 |
|||
Kako se nosite s drskim ispadima svojih teenagera?
Moja 15 godišnja teenagerka, ponekad zna biti vrlo drska i sebična, i kad joj pokušavam objasniti da se neprimjereno i sebično odnosi prema svima nama, svi pokušaji padaju u vodu. Ona ima svoj film kojeg je teško oboriti.
Kako se nosite u sličnim situacijama?
Histerični ispadi, drsko ponašanje i druge malo veće frke... To sam negdje napisala, nismo pronašli dobar način kažnjavanja. Naše dijete prolazi gotovo nekažnjeno.
Međutim, ako je histeričan, i počne vikati na nas, biti bezobrazan i grozno neljubazan (na malo neljubazan smo oguglali) to se trudimo hitno prekinuti - počnemo razgovorom, argumentima, ali ako nastavi tada slijedi:
- ili se ja izvičem na njega (kad se pustim s lanca nije lijepo) i doslovce ga ušutkam
- ili se suprug naroguši, smrkne, prijeteći pogleda i kaže "A sad bi bilo dosta"
To obično bude dovoljno da se stiša i upristoji. Ako je zbog nečeg jako ljut na nas i nezadovoljan, zna takav ljut otići u svoju sobu. Ali najčešće se poslije nekog vremena dođe ispričati. Ma, ja bih radije da nije bilo ni povoda isprikama, ali ovako barem imam dojam da kad se malo ohladi postane svjesan da "to nije način".
Trudimo se sve teme koje su izazvale burnu reakciju raspraviti kasnije, u smirenom okruženju. Obično tada (kad on počne pristojno uvjeravati) mi malo popustimo ili izađemo u susret na nekoj drugoj stvari. Tako ispada da popustimo nakon scene, ali nastojimo ne popustiti usred histerije, optužbi i deračine.
Od malih propusta ne radimo dramu: upozorimo, skrenemo na šalu, eventualno podviknemo ili priprijetimo, ili ga potjeramo da napravi brzinski kazneni posao.
A bilo je i nekoliko njegovih gadnih greški/propusta, za koje bismo ga najradije zgromili, ali sve nismo znali od kud da počnemo. Ako u takvoj situaciji reagiramo mirno, kažemo kako smo ljuti/povrijeđeni/razočarani i zašto, kažemo da bi zapravo trebao dobiti kaznu ali ne znamo što bi bilo adekvatno - onda se malac tiho povuče i idućih dan ili dva je izuzetno dobar i ljubazan.
Tako da se čini da popuštanjem postižemo barem podjednako koliko bismo kaznom.
Nisa, vidim da je to povezano i s onom drugom temom koju si otvorila. Tu među rodama nema mnogo sugovornika o pubertetlijama, pa mi je drago da si načela ove teme.
Da, kod tih histeričnih napada svi znamo da djelomično igraju i hormoni, no smatram da je naučiti ih samokontroli, tako što će bar malo umanjiti intenzitet svog ispada, vrlo bitno.
Svako dijete je jedinka za sebe i iste metode ne moraju biti efikasne kod sve djece, no jako je dobro čuti druge kako rješavaju takve ekstremne situacije. Sigurno ću razmisliti može li se nešto od svega što si ti navela Vivi, iskoristiti kod nas.
Ja isto burno reagiram na drsko ponašanje, u nekoliko navrata povukla sam je za uho, znam da je nepotrebno fizičko kažnjavanje, no nisam se mogla suzdržati. Najčešće je grdim i vičem. Mislim da je ipak važno ne dozvoliti da se situacija jako zahukta, sve se bolje rješi kasnije razgovorom kada se strasti smire.
cure - dajte mi malo pojasnite "histerične ispade / napade" i "drsko ponašanje"? :?
