Djaca od 10-11 godina...šta se od njih očekuje???

[realna]

Imam kcerku od 10 i pol godina....

ponekad se pitam dal sam preblaga/preostroga...

kakva su vasa ocekivanja od djece tog uzrasta...i kakve bi po vasem misljenju trebale biti njihove obaveze u obitelji???

hvala

[fegusti]

Moja kćer će za par dana navršiti 11.
Razmazila sam je. Sve sam umjesto nje radila. Skupljala za njom razbacanu robu, spremala joj sobu... To dijete ni šnitu kruha ne zna odrezati! Jedino sam pošteđena pisanja zadaća i učenja s njom. Jedino je to shvatila kao svoju obavezu.
Sada imamo i bebu pa je tu nastao problem.
U toj novoj situaciji morala je dio poslova preuzeti na sebe.
Odjednom se od nje očekuje da sama za sobom sprema, a sinoć je iskasapila kruh praveći si sendvič i pokušavala mi dokazati kako ona to ne može. Mogla je, naravno.
Ja, zapravo, ne očekujem da mi pomaže, ali bih voljela da mi niti ne odmaže i da sprema stvari za sobom.
Od kada sam se vratila iz rodilišta pomalo me doživljava kao mamu aždaju.
Trebala sam joj od malena nametnuti neke obaveza pa bi nam svima sada bilo lakše.

[anchi pp]

Uh, to se i ja pitam.

Bez velike filozofije o različitosti svakog djeteta i odnosa u obitelji, neke stvari mislim da su jasne.
Prosječna djeca od 10-11 godina mogu i trebaju imati svojih obaveza u obitelji. Članovi su obitelji, pa ako ne mogu puno pomoći, ne trebaju niti odmagati.
Moja kćer je dovoljno velika da bez problema vodi brigu o svojim svakodnevnim potrebama - higijena, spremanje kreveta,
spremanje svojih stvari, tuširanje, odlaganje prljavog veša, priprema doručka, oblačenje...
A moze i pomoći oko zajedničkih potreba - posisati kuću, pomesti hodnik/stepenice, spremiti stol poslije ručka,
pomoći u kupovini, raspremiti stvari poslije kupovine (to najradije radi).

Često puta to ne ide lako, niti glatko, puno puta treba ponoviti istu stvar, često smo na rubu incidenta,
a nekad da izbjegnem svađu i prisilu ja odgodim ili modificiram zahtjeve. Ali ne odustajem .

[AdioMare]

Ja, zapravo, ne očekujem da mi pomaže, ali bih voljela da mi niti ne odmaže i da sprema stvari za sobom.

Kod nas je ovako kako fegusti kaže.
Moj sin nikada nije imao dogovorenu obavezu da nešto treba redovito, (iznositi smeće iz kuće, slagati svoj krevet ili nešto treće) ali maknuti sa stola ako jede sam, staviti svoje čarape u prljavi veš kada ih ne treba više, maknuti pastu za zube s umivaonika, složiti svoju obuću koju skine u ormarić, znači stvari koje se tiču isključivo njega - ja bespogovorno očekujem, mada mi se više izjalove nego ispune očekivanja.
Ali, na njega mogu osloniti u kriznim situacijama. Mislim, više puta dobrovoljno nego obrnuto, ali da bla,bla,bla blebeće zašto SVE mora UVIJEK on - ima i toga. Ooooo da!

[realna]

Uh, to se i ja pitam.

Bez velike filozofije o različitosti svakog djeteta i odnosa u obitelji, neke stvari mislim da su jasne.
Prosječna djeca od 10-11 godina mogu i trebaju imati svojih obaveza u obitelji. Članovi su obitelji, pa ako ne mogu puno pomoći, ne trebaju niti odmagati.
Moja kćer je dovoljno velika da bez problema vodi brigu o svojim svakodnevnim potrebama - higijena, spremanje kreveta,
spremanje svojih stvari, tuširanje, odlaganje prljavog veša, priprema doručka, oblačenje...
A moze i pomoći oko zajedničkih potreba - posisati kuću, pomesti hodnik/stepenice, spremiti stol poslije ručka,
pomoći u kupovini, raspremiti stvari poslije kupovine (to najradije radi).

