog vozila s parkinzima sa strane i ako se neko loše parkira moraš ga jako pažljivo zaobilaziti da ne lupis ogradu s druge strane. tako sam prvo već 3-4 dan vožnje lagano obojala retrovizor o ogradu, a drugi put sam opi*dila guzicom dok sam se vraćala u rikverc jer je neka budala stala tolika da uopće ne mogu proći. Dok sam pazila na auto s druge strane, izgrebala sam se o stup javne rasvjete (sreća samo plastiku)
MD nije ništa ludovao, a to nećemo još popravljat jer po njegovim ću se ja još tu i tamo izgrebati pa ćemo to u nekon trenutku srediti odjednom.
Mene sve skupa to nije obeshrabrilo nego i dalje vozikam. jedino sam sad pažljivija.
evo, devojke, da i ja javim postojeće stanje...
nakon perioda gotovo svakodnevne vožnje, ponovo trudnoća, porođaj, bebica...uglavnom, skoro dve godine nevoženja. i opet velika nesigurnost. odlučih da to presečem i prošlog meseca nazovem svog starog instruktora i odvozam sa njim dva puta u njegovom i jednom u mom autu. sad vozim sasvim pristojno, ali strah još uvek postoji, pogotovo kad svo troje dece stavim u auto.
e, ali sutra će mi biti vatreno krštenje - mm nije tu, a ja vozim i vraćam devojčice sa treninga (na dva kraja grada), vozim malca kod babe, pa devojke u grad, ponovo kod babe i kući. a tek popodne - dete na rođendan u nekakvu rođendaonicu na rubu grada, gde nikad nisam bila. no, rešila sam da ne bacam pare na taxi, već da zagrizem junački. u glavi držim sve putanje, gledaću da budem što smirenija i - teraj! drž'te mi palčeve...
Posljednje uređivanje od Vishnja : 20.01.2012. at 23:49
Samo naprijed Vishnja!
hvala, veštičuljak! pa, evo izveštaja: samo jutarnje razvoženje po treninzima je odradio mužić, posle sam preuzela ja. i bilo je - odlično! jeste da su mi pred svekrvinom kućom nervozni vozači trubili dok sam se uglavljivala u usko mesto za parking, ali nisam se potresla, ama nimalo!-) . čitav dan sam vozila svud unaokolo, a čak i rođendaonica na nn lokaciji je "potrefljena" iz prve. jaaako sam zadovoljna, polako se ponovo "zbližavam" sa autićem , osećam mu gas, brzine, gabarite...to je to! devojke, samo hrabro, praksa čuda čini!
i ja imam dobre vijesti.
ostavila malog mužu, a ja i svekrva išle gledat neke stvari po centrima. vozala sam po cilom gradu.opustila se.baš sam došla doma zadovoljna.
Tooooo! Vožnja je gušt, samo treba malo prakse.
pohvale hrabrima!!!
je je, treba samo zagristi točnije pregristi i krenuti.ja još nisam, ali čitajući vaše postove,lagano se ohrabrujem.znam da mi nema druge nego samo krenuti i nadvladati taj strah.
Ja vozim odavno. Prije je to bilo sa više gušta i volje, a sada samo ako moram. Baš nedavno sam se morala parkirati vodoravno uz ivičnjak, naravno između dva auta i uspjela sam od prve. Znam žene koje imaju položen ispit, ali ne voze. Ne iz straha, nego jednostavno iz nesigurnosti. Takva je bila i moja mama. Hm... kako će mi doći u Zg? Ohrabrila sam je uspješno, pa tako kažem i vama- probajte, vozite polako i oprezno. Ako igdje zapne, lijepo stanite, ubacite auto u ler i potegnite ručnu, upalite sva 4, skoncentrirajte se, pa onda nastavite dalje. Ovim sistemom bi mogla otići gdje god zatreba, a vozila sam po Sloveniji, Austriji, Njemačkoj, Mađarskoj...