Evo nekoliko primjera: demonstrativno lupa vratima frižidera i odlazi u sobu jer nema za jesti ono što si je ona zamislila, ili drsko kaže. "šta je, šta me tako gledaš", viče kako će se ubiti jer joj život ništa ne vrijedi i samo se muči, puši u dvorištu kuće iako joj se reklo da to ne čini. Smatram da ne smije razgovarati sa mnom na isti način kao sa svojim vršnjacima. Neka doza poštovanja ipak mora postojati.
ja sam jučer dobila "bukvicu" jer se nisam htjela dići ujutro - i otići na plac po sir.
moj je stav: želiš sir? ustani na vrijeme, evo ti novci - i odi si kupi sir. (i onda si skuham kavu, i pijuckam ju - jer to je moja nedjelja ujutro).
sve ovo što si opisala (osim pušenja :/ ) - najnormalnije je u toj dobi.
pa ja bih crkla da reagiram na sve takve stvari. isključim se
dogodi se da po pola sata ne mogu doći do riječi. ja MIRNO sjedim i slušam. zaključak? mene drma klimakterij, pa sam zato nervozna...
stani u njene cipele. sada. ne kad si ti bila u tim godinama. njoj je definitivno teže nego tebi. ona ne voli svoja treskanja vratima, ni svoju viku, ni to što ti ponekad izgovori. ali u ovom trenutku - ne zna i ne može drukčije.
pokaži razumijevanje, prešuti ono što možeš. bit će lakše
Danas je to normalno, radila sam u školi pa znam, iako mnoge ispade nismo mogle tolerirati ni kolegice ni ja. Ako se ipak sjetiš naše generacije, (imam 40), ipak je takvih ispada bilo manje, teenageri su bili za nijansu manje buntovni, a rad u školi bio je podnošljiviji.
Osobno ti se divim ako ostaješ hladna na takve ispade. Ipak, smatram da djetetu treba postaviti neke granice, kako u ponašanju tako i u dozvolama za izlazak i materijalnim dobrima. Mislim da se ne kaže uzalud: zlatna sredina.
Evo pojašnjavam. Više je u pitanju kako nego što. Ali recimo:
- vikanje na nas, posebno ako prvi počne,
- optuživanje nas za svoje propuste (Opet nisi nazvao trenera. Naravno da sam krivo riješio kad si mi ti krivo pokazao.)
- odbijanje posla sa "Zašto bih?" i "Pospremite si to sami"
- bacanje stvari i zamahivanje šakom u zrak ili prema ljubimcima,
- uvredljivo i prezrivo obraćanje, uopćavanje, unaprijedni negativizam, odbijanje pokušaja...
Ispalimo na odbijanje zaduženja kad dođe trenutak da ga obavi. Prethodno kaže da će to obaviti tada (tj. kasnije) a kad dođe taj čas onda dreka i svađa da se to uopće ne treba raditi, ili ne treba raditi on - ok, to su stvari za raspravu, ali razgovor o tome je obavljen ranije, i tada nije imao primjedbi.
Kao što rekoh, važniji je način nego sam povod. Svjesna sam da su to u pubertetu uobičajene stvari, ali...
Očekujemo dozu poštovanja barem onoliko koliko treba za pristojno ophođenje s nebitnim znancima.
A nismo u pitanju samo mi, konačno, kad odraste ako se ne budemo slagali ne moramo se često viđati. Ali ne želim da ta neka jara, nestrpljivost, izbjegavanje odgovornosti, ostane u njemu i zatruje mu kasniji život, njemu i njegovoj budućoj obitelji.
Jesam ga zabrijala, a?
jesi, baš si zabrijala...
-na dernjavu kažem "stišaj se malo".
- na (višestruko) odbijanje zaduženja - slijedi moje odbijanje nečeg što ona želi (npr. odlaska na trening
- svaljivanje krivice - ja kažem kako se osjećam zbog nepravednih optužbi (bez velikih diskusija)
- na ovo pod "razno" - pitam : da li ja s tobom tako razgovaram? ne dozvoljavam da ti samnom razgovaraš na takav način! (mirnim tonom, bez daljnje diskusije)
itd...
uz dovoljno razumijevanja i tolerancije - neće mu ostati takvo ponašanje.
nisa, naravno da granice postoje. zna se koliko se troši na mobitel, koliko je mjesečni džeparac, kada i koliko se može izlaziti. i naravno da su i izlasci razlog prepirki
ali objasnila sam joj da ju ne zivkam i ne tražim da mi se javi zbog toga što nemam povjerenja u nju, već zbog SVOG straha. i zamolila sam ju da mi se javi, da znam gdje je... radi MENE. i to je istina. znam da je odgovorna, i da pazi što radi.
nisa, u godini tvog rođenja - ja sam krenula u četvrti razred.
