Treba pratiti stipendije i na vrijeme participirati.
Čak i Sorbona dodjeljuje jednu.
Postoje i programi razmjene studenata i štošta.
 |
|||
|
|
|||
Treba pratiti stipendije i na vrijeme participirati.
Čak i Sorbona dodjeljuje jednu.
Postoje i programi razmjene studenata i štošta.
E tako je tu su i stipendije. I ja sam pocremeno imala stipendije jednu na faxu a s drugom sam zavrsila magisterij.
Ali zasto??Svimbalo prvotno napisa
Ja ovo nikad ne bih pozeljela svojoj djeci, strah da me ne razocaraju. Mislim ako bi ista htjela je da donose zrele i odgovorne odluke sami za sebe, to me vise zanima kako im usaditi nego strah od razocarenja.
Nema nista sto bi moja djeca mogla napraviti, a da me razocaraju. "Napraviti sebi", u smislu "neodgovornog ponasanja prema sebi" (konzumiranje, trudnoca i sl.). Razocarala bi me da postanu lopovi, kriminalci (u smislu ponasanja prema drugim ljudima), al da oni naprave nesto "sebi", ne znam za sto bih mogla upotrijebiti rijec razocaranje.
Kolegica mi danas prica kako je njezina 17,5-godisnja kci, 4. srednje, vec do u detalje isplanirala kako ide na studij u Danskoj (besplatno je studiranje ako upadne), sve zna, kako ce zaraditi za zivot, za prijemni, koliko joj treba.... Kolegica je izvan sebe, ona i muz ne zele ni cut, a cura sanja
Meni se bas svidja sto ta cura sanja sto se o svemu raspitala i drzim fige da starci mozda i popuste
Oooo, sjajno!Kolegica mi danas prica kako je njezina 17,5-godisnja kci, 4. srednje, vec do u detalje isplanirala kako ide na studij u Danskoj (besplatno je studiranje ako upadne), sve zna, kako ce zaraditi za zivot, za prijemni, koliko joj treba...
A nije ni tako nedohvatno. Kćer moje poznanice se isto sprema, u igri je turistički management pa se trudi dobiti sve jezične certifikate koji joj za to trebaju. A zašto zaboga ne? Ako uspije, sjajno... Ako i ne uspije, ostat će certifikat o znanju stranih jezika i korisno iskustvo.
ovo je moj ideal djeteta.Kolegica mi danas prica kako je njezina 17,5-godisnja kci, 4. srednje, vec do u detalje isplanirala kako ide na studij u Danskoj (besplatno je studiranje ako upadne), sve zna, kako ce zaraditi za zivot, za prijemni, koliko joj treba...
e da je tog bilo u moje vrijeme. Ok, možda i ne bih otišla, jer frendovi iz moje generacije su otišli nakon diplome, a ja nisam.
Živim u nadi da će moj stariji ipak poželjeti. Bojim se da mlađa neće.
Ja sam išla na studentske razmjene , ali ne na studij. Neprocjenjivo
Tijekom puberteta zrele i odgovorne odluke sama za sebe nisam znala donositi.
Ali mislim da su napravili ok posao sa mnom kad gledam svoj odrasli život.
Što se razočaranja tiče, govorim o onom osjećaju koji je mama ipak imala kad je skužila da pušim. To je kompleksni osjećaj, sigurno, ali razočaranje je ipak najbliža riječ.
Voljela bih imati više vremena da to boje objasnim, jbg, posao stisnuo.
Jednom prilikom, pri kraju prošle šk godine sam rekla svom sinu da sam se razočarala u njega. Taj pogled koji mi je uputio, suze i nemoć koje sam tad vidila..došlo mi je da samoj sebi trisku opalim. Jer on ima onaj baš me briga za sve stav i nisam stvarno mislila da će ga ta moja izjava toliko povrijediti. Kasnije smo dugo razgovarali i ispričala sam mu se, i rekla da nisam to trebala reći jer to nije istina. Baš to, da se u svoju djecu mogu razočarati jedino ako postanu ovo o čemu Bubilo priča. On ustvari ipak traži potvrdu da je ispravan, koliko god na van on pokazivao drugačije. Nikad više tako nešto neću svojoj djeci reći.
