jel imao netko iskustva sa samoozljeđivanjem? ja imam slučaj u obitelji i ne zna što bi? Jel mogu oni to raditi samo da se svide ekipi ili morabiti dublji razlog? HELP
jel imao netko iskustva sa samoozljeđivanjem? ja imam slučaj u obitelji i ne zna što bi? Jel mogu oni to raditi samo da se svide ekipi ili morabiti dublji razlog? HELP
da pojasnim,dečko je moj posinak,ima 13 g.rezao se šestarom po rukama,
ja bi to shvatila kao ozbiljan problem i sigurno bi zatražila stručnu pomoć.
Također. Koliko mi je poznato, samoozljeđivanje je oblik poziva u pomoć.
osobno iskustvo nemam. znam za curu u čijoj kući su odnosi bili poremećeni. čak ne na prvi pogled... djelovali su kao "otkačena" obitelj. ali kroz razgovore se zapravo pokazalo da puno toga ne štima.
a prije par dana sam gledala neki film o mladima. cura koja si je rezuckala noge je rekla: kad to radim - ne moram misliti o drugim stvarima...
u svakom slučaju - i ja bih to shvatila jako ozbiljno. očito ga nešto jako muči.
ja se jako bojim,tako je i kod nas,sve prividno štima,njegovi starci su odmah prihvatili njegovu priču da je to napravio bezveze ida kao hoće bit velik.
Razrednica je to navodno primijetila kod još par klinaca u razredu i spomenula to usput,neki se tetoviraju šestarom :shock: ,i nikom ništa
ne znam šta bi,roditelji ne razgovaraju s njim,ide školskom psihologu i navodno ona nije vidjela ništa više od puberteta
REZANJE NIJE NORMALNO U PUBERTETU,bar mislim
jel da ja glumim policajca kad mu roditelji neće,ipak je on brat mog sina
probaj mu se približiti na neki način, možda ti ispriča nešto što će naznačiti problem... vrlo često se djeca u tim godinama osjećaju neprihvaćeno, odbačeno, izolirano, smatraju da im se ne posvećuje dovoljno pažnje - ili sebe krive za odnos među roditeljima. ma ima puno toga što ga može mučiti.
ne razumijem zašto roditelji ne razgovaraju s njim o tome? :?
pa ne mogu se sve stvari pripisati pubertetu. nije pubertet soba u koju te zatvore na par godina - pa onda izađeš iz nje. to je vrijeme kad su mladi ponekad teški sami sebi - a ne znaju izraziti svoje osjećaje. neki nikako, a neki na pravi način...
Jedna moja ucenica je to radila (mozda radi jos uvijek ali ne znam jer sam na porodjajnom). Uglavnom, takvo sto se ne smije zanemarivati, obicno je pokazatelj dubljih problema. Ja sam tu curu uputila na razgovor psihologu, kasnije je zavrsila i kod psihijatra i zaista je ustanovio da to uopce nije bezazleno-cura ima more problema o kojima nije mogla razgovarati ni sa kime pa je to na taj nacin ispoljavala.
Potrazite strucnu pomoc.
U romanu "Petica iz tugovanja" spominje se samoozljeđivanje, glavna protagonistica druži se s tinejđericom koja se reže i radi opekline. Žena potraži stručnu literaturu i ustanovi da je to ozbiljan problem, a ono što je meni najzanimljivije: tijelo pri ozljeđivanju luči neke svoje kemikalije za samopomoć, koje inače služe tome da se lakše podnese bol. To bi značilo da si djeca koja se režu nanose fizičku bol da bi im tijelo šusnulo u krvotok supstancu koja uklanja bol, a od toga (valjda, ako sam dobro shvatila) manje osjećaju i svoju psiohičku bol s kojom se inače nose.
Naglašavam, ovo su podaci iz romana, a ne doktorskog priručnika. Ja bih ipak što prije potražila stručnu pomoć, makar na samo, bez vođenja klinca za početak.