ufff... ja sam bila svojeglava tinejđerka
evo, jedva da sam izašla iz puberteta (još se pitam jesam li), pa se jako dobro svega sjećam.
sviđa mi se sorcin pristup, vjerujem da time uspijeva nešto postići.
sa svojima sam se najviše svađala oko izgleda i izlazaka. uvijek sam prva (al debelo prva) morala bit doma zbog čega mi je patio društveni život. npr ekipa iz razreda se skompavala na tulumima koje su organizirali, ja nikad nisam nazočila niti jednom... i tu im nisam ostajala dužna, i dalje mislim da sam imala svako pravo reći svoje, al me nisu htjeli slušat.
danas se osjećam gore nego s 15... imam 21, a nisu me pustili niti pola sata na cugu za rođendan. pa ti ne budi drzak... (da napomenem, ostale obaveze uredno izvršavam, beba super, faks super, čak sam i pristojna postala :D).
ma tinejđerima sve smeta, misle da ih nitko ne kuži... kao roditelj ne bih previše k srcu uzimala te ispade drskosti, smirenost je veoma bitna. i slušanje. u toj dobi više nema - ja sam roditelj i moraš radit sve kaj ti kažem, to eventualno može izazvati samo salve inata i bijesa, pravila treba krojiti zajedno. živio kompromis
moji me nisu baš mladi dobili i dosta su staromodni. znam da mi je tata kad god da bih rekla "neću", zgroženo odgovarao "ja sam ti otac i meni to ne smiješ govoriti". a kod mene tako nešto može pobuditi samo inaaaaaaat... i eto ti lupanja vratima, psovanja, drskosti za izvoz.
ma pregrmit ćete to
Vivi na kraju svog posta zaključuje da je malo zabrijala. No, ja jednako kao ona razmišljam o tome kako će načini rješavanja problema onako kako ih teenageri rješavaju s roditeljima, primjenjivatii i kasnije kada se osamostale. Tada ih neće tresti hormoni puberteta, ali cure će tresti oni drugi, ženski, i uvijek će se moći izgovarati na hormone ukoliko se ne nauče jednoj dozi samokontrole, ovdje u obitelji.
A i neke druge stvari moraju naučiti i ponijeti iz obitelji, i mislim da se ne može reći da smo zabrijali ukoliko razmišljamo o tome kakav će čovjek naše dijete biti kad odraste. Osobno, smatram npr. da će mojoj kćeri dobro doći da nauči biti uredna i organizirana i da će joj ta osobina dobro doći za svaki posao kojeg bude radila. Istina, ona se buni, protiv nečega se i mora buniti, no ja i dalje nastojim biti umjerena i uporna u svojim zahtjevima oko urednosti, pretjernanost ne vodi ničem dobrom.
Kako vidim naša djeca u ponašanju imaju mnogo sličnosti, razlika može biti jedino u učestalosti i intenzitetu ispada. Ponavljam, super je što Sorciere mirna može odslušati kanonade svoje kćeri, bez da primi trunku negativne energije. Ja uspjevam biti mirna u početku, no nastavi li me moja cura uporno filati lošom energijom, točno osjetim kako ona prelazi na mene i kako polako počinjem kipjeti. Očito se i mi, roditelji moramo učiti samokontroli. Kad bi svi mogli tako kao Sorciere, a da pritom ipak uspijemo nametnuti nekakve granice i postići određenu dozu poštovanja u ophođenju, problema bi sigurno bilo manje.
Plašljivo pile, sve si dobro rekla. Iako mi ne uspijeva uvijek, uglavnom i jesam mirna a i moja cura je naučila da mi drskost jako smeta i da se za svoje potrebe može izboriti na drugačiji, mirniji način. Kod nas su takvi grozni ispadi ipak iznimka, a ne pravilo u ponašanju. Ponekad je dobro pribjeći lukavosti, pa kao, onako, dijete misli kako si popustio i kako je dobio što je htio a zapravo si ga samo naveo na svoj mlin.
Mislim da je dobro što sam nekada radila u školi, točno sam znala što me očekuje. Jednako dobro pamtim sebe u pubertetu (mnogi zaborave i smetaju ih kod djece iste stvari koje su i sami radili kad su bili mladi) i nekakvoj razočaranosti u ponašanje svoje teenagerke nisam doživjela, za razliku od mog muža koji je vrlo osjetljiv i razočaran.