Mene je često promet znao uvući u nervozu, posebno u Zg. Stvarao mi se je pritisak iznad glave da se glatko moram ubaciti sa sporedne ceste na glavnu i to još u drugu traku, jer ako to ne učinim svirka drugih auta me je izbacivala iz takta. Sada ne, ja vozim oprezno i polako, ne jurim kao bez glave, a kome se žuri, ah... pa ima lijevu žmigu, neka me zaobiđe.
I to je tak. Žene, samo naprijed!!!!
tribali ste me vidit jucer.sva sritna i ponosna na sebe.
sa frendicom i malim išla po gradu,kava,kupnja.posli sama sa malim po muža u teretanu.sve je super bilo.oslobodila sam se. posli sam mužu dosađivala sa svojim pricama,kako sam što napravila
Tako je, rena7.
Ja ću vjerojatno biti ona koja će zatrubiti ako ne krenete brzo ili se loše prestrojite, ali briga vas. Ionako trubim više radi sebe nego vas. Jednom ćete i vi trubiti drugima i govoriti: ma, tko je ovoj dao volan u ruke, zaboravljajući da smo svi morali najprije naučiti da bi znali.
Tuuu-tuuuu....
Posljednje uređivanje od Beti3 : 24.01.2012. at 11:04
Evo malo ohrabrenja za one koje se još uvijek boje, strah je zajednički većini žena (zašto onim bezglavi mmuškarcima nije, Boga pitaj
Sebe bih svrstala u ovu prvu skupinu, orijentacija u prostoru savršena, uvijek sam mužu navigacija kad on vozi, refleksi, opažanje, sve pet, MM me učio i hrabrio jer mi je super išlo s njim po poljskom putu, ali kad sam krenula u auto -školu, strava, strah, strah, blokada, užas i jeza. Uzimala sam dodatne sate jer se nikako nisam mogla odlučiti izaći na ispit.
Na polaganje sam izašla nakon dva apaurina i jednog pelinkovca
Nakon što sam položila, svaki moj odlazak negdje sastojao se od pažljivog crtanja rute puta po Zagrebu večer prije, plana gdje ću parkirati, plana za nepredviđene situacije, treme dan prije, par sati prije ulaska u auto,grozota...
Tješilo me i što su moje dvije prijateljice (isto nemaju dvije lijeve noge, ali trta ogromna) radile slične ludosti, jednoj je muž morao svaki dan isparkiravati i dočekivati ju isto tako kad se vraća s posla da parkir auto, jedna je vozila isključivo samo jednu rutu mjesecima, a drugdje išla busom, i tako....
Znala sam da je jedini lijek samo česta i stalna vožnja (najbolje kad vas pritisne nevolja pa muž ne može voziti), ne znam uopće kad mi se dogodilo da mi je to postalo toliko nešto bezveze, odlazak na more, vozikanje posvuda, neprimjetno je nestao taj strah, ali znam da mu je trebalo dugo, dugo, mislila sam da nikad neće prestati.
mene ovaj topik samo ubija u pojam kad skužim da ovdje ima žena koje su mlađe od moje vozačke dozvole :-O
Ali, zamisli koje ti iskustvo i znanje imaš! (tako se ja tješim)
Položila sam vozački nakon faksa.
Čini mi se da sam tada bila zrela i spremna za vožnju - prihvatila sam je kao nešto sasvim normalno i naravno, potrebno/korisno.
Jednostavno rečeno, obožavam voziti.
Nije važna duljina puta, samo da upalim i krenem, jupiiiii.
Nisam imala puze, tj. razdoblja da nisam uopće vozila.
Vozila sam i u poodmakloj trudnoći, pa me ginić upozorio i prestrašio s pričama svojih vještačenja nastradalih trudnica u prometu. A jai do termina rođenja bebača taksirao me MM.
Za svladavanje straha, najbolje je voziti, voziti, voziti.
Naravno, nek' s vama u autu budu osobe koje vas podržavaju, a ne paničari ili akademici (oni koji sve znaju, stalno pametuju kako niste napravili ovo ili ono, da ste trebali prije krenuti, bla, bla).
Eh, kad putujem u Zg, najčešće se fino izmotam iz rotora i parkiram na Velesajmu, a dalje vozi tramvaj ili autocipelići.