Često puta to ne ide lako, niti glatko, puno puta treba ponoviti istu stvar, često smo na rubu incidenta,
a nekad da izbjegnem svađu i prisilu ja odgodim ili modificiram zahtjeve. Ali ne odustajem .

drago mi je da to citam...
moja Tjaša je 20 dana starija od Jelene...i ima jednake obaveze...
pitam ponajvise zato sto vrijedim za strogu mamu, mada se to meni bas i ne cini strogo, nego normalno....

[anchi pp]

I meni je to normalno. Normalno mi je i da ne posluša odmah - koliko se sjećam nisam ni ja baš rado i odmah poslušala.

Osim toga, poznajem i puno strože i zahtjevnije mame.

[bebelina]

Ne ocekujem od Frane da posprema po kuci , ali duzan je sam pospremati svoju sobu , uzeti jesti, poci u ducan, baciti smece( ponekad) i naravno pokupiti nered za sobom. Kod nas je uvijek netko od njegova drustva, ali sami pospremaju za sobom, cak i usisaju. Objasnjeno im je da nece vise jesti kokice ili druge grickalice ako ja budem morala cistit iza njih.Ne smatram se za strogu mamu, uostalom zasto od zdravog djeteta napraviti invalida. Treba ih polako nauciti da se brinu sami o sebi.Naravno i kod nas se uvijek nesto grinta , ali ja ne odustajem .

[realna]

bebelina, vidim da kod vas imate velikog decka i malecku djevojcicu...

kod nas ocekujemo prinovu, i neznam dali djete mora ima obaveze do mladje pridoslice...

moram priznati da se vec sada trudi oko mene...napravi mi dorucak ...
pomaze dobrovoljno oko stavljanja robe na pranje i susenje, neda mi da nosim usisavac...
vec je sad brizna....

kako ce biti poslije, vidjet cemo...

[Zeera]

Uh, to se i ja pitam.

Bez velike filozofije o različitosti svakog djeteta i odnosa u obitelji, neke stvari mislim da su jasne.
Prosječna djeca od 10-11 godina mogu i trebaju imati svojih obaveza u obitelji. Članovi su obitelji, pa ako ne mogu puno pomoći, ne trebaju niti odmagati.
Moja kćer je dovoljno velika da bez problema vodi brigu o svojim svakodnevnim potrebama - higijena, spremanje kreveta,
spremanje svojih stvari, tuširanje, odlaganje prljavog veša, priprema doručka, oblačenje...
A moze i pomoći oko zajedničkih potreba - posisati kuću, pomesti hodnik/stepenice, spremiti stol poslije ručka,
pomoći u kupovini, raspremiti stvari poslije kupovine (to najradije radi).

Često puta to ne ide lako, niti glatko, puno puta treba ponoviti istu stvar, često smo na rubu incidenta,
a nekad da izbjegnem svađu i prisilu ja odgodim ili modificiram zahtjeve. Ali ne odustajem .

Ovo kao da sam ja pisala, gotovo identičan slučaj s tim da se ja borim s dvije teenagerice i jednim malim frajerom.
S jedne strane, neke kućanske sitne obaveze obavljaju već rutinski i bez problema, a za neke druge stvari sto puta moram ponoviti........

[filipova mama]

Moje sin je jedinac i dosta je razmažen u smislu da svi imamo dosta vremena za njega, pa i dosta toga napravimo za njega, a i umjesto njega. On je toga svjestan i cijeni to, što mi je vrlo bitno. Sam se ne prihvati posla, ali kada ga zamolim da nešto napravi, ne buni se i obavi to. Mislim da je to ok.