I još nešto, Sorciere, i ja kao i ti otvaram svoje karte i govorim o tome kako se osjećam, a otvoreno govorim i o svojoj prošlosti. Znam da se pred svojom kćekom možda previše otvaram i gubim dozu autoriteta, no s druge strane dobivam nešto mnogo više, postajem joj na trenutak prijateljicom s kojom može razgovarati. Često mi kaže kako sa mnom ne može razgovarati kao sa svojim prijateljicama, no ja znam da mi je dosad rekla mnogo više nego što sam ja bila u stanju ispričati svojoj majci i to mi daje nekakvu potvrdu da sve što radim ipak nije toliko pogrešno.
Nisam sigurna koliko je duhove prošlosti dobro sasvim potisnuti. Zakopala sam ogorčenost i mislim da sam sasvim oprostila tako da me to ne truje, no činjenice i modeli ponašanja mojih roditelja ostaju u glavi. Često ih prepoznam u svom ponašanju, pa stanem i kažem: e neću kao oni.
Ispričavam se, malo poduži post, no osvrnula sam se na postove triju vas, nadam se da će se moći čitati.
sad ću ja malo kupusariti
uvjerena sam da se ponašanje iz puberteta neće «preslikati» na kasnije ponašanje… (kakvi su to «ženski» hormoni??? valjda i dečki imaju nekakve hormone… :? )
moj je stav da je u obitelji dozvoljeno više od onog što je dozvoljeno vani. jer ta energija se negdje mora ispucati… bolje doma…
nitko nije rekao da je «zabrijavanje» - razmišljanje o tome kakav čovjek će naše dijete postati. "zabrijavanje" (u ovom kontekstu) je pridavanje veće važnosti nekim stvarima (od one koju te stvari zaslužuju).
ja mijenjam svoje ponašanje tamo gdje nije učinkovito. kad ja promijenim SVOJE ponašanje – i drugi mijenjaju svoje. dakle – akcija – reakcija… ukoliko OČEKUJEŠ negativnu energiju u nekim razgovorima - ona će se i pojaviti. znaš li koliko je truda potrebno za njeno kreiranje? puno više od kreiranja pozitivnog stava.
samokontrola? pa nije ni to posebna mudrost… dovoljno mi je da znam da će se ona nakon svoje «kanonade» smiriti, i raditi nešto drugo… čemu da se JA zbog toga uzrujavam?
otvaranjem prema svojoj kćerki – ne gubi se autoritet. dobiva se povjerenje. ja mogu reći da smo pola-pola – mama / prijateljica. ne samo na trenutke. iako i ona kaže da s drugima može podijeliti više toga. ja se ne bunim. kad osjeti da to želi podijeliti samnom – reći će mi. ona zna da može računati na mene 24h na dan. i da ću se dernjati ako napravi glupost – ali da ću ju iz te gluposti vaditi…
nisam mislila doslovno da treba zakopati duhove prošlosti… prije toga im treba pripisati njihovu stvarnu (bez)vrijednost, pogledati ih iz druge perspektive – i nakon toga shvatiti kako su mali i jadni. staviti ih u kutijicu, zakopati, i ostaviti da počivaju u miru…
Sorciere, kako si napisala da ti rješavaš pojedine kritične trenutke, tako nekako i mi radimo. Ne znam da li se iz mog posta to moglo vidjeti. Većinu pojedinačnih situacija na kraju riješimo bez velikog nezadovoljstva s obje strane.
Ono što me muči je ta sklonost ka "eksplozijama" i to da jedan uspješno riješen problem i dobra komunikacija ne znače da neće bit sutra ili za sat-dva, drugi, sličan.
Moj stari je bio eksplozivan čovjek za kojeg nisi znao kojim povodom će reagirati ljutnjom ili razočaranjem. Kaže se da cure traže muževe prema očevima, a ja sam točno znala da takvog neću, i izabrala, fala bogu, jedno smireno muško stvorenje. Ne mogu vam opisati koji je to odmor i preporod ne morati unaprijed predviđati nečiju impulsivnu reakciju.