Inače, kad vozim po centru, moram pohvaliti Zg vozače i vozačice, jer me propuštaju u paralelnu traku ili vide da sam usredotočena na znakove i imaju razumijevanja.
Najbolje je kad me netko pita, pa kako ćeš voziti tamo, ne poznaješ grad i sl., zar te nije strah?
Moj odgovor je jednostavno, prva-druga-treća ...
Želim svim vozačicama da osjete fluid lakoće i slobode u vožnji!
Da sam se rodila u nekim prijašnjim stoljećima vjerojatno bih jahala konje, upravljala kočijom ...
Posljednje uređivanje od Marna : 01.02.2012. at 16:39
Evo još jedne teme za mene!
imam problemčić. Imam jednu rođakinju, ima 28 godima nema vozačku dozvolu niti je ikad vozila. Kaže da joj tata jednom dao kad je bila tinejdžerka da upali auto pa je počela da vrišti.
sada želi da polaže a boji se da će baciti novac, tj da neće moći da nauči ni da položi.
Njem muž ima neki dugački karavan, kaže da je glomazan za nju. Ja imam manji auto, taman za početnika. Pitala me da joj malo pokažem kad otopli da vidi je li vožnja uopšte za nju.
Ja nešto nisam za to. nije da se bojim da će nešto pokvariti već da ću je ja pogrešno naučiti pa je još zbuniti. Nešto slično se i meni desilo.
Kažem joj da uzme nekoliko časova pa da proba.
Šta da radim?
Nije problem, mogla bih naći i mjesta i vremena.
tehniku ju sigurno ne možeš pogrešno naučiti,ionako se svaki auto malo razlikuje po načinu upravljanja
e sad prometna pravila,tu se svi jako razlikujemo u tumačenju iliti poštivanju istih
mislim da je lijepo od tebe da joj želiš pomoći,a ako još ima takav strah,bilo bi super da bude s nekim kome vjeruje i ima strpljenja s njom.par puta s tobom po nekom parkingu ili pustoj ulici joj sigurno neće štetiti
znaš kako je,ak krene u autoškolu i namjeri se još na kakvog suludog instruktora...toliko o vozačkoj karijeri
To ona i hoće, da malo razbije strah.
I ja sam bila naletila na neku budalu od instruktora, svu me istrzao. Kad sam morala na poslu preuzeti auto uzela sam par časova kod susjeda. On je bio super. I ovoj ženi sam ga preporučila. Ići ćemo prije toga na neki prazan parking ili kad bude baš suvo po dvorištu. Ona ga ima dosta.
Hvala na savjetu
svaka čast na dobroj volji, no ja svoj auto nikad ne bih dala nekome tko nema ni sata vozačke škole,ni po parkingu. nikad ne znaš što u panici može počet izvoditi,a ti nemaš duple komande,možeš jedino povući ručnu i dobro se izvrtiti.
preporuka za dobrog instrukora je prava stvar.
ja sam se skroz opustila.da se malo pohvalim.
Posljednje uređivanje od zadarmamica : 06.04.2012. at 11:33
Svaka cast svim mamama koje su svladale strah!
Ja sam odustala od auta, ako mi opet nekad u zivotu dode, vozit cu. Ako ne, opet dobro, necu se forsirati. Ne znam sto mi je, ali jednostavno se bojim. A bila sam dobar vozac prije trudnoce.
i ja kažem svaka čast,ja još uvijek papak
a proporcionalno tome još i ljuta na sebe,jer sam papak
i zašto jednostavno ne krenem,nisam si jasna
xi ja kažem svaka čast,ja još uvijek papak
a proporcionalno tome još i ljuta na sebe,jer sam papak
i zašto jednostavno ne krenem,nisam si jasna
šta je to sa ženama i vožnjom????
a koliko bi si samo olakšala život...
Pa, kreni!!!!
Neš ti mudrosti! Ako znaš vladati mužem
Cure, natjerat će vas sila, odnosno kad vam to postane presudno važno iz bilo kojeg razloga. I ja sam bila tu na ovom popisu, a sad će već peta godina da vozim skoro svakodnevno. Ne volim voziti, ali vozim. Sve je u glavi.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