Vidim da ovdje puno vas priča o fakultetima, stipendijama isl. Ja nemam nikakve planove za njih, osim da budu sretni. Makar sa samo završenom srednjom školom i poslom koji je meni grozan. Želim im sreću na njihov način. Isto tako želim da izrastu u ljude koji su sami sposobni donositi ispravne odluke, bez straha od moje reakcije. Trudim se usaditi im u glavu te neke vrijednosti na blag način. Cigarete su mi najmanje važne u čitavoj toj priči da vam pravo kažem. A ne znam što bih dobila s tim i da su mi na vrhu prioriteta kao nešto nedopustivo.
Ček malo, nešto si krivo shvatila - ne pričamo mi o NAŠIM planovima za svoju djecu. Mi smo spominjali NJIHOVE planove koje imaju za sebe. To je razlika, da prostiš.
Samo da napomenem, nisam se ja sjetila da sina pošaljem u Graz. On je to sam otkrio, znam i kako: pročitao je u nekom starom HAK časopisu neki članak o našim ljudima koji studiraju vani i to mu se dopalo. To je razlog zbog kojeg uredno uči i njemački u srednjoj školi. Aliiii kako raste i kako više kuži svijet oko sebe, ne spominje više to tako često kao prije. To mi je u redu. Ako želi sanjariti - zašto ne? Ako želi ići studirati van, kad dođe vrijeme da se to odluči, zašto ne?
Ja ga tjerati ne kanim. Ali to je takvo dijete, sam se tjera oduvijek. Mi samo stojimo sa strane i podržavamo ono što si je zamislio. Sad je i mlađi izgleda krenuo u sličnom smjeru, samo u drugoj školi. Grize opasno. Nek sam i to dočekala (iako mi je jasno da to ne ide linearno). Tko zna kaj nas još čeka.
ovak, ja sam napisala da bih ja voljela da moj ode van na studij, ali to samo zato jer mislim da je to za njega dobro. Za mlađu ne bih. Ali naravno da će studirati, ako će, ono kaj on hoće i gdje hoće.
Evo, moja mama je imala ideju da ili brat ili ja idemo studirati stomatologiju. ona si je mislila da je to idealan posao. I često nam je to govorila, upućivala, kaj ja znam. Potpuno bezuspješno. Njoj je to onak fini posao koji donosi puno novca. Ha, ha, nit smo otišli na stomatologiju, nit smo puni novca.
Kaj ja znam, ovako kada gledam unatrag, možda je sve to imalo veze sa njihovim djetinjstvom, siromaštvom, neimanjem mogućnosti školovanja.
Ma ok, nisam mislila uopće na to jesu li to vaši ili njihovi planovi nego sam htjela reći da vidim da ste dobro upućeni u sve te varijante s fakultetima, studiranjem vani, stipendijama isl. Ja još nisam došla do faze ni da razmišljam o tome.
valjda zato što i to spada pod domenu čovjek snuje, a bog određuje. daleko je još do fakulteta, tko zna što vrijeme nosi.
Pa je jako tesko u toj dobi (kao u nekim starijim dobima nije, ni na pragu 40-te nisam sigurna donosim li pametne odluke
Ne kuzim ne raspitujem se, slusam ljude oko sebe, nesto procitam i zapamtim. Sta je tu cudno?
ja te kužim svimb. i mislim da smo već jednom pisale o tom uzajamnom "strahu"od roditelja koji nas je priječio da radimo pi*darije. nije to strah, a nije ni razočaranje u punom smislu. mislim, nikad me nije udarila, a ni kaznila. valjda neko poštovanje, šta ja znam.
uglavnom, sigurno nisu bile odluke donesene iz razloga što sam im donosila sama sebi.napraviti sebi", u smislu "neodgovornog ponasanja prema sebi" (konzumiranje, trudnoca i sl.). Razocarala bi me da postanu lopovi, kriminalci (u smislu ponasanja prema drugim ljudima), al da oni naprave nesto "sebi"
sad to vidim i kod j. bar se nadam
to je onaj pogled mame koji ubija, lagano prezriv, šta na to si spala, da pušiš, piješ, vucaraš se po vani...:D ono, da ti se život smuči.