A sad sam opet u situaciji da hodam ko po jajima. Zato što malac zna burno reagirati, a mi to pokušavamo izbjeći, naučili smo unaprijed prilagoditi svoje ponašanje očekivanom nezadovoljstvu djeteta.
Jasno je da su te osobine izražene u većoj ili manjoj mjeri kod svih pubertetlija. Ali kad se ispolje u mom domu ne razmišljam o svima nego o nama.
Međutim, nemojte steći pogrešan dojam. Takve su situacije iznimka, a ne pravilo, i mi smo većinu vremena sretni i ponosni roditelji.
daj 3 puta duboko udahniVlvl prvotno napisa
neki dojam o tvojoj obitelji mogu steći oni koji ti dođu doma, ili se nađete na kavi (ak znaju dobro "čitati" neverbalne znakove).
Draga Sorciere,
Mislim da dobro znaš o kakvim "ženskim" hormonima govorim, a to je ono što imamo i ti i ja, PMS, trudnoća, klimakterijske tegobe i slično. I iz vlastitog iskustva kao iz iskustva svojih prijateljica sa sigurnošću mogu tvrditi da hormoni često upravljaju nama ženama jače nego razum. Muškarci su toga pošteđeni, oni imaju svoje. Svakako...i dečki imaju nekakve hormone.
U mnogim stvarima sam se s tobom složila (u nekima i nisam), no ipak se iz ovog tvog zadnjeg posta nazire ogromna količina negativne energije i pokušaj da dokažeš kako su upravo tvoji stavovi ispravni. Mislim da ne poštuješ osnovno pravilo svake komunikacije a to je poštivanje tuđeg stava, pa bio on i drugačiji od našeg.
Mislim da me i ne čitaš sa svom pažnjom. Pa, ja sa svojom kćeri također imam odnos pola-pola, a to što tvrdim da sam razotkrivši se djelomično izgubila na autoritetu, govorim jer sam na svojoj koži osjetila posljedicu tog poteza. Umjesto da me uvjeravaš kako to ne stoji, mislim da bi bilo bolje da me pitaš kako sam do toga došla.
Što se tiče duhova prošlosti, svaka od nas hendla s njima na način na koji najbolje zna i umije. Ti ih stavljaš u kutijicu i puštaš da počivaju u miru, dok ih s druge strane ja, iz praktičnih razloga koristim jer osjećam da me modeli ponašanja mojih roditelja (a svaki psiholog će ti reći da se oni naslijeđuju) prate i služe mi da me podsjete da ne smijem biti ni blizu njima. No ja sam ja, jedna jedinka, a ti si ti, sasvim drugačija i tko kaže da je dobro moje ili tvoje. Dajmo to gledajmo jedino iz perspektive razmjene mišljenja.
Čini mi se da su i tvoji smajlići, pogotovo onaj koji se grohotom smije, često neumijesni. Možda ti nastojiš u životu sve okrenuti na vedru stranu, no zapitaj se da li je svima nama neka tema u datom momemtu smiješna.
Nedavno sam s Ljiljan imala sličnu diskusiju, učinilo mi se da često sudi. Ona je to i sama priznala i rekla kako se bori protiv toga, pa je između nas dvije prostrujala pozitivna energija i zbližile smo se. Također sam joj spomenula i to kako se često na forumu osjeća da su savjeti koje dajemo najbolji samo jer su naši. Mislim da se toga moramo čuvati kao kuge. Velika je umješnost pružati svoja iskustva a istovremeno ih ne prezentirati kao najbolja. Toplo se nadam da sve što sam izrekla nećeš shvatiti na uvredljiv način i da ćemo, kao i s Ljiljan ostati bliske na ovom forumu. Shvati da sve naše nije i najbolje, svi smo mi različite jedinke koje su stavove sticale iz različitih iskustava. Pa i gdje bi bili kada bi svi mislili isto? Osobno se jako trudim da moja iskustva ne prezentiram kao najboja i često koristim: mislim, čini mi se, najvjerojatnije i sl. Tko kaže da ja znam najbolje?
Nadam se da ću ti sutra moći čestitati rođendan.
draga nisa,
jako mi je žao što me ne čitaš pažljivije.
p.s. naravno da se ne ljutim
Ma vidi, Sorciere, pročitala sam opet postove, zaista, na mnogo mi mjesta zvučiš lekcijaški.
