6 mjeseci
Sunčan je dan, vani smo na dvorištu. Gledam je - sjedi u kolicima s bijelim šeširićem na glavi, smije mi se. Na tren, učini mi se se da je previše lijepa da bude dio moje stvarnosti. Zapitam se je li komadić prostora u kome se nalazi to prekrasno nasmijano dijete zapravo komadić moje fantazije. Balončić izrezan iz mog sna. Jesam li još uvijek ona ista, tužna žena koja mašta o djetetu? I jesam li samo na tenutak pomiješala maštu i stvarnost?
Onda mi stvarnost opet dođe u fokus i znam da smo tu, moja beba i ja, u jednom svakidašnjem sunčanom danu. Sjetim se da me je puno ljudi pitalo: "Je li da ti se sad čini da je ona oduvijek s tobom?"
A meni se ne čini.
Predobro pamtim dane, mjesece, godine bez nje. I još si mogu zamisliti kako bi bilo da je nema.
Razmišljam o tome i zaključim da mi je drago da je tako. I da želim da tako ostane. Da svakog dana iznova otkrivam koliko sam sretna što sam njezina mama. I da nikada ne razmišljam da je to "oduvijek" i da nije moglo biti drugačije.
I da uvijek budem svjesna da su čuda moguća i da se želje ostvaruju - jer se ostvarila moja najveća.
Kada Rode budu smišljale nove ideje za majice, voljela bih da naprave neke s natpisom: "Naučila sam mamu da može biti sve što želi" Sunčici bi baš pristajala jedna
Cure nedajte se! Čuda su moguća, iako se ponekad čini da nisu. Mislimo na vas, moje malo čudo i ja!
P.S. Zadnjih par dana stalmo slušam ovu pjesmu
 |
|||
Odgovori s citatom
.
uz 
klara prvotno napisa