Ja zbilja ne vidim ništa loše u tome da roditelj osim sigurne luke bude i autoritet i uzor u ponašanju, razmišljanju, ako hoćeš i znanju, ali naravno ne bez pokrića, ne umjetno na silu, tek da bi te se djeca bojala.
To je DONEKLE slično kao i s iznimnim nastavnicima koje cijeniš jer ti bezrezervno daju sve što znaju i mogu. Ono kad im ni za živu glavu ne bi došao nespreman, ne zbog straha od jedinice, nego zato što bi te bilo sram da ne znaš.
Posljednje uređivanje od čokolada : 29.09.2016. at 16:12
Joj, moj j, lani, ljeto, koncert guliana, seoska festa. On s prijateljima u prvom redu, skace, krenuo tompson, on skace sa svima, ruke u zraku i onda krece osvrtanje, u strahu jel ga ja gledamjadan. To ti je to. Da me nije bilo, skakao bi, pjevao, klecao na podu, jer tako svi. Ovako je bio ajmo rec, suzdrzan
Posljednje uređivanje od cvijeta73 : 29.09.2016. at 16:20
Moja je prošla taj level - kad čuje neku cajkušu tipa Rozga, odmah se krene zgražat i gleda me onim "jelda mama?" - pogledom.
Moram dodati, za razliku od ove male, koja mrtvo hladno pojača i konstatira da se njoj baš sviđa i da se možemo maknuti ako nam smeta
:ide_u_muzičku:
ja sam izmedu ovog sto pisu cokolada i bubilo.
s jedne strane drago mi je da je usvojila neka vrijednosti koje su mm-u i meni vazne i u tom smislu vidim da joj je stalo do naseg misljenja. osim toga nas je dogovor da okvire slobode koje zeli (a njene zelje nisu male) dobija onda ako pokazuje da se s njima moze nositi. pravo i odgovornost su dvije strane medalje.no isto tako mi je jasno da ona ima pravo da na neke stvari gleda drugacije nego mi.
s druge strane zelim joj dati priliku da i u praksi razvija ono sto se zove zrelo promisljanje i odlucivanje u stvaranju vlastitog zivota, temeljeno na tome kakva je ona osoba, a ne na tome kakva sam ja ili mm. ona nije produzena ja.
to je zona ugode za roditelje, kada djeca misle isto, zive isto, zele isto. i ako su kojim slucajem djeca slika i preslika svojih roditelja to mozda moze i funkcionirati.
ali ne mislim da bi bilo dobro, kada bi odluke nase djece prvenstveno bile vodene idejom, da nas ne razocaraju, ne povrijede, te na koncu zive zivot kakav ih mozda uopce dubinski ne zadovoljava.
prilicno sam sigurna da to i od djece a i od roditelja zahtjeva hrabrost, ali mislim da se isplati.
cvijeta bome
Ne znam kako bih ovo objasnila, ali ja sam s ovim uvijek imala problem. Općenito malo ljudi u životu cijenim na način da ih smatram autoritetima u nečemu (jako sam zahtjevna za proglasiti nekoga autoritetom), a svoje roditelje ponajmanje. Mislim, oni su mi mama i tata, i volim ih, ali odavno smatram da sam ih „prerasla“. Za malo stvari kod njih mogu reći da cijenim. Štoviše, da mi nisu roditelji, mislila bih da su zadrte budale
Daleko od toga da mislim da djeci ne treba niti vodilja, postavljanje granica, jasna pravila i sl. … al ti termini „autoritet i uzor“ mi uopće ne leže u odnosu "roditelj-dijete" na način koji si opisala.
Zašto bi djeca treba cijeniti iste stvari koje cijene i njihovi roditelji?