No, pustimo sada sve, važno je da se ovaj topić nastavi, zaista želim čuti tuđa iskustva i ukoliko mi se nešto sviđa i primijeniti to. Učimo dok smo živi. Jedino što nitko ne voli da mu se stalno drže lekcije, samo imaj to u vidu.
Draga Sorciere, neka ti je sretan, najsretniji... i još mnogo takvih...
Sve najbolje tebi i tvojoj curi, to svakako zaslužujete
Nismo načeli jednu drugu temu, pušenje teenagera. Ne znam treba li načinjati novu temu ili da nastavimo na ovoj stranici? (Tema o pušenju pred djecom već postoji na jednoj drugoj stranici)
hvala
Sorciere, sretan ti rođendan
Drago mi je da je otvorena ova tema. Čitajući vas i uživljavajući se u opisane situacije, a i prisjećajući se sebe u tim godinama, shvatila sam da se i moji tinejđeri teško nose i samnom. Jako mi teško pada njihova vožnja biciklom, i to ne zbog mojih fobija već iz sasvim objektivnih razloga- naša je cesta vrlo opasna i jako puno teških saobraćajki se događa. To im lijepo obrazložim i dobijem odgovor - ali mama, pa svi se voze - vidiš koliki prijatelji k nama dolaze s biciklom, a mi k njima ne smijemo (po istoj toj cesti).
Još prije nekoliko godina otvoreno i iskreno sam im priznala da je taj strah moja slabost i da me moraju takvu prihvatiti. Sve do nedavno je "palilo". Sad više ne. U zadnje vrijeme su se uzjogunili, na moje zabrane ponekad i podignu ton. MM me je podržavao (pustite mamu, nemojte joj otežavati, ona se ne smije sekirati zbog bebe), ali u zadnje vrijeme i on mi govori da se moram pribrati, da su oni odrasli. Ali vozeći se po gradu sto puta sam vidjela klince u toj dobi da samo zaokrenu s kolnika na nogostup, nakon čega slijedi škripa kočnica...a kad svoje klince upućujem i upozoravam, vidim da ne slušaju i da im idem na jetra.
Kad mi je teško, pomaže mi pomisao - ah, proći će i to! A redovito se molim da prođe dobro !
Draga Ljiljan,
Što sam starija i ja sam sve gora paničarka. A moja četverogodišnja "epruvetica" vrlo je živo dijete. Životni uvijeti nisu nimalo nalik onome od nekad, mnogo je više prometa, kradu se djeca. Ja osobno imam fobiju da mi malu ne ukradu, pa je ni u dvorištu kuće, koje je sasvim ograđeno a mješanka Nera odlično čuva kuću, ne ostavljam samu. I za stariju strahujem kada se navečer s busne vraća kući iz škole jer prolazi uz rub šume.
No, moramo ih puštati, da odlete, mislim da će samo tako naučiti o životu. Naravno, treba ih predhodno dobro upozoriti na neke stvari, podučiti ih.
Što da se radi, to je sudbina roditelja, majki posebice, da vječno brinu.
ljiljan@, ja ponekad isto osjećam onaj stav "mi muški", iako se moj suprug jako trudi paziti na takve stvari. Tim više što se klinac često ponaša kao da sam ja jedini teoretski mogući krivac za razno-razne situacije.
Ali htjela sam zapravo reći za bicikl, naš malac ima obavezu nošenja kacige kad ide s biciklom (i mi ih nosimo), a što dalje to je teže podnosi. Mulja, uzme kacigu iz stana pa je ostavi u šupi. Argumenti (ne moraš ti biti nepažljiv, dovoljno je da naiđe pijani/umorni vozač) kao da mu ništa ne znače. U u cijelom naselju svega nekoliko klinaca ima kacige, pa on osjeća da nije 8)
Tu isto ima uvjeravanja svih vrsta, od "pazit ću", preko "zašto drugi ne moraju", do vike i vriske, ali to je jedna od malo stvari gdje ostajemo čvrsti godinama.
Pokušat ću ovo s kacigom. Čini mi se da je to negdje u zakonu, potražit ću. Mogu mu lijepo reći da si propisanu kaznu plaća sam... Nažalost, svojim primjerom ne možemo mu pokazati jer se ne vozimo biciklom :/
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom