Debilka prvotno napisa
Ja sam jedna od onih mama koje su lako odustale od dojenja. Ne mogu opisati neizmjerno kajanje zbog tog postupka. Imala sam mlijeka. Mala je vukla svega tri minute. Svako hranjenje tesko buđenje male. Patronazna mi je rekla da je beba lijena. Da bi trebala sisati na svakoj dojci po 20minuta. Rrkla je da ne bi bila ni prva ni posljednja da dijete hranim adaptiranim. Trudila sam se dva tjedna. Da bi ispunila to vrijeme dojenja malu sam budila na dojci sat i po. Mrcvarila sebe i nju. Nisam vise znala kako se zovem. Jedno jutro je nisam nikako mogla probuditi da jede. Posegla sam za adaptiranim, glupaca. Popila je 50 ml adaptiranog. Tu su mi sve lađe potonule. Rekla sam da mi beba nece gladovati i da je od sada na adaptiranom. Toliko nesigurnosti u meni je bilo da je tada jedini nacin sigurnosti da jede bila bocica. Mrzim se zbog toga i nikada si to necu oprostiti, NIKADA. Jedan dan kada sam isla praviti bocicu, pomirisala sam je, probala adaptirano. Zgadilo mi se. Pocela sam plakati od muke da sta to radim svom dijetetu. Kakva sam to majka. Zasto sam bila ogranicena i slusala samo patronaznu. Zasto nisam prije googlala i dosla do ovog foruma, danas bi sigurno iskljucivo dojila dva i po mjeseca. To kajanje ce me voditi kroz cijeli zivot. Nadam se da ce se razviti kako treba i da cu joj pricati kroz zivot vaznost majcinog mlijeka. Da ona ne ponovi moju gresku. Mislim da mi je trebala jaca podrska sa strane obitelji da ne odustanem tako lako. Osjecala sam se usamljeno, depresivno, nesigurno. Stvarno se mrzim i mislim da moje dijete nije moglo dobiti goru mater. Sada ima dva i po mjeseca. Kada vidim osmijeh na njezinom licu suze mi krenu od srece, a onda kad se sjetim sta joj radim dusa mi place od tuge. Jednostavno mrznja prema samoj sebi je neizmjerna, necu jos jako dugo izaci iz depresije,a da ne kazem kako je to za mene neoprostiva greska.
Odgovori s citatom