Evo, i Seni (kao i uvijek
Ali vjerojatno ti je jasno da ima roditelja koji objektivno NISU zadrte budale
Ja cijenim, poštujem i volim svoje roditelje ali otkad sam odrasla vidim tisuću i jednu manu i neke njihove osobine koje su mi nejasne, grozne ili djetinjaste. S materom sam već odavno došla u neki odnos di sam ja odraslija a ona djetinjastija i silno mi ide na živce s tim bajkovitim pogledom na život. Jednako bajkovita je bila i dok sam ja bila dijete i teenagerica i vrtila sam je oko malog prsta jer je imala hrpu povjerenja u mene koja to povjerenje definitivno nisam zaslužila. Autoritet mi nikad nisu bili. Kao što je netko gore napisao, autoritet mi se mora zaslužiti, ne može to biti samo činjenica da su me oni stvorili.
Ti kao da izvlačiš rečenice na temelju kojih bi se mogla malo svađati. Daj čitaj postove kako treba
Naravno da neće djeca uvijek dijeliti naše mišljenje ili ukuse ili biti naša preslika, daleko od toga, božesačuvaj! Ovdje govorim iz pozicije roditelja mlađe djece i usađivanja nekih osnovnih vrijednosti.
A priznajem da sam imala i roditelje koji su mogli biti uzor u mnogim stvarima (u nekima su i zaribali, nažalost, svjesna sam toga i popravljam koliko mogu u sljedećoj generaciji).
Dijete se itekako treba odlijepiti, biti zadovoljan "dobrim", a kritički se osvrnuti na "loše" da kad izgradi svoj život bude svjesno da je SAMO odgovorno za njega.
A tko to mjeri i čijim metrom?Ali vjerojatno ti je jasno da ima roditelja koji objektivno NISU zadrte budale
Možda J misli da je Cvijeta zadrta budala jer se ne zna zabavljat na tomsona
Nisu moji roditelji "zadrte budale" kao roditelji, nego kao gradjani.
Koliko god je ponekad izluđujuće, obožavam gledati različitost moje dvoje djece. I itekako sam svjesna, a mlađa mi svaki dan ispočetka dokazuje, da ih nikako ne mogu jednako odgajati i razumjeti. Osnovna načela da, onaj minimum ispod kojeg valjda nitko od nas ne ide, ali sve ostalo je kao dan i noć - što vrijedi za jednu, ne smijem s drugom.
Ha ha pa znam ja točno što ti misliš, pa to i mislim reći - sigurno da ima roditelja koji su ajmo reći liberalni, a i djeca su im liberalna kad odrastu, a ima i konzervativnih roditelja koji odgoje konzervativnu djecu.
Dakle, sustav vrijednosti roditelja i djece se itekako može podudarati, pa na taj način roditelj može biti uzor i pubertetliji i odraslom djetetu.
Meni je npr. baš zanimljivo kad vidim kakva su preslika svoje majke moje dvije nećakinje, baš u smislu svjetonazora i sustava vrijednosti, angažiraju se oko istih problema (odrasle su cure).
Premda, ja ipak mislim da je za odnos i to poštovanje, želju da ne razočaraju, koje djeca osjećaju ili ne osjećaju prema roditeljima važnije kakvi su roditelji roditelji, nego kakvi su građani.
Pa je, ali meni je to s tim konceptom razocarenja uvijek islo na zivce, ne samo u smislu "ispravnog ponasanja" npr. oko konzumiranja alkohola, nego i gluposti kako cu se obuci ili osisati, koje cipele cu obuci, ili sto cu slušati. Ono, kako mozez vlastitom djeteu cijelu zivot davati do znanja da ti je "čudno" i da si "razočaran zbog haljine, na maruralnoj, na sestricninoj svadbi, na njezinoj svadbi...".
Posljednje uređivanje od Bubilo Bubich : 29.09.2016. at 17:38
Pa svašta možeš, ima roditelja koji su budale ne kao građani nego kao roditelji.
P.S. Da se neko ne uvrijedi, nisu budale na relaciji "liberalno/konzervativno", nego zbog nekih drugih "gradanskih stvari i ponasanja. Nebitno, no da ne bi bilo...