Kad sam ja bila u drugom srednje, to su radile četiri cure koje su sjedile iz mene. Po stilu odjevanja bile su pankerice, voljele su se prilično napiti, pušile oko kutiju cigareta na dan. Iako su mi na prvi pogled bila antipatične, ipak sam kroz neizbježnu komunikaciju s njima skužila da doma zapravo imaju puno problema. Jednoj curi je tata bi alkoholičar i tukao ju je, a druga nije imala tatu i živjela s mamom i ujakom koji ju je verbalno zlostavljao. Ista ta cura kasnije je upisala faks u Osijeku i jednog dana iz nekog glupog razloga napala cimericu nožem i zavšila na lječenju. Ja sam ih znala pitati zašto to rade i odgovori su uglavnom bili da vole osjetiti tu bol i gledati kako im krv curi jer onda zaborave na sve drugo. Ova cura kojoj je tata alkoholičar se jako promjenila kad e došla studirati u Zg i riješila se te grozne situacije doma.
U svakom slučaju ne bih rekla da samoozljeđivanje treba zanemariti jer se iz toga krije veći problem.
čitala sam da takvo ponašanje često vodi u suicid,užasno me strah svih scenarija,a vrlo teško je riješiti nešto što se gomilalo davno prije mene
E sad sam se sjetila da je ta cura kojoj je otac bio alkoholičar pokušala i samoubojstvo tabletama za spavanje koje je popila nakon škole. Moja frendica i ja smo bili na kavi poslije nastave i ona uđe u kafić i bilo joj je slabo, uskoro se srušila i došla hitna po nju. Srećom je dobro završilo, ali u svakom slučaju potrebno je shvatiti ozbiljno.
slazem se da to moze biti pokazatelj ozbiljnih problema. ti ces to znati procijeniti jer su ti bliski, pa znas situaciju u obitelji.
ipak moram reci da sam i ja to radila u toj dobi. pola razreda je to radilo, jer je to bilo kao tetoviranje i medju nama fora glupo ali tad je bilo cool.
ja sam to radila u srednjoj skoli. sad da me pitate zasto, ne bih znala reci. odnosno, znam da kad bi se u meni nakupilo puno ljutnje i tuge da bih se rezala i bilo mi je lakse. a da sam imala neke uzasne probleme, bome nisam. najveci problem je bila veza s deckom koji me psihicki gazio pa sam postala sva neka slaba i puna ljutnje i bola i zakazala u skoli i tako. to je bio drugi srednje. otisla sam sa svojom prijateljicom koja je imala slicne probleme kod skolske psihologice - ne zato jer smo mislile da imamo problem, vec zato da izbjegnemo ispitivanje na satu zemljopisa! no dok smo dosle kod nje, shvatile smo da nam je itekako trebala. moja mama vidjela je oziljke iako sam ja to skrivala i nije poduzela nista drasticno. razgovarala je sa mnom o zivotu, ljubavi i tako... i znam da je plakala. ne znam, tad mi je pasalo da me ne gnjavi oko toga, no nisam sigurna da je najispravnije postupila. svakako to nisam radila da bih bila "cool" ili slicno pred vrsnjacima jer sam to sakrivala. ja sam to postepeno rijesila sama sa sobom i eto, nemam konkretan savjet, jer je to jako individualan problem i stupanj pomoći koju bi trebalo pruziti/potraziti ovisi o težini traume koja uzrokuje to pretakanje psihicke boli u fizicku.
više manje gotovo svi prođu kroz tu fazu, samo kaj to dobar dio njih jako dobro sakrije od staraca.
zašto? podivljali hormoni. misliš da te nitko ne kuži, sam si samcat, and all that emo crap... uglavnom te brije nemaju veze s istinom, ali... hormoni. i onda netko kaže da je pubertet najljepši... jea rajt
s ovim se nikako ne bi mogla složiti, ipak je riječ o samopovređivanju i to ne prakticiraju sva djeca, adolescenti...više manje gotovo svi prođu kroz tu fazu, samo kaj to dobar dio njih jako dobro sakrije od staraca.
Pa ne mora pubertet biti baš tako turbulentan, da ne pričam o samoozljeđivanju, to ne spada u normalno ponašanje u pubertetu.plashljivo_pile prvotno napisa
Ovako kako ti to pričaš ispada kao da je to pravilo.
ja sam prakticirala. imalo je 2 svrhe, kolko se sjecam. prva je ta, da ako iskalis bijes na sebi, ne moras na drugima
druga je ta, kad drugi vide da si "ozlijeden", odmah su njezniji prema tebi.
meni nije pomoglo. onaj koji je trebao vidjeti da imam problema i malo stati i razmisliti nije to napravio. i dalje se pravio da je on najpametniji i najbolji roditelj, a ja sam glupo zensko dijete.
tako da ja i danas imam poriv za samoozljedivanjem. pa kad sam jako bijesna, lupim glavom ili sakom u zid, sto vise boli to bolje. prije par godina sam si razbila casu na glavi .
ah, nesretno djetinjstvo.
naucila sam da necu svom sinu raditi takve stvari. nikada. niti cu ikome dati da ga ponizava, ismijava, tjera na nesto sto nece itd.
nadam se da cu uspjeti.
Pa možda ne sva, ali velika većina, najčešće čikovima ili žiletima.Bubica prvotno napisa
Ili ja poznam sve neke čudake.
i ja mislim ovako. sva djeca za koju čujem da to rade - imaju velikih problema doma.Bubica prvotno napisa
pa ne bi htjela polemizirati, nađem vam u ponedjeljak točnu incidenciju...ali, ovako na pamet, ne vjerujem da nije više od 5%.
vele u Americi 17% adolescenata se barem jednom osamoozlijedilo, više to rade žene nego muškarci. S time da bi ja jako razlikovala slučajeve kada je to klinac napravio jednom, radi društva, da bi bio faca ili da proba kako to izgleda od slučajeva kada je to opetovano ponašanje i klinički sigurno ukazuje na ozbiljne poteškoće.
Čekaj, Bubice, to su oni koji su registrirani, tj. završili su kod psihologa. Svim ovima koje ja znam nisu znali ni roditelji, a kamoli neko sa strane, zato iskreno sumnjam u tih 5%.Bubica prvotno napisa
ne broji se to bas tako vec se rade aproksimacije...
ja bih razdvojila one koji to rade jednom ili sporadicno, vise zbog pritiska drustva, od onih koji imaju unutarnju potrebu se samoozljediti - ti drugi su oni kod kojih bi trebalo procackati sto je u pozadini price, jer se negdje smatra da je to agresija koju ne mogu izbaciti prema nekom drugom pa je usmjeravaju na sebe (ali na vidljiv nacin tako da to ipak uzruja - onog kome je namjenjena agr. - npr. roditelje).
a samoozljedjuju se i maleni - cupaju si kosu, jako lupaju po glavi i sl.najcesce kad ne mogu razrjesiti neki konflikt ili zele da ih se vidi.
Ovo mi ima smisla, poznajem daleko više onih iz prve skupine.flower prvotno napisa
tako nekako.Luna Rocco prvotno napisa
ne tvrdim da je to normalno, sam velim da to tinejđeri na žalost dosta prakticiraju. evo ja sam imala totalni košmar u glavi, rezuckanje mi došlo ko ispušni ventil. nitko me nije skužio, nisam imala potrebu ni sa kim dijeliti svoje unutarnje nemire, uspjela sam to sama sa sobom riješit i sad sam valjda kolko tolko normalna 8)
dok se frendica npr rezala i rezala i rezala... i sve žive davila s tim... ono ja sam jadna, treba mi pažnje, sažaljenja, primjetite me...
netko traži pažnju, nekome je to ispušni ventil, netko voli bol, netko je u šumi... treba skužit zašto ta osoba to radi.
naravno da ne bih htjela banalizirati niti umanjivati niciji problem - no ako je posinak to napravio jednom i to u skoli, vjerojatno je to bilo samo da ispadne faca. ovime zelim pokretacicu teme umiriti, no ne i opustiti jer bi trebalo dalje to pomno pratiti. sada stize ljeto i ipak smo svi razgoliceniji te ce eventualne nove oziljke biti lakse uociti. ako na +35 nosi majicu dugih rukava ili duge hlace, vjerojatno nesto skriva. i upozorenje - ja sam se kad je bilo toplije vrijeme rezala i po unutrasnjoj strani bedara, stopala... svuda gdje nije bilo toliko uocljivo. cuvajte se i sretno
Što mislite, može li se redovno istiskivanje prištića i kopanje po koži (znala sam biti puna krastica a i dan danas ponekad znam to činiti, čisto iz navike) nazvati samoozlijeđivanjem?
Ako zelis istiskati svaki prist koji ugledas, neovisno o vlasniku, onda se to definitli ne moze nazvati samoozlijeđivanje.
sorciere, nešto ti je valjda ostalo nejasno, često sam to znala činiti pod pritiskom zbog učenja ili drugih problema, ne iz zabave
daj mi pokaži osobu koja je imala prišteve - a koja ih nije čohala ... (a ovo dan-danas je čista navika )Nisa prvotno napisa
Pa, mislim da je nagrđivanje lica svakako izraz problema i svakako ne dokazuje samopouzdanje osobe koja to radi. A nisam imala bajno djetinjstvo. Sad mi je ipak pomalo žao što sam progovorila o tom problemu, previše sam se otvorila. Sreća što moja najstarija kćer to uopće ne prakticira, bar ne zasada.
nisa - pa ja sam na kraju završila na medicinskoj kozmetici. čohanje prištića stvarno ne smatram nagrđivanjem lica, već nekom prirodnom reakcijom (želiš maknuti nešto što te smeta).
oš moje djetinjstvo? ja mogu upast u kategoriju "moj život je tužna priča"... čitajte sabrana djela "moja tajna" i "moja sudbina" ..
eeeeeeej, to je iza nas! duhovi prošlosti su baš tamo gdje trebaju biti... u prošlosti.
Zapravo Nisa ima pravo. Ja sam imala frendicu (koja je usput imala prekrasno lice) koja je opsesivno kopala po licu i imala prave rane. Vani nije uopće izlazila bez debelog sloja pudera.
Sama od sebe jednostavno nije mogla prestat se kopati.
I bio je to začaran krug, ona je mrzila sebe zato što se kopa pa se zato kopala još više.
I to je jedna vrst samoozljeđivanja.
Ne znam, Sorciere, imala sam više prijateljica s problematičnim licem, no ni jedna nije tretirala svoje onako kako sam ja. Unakaziti svoje lice s vremena na vrijeme i to ponavljati bez obzira na to što me smetao rezultat kojeg bih poslije nastojala zamaskirati, govorilo je samo o tome kako sam malo voljela i sebe i svoje lice.
Mislim da bih slobodno svoje haranje po licu mogla nazvati jednom blažom formom samopovrijeđivanja, neurozom sigurno.
Poznajete li neke teenagere koji to slično čine?
Ja to napravila radi neke patetične ljubavi, koja je naravno od strane obožavanog bila ignorirana. Kasnije me baš na tom mjestu pas ugrizao pa se niti ne vidi. Kolegica se je rezala, rezuckala i završila na psihijatriji. Očito je to bio VEEELIKI poziv u pomoć koji su roditelji ignorirali.
U rijetkim društvenim formacijama mladeži se rezbarenje smatra prihvatljvim ponašanjem.