Ja tu i tamo i napišem za svoje
Bila sam dobro dijete, pa isto ponekad pomislim koliko toga mama nije znala. A možda i je, pa se pravila da ne zna.
No, ja ih volim ma što učinili, sve ćemo izgladiti, samo nek' su oni meni živi i zdravi. I veći dio vremena onakvi kakvi mi se sviđaju, da, subjektivan osjećaj, znam, ali tako je lijepo kad rade ono što bih i ja na njihovom mjestu. Uglavnom, sasvim su OK, ne onako OK kako sam, možda, maštala dok su bili mali, ali posve OK.
Ne znam, moja mama mene i dalje doživljava kao svoje dijete
Tko je ono rekao: dajte im sigurno gnijezdo i jaka krila, da ih sami rašire.
Jel ti ovo ozbiljno?
no offense al na ovoj temi ti se cesto postavljas na zadnje noge i citas tudje postove kako tebi pase.
no nije bitno.jq sam ti samo odgovorila na tvoj komentar da se raspitujemo i znamo vec za razne mogucnosti.
a ti procitaj kako ti se cita.
ja kuzim ovaj cvijetin osjecaj " razocaranja"i voljela bih da ga moji imaju
Ja već sad gledam i doživljavam svoju kći kao odraslu.
18 godina mi ne znači ništa.
Jedino kaj će se promijeniti tada jest da će sama potpisati recimo ugovor za stipendiju, a do tada to radimo mi roditelji.
A sve ostalo je ionako isto dok je pod mojim krovom i ovisi financijski o meni i tati.
O svemu se dogovaramo i sve zajednički rješavamo.
Tako će, smatram, biti dok ne počne zarađivati. A kad počne, dobit će stan pa nek sama brine o sebi, režijama i svemu ostalome.
Ako ne zgiba van.
Ako ode, sve isto, samo lokacija druga.
Dobit ce stan i negdje vani?
Lucky girl
mislim da nisi dobro shvatila Nano, nema stana vani, samo će bit dislocirani.
a možda ja krivo čitam.
Ma Nano pika po običaju.
Ja sam imala sve preduvjete za potpuni krah u pubertetu... Ono nesredena obiteljska situacija, potpuna sloboda i lošeg društva koliko želiš po kvartu al sam istodobno imala i sve preduvjete za veliki uspjeh zdrava, pametna, s odličnom školom nadohvat ruke, pametne i vrijedne ekipe... I birala sam svašta. Ne bih svojoj djeci poželjela sve te odabire... Na kraju sam ispala skroz ok... Najviše iz osjećaja potpune odgovornosti... I moj sinak od 15 kojeg sam rodila s 19 nakon prve godine faksa je sad u pubertetu i zapravo meni se čini da je to više manje to. Ono on sad sam mora birat u kojem smjeru će se razvijati... I ok je da pogriješi. Ja više ne oblikujem, ja sam tu za savjet, podršku ili negodovanje al nisam više tu u ulozi omnipotentnog vođe. Nekako sad mi se čini sa sam promatrač... Kao neka interaktivna predstava... A on je redatelj.
ja bome nemam uopće taj osjećaj, promatrača.
ne znam, glup primjer, ali recimo odemo po njega u dva ujutro, zato da vidim kakav je. a on, to je ono o čemu sam pričala, zato što dođemo po njega u dva ujutro, se kontrolira. ne zato što je sam odgovoran i zna da za zdravlje nije dobro piti, nego hebi ga, kako će nam pred oči.
a vezano uz ono peterlino pitanje, ja volim taj osjećaj da sam mami dijete :D ono, da se brine i svaki dan me zove i pita šta sam jela za ručak
Ok, malo pikam Tanci, ali je i na vlastiti racun.
To me podsjetilo na to da i ja djetetu toleriram neke stvari, ili bi mu dala neke materijalne stvari, naravno u mogucnostima, kada sve stima sa skolom.
A mislim da niti to nije pametno
Eto ja nisam imala taj osjećaj kad sam bila u pubertetu pa valjda zato ni ne očekujem da ga on ima. Iskreno meni se nekad čini da me on i previše uvažava... A mi po njega ne idemo nigdje. Ja sam stava Ako znaš sam otići znaš se i sam vratiti. Najluđe je što se zasad kontrolira više od prijatelja koje pokupe roditelji. Naravno, imamo bebu kući, tako da je uvijek moguće da kad stigne kući ja pjevam i nosim. I zapravo ne znam kako bih reagirala da recimo poslije škole ostane vani i ubije se u alkoholu ili opljacka kiosk. Jednostavno to mi je nezamislivo... Može se dogoditi naravno al nekako ja čvrsto vjerujem da neće. I ne brinem. Možda sam premlada i prenaivna, prepuna povjerenja al ne mogu se zamisliti kako odlazim negdje po njega u pola noći kako bih mu ulila strah od toga da će biti viđen. Dopuštam mogućnost da ću za godinu dana oko dva stokat njegovu ekipu po klubovima....
Nije škola jedino važna.
Važno je sve. I kakva je osoba i kako razmišlja i kako se ponaša.
Suprug i ja imamo samo nju i dva stana pa je logično, normalno i očekivano da joj damo taj drugi. Zato ga i čuvamo.
Prije par godina smo imali dilemu sačuvati taj stan ili prodati.
Ipak smo ga odlučili sačuvati.
Za malu. Iako nam je i oprerećenje i trošak, ali stan je super i na super lokaciji i nek ju čeka.
Ima ona i dvije štednje pa će jednoga dana imati solidan start u samostalni život.
No, mi ju ne tjeramo. Ni od nas, ni u inozemstvo.
Bit će sve onako kako bude ona htjela, a mi smo tu da budemo podrška.
Jako je zrela i odgovorna za svoje godine.
Recimo, javlja se i odgovara već danima.
Mislim da još jedino geu nije odgovarala, sve drugo je. I sve pet. Svi testovi istto petice, bez ijedne greške.
Dođe s treninga u 22h i onda još uči jer se hoće sutra javiti da bude mirna i da joj se ne gomila gradivo.
Ja zaspim da ni ne znam jel' završila ili ne. Ništa joj ne govorimo kako da radi, niti ju nadziremo. Sve si sama planira, određuje, raspoređuje...
A cilj joj je jasan- transplatacijska kirurgija. I to već dvije godine.
I kako joj ne bi dali ili kupili ili ne znam što?!?
Cura je stvarno super.
(A mene boli pa ne mogu spavatisamo nek mi Bog ili netko- nešto da snage da izdržim)
Joj meni je to ispravno ponašanje radi straha od razočarenja roditelja nekako u rangu nediranja utičnice radi straha od udarca.
Samo daleko više boli.
Ne znam, ne bih voljela da moji tako funkcioniraju, ali tko zna jesam li i nesvjesno posijala takvo sjeme. Daleko je pubertet.
Tanci, nadam se da se bolje osjecas. Meni se tvoj stav jako svidja. Nekako sam uvijek bila uvjerenja da je drugoj osobi najvaznije pruzit neki osjecaj da je dobra takva kakva je, sa svojim ponasanjem i osjecajima. Makar vidim da mi je malo teze sina promatrat na taj nacin.
Slazem se i sa Trampolininim pogledom na nerazocaravanje roditelja kao motivaciju za postupke. Nije mi to nesto privlacno. Smatram da ljudi trebaju naci svoju unutarnju motivaciju i raditi ono sto zele zato sto oni to zele. Al ipak, za tinejderske godine mi je ok da dijete ne pusi, ne pije (manje pusi, manje pije) jer zna da mu se to roditeljima ne bi svidilo. Al opet mi je prejaka tvrdnja da bi zbog toga kao roditelj bila razocarana dijetetom.
Tanči, drži se..a tvoja cura je stvarno super. Mislim, i moja cura je savjesna, napravi sve što treba, ali ono što mene recimo smeta, napravi točno onoliko koliko treba, ni mrvu više..ne zna da od viška glava ne boli
tanči, drži se, jako mi je žao zbog bolesti. nadam se da će biti dobro
